Izlazak teta
U tome nećeš ići rekao je Viktor, ni ne okrenuvši se prema meni. Stajao je ispred velikog ogledala u hodniku i popravljao kravatu, tamnoplavu, svilenu, onu što ju je kupio prošli mjesec za cifru od koje mi je srce poskočilo kad sam slučajno našla račun dok sam tražila garanciju za frižider. Ozbiljno ti govorim.
Viktore, pa to je deseti rođendan tvoje firme. Ja sam ti žena.
Upravo zato. Napokon me pogledao, onim pogledom od kojeg ti se skupi grlo. Ne od nježnosti, nego od prepoznavanja. Taj pogled sam već vidjela, samo ga prije nisam znala imenovati. Ti si moja žena. Zato te i molim da ostaneš doma.
Zašto?
Duboko je uzdahnuo, onako kako uvijek radi kad misli da postavljam glupa pitanja i da mu uzimam dragocjeno vrijeme.
Nada. Tamo će biti poslovni partneri. Bit će to ozbiljni ljudi. Možda čak i novinari.
Pa što?
Ti si zastao je, tražeći pravu riječ. Na kraju ju je našao. Ti si tetka, shvaćaš? Obična tetka. U toj svojoj plavoj haljini s gumbima. Tamo će doći žene koje izgledaju drugačije.
Stajala sam na kuhinjskim vratima i držala ručnik, onaj izblijedjeli, što ga imam otkad djeca idu u školu. Gledala sam ga i pokušavala shvatiti kad je to točno postalo normalno kad su ovakve riječi počele prolaziti bez objašnjenja.
Ide li s tobom Lenka?
Nije ni zatreptao. To je bilo najgore. Nije bio ni ljut, ni zbunjen. Samo tako hladan, ravan pogled.
Lenka mi je asistentica. Ona vodi organizaciju tog događaja.
Viktore.
Nada, molim te, nemoj sad opet.
Samo sam pitala.
Znaš ti vrlo dobro da nisi “samo pitala” skinuo je s vješalice sako i otresao ga onom svojom naviknutom elegancijom. Uvijek nešto natukneš. Umoran sam od tih tvojih natuknica.
Lagano sam spustila ručnik na naslon fotelje, polako, ruke su mi drhtale i nisam htjela da on to vidi.
U redu tiho sam rekla. Dobro, Viktore.
E to je pametno još jednom se ogledao, uvjeren u svoj odraz. Djeca su doma?
Katarina je kod prijateljice, Luka je na faksu, trebao bi se vratiti oko osam.
Reci mu da ne galami kad stignem. Doći ću kasno.
Vrata su zalupila. Ostala sam sama u hodniku, u njegovu skupom kolonju koji mi je nekoć mirisao poznato i toplo, a sada mi je bio stran kao miris tuđeg života.
Ušla sam u kuhinju, stavila vodu za čaj i gledala kako para izlazi iz starog kuhala. Trudila sam se prisjetiti kad sam se udala za drugog čovjeka onog kojem je moj smijeh zvučao kao zvonce. Nelagodno mi je bilo kad je to govorio, ali bilo mi je drago.
Voda je zacijala. U šalicu sam ubacila filter, gledala kako se kroz vodu širi boja.
Tetka. Tako me nazvao.
Imam pedeset i dvije, nisam stogodišnjakinja. Nisam ni ljepotica iz časopisa, ali nisam ni ono što je on meni tim riječima napravio. Kosa mi je tamnosmeđa, skoro da ni sjede ni nema. Ruke su mi znale sve skuhati, sašiti, umiriti dijete noću, posložiti Viktorove papire kad je na početku “Monolita” bio pogubljen u brojkama.
Tko mu je tada sjedio nad fakturama? Tko ga je usmjerio?
Tetka, eto ti ga. Nisam plakala. Osjetila sam suze negdje duboko u grudima, ali nisu izlazile. Možda i zato što ovo nije prvi put da razgovaramo na taj način. Prvi put je bilo prije tri godine tada je rekao: “Mogla bi se bolje oblačiti.” Bilo mi je žao, s vremenom sam navikla. Sad stojim sama u kuhinji, on je otišao na slavlje firme, s Lenkicom kojoj je dvadeset osam, koja nema ni izblijedilih ručnika, ni dvadeset tri godine braka u škrinji.
Polako je padala večer. Svibanjski sumrak, topao, s mirisom bazge izvana. Popila sam čaj, isprala šalicu i otišla do ormara.
Tamo iza debljih zimskih kaputa visjela je haljina. Tamno-bordo, baršunasta. Kupila sam je na rasprodaji u “Nama” prije tri godine, doma je jednom probala. Viktor je vidio, odmahnuo: “Kud ti u takvom, previše je za tebe, to je vulgarno.” Pospremila sam je u najdublji kut ormana, mislila sam je pokloniti. Nisam.
