Praznina
Stajala je u hodniku, gledala njegove ruke, lijepe ruke arhitekta navikle na rapidografe i makete, a sada su držale njezin kaput, i taj običan, sivi kaput visio je između njih poput zastave predaje.
Uzmi rekao je Davor i idi.
Mirna nije pomaknula ni prst. Ne zato što se zbunila samo je gledala njegove ruke i sjetila se kako su te ruke nekad nježno obuhvaćale njezino lice, kao najvrijedniju stvar na svijetu. Davno, tako davno, da više nije bila sigurna je li se to stvarno dogodilo.
Čuješ li me?
Čujem rekla je.
Onda idi. Sve sam rekao. Nemam što dodati.
Uzela je kaput. Bio je težak. Ne od vlage, ni od unutrašnjeg sloja za zimu bio je težak nečim drugim. Nije mu objašnjavala zašto.
Davoru je bilo pedeset osam godina. Prema mnogima bio je sjajan čovjek. Dvostruki dobitnik strukovnih nagrada, autor tri stambena bloka u Zagrebu i jednog trgovačkog centra kojeg su svi mrzili, a koji je bio izrazito uspješan. Znao je govoriti pred publikom, znao ući u prostoriju i u trenu je pretvoriti u svoju. Znao je birati vina i odijela. Znao je biti središte koje magnetizira poglede.
Mirna je znala nešto drugo. Znala je učiniti da njegov svijet funkcionira bez škripanja. Znala je nazvati prave ljude prije nego što bi se on toga sjetio. Znala je pronaći prave riječi za njegove klijente kada bi on bio grub. Znala je biti budna dok je on radio na projektu, kuhala mu kavu točno onakvu kakvu voli jaku, u bakrenoj džezvi koju je donijela iz Dubrovnika prije dvadesetak godina.
Imala je pedeset pet, i po mnogima je bila jako ugodna žena. Tiha. Nenametljiva. Pozadina.
Mirna rekao je Davor dok je već primila kvaku ne želim da ovo bude ružno.
Okrenula se.
Već je ružno, Davore.
Mislim, pravno. Imam odvjetnika. Mislim da bi trebali…
Nazvat ću te prekinula ga je. Sutra. Ili prekosutra.
Otišla je.
Na stubištu je mirisalo na pohane polpete susjeda i lak kojim su bojili rukohvate prošli mjesec. Mirna je zakopčala kaput. U lijevom džepu bio je mobitel. U desnom, u unutarnjem džepu koji je sama ušila jer ovaj kaput nije imao normalne džepove, bile su savijene dvije stranice ugovor s galerijom Artemisa i ček. Nije ih vadila ni prebrojavala nule. Znala je točno koliko ih ima.
Lift nije radio. Sišla je pješice s petog kata, držeći se rukohvata s oljuštenom novom bojom, i izjurila u grad.
Bio je veljača. Zagreb u veljači je bez milosti. Nema ljepote, nema adventskih lampica, samo sivo nebo, mokar asfalt i vjetar koji zna gdje boli.
Mirna je podigla ovratnik i krenula prema tramvaju.
S Davorom se upoznala kad joj je bilo dvadeset i sedam. Već tada je znao biti centar. Ona je još crtala. Ne samo crtala crtala je tako da su ljudi zastajali i šutjeli. Završavala je Akademiju likovnih umjetnosti, imala seriju crteža na diplomskoj, izložbu u Sloveniji i galerist iz Ljubljane joj je tada rekao da ima nešto autentično.
Davor joj je rekao slično, drugim riječima i drugim tonom, ali čula je što je željela.
Prvih godina još je crtala. Onda sve manje. Onda gotovo ni malo. Onda se rodio Marko, crtanje je postalo nešto iz prošlog života, kao studentski dom ili uske traperice. Skrivala je platna u ostavi, onda su tu završili bicikli, kasnije bicikli nestali, ali platna su ostala, negdje u kutu, ispod stare zimske jakne.
Marko je odrastao i odselio u Rijeku. Davor je primao nagrade. Mirna je uređivala dom, kontaktirala klijente, brinula o rasporedu, košuljama, njegovom raspoloženju. Bio je to posao. Pravi posao. Bez vikenda. Nije se žalila ni sebi postavljala pitanja ili ih je postavljala potiho, sama sebi odgovarala, pa odgovore skrila gdje i platna.
