Rođaci s otoka došli su nas posjetiti njih petero, i to na tjedan dana, u naš mali jednosobni stan. Dočekala sam ih sva u zelenim točkama kao imam vodene kozice.
Moje subotnje jutro nije počelo kavom, već zvukom mobitela. Na ekranu piše zabrinuto: Teta Ljiljana (rodbina).
Ivana, spremna budi! Tetin glas toliko veseo i glasan da bi svaka budilica mogla odmarati. Mi već krenuli, sutra ujutro stižemo do vas! Iznenađenje! Idemo malo razgledati Zagreb i vas vidjeti. Pa nismo mi stranci!
Sjedam na krevet, pokušavam shvatiti što sam čula. Najstrašnije od svega je bilo kako je rekla mi.
Tko smo to mi, teta Ljiljo? pitam polako, već pod dekom laktom guram muža da se probudi odmah.
Ma, svi naši! Ja, barba Marko, Marina s mužem i naš unuk. Ne brini, nećemo mi zahtijevati ništa samo da prespavamo, a ostatak dana švrljamo okolo!
Pet ljudi. Plus moj muž i ja. U našem jednosobnom stanu od trideset i tri kvadrata, gdje je slobodnog mjesta taman za otirač i uzak prolaz između kauča i televizora.
Isključila sam poziv i pogledala muža. U očima mu stoji čisti užas i skrivena želja da odmah napusti Hrvatsku… ili barem prošeta po kruh tjedan dana.
Jednostavnost može biti gora od prijevare
Odmah se sjetih njihova prošlog dolaska, prije tri godine. Tad ih je bilo samo troje i još uvijek sanjam tu prokletu sedmicu. Barba Marko pušio je na balkonu, tresući pepeo u moje cvijeće uz: Ma to ti je gnojivo!. Teta Ljilja me učila kuhati juhu u mojoj skučenoj kuhinji: Da vidim kako se to stvarno reže!. A moj muž i ja smo spavali na luftiću, koji bi se do jutra ispuhnuo pa bismo se budili gotovo na golom podu, dok su gosti spavali na naslonjaču kao kraljevi.
A sada ih je pet. Marina s mužem su bučni, a njihov sinčić Jure sedmogodišnji tornado. Njemu riječ ne smiješ zvuči kao izazov.
Moramo im reći ne, odlučno će muž, buljeći u strop.
Kako? uzdahnula sam. Već su na putu. Da im kažemo, okrenite se? Znaš kakva je teta Ljilja: krenut će o obiteljskoj povezanosti, pa o tome kako me čuvala kao malu, pa kako smo zagrepčani razmaženi. Onda će cijelo selo komentirati da rodbinu nisam pustila u stan i mama će od sramote piti normabel.
Kad diplomacija zakaže
Sjedili smo u kuhinji, pili kavu i tražili rješenja, svako gore od prethodnog. Unajmiti im apartman? Nakon što smo popravljali auto, budžet nam je tanak kao list. Da ih pustimo, a sami odemo kod frendova? Kome ćemo se nakalemiti tjedan dana? Ne otvarati vrata? Kvragu, razvalili bi ih dok ne pozovu vatrogasce.
Tad mi sine spas. Moramo izmisliti nešto da i sami pobjegnu.
Vodene kozice, šapnem mužu.
Molim? nije shvatio.
Vodene kozice, karantena! Odraslima koma: visoka temperatura, ožiljci, komplikacije.
Muž je sumnjičav:
A ako su preboljeli?
Teta Ljilja i barba Marko sigurno nisu, to mi je mama pričala. Za Marinu ne znam, ali neće riskirati s djetetom.
Zeleni ratnički look
Do dolaska vlaka ostala su četiri sata, pa počnem s pripremama. Vučem stari flakser virkina iz ormarića s lijekovima.
Maži svuda, naredim mužu, izlažući lice. Čelo, obraze, vrat, ruke. Što gore, to bolje.
Muž gurka zeleni kamuflažni uzorak, zadržavajući smijeh. U ogledalu gledam neko biće iz dječje crtaće knjige. Za savršen dojam uzmem ispranu kućnu kutu, zavežem šal oko vrata i nastušam kosu.
A ja? pita muž.
Ti si kontakt. Pokretni inkubator. Još strašnije!
Uvježbavamo legendu: ja sam sinoć dobila temperaturu do četrdeset, doktor bio, proglasio karantenu, virus mutirao, stvar vrlo zarazna.
A možda bi ipak na kavu?
Zvono na vratima točno po dogovoru. Iza vrata vreće, galama i plač Jureta. Izigravam umirućeg labuda dok muž otvara vrata, zaklanja prolaz tijelom.
Zete, a što nas nisi dočekao? gura se barba Marko već unutra.
Stani! zagrmi muž. Ne ulazite, katastrofa nas zadesila!
Izlazim ja: vucaram papuče, držim se za zid i teško dišem.
Dobar dan… promrmljam. Oprostite Vodene kozice, težak oblik. Liječnik rekao zarazno i preko ventilacije.
Tišina na stubištu. Pet pogleda zalijepi se na moje zelene mrlje.
Vodene kozice?! Marina se automatski povlači, grli sina. S trideset godina?!
Imunitet… jedva izustim. Temperatura… komplikacije…
Vidim kako u teti Ljilji kolaju misli želja za badava smještajem i strah za zdravlje.
Marko, jesi ti to prebolio?
Ne sjećam se… Mislim da nisam… barba Marko se već vraća prema liftu.
Ni ja nisam! uspaničena Marina. Mama, idemo u hotel!
A tvoj muž? škilji teta Ljilja.
Ja sam sljedeći, rezignirano će moj muž. Spavamo zajedno, pitanje dana.
To je bilo dovoljno. Pomisao na druženje u garsonijeri s bolesnicima brzo otrijezni goste.
Ozdravi brzo, promrmlja barba Marko, stisne tipku lifta. Poklone nosimo, dobro će nam doći u hotelu.
Lift odnosi vreće, tegle i naš problem.
Nestalo kao rukom
Zaključali smo vrata. Muž se spušta niz zid, guši se od smijeha. Pogledala sam svoj odraz i pukla od smijeha za njim.
Hotel su brzo našli. Novca su, naravno, imali. Samo, zašto trošiti svoj, kad se može preko tuđega uživati?
Za par dana zove mama:
Ivana, što nisi javila? Teta Ljilja kaže da si sva ozelenila i na umoru!
Već mi je bolje, mama, veselo odgovaram. Vidiš ti kako medicina napreduje!
Istinu nisam pričala. Bolje da misle da imam slab imunitet nego loš karakter.
Zeleni flomaster sam isprala, a vikend proveli u miru, naručujući pizzu i uživajući u svakom centimetru našeg malenog, ali potpuno slobodnog stana.