Sada sam je izvadila. Otresla. Baršun mekan, topao, skoro živ na dodir. Pogledala sam se u ogledalo.
Ne, nisam tetka.
Iz hodnika sam čula ključeve. Luka je došao. Čula sam ga kako izuva tenisice, baca jaknu na stolicu umjesto na vješalicu, ide prema kuhinji.
Mama, ima kaj za jest?
U hladnjaku su polpete. Podgrij.
Zašto stojiš s haljinom?
Okrenula sam se prema njemu. Visok, očeve crte lice, moje sivo-umorne oči. Prva godina faksa, bilo mu je teško, vidjelo se po ramenima, kao da mu cijeli svijet sjedi na leđima.
Probavam samo.
Lijepa je. Zazvecka loncem po kuhinji. Gdje planiraš ić u njoj?
Zastanem sekundu.
Možda nigdje. Nisam još odlučila.
Sjeo je s tanjurom za stol i pažljivo me promatrao. Njegov pogled je ponekad bio odrasliji od njega samoga.
Tata je otišao na feštu?
Je.
Sam?
Nisam odmah odgovorila. Stavila sam haljinu na stolicu.
Luka
Mama, ja znam. Rekao je tiho, smireno, kao činjenicu. Katarina također zna. Već duže.
Sad su me suze stvarno stigle. Ne kao rijeka, više kao knedla u grlu. Gledala sam kroz prozor u potpuno zatamnjeni svibanjski dan.
Otkud znaš?
Proljeće, vidio sam ih skupa u kafiću na Zrinjevcu. Nije me primijetio. Mislio sam, možda posao, ali bilo je jasno da nije.
I nisi mi rekao.
A što bi napravila?
Dobro pitanje. Vjerojatno bih se pravila da ne znam, kao zadnje tri godine kad sam sama sebe uvjeravala da previše umišljam. Psihologija obitelji kod žena nakon pedesete, kad istina više ne stane ni u koja vrata to je posebna vrsta tuge.
Ne znam iskreno priznam.
Ja isto. Pogledao me ravno. Mama, prekrasna si u toj haljini. Istina.
Gledala sam svoga sina, tog velikog momka koji je nekad klimao na mojim koljenima, koga sam vodila u školu s sendvičem u ruksaku. Devetnaest godina već puno vidi.
Hvala ti.
Kasnije navečer nazvala sam Katarinu. Dojurila je oko deset, uletjela s ružičastim ruksakom i mirisom tuđeg parfema od zagrljaja.
Mama, što je bilo? Katarina me brzo skenirala tim oštrim pogledom svojih petnaest.
Sjedni. Moramo ozbiljno razgovarati.
Sjedi nas troje za stolom, pijemo čaj. Ispričam im. Ne sve, ali dosta. Da je tata rekao “tetka”, o haljini, o mojim sumnjama oko Lenke, po licima djece sam vidjela da sam bila u pravu.
Katka grize donju usnicu, vječna navika kad ne želi zaplakati.
Tata ti je rekao “tetka”? pita nevjerici.
Da.
Ma to Katarina vrti glavom, traži riječ. To nije u redu.
Nije, slažem se.
Mama, hoćeš li negdje izaći? Barem nešto?
Pogledala sam haljinu, još je visjela na stolici.
Ne znam još.
Tu noć sam slabo spavala. Ležala na svojoj strani kreveta i mislila. Dvadeset tri godine. Mladost, kuća, djeca, taj čovjek. Prekinula sam s poslom nakon što se Luka rodio. Prije toga radila u krojačnici u centru Zagreba, bila sam među boljima, šefica me voljela. Onda je Viktor rekao: “Ne moraš raditi, ja ću te održavati.” Povjerovala sam mu. I to je tada funkcioniralo; činilo se da je život dobar.
Što znam danas? Šivati. Kuhati. Voditi kuću. Biti nevidljiva. U tome sam posebno dobra.
Neću tako više. Ima nešto u mojoj vještini sa šivaćim strojem nije to mala stvar. Imam ruke, glavu, dvadeset godina iskustva, doduše neslužbenog, jer sam uvijek šivala za sebe, djecu, susjede.
Misli su mi kružile. Budila sam se i zaspala, pa opet ispočetka. Negdje pola tri čujem vrata. Viktor je ušao kući. Čujem vodu, kasnije legne kraj mene. Ništa ne govori, odmah tone u san.
Ležala sam budna još dugo.
Ujutro je otišao rano, jedva da je jeo.