Onda je došao onaj party kod Franića. Vikendica, mnogo ljudi. Davor je pričao sa svima, ona je stajala kraj stola s komadićima sira i slušala kako neka službenica, žena gradske face, govori drugoj: To ti je supruga onog arhitekta, Davora Stipančića. Fina žena. Jako tiha. Zajedno su godinama.
Fina žena. Jako tiha.
Mirna je uzela čašu mineralne i povukla se do prozora. Vanjski vrt, lampice, noć. Lijep vrt. Zadnji je put crtala prije sedam godina mali skicirani portret Marka kad je došao na Božić. Ni taj nije završila.
Nešto se tada pomaknulo.
Nije to spomenula Davoru. Zapravo, sve manje mu je išta govorila osim praktičnih stvari. U hladnjaku ti je juha. Sutra u tri dođu klijenti. Marko je zvao, pozdravlja. Njihovi razgovori odavno su postali logistika. Kad se to točno dogodilo, nije znala. Polako. Kao što pada mrak.
Počela je potajno. Ta riječ ju je sama iznenadila, ali nema bolje. Potajno jer nije znala što će iz toga nastati i nije htjela da itko pogleda prve nesigurne crte.
Kupila je mali putni set za crtanje i boje u dućanu u Gundulićevoj. Platila gotovinom. Donijela kući u vrećici s voćem. Sakrila u ormar u Markovoj sobi pod hrpu starih dekica.
Crtala je rano ujutro, dok je Davor spavao. On je uvijek spavao do devet, ona bi ustala u šest. Tri sata samo za sebe.
Prvih tjedana nije joj išlo. Ruke su pamtile ali nisu slušale, oči su vidjele jedno, platno drugo. Nije ju to ljutilo. Radila je. Tiho, bez publike, bez ocjena. Samo rad.
A onda se nešto vratilo. Ne odjednom i ne potpuno, već kao toplina u smrznutim prstima: prvo trnci, onda bol, onda život.
Shvatila je da ne želi slikati pejzaže ni mrtvu prirodu. Željela je slikati žene. Obične, neprimjetne žene. U redu pred bankom, kod prozora, u praznoj kuhinji. Žene kojih nema u fokusu. One koje su pozadina.
Prva serija bila je o rukama. Samo ruke: umorne, radničke, pametne ruke. Ruke koje nešto drže ili su već malaksale. Nazvala je seriju Držim.
Onda su slijedile leđa. Kako ljudi stoje okrenuti leđima i kako se u leđima može pročitati život.
Onda još jedne. I još.
Pseudonim je izabrala jednostavno. Zvonkica. Ime bake. Nikada ga nije izgovorila naglas, samo na papiru, samo u mailovima s posebno otvorene adrese. Zvonkica, bez prezimena samo to.
Nije planirala nikome pokazati. Potom se dogodilo sasvim slučajno, poznanik, vodi grupu kroz ateljee, a ona mu u nekakvom čudnom napadu hrabrosti pošalje tri fotografije. Pogledaj, ako ti nije problem. Zanima me mišljenje.
Poznanik zove za dva sata, glas mu takav da joj je jasno i bez riječi.
Mirna, ovo je ozbiljno. Tko je radio?
Znanica kaže ona. Starija žena.
Moram ju upoznati.
Ne izlazi, još ne kaže Mirna.
Za mjesec dana njezin rad vidi kustos iz Rijeke, prikuplja materijale za zajednički projekt s europskom galerijom. Za tri mjeseca javi se predstavnica galerije Artemisa iz Graza.
Mirna sjedi u kuhinji s laptopom dok Davor telefonira u kabinetu i čita mail pet puta prije no što mirno uzdahne. Nešto u njoj već zna. Već je dugo spremna na taj trenutak.
Odgovara.
To je bilo prije dvije godine. U te dvije godine mnogo se promijenilo. Galerija je prodala dvadeset i tri slike. Četiri su završile u privatnim kolekcijama u Švicarskoj i Sloveniji. Časopis o suvremenoj umjetnosti objavio je članak o Zvonkici. U Grazu su već planirali samostalnu izložbu.
I u dvije godine Davor je pronašao mlađu ženu. Zvala se Lea, imala je trideset i četiri godine, radila kao voditeljica projekata u njegovom birovu i gledala ga kao nekad Mirna, samo dok je njoj bilo dvadeset sedam, nije znala što slijedi.
