Seoska nevjesta
Knežević je pogurnuo prijatelja do verandi:
Nemoj se bojati, Beliniću, sve smo prošli, znaš što ti je činiti. Žena očekuje prvi korak od tebe.
Belinić, visok i pomalo nespretan muškarac tužnih očiju i snena lica, šmrknuo je i obrisao nos rukavom kaputa te zakoračio prema nepoznatom pred sobom.
U posljednje vrijeme mu se sve činilo čudnim: i Ivan Knežević, koji je bez najave nahrupio u njegov život i prigrlio ga kao prijatelja, i iznenada iskrsla “nevjesta” o kojoj mu Knežević nije prestajao govoriti. Pa njegovo vlastito, čudno pristajanje na upoznavanje.
Veranda, sklepanih od drvenih dasaka, zaškripala je pod njegovim korakom, kao da prijeti da će propasti. Brzo je prošao predvorje i stao pred masivna tamnosmeđa vrata s raskošnom kovanom kvakom.
Vrata su pružala otpor, otvarala se s naporom, kao usne nepoljubljene djevojke. Na kraju su popustila, škripjela i pustila ususret Beliniću raskošan miris smjese tamjana, voska i borovine…
Njegovo osjetljivo nepce razabralo je i dašak kore od naranče, čokoladnog prutića i ženske kože oprane do škripanja mirisnim sapunom.
Domaćica je stajala leđima okrenuta, u dalekom kutu kraj prozora; njen elegantni siluet uskratio mu je dah.
Zgornji dio njezina tijela bio je poput obrnutog trokuta, široka ali skladna ramena poduprta dugim, tankim vratom. Struk je stisnut širokim remenom, a donji dio obavijen dugom lepršavom suknjom.
Kad se napokon okrenula, Beliniću je zastao glas u grlu. Pred njim je stajala žena od trideset pet godina, lice joj blijedo i strogo poput gimnazijske profesorice; tanke usnice stisnute u crtu teško vidljive, a oči… ogromne, poput dva smaragda, s nekom sablasnom hladnoćom.
Mršava, nervozna, ljutita, gledala ga je kao da je mačka upala ptici u gnijezdo.
Belinić je oblizao suhe usne i s mukom izustio pozdrav. Nepoznata ga i dalje mjerila s prijezirom.
Osjetio je kako ga netko gurne s leđa.
Još ćeš tu stajati kao panj? Nudim ti priliku, ne zaboravi! prošaptao je Knežević i namigivao domaćici: Dobar dan, Ljerka. Moj prijatelj, sjećaš se onaj gradski udovac o kojem sam ti pripovijedao.
Njen pogled doslovno je bacao munje i Beliniću je zadrhtala ruka. Podsjetila ga je na “Anđelku Jagić”, snažnu ženu iz stare serije koju je obožavao kao mladić.
Bolje da idem, promuca on, krenuvši natrag prema vratima.
Kako to, ni čaja nećemo popiti? uzviče Knežević s lažnim čuđenjem. Nisi valjda džabe došao?
Ljerka ga je obasula ledenim pogledom i suho rekla:
Bolje da ovdje završimo upoznavanje. On mi se nimalo ne sviđa kriv nos, prestar za mene. I još k tome doktor! Iznosite se obojica!
Nagnula je glavu ustranu i dražesni uvojak skliznuo joj je na rame.
Neobjašnjiva ukočenost napustila je Belinića, ruke su mu počele drhtati.
Mora li baš sve ispričati preda mnom? zapitao je iznenađeno.
Kako je stigao do svojeg obiteljskog doma, naslijeđenog još od djeda, nije jasno zapamtio. Srce mu je tuklo, noge su išle same. Ljerka je ispunila njegove misli.
Da mi je reći da ti se nije svidjela? zadirkivao je Knežević čim je sjeo u njegovu kuhinju i ispružio noge.
Belinić promrmljao:
Koja je razlika? Zašto nisi rekao da je tako nadmena i teška?
Mislio sam da ti je po ukusu, nasmijao se prijatelj. Ali priznaj, zgodna je, zar ne?
Belinić se razljutio:
Zaboravimo na nezgodno poznanstvo, molim te. I promijenimo temu. Dogovorili smo se za lov na patke.
Zaposlio se po kući. Kuća je bila stara oko pedeset godina, no održavana. Selo, prividno odvojeno od svijeta, bilo je podjednako privlačno i za gradske goste, bogato ribom, šumom i divljači.
Knežević je navlačio nove poznanike da grade vikendice za ljetne dane.
Ali koliko god je Belinić oglašavao prodaju kuće, nitko nije kupovao. Nakon kraha karijere, tračeva u ustanovi, te smrti žene, pobjegao je nakratko iz društva dom na selu bio je spas.