Cijeli tjedan sam zauzet, ne čekaj me za večeru.
Vrata. Tišina.
Sjedila sam uz prozor s kavom u ruci. Vanjski kiša sitna, bazga u dvorištu još tamnija. Pila sam kavu i razmišljala hladno, racionalno, kako to dođe kad bol dotakne granicu i pretvori se u nešto tvrdo, jasno.
Banket je u petak. Danas je utorak.
Još tri dana.
Uzela sam mobitel i poslala poruku Terezi. Tereza Župan bila nam je računovotkinja, kasnije prešla u drugu firmu, ali mi smo se viđale, ponekad kave. Tereza je bila pametna, praktičan tip, oko pedesete, nikad nije idealizirala.
“Terka, možeš danas na kavu?”
Odgovor brz: “Naravno, tri popodne u Mali raj?”
“Dogovoreno.”
U mali kafić dvije ulice dalje Tereza je došla stroga, s kratkom frizurom i pažljivim pogledom. Saslušala me, nije prekidala, samo je na riječ “tetka” podigla obrve.
Tako ti je doslovno rekao?
Doslovno.
I pretpostavljam za Lenu već sumnjaš?
Dugo, Luka mi je potvrdio.
Znaš, reći ću ti nešto i nemoj se ljutiti Tereza me gledala pravo. Ja sam znala još dok sam radila tamo. Prije dvije godine. Vidjela sam ih par puta skupa. Nisam ti ništa rekla Ni ti ni ja nismo smjele šutjeti, ali eto prešutila sam. Žao mi je.
Zašutjela sam na sekundu.
Ma dobro, Terka. Nema veze sada.
Što planiraš?
Podignem pogled.
Idem na taj banket.
S djecom?
S djecom.
Znaš da će to biti neugodno?
Znam.
I da će poludjeti.
Znam.
Tereza nakratko zašuti.
OK. Onda reci što ti treba.
Pomalo se nasmiješim, prvi put od kad je sve počelo.
Nek mi netko sredi frizuru. Sama ne znam.
U četvrtak navečer, Katarina mi je četkala kosu pred ogledalom, polako i nježno, baš kako znaju djeca kad je važno. Tek sam dan prije malo prebojala izrast, samo da popravi nijansu.
Mama, je l te strah?
Malo.
Tata će se naljutiti.
Vjerujem.
Što ćeš mu reći?
Ništa. Samo ću ući.
Katka mi zakači zadnji pramen, odmjeri me.
Prekrasna si. Stvarno jesi, samo si zaboravila.
Okrenem je k sebi i zagrlim. Ona iznenađena, ali vrati zagrljaj.
Haljina leži na krevetu. Mekani baršun. Polako je navlačim, Katka mi pomaže sa zatvaračem. Pogledam se u zrcalo. Gleda me žena koju sam negdje zaboravila ona prije nego što sam se počela miriti.
Šminka samo malo, koliko treba. Maskara, nježna terra cotta ruž, onaj stari favorit. Na ušima crni oniks poklon pokojne majke.
Mama, zove Luka s vrata taksi je tu.
Evo dolazim.
Uzmem malu torbicu, crnu, staru, ali čvrstu. Izađem u hodnik.
Luka me odmjeri.
Vau.
Vau, složi se Katka.
Navučem kaput, ruke mi blago drhte. Namjerno usporim pokrete. Opustim se.
Idemo.
Hotel “Jadranska zvijezda” bio je dobar, nije najbolji u Zagrebu, ali respektabilan. Viktor ga je izabrao zbog imidža veliki hol, visoki stropovi, svoj catering. Bila sam tamo jednom prije osam godina, na svadbi. Zapamtila sam mramorni pod i veliku lustera.
Taksi se zaustavi. Prva izlazim. Udahnem svibanjski zrak još uvijek topao, s mirisom cvata lipe s ulice.
Mama šapne Luka mi smo tu s tobom.
Znam stisnem Katkino rame.
Ulazimo u predvorje, dvoje-troje gostiju s bedževima žuri stubama. Prilazi nam mladi portir.
Dobar večer. Na proslavu “Monolita”?
Da, odgovorim. Supruga sam Viktora Kovačića. Ovo su naša djeca.
Mali trenutak nejasnoće, pa kimne.
Drugi kat, Dvorana “Amber”.
Dvorana je puna. Skupocjena odjeća, miris parfema, smijeh za šankom, glazba prigušena. Stojim na ulazu. Par pogleda sklizne preko mene. Znam da sam tu uljez. To osjetim. Znaju Viktora Kovačića, znaju što radi zadnjih godina, neki možda znaju za Lenku. Za suprugu niko.
Vidiš tatu? pita Katka.