Mirna je za Leu znala mjesecima. Ne zato što traži jednoga dana vidjela je poruke kad je Davor ostavio mobitel na stolu i zamolio da pogleda zove li možda Klarić. Nije zvao Klarić, zvala je Lea.
Nije radila scene, nije pitala očito je Davor mislio da ona ne zna. Možda mu je tako bilo lakše.
Jutros je rekao da želi razvod. Da je umoran. Da su već dugo, zapravo, rastavljeni. Da zaslužuju bolje. Prave riječi, iz članaka psihologa, za one koji žele otići a da se ne osjećaju krivima.
Nije raspravljala. On je možda to očekivao: raspravu, suze, pitanja. Ali ona je šutjela, gledala njegove ruke i u jednom trenu učinilo joj se da se i Davor ugasio, govor mu je izblijedio, pa su zašutjeli, i u tišini se moglo čuti kako tramvaj prelazi Vlašku.
Ne želiš ništa reći? pitao je.
Želim, ali kasnije. Ne sada.
Nije shvatio. Izvadio joj je kaput iz ormara u hodniku, dodao joj ga u tišini, kao konobar koji ti pokazuje izlaz.
Izšla je.
Sada je stajala na tramvajskoj stanici, pitala se kamo poći. U desnom džepu ugovor. U glavi neobična tišina.
Nazvala je Lidiju, prijateljicu iz studentskih dana, koja je stanovala na Sigečici, radila u knjižnici i imala rijetku sposobnost slušati bez upadica i ne davati savjete ako ih ne tražiš.
Trebam gdje prespavati rekla je Mirna.
Ključ ispod otirača rekla je Lidija. Dolazim za sat, čaj je na štednjaku.
Mirna dolazi, pronalazi ključ, ulazi. Lidijin stan mali, topao, pun knjiga i čudnih predmeta: starih razglednica, keramike, osušenih cvjetova u bocama. Mačak Gospodin Brk odmah onjuši njene cipele.
Skida kaput, vješa ga na kukicu. Vadi dvije stranice iz unutarnjeg džepa, stavlja ih na stol. Gleda ih.
Onda navlači vodu za čaj.
Kad je Lidija stigla, Mirna je sjedila za stolom, pila čaj i gledala u svjetlo pod svjetiljkom vani.
Kako? pita Lidija s ulaza još u jakni.
Zamolio me da odem.
Lidija šuti sekundu.
Jesi dobro?
Jesam. Čudno, ali jesam.
Lidija skida jaknu, dolazi za stol, pogleda papire.
Što je to?
Moja nova priča kaže Mirna.
Lidija pogleda, pročita, traži Mirnine oči.
Ti si Zvonkica?
Jesam.
Lidija pažljivo naslanja papire, kao nešto lomljivo.
I što sad?
Naći ću stan, dobar, s velikim prozorima.
Za deset dana iznajmi loft na Trešnjevci, bivši industrijski prostor, visoki stropovi, tri velika sjeverna prozora, bijeli zidovi, miris starog drva i nečeg metalnog. Savršeno.
Uselila je. Kupila je sklopivi ležaj, stol, električnu kuhalicu, kroz tjedan krevet, kasnije hladnjak. Nije žurila. Prostor je voljela prazan, osjećala ga je.
Atelje zauzima pola lofta. Uzima nova platna, nove boje, preko Lidije iz Graza joj vraćaju nekoliko slika koje želi dovršiti. U zraku terpentin, boje, laneno ulje, i Mirna zna da joj je to nedostajalo ne riječi, ne razgovor, već ovo.
Marko je zvao tjedan dana kasnije.
Mama, tata kaže da se rastajete.
Da.
Jesi li dobro?
Jesam.
Kaže da si pronašla neki stan.
Loft.
Loft? Je li to dobro?
Odlično, Marko.
Šuti.
Jesi stvarno dobro? Nekako drukčije pričaš.
Možda.
Hoćete li dijeliti stvari?
Ne. Imam što mi treba.
Šutnja. Želi još nešto pitati, ali ne može.
Ako ti što zatreba, zovi. Mogu doći.
Znam. Hvala ti, Marko.
Kustosa su zvali Franjo Knežević. Imao je pedeset i dvije, živio između Zagreba i Graza, bavio se suvremenom hrvatskom umjetnošću na europskom tržištu i znao vidjeti.