Nije se ni skrasio, a Knežević je već dolazio sa zamislima o ženidbi.
Dobra je ona udovica, sanjivo se Knežević smješkao, Ljerka Pavličević ovdje je već tri godine, nakon smrti muža. Samuje, a takva ljepota propada… Mada, niti nije za prozvati je babom.
Belinić je grubo stavio stari limeni čajnik na štednjak:
Dosta! Nije me briga. Idi kući, Ivane. Zar te supruga ne čeka?
Marica? Nek’ čeka, lakonski će Knežević. Kod njezinih sto dvadeset kila, samo joj preostaje čekati. Hvala Bogu što me ne može stići.
Belinić je uzdahnuo, no Ljerka mu nije izlazila iz glave.
Da, možda je vještica. A što joj smeta moj nos?! pričao je Knežević dalje, I još te starim nazvala. A razlika između vas je pet godina!
Belinić je natočio čaj i promrmljao:
Imam četrdeset tri, priznajem. Po tvome ispada da Ljerka ima trideset sedam… A ne izgleda toliko.
E, tako! uskliknu Knežević. Priznaješ da je zgodna?
Belinić je odmahnio i vratio se kuhanju. Prijatelj je i dalje brbljao:
Ljerka ti je ljuta zbog onoga što sam prepričao seljankama. Prenijeli su im to sigurno s dodatkom.
Što si im točno rekao? Belinić se uplašio.
Knežević nehajno ruknuo:
Ono kad si izjavio da pristaješ na ženidbu i da ti je svejedno koja je, bitno da zna skuhati ručak i održavati kuću u redu. Sve sam im to rekao.
Belinić je odskočio.
Ti si to sve iznosio po selu, Ivane?! Kao da si čuo da sam pristao na upoznavanje! A što me je nazvala doktorom?
Knežević je pogledao dolje:
Priča se da si bio liječnik, ali su te izbacili. Nisam ja to izmislio, pričaju ljudi.
Belinić ga je ošinuo pogledom i istjerao iz kuće:
Odlazi. Dosta si pričao.
Nakon što je zatvorio vrata za njim, osjetio je olakšanje.
Poklonice
Lokalne žene, udovice i razvedene, počele su dolaziti Beliniću donosile mlijeko, jaja ili pite. Osjećao je njihovu naklonost, ali nije se mogao naći u tome.
Jedna od upornijih bila je Kata Krpan, niža, nešto jača žena okruglog lica i preuzetnog osmijeha. Prilazila mu izazovno, noseći uske haljine s velikim dekolteom.
Belinić je odmah primijetio preuski korzet, zbog kojega su joj grudi virile visoko. Njene igre nisu ga dirale. Sad je imao s kim usporediti Ljerku.
S Ljerkom bi se susreo u dućanu i knjižnici. Oboje su voljeli čitati.
Problem je u tome što je Kata Krpan postala doslovno njegova sjena. Živjela je kuću-dvije dalje i čim bi Belinić izašao van, ona bi se priključila.
U selu su ih prozvali “parom”.
Viktore, kamo ste krenuli? U dućan? smiješila bi se. Ja ću s vama. Treba mi kruh. I mlijeko.
Belinića bi posramljivalo što Kata svaki dan kupuje isti kruh. Mislio je: bolje bi bilo da prijeđe na zelenilo i povrće.
A zašto ste dali otkaz u ambulanti? upita Kata.
Belinić stisne usnice:
Vaša stvar nije. Dosadilo mi je zdravstvo.
Oprostite, samo pitam… Zbog toga što nam u selu treba liječnik.
Ne zanima me posao, imam novaca, odmahnuo je rukom.
Kata mu se zalijepila uz ruku.
***
… Katin dosadni upad, zapravo, uskoro je urođio plodom. Ljerka je primijetila “par” i vidno se snuždila.
Razgovor
Iznerviran Katom i Ivom, Belinić je odlučio pod okriljem noći pobjeći iz kuće kroz vrt.
Skrivajući se, došao je do kuće koja mu već danima nije izlazila iz glave.
Lagani miris tamjana podsjetio ga je na Ljerku. Pogledao je kroz kuhinjski prozor, gdje je gorjela svjetlost i još od kuće osjetio njenu prisutnost.
Iz mraka je odjeknuo strog glas:
Špijunirate li vi mene?
Ma ne, otme mu se, i on odstupi. Siluet njezina tijela bljesnula je još jednom.
Srce mu je udaralo, ruke se tresle. Ljerka mu priđe:
Pogriješili ste kuću, Kata je dva doma dalje.
Belinić je pokušao biti duhovit:
Ovo postaje vrtić… Vi ste ozbiljna, načitana žena, a…
A što? Primitivka? Zaboravili ste riječi, doktore?
Belinić je slegnuo ramenima:
Nije mi do toga, ali neka bude i tako.