Dugo mu nije otkrila tko je. Komunicirao je s Zvonkicom, umjetnicom, o Mirni Stipančić, arhitektovoj ženi ništa nije znao. Sviđalo joj se to. Sviđalo, što je ona napokon, samo umjetnica.
Prvi susret, početkom ožujka, u Zagrebu. Došao je ranije, sjedio, čitao nešto na mobitelu, nije pio kavu.
Zvonkica? rekao je kad je došla.
Mirna pružila mu je ruku. Mirna Stipančić. Zvonkica je pseudonim.
Pristojno joj je stisnuo ruku.
Zašto ste sad to rekli?
Vrijeme je odgovorila je.
Razgovarali su tri sata. O radu, izložbi, budućnosti. Postavljao je prava pitanja, slušao, doista slušao, bez želje da nadmudri.
Dugo ste iz Zagreba? pitao na kraju.
Cijeli život. Možda će se to promijeniti.
Graz nudi dobre uvjete.
Razmišljam.
Kasnije, na cesti:
Vidio sam mnogo radova. Vaši su drukčiji. U njima je nešto što se ne može naučiti. Drago mi je da smo se upoznali.
Kasnije sazna, od Lidije, da se Davoru život brzo promijenio. Lea nije bila ono što je mislio. Bila je pametna, dobra, ali o kući nije znala ni htjela. Naviknut da mu sve funkcionira, sada je sve prestalo raspored, hrana, odjeća, prijave.
Loše ide s poslom. Prolazi bitne natječaje, ljudi odlaze iz biroa. Mirna nikad nije upravljala biroem, ali uvijek je znala ljude imena, tko kome smeta, koga treba pohvaliti, a koga pustiti. Sad toga nema.
On ni ne zna da je izgubio čitav sistem, jer ga nikad nije ni primijetio.
Mirna je crtala. Puno, gladno, kao da hvata mladost koja umiče. Budila se prije zore i išla platnima. Ponekad radila do ponoći pa pala u krevet, zaspala odmah, od dobrog umora. Ne potrošenosti, nego zdravog umora.
I tijelo se promijenilo. Kupi široke hlače, meke džempere, prestane razmišljati o izgledu. Kosu plete u ležernu pletenicu ili samo zakači kopčom. Na ručnom zglobu nosi bakin stari srebrni narukvicu, s tamnim kamenom. Stalno u boji. Voljela je to.
Lidija ponekad dođe nedjeljom. U ateljeu piju čaj, Lidija satima šutke gleda slike, poslije tiho komentira. Ova. Ona je najstrašnija. Ili: Ne diraj tu, gotova je. Lidija nije znala tehniku, ali je osjećala slikarstvo kao glazbu: kožom.
U travnju Frane dolazi u Zagreb.
Ugledao slike u ateljeu, Mirna kuha kavu na maloj ploči, ne žuri.
Mirna na kraju kaže.
Da.
Znate da je ovo gotova izložba?
Djelomično slutim.
Ne djelomično. Potpuno. Okrene se. Trideset i jedna slika. Cjelina. Gotova je.
Želim još nekoliko. Ovu seriju dovršavam.
Dobro. Koliko treba?
Dva mjeseca.
Onda jesen. Graz, listopad.
Imate ime?
Anatomija nevidljivke kaže Mirna.
On gleda pažljivo.
Autobiografski?
Na neki način. Ne samo.
Zato i radi, jer je o svima.
Razgovarali do večeri. Onda ponudi večeru, pristaje. Mali restoran u dvorištu, riba, tišina. Razgovarali lako, bez prisile na teme.
Vraćala se pješke, preko Savskog mosta. Sava hladna, mrka, lijepa. Zaustavila se na sredini mosta i gledala. Narukvica bake, tamna, sjaji na zapešću. Kava iz restorana je još grijala.
Nije osjećala što bi po drugima trebala: ni bol, ni tugu, ni čežnju za prošlim. Samo nešto tiho i čvrsto, kao most pod nogama.
Razvod je sređen u lipnju. Mirno, bez spora. Ništa nije tražila. On je ponudio novac, odbila je. Bio je iznenađen.
Mirna, to nije pravedno. Ti
Imam što trebam opet ona rečenica.
Nije shvatio. Gledao zbunjeno, čak ljutito. Htio je da se ili slomi ili bori. Ona ništa od toga.
Kako živiš? pita na kraju, dok sve potpisuju.
Dobro.
Zbilja?
Zbilja.
Radiš?
Da.
Gdje?
Zamisli se.
Slikam.
Gleda je sekundu, pa kimne kao čovjek koji odustaje od rasprave.
Dobro. Ako budeš što trebala…
Zvat ću. Hvala, Davore.
Prvi put nakon dugo vremena izgovori njegovo ime s toplinom iznutra. Ne iz navike. Osjeća za njega samo umor, skoro nestao, i nešto nalik tuzi ne za njim, nego za vremenom.
Ljeta provodi u loftu, ponekad odlazi na nekoliko dana, ili kod Lidijine sestre u Gorski kotar. Slikala je svagdje, nosila skicirku i akvarelne bojice, bilježila figure ljudi u tramvaju, na tržnici, u parku. Staricu s cekarom. Ženu u praznom kafiću s hladnim čajem. Djevojčicu koja gleda kroz autobus.
Skupljala je nevidljivce.
Kolovoz. Franjo opet dolazi u Zagreb, na putu iz Beča. Razlika mala, ali Mirna primijeti nije rekao da dolazi zbog nje, ona nije pitala.
Šetali su Mimara muzejom. Polako, kao ljudi koji znaju da ima o čemu pričati. Pred flamancima joj on govori o svjetlu, ona o onome što vidi kao slikarica, ne kao gledatelj. Dugo stoje ispred slike stare žene koja čita pismo na prozoru. Šute.
Nevidljivka šapne on.
Da potvrdi Mirna.
Kasnije u muzeju kava, pa on ozbiljno:
Mirna, mogu li vas nešto pitati bez obaveze?
Možeš.
Razmišljaš o selidbi u Austriju? Ne radi izložbe, nego za života.
Gleda van na dvorište.
Razmišljam.
Graz je dobar, ali mene veseli kad mislite ozbiljno.
Osmjehne se.
Pitaš dvije stvari odjednom.
Pitao sam prizna. Oprosti.
Nema zašto pogleda dvorište. Stvarno razmišljam.
O tome više ne pričaju. Ali sve se mijenja. Tanko, nečujno, ali mijenja.
Vraća se u loft, radi cijelu noć. Slikanje ide lako. Ispadaju slike lako, ruka nosi samu sebe. Zadnje slike serije najlakše idu. Nešto se otključava.
Rujan pripreme. Stručnjaci pakiraju slike, ona daje upute. Svako platno pamti iznutra: kako je počela, gdje je brisala, gdje ostavila. Opraštati se donosi čudan, ne bolan osjećaj.
Marko zove krajem rujna.
Mama, tata kaže da imaš neku izložbu.
Da.
Gdje?
U Austriji. U Grazu.
Duga tišina.
U Austriji? Selit ćeš se?
Da
Mama kad si sve to stigla?
Već odavno, Marko. Samo nisi znao.
Ti si slikarica?
Da jednostavno kaže.
Šutnja, pa:
Mogu doći? Na izložbu?
Naravno, bit ću sretna.
Kako se zove izložba?
Anatomija nevidljivke.
Tišina.
Je li to o tebi? tiho pita.
Na neki način. A i nije.
Izložba se otvara u listopadu u galeriji Artemisa, stara zgrada, visoki svodovi, kamen na podu po kojem hodnici tiho odjekuju. Trideset i šest slika. Žene. Ruke, leđa, profili kraj prozora, tijela na vratima. Sve žene zrelih godina, sve žive, sve prave.
Otvorenje u petak navečer. Mirna stoji kraj prozora u jednostavnoj tamnoj haljini, bakin narukvica na ruci, gleda ljude. Ljudi hodaju sporo, staju nasuprot nekih slika vrlo dugo. Starica sa srebrnom kosom zastaje kraj velike slike žene u praznoj kuhinji, stoji deset minuta, zatim briše oči rupčićem.
Franjo stoji uz Mirnu.
Vidiš li je? tiho pita.
Vidim.
To je radi toga.
Da potvrdi ona.
Blago dotakne joj ruku, narukvica tiho zveknuvši.
Mirna ne zna da je Davor također bio u Grazu. Došao je poslovno, partnerski sastanak s Austrijancima. Oni ga pozovu na kulturni program, netko spomene izložbu: hrvatska slikarica, Zvončica, zanimljivi radovi.