Dopustite da pitam zašto bih vam ja bila samo kandidat za ručak i kućanica?
Nisam ništa želio, priznao je Belinić. Pozvali ste me, pa sam došao.
Kao tele. A sada tko vas je zvao?
Iskreno, sviđate mi se, izusti. Ali niste mi suđeni…
Ljerka je stegnula ramena, ali mu prizna:
Znam da ti se sviđam. Svi se vrte oko mene, vjeruj. No, ti si me iznenadio. Mislila sam, eto još jedan uobraženi građanin došao birati domaćicu. Ali bio si bolji od tog klišeja.
Osjetio je kako Ljerku trese hladnoća, svoga kaputa joj stavi na ramena.
Divna je večer, želite li u šetnju uz rijeku?
Ljerka šuti, podigne nos, ali krene naprijed.
Šetali su, pričali do jutra. Priča je tekla lagano, opušteno, i oboje su se otkrili jedno drugome kao nikad prije. Kad su se vratili, Ljerka mu reče:
Smrzli ste se, uđite na kavu.
Belinić se raznježi koliko je razgovor bio dragocjen nije ni primijetio zimu.
Što ste pronašli dobro ovdje na selu? upita ga Ljerka iznenada.
Malo se nasmiješio:
Ovdje je život jednostavan, miran. Slobodan sam. Nakon smrti žene, nisam više mogao podnositi pritisak njene obitelji…
Što se dogodilo? nastavi ona.
Bila je prekrasna, kao ti… Preminula je od srca, nije mogla više podnijeti stresove…
Žao mi je, reče Ljerka, zadrhtala.
Belinić je poljubio njenu ruku za rastanak i vratio se kući.
Noćima nije mogao spavati nije mogao vjerovati sreći: lijepa, pametna žena mu je rekla “da”.
Već na pragu, lupa u vrata.
Viktor, donijela sam vam mlijeko! začuje Katina nezgodna glasa.
Belinić zakoluta očima i pokušava sakriti lice u jastuk. U oknu prozora pojavila se Katina tmurna faca. Gleda ga s podsmijehom, i samo mirno nestane kad Belinić zašuti.
Vjenčanje
Po selu su kolali tračevi “doktor Viktor” se skoro oženio za Katu, ali se nepoštena “Pavličevićka” umiješala i sve okrenula. Pa tko bi se s običnom Katom mogao mjeriti s prvom ljepoticom u selu?
Belinić i Ljerka skromno su se vjenčali u općini.
Na njenom prstu zasjalo je zlatno prstenje s kamenom. Saznalo se i kako “djevojci” nije loše ispalo muž ima kuću na selu, račun u banci i stan u Zagrebu.
Dok je Kata grizla nokte od zavisti, Ljerka je uživala u obiteljskoj sreći.
Viktor je izvodio čuda da joj ugodi pokloni, doručak u krevet. Dogovorili su zajednički život na selu, Ljerka nije žudjela za gradom i Viktor je htio zaboraviti na gradsku vrevu.
I sve je išlo dobro, ali nakon vjenčanja Belinić je doznao i tamniju stranu ženine prošlosti.
Drama
Svi su šutjeli, ali on je morao sam spojiti kockice.
Povremeno bi u selo navratio zgodan mladić, Borna Matković, dvadesetosmogodišnjak. Bio je poput filmskog glumca. Posjećivao je baku i djeda, uvijek s nekim novim autom i djevojkom.
Uvijek kad bi Borna došao, Ljerka bi bila uzrujana, nesposobna slušati muža i često bi nestala na satima.
I tako iznova, svakih nekoliko mjeseci. Belinić je nadzirao pa postao siguran da mu žena… nije ravnodušna prema Borni.
Ljerka, zašto pratiš Bornu Matkovića? upita je.
Ona je zbunjeno okrene lice:
Ja…?
Da, ti. Ivan mi je ispričao kako ste ranije bili par. Ti si željela da te oženi, ali roditelji su mu zabranili ipak si devet godina starija.
Ljerka ga pogleda čudno.
U srcu mu se ražarila zloba i gorčina.
Reci iskreno, udala si se za mene da bi mu vratila?
Ljerka spusti pogled, tiho:
Ne, Viktore… Htjela sam s tobom izbaciti njega iz srca.
Prisjetio se susreta u šumi Borna je sjedio na panju, Ljerka uplakana iza njega. Shvatio je bez riječi.
Borna je uzviknuo:
Zašto si se udala?!
Na drvetu je ptica zatreperila krilima i odletjela. Ljerka je prosvjedovala:
Da me pustiš!
Izgledala je kao da će planuti.
Viktor je vidio kako Borna pokušava poljubiti Ljerku. Izašao je iz šume.
Sve sam vidio, reče hladno. Priznaj, je li sve gotovo među vama, ili ga još voliš?