Davor nije volio suvremenu umjetnost. Volio je arhitekturu, jasne crte i funkciju. Ipak, iz pristojnosti pristane dvadeset minuta razgledati.
Ulazi u galeriju, uzima katalog. Prvi, drugi prostor. Treći mu zastaje dah.
Na platnu žena, okrenuta leđima prozoru. Ništa posebno na prvi pogled. Ali nešto u tihim ramenima, ruke preklopljene, premda skriveno, poznato mu je kao prst.
Gleda pločicu: Očekivanje. 2024.
Ide dalje.
U dvorani s rukama stane pred jednu. Stare ruke, ožiljci rada, prsten na prstenjaku, zatamnjen, jednostavnog srebra s malim kamenom. Prepoznaje taj prsten.
Poznaje narukvicu. Nije obraćao pažnju, ali Mirna ju je stalno nosila.
Sporim hodom prolazi do kraja, uzme katalog, nađe informaciju o umjetnici: Zvončica, rođena u Zagrebu, dugo nije izlagala, pod pseudonimom radi dvije godine.
Sljedeća stranica, mala fotografija: umjetnica na svojim slikama, poluprofiles, gleda sa strane. Tamna haljina, narukvica blješti.
Gleda tu sliku dugo.
Onda diže pogled. Na kraju dvorane, do prozora, vidi je.
Razgovara s muškarcem tamne kose i sjede. Gleda nešto, malo naginje glavu. Oboje gledaju neku sliku i opet govore. Ljudi koji znaju razgovarati.
Stoji. Ne prilazi. Vjerojatno ga ne bi ni primijetila. Zauzeta je. Prisutna, među svojim slikama, svojim svijetom, tu s čovjekom kraj nje, a ona sasvim druga. Ne izvana iznutra. Nešto u njezinoj nutrini što je sasvim zaboravio.
Mogao je proći, javiti se. Galerija nije velika.
Nije prošao.
Stoji još časak, tiho izađe. Vani listopadski Graz, žut, živ, miriše na kestene i kavu. Uzme espresso u prvoj kavani, sjedne uz prozor.
U glavi se vozi misao, koju ne zna točno izreći. Ne kada. Ne zašto. Nešto drugo kako je moguće živjeti pored nekoga i ne vidjeti ga? Gledati svaki dan, a zapravo ne vidjeti. Usvojiti ga kao zid, namještaj, radnu slavinu.
Pije espresso. Odlazi.
Mirna upravo potpisuje katalog starici sa srebrnom kosom, koja je došla drugi put i dovela prijateljicu.
Reći ću vam kaže starica ona u kuhinji, to sam ja, znate? Ja sam to. Ne znam kako ste pogodili, ali to sam ja.
To su mnoge kaže Mirna.
Ali ja sam bila prva s dostojanstvom će starica, nasmiju se zajedno.
Marko dolazi u nedjelju. Dolazi rano, ulazi u galeriju odmah poslije otvaranja. Mirna ga prima na vratima. Grle se. Visok je, na oca, blago zbunjen, kao da je siguran gdje ide, a nađe se sasvim drugdje.
Nema komentara dok prolazi dvoranama; ona ide za njim. Pred Očekivanjem stoji dugo. Pred Kuhinjom isto. Onda joj se okrene.
Mama kaže. Ništa ne dodaje.
Da govori ona.
Kad si počela?
Prije dosta vremena, samo nisi znao.
Nikada nisi govorila.
Ne.
Zašto?
Zastane.
Prvo sam trebala sama shvatiti da je to pravo. Bez tuđih mišljenja.
Kimne i pogleda platno.
Jako je dobro, mama.
Znam iskreno kaže.
On je pogleda iznenađeno, pa se osmjehne.
Promijenila si se.
Malo.
Ne, ozbiljno. Bolja si. Ne da ti prije nije bilo dobro, ali…
Kužim smije se. I ja osjećam to.
Ručali su zajedno, troje. Franjo vođen nekom lakoćom vodi razgovor s Markom; stručno raspravljaju o zgradama, starim pročeljima, novoj arhitekturi. Mirna ih promatra i zna to je sreća, sama po sebi. Kad možeš samo sjediti, ništa ne ugađati, ne rješavati, samo biti.
Marko leti navečer. Zbogom kod izlaza, drži je za obje ruke.
Hoćeš li ostati u Austriji?
Za sad, da. Vidjet ćemo.
Je li on dobar čovjek?
Je.
Jesi li ti sretna?
Stvarno razmisli.
Jesam, Marko. Mislim da jesam.
Kimne.
Onda je dobro.
Grli čvrsto, odlazi. U pola puta se okrene.
Mama.
Da?
Slike su stvarno dobre.
Gleda za sinom, kako ulazi u auto i pomisli: Evo. To je to.
Davor se vraća u Zagreb u nedjelju navečer. Stan dočeka tišinom i studeni. Lea je kod prijateljice. Ulazi u kuhinju, stavi čaj. Uzme šalicu.
Bakarna džezva stoji na svom mjestu. Mirna ju je ostavila. Ne zna zašto. Možda je zaboravila, možda nije htjela ponijeti.
Uzima džezvu, lagana je, ugrijana od radijatora. Ne sjeća se kad je zadnji put iz nje pio kavu. Mirna je kuhala, on je dobivao šalicu.
Vraća džezvu. Priprema čaj.
Sjedne uz prozor.
Van je listopadski Zagreb, mokar. Lampa na ulici baca žutu svjetlost. Par auta prođe, negdje pas zalaje.
Sjedi i misli ne posebno, već samo tako. O životu. Kako je lako nešto uzeti zdravo za gotovo. Kako ono najtiše nestaje.
U Grazu je gledao trideset i šest slika. Trideset i šest nevidljivih žena. Trideset i šest života u sjeni drugih. A među njima onu za koju je mislio da ju poznaje. Taj je život gledao dvadeset osam godina. Pa nije ga vidio.
Telefon šuti. Lea će javiti kasnije. Negdje, s prijateljicama.
Gleda čaj. Vruć, bezokus.
U Grazu je sada večer, ranije nego ovdje. Mirna je možda još u galeriji. Ili već ne. Ne zna njezin raspored. Nije ga nikad znao. Ona je znala njegov.
Ne nazove.
Što bi rekao?
Šalica se hladi. Svjetla ulične lampe i dalje gore. Negdje kod susjeda bruji televizor.
Sjede još dugo. Onda izlije hladni čaj, opere šalicu, vrati ju na mjesto.
Džezva pored, šuti.
U Grazu u to vrijeme Mirna i Franjo hodaju mostom preko Mure. Listopadska Mura tamna i široka, odrazi svjetala se vuku vodom žutom trakom. Miriše voda i jesen.
Sutra zadnji dan čuje Mirna.
Znam.
Razmišljaš što dalje?
Razmišljam.
Hodaju sporo, nema žurbe.
I?
Trebam atelje. Velike prozore. Sjever ili istok. Dobar put do galerije.
To ću srediti kaže on.
I još nešto doda Mirna.
Što?
Gleda u vodu.
Trebam da me vide. Stvarno. Ne kao jako finu ženu. Ne kao nečiju. Kao mene.
Franjo stane, stane i ona. Stoje iznad Mure, vjetar nosi odraze.
Mirna reče Franjo ja vas vidim od prvog maila. S onih triju fotografija. Ja vidim umjetnicu. Vidim osobu. Vidim vas.
Gleda u vodu. Narukvica je hladna na ruci, pa toplija.
Dobro šapne.
Idemo dalje, mirno.
U Zagrebu Davor gasi svjetlo u kuhinji i odlazi u radnu sobu. Na stolu papiri, nedovršen projekt. Otwara fasciklu, gleda crteže.
Posao je dobar, profesionalan, dobro ga obavlja.
Uzima olovku.
Van Zagreb živi svojim ritmom tihi, jesenski, malo tmuran. Stan je tih. Sam, s crtežima i tišinom.
U Grazu Mirna sjedi u malom hotelu uz otvoreni prozor i piše u bilježnicu. Ne sliku riječi. Skice. O Muri, o odrazu, o tome kako je kad te napokon vide.
Narukvica bake leži na prozorskoj dasci. Staro srebro hvata svjetlo lampe vani i drži ga.
Van je Graz. Njezin zasad.
Zatvara bilježnicu. Gleda narukvicu.
Stavlja je na zapešće.
Zvonkica šapne u tamu austrijskog listopada.
I osmjehne se.