Vidjeo je suze u njenim očima.
Ne važno je… prošapće Ako čovjek ne može pobijediti samoga sebe zbog ljubavi, onda nije vrijedan mojih osjećaja.
Izvukao je obećanje:
A ako jednom poželi sve žrtvovati?
Ostat ću uz tebe… izusti ona.
Ali lako nije bilo.
***
Borna se pojavljivao sve češće, čak dolazio autom pred kuću. Belinić je sve više gubio mir i bio tjeskoban.
Ljerka je izgledala kao da nije ni živa ni mrtva.
Tri dana zaredom je Bornin automobil dolazio pred prozor.
Onda se dogodilo ono čega se Viktor najviše bojao: Borna je upao u kuću i viknuo:
Dosta mi je svega! Ljerka, izađi!
Belinić je rekao, tihim ali odlučnim glasom:
Ovaj dom je moj, Ljerka je moja supruga. Nigdje ne ide.
Borna je iskezio:
Bio si joj muž, sad će meni biti. Ljerka i ja se volimo. Ti si samo bilo sredstvo da me isprovocira. Umjesto da si sretan što te izabrala, gubi se sa strane!
Borna je pretraživao kuću i pronašao Ljerku u spavaćoj sobi, s nenormalno blijedim licem. Pokušao ju je zagrliti, ali ona okrene glavu.
Belinić je tiho pomilovao Ljerku po licu.
Nije mu promaklo da je ona tužna, mršava, podočnjaci na licu, a iz sobe je zapuhnuo čudan miris.
Što je s njom? upita Borna.
Poludjela je. Odnesi je psihijatru, ako je voliš!
Borna se stresao:
Ne laži. Sve je bilo u redu!
Viktor podigne šalicu, ponudi Ljerki, ali ona vrisne, odbije ga i šalica padne.
Ne, prijatelju. Kod upoznavanja je djelovala normalno. Ali kasnije sam shvatio da je teško narušenog zdravlja. Moram li napomenuti koja bi mlada lijepa žena bila dobrovoljno “zarobljena” u zabačenom selu? Proći će, trebat će joj nekoliko dana. Ako si stvarno spreman biti uz nju…
Pod Borninim zbunjenim pogledom, Viktor je pomeo staklo s poda, stao u vrata.
Ima sve češće krize, ali strah me što će je dijagnoza pratiti kao sjena. Ali vidi, ti bi sve žrtvovao. Izvoli. Vodi je, imaš auto.
U koju bolnicu? upita Borna šapatom.
Bilo koju s psihijatrom.
Borna je prekrio lice rukama i tiho izašao iz kuće. Viktor je kroz prozor vidio kako u autu plače, lupa rukama volan. Otišao je i više se nije pojavio.
Epilog
U selu su pričali kako se Ljerka Belinić tjednima ponašala čudno, nije izlazila iz kuće, a Viktor je govorio da je bolesna i ne može na noge.
Susjeda Kata pričala je da je jedne noći čula vrisak; dotrčala i vidjela kako Viktor prati Ljerku natrag u kuću, s koferom, uplakanu, posve izvan sebe.
Žena mi nije dobro, nemojte pričati ljudima, molim vas, opravdao se Viktor.
Nakon par mjeseci, Viktor je počeo izvoditi Ljerku van. Bila je premršava, kratko ošišana, ponašala se poput malog djeteta, ni koraka bez supruga.
S vremenom se oporavila, ali trebalo je godinu dana.
Potom je rodila djevojčicu, pa još sina. No, promijenila se, zatvorila u sebe, a Viktor je postao glava kuće kojoj je sve podređeno.
Brak je slomio nekad snažnu ženu, pretvorivši je u sjenu.
Viktor se također promijenio, pustio bradu, postao grub, sve više podsjećao na šumskog medvjeda.
Prijatelj Knežević znao je svratiti, voditi ga na pecanje ili lov.
A kakav si ti to doktor bio? upita ga jednom.
Viktor zijevne, prekriži se:
Eh, nuka.
Knežević ga pogleda:
Slušao sam po selu… bio si psihijatar, ili što?
Tako je, mrzovoljno promrmlja Viktor i zabije kolac u tlo.
Loše grize danas. Previše brbljaš, Ivane. Daj, da popijemo koju.
Knežević baci pogled na bocu iz rogoza.
Ne bih, kima glavom.
Pouka: Ponekad ni život na selu, ni bijeg od prošlosti, ni bogatstvo ne mogu izliječiti unutarnje rane. Najveća snaga zapravo je prihvatiti slabosti i svoje i tuđe s ljubavlju i strpljenjem. Tada i u najtežim danima možeš pronaći mir u svojem srcu, čak i kad cijeli svijet šuti ili osuđuje.