Ne još. Naći ćemo ga.
Viktor stoji uz daleki zid, kod okruglog stola s kanapeima. Priča s dvojicom u odijelima, jednog poznajem gospodin Juraj Medak, legenda stare škole, Viktor ga poštuje i možda malo strahuje.
Kraj njega stoji Lenka.
Vidim je sada prvi put. Mlada, visoka, zategnuta plava haljina, kosa zalizana zgodna cura, dvadeset i osam godina. Njena ruka jednostavno leži na Viktorovoj podlaktici.
Tamo je tata, kaže Katka, ravnim glasom. Ona teta u plavom.
Približavamo se.
Hodam kroz dvoranu mirno. Neki ustuknu, neki pogledaju. Ne gledam oko sebe, idem ravno prema stolu, prema mužu.
Viktor me primijeti kad sam već pred njim. Lice mu se momentalno promijeni. Usne mu se otvore pa stisnu.
Nada šapnuo je što ti radiš ovdje?
Došla sam na deseti rođendan tvoje firme odgovaram. To je velika stvar.
Gospodin Medak baci pogled na nas, iznenađen, ali srdačan:
Nada Kovačić? Pa i vi ste tu, odlično izgledate.
Dobra večer, gospodine Medak nasmiješim se i vi također.
Lenka se malko povuče, njezina ruka sklizne s Viktorovog rukava.
Katka napravi korak naprijed. Petnaest godina, tamne oči, ravna leđa. Gleda Lenku onim direktnim djetinjim pogledom, koji odrasli ne vole jer bode istinom.
Tata, pita mirno, dovoljno glasno da svi čuju. Zašto si tu nju grlio? To nije mama.
Kao da je netko stišao glazbu. Dvojica pored Medaka se pogledaše. Gospođa u bisernoj ogrlici kraj nas okrene glavu.
Viktor poblijedi, vidi se i ispod tena.
Katarina poslovni je to događaj, objasnit ću
Tata, nismo mali. Luka i ja znamo već dugo.
Luka stoji pored sestre, šuti, gleda Viktorovom oštrinom, bez riječi.
Juraj Medak lagano pročisti grlo, spusti čašu.
Viktore, čini mi se da imaš obiteljski razgovor pred sobom. Pričat ćemo kasnije.
Nasmije se meni ozbiljno, sa starinskom gospodskom notom, i povuče se. I ostali izađu.
Lenka tiho reče:
Ja idem vidjeti kako je catering.
I nestane dvoranom.
Viktor i ja. I djeca. Gleda me, zamršenim pogledom to nije ni ljutnja, ni tuga, samo izgubljenost. Ne zna što bi.
Nada znaš li što si napravila?
Došla sam na deseti rođendan tvoje firme ponovim. To je važno.
Uzmem čašu, šampanjac, mjehurići veselo vri.
Mogla si ostati doma, kako sam zamolio.
Mogla sam. Nisam.
Gledam ga, i u tom trenutku shvatim. Ni ljutnja niti zadovoljstvo, samo jasnoća. Ovog čovjeka hranila sam dvadeset tri godine, prala mu košulje, odgajala djecu, vjerovala. Koliko vremena je otišlo.
Nazdravit ću tvojih deset godina kažem i onda idem. Djeca su umorna.
Okrenem se djeci.
Idemo kući.
Osjećala sam poglede. Nežni, osorni, znatiželjni svejedno mi je. Nije mi više gore od onog što već jest.
Kod vrata, Luka me primi pod ruku.
Bravo, mama.
Samo sam došla.
To je i trebalo.
Doma sam pažljivo skinula haljinu, objesila na vješalicu, umila lice i prvi put u dugo vremena odspavala mirno, do devet.
Ono što je uslijedilo, dogodilo se polako, ne odmah, ali nezaustavljivo, kao proljetno otapanje. Vijesti sam doznala u komadićima, preko Tereze i Katke koja je slučajno pročitala poruku s tatinog mobitela dok se punio.
Juraj Medak odbio je potpisati novi ugovor o gradnji. Nije rekao otvoreno, samo je rekao da “još razmišlja”. On je tip stare škole, za njega obitelj znači konkretno, a ono što je vidio na Amber-dvorani uništilo mu je poštovanje prema Viktoru. Ne zato što ima ljubavnicu ima ih svatko nego zato što je službeno doveo ljubavnicu umjesto žene. To Medak nije mogao. Bio je to kraj.
Za Medakom su drugi poslovni partneri postali sumnjičavi. Na upravnom odboru slijedila su neugodna pitanja o poslovanju. Ispalo je da su neka krupna pitanja išla mimo procedure. Poslije šavova često pucaju zidovi.
Lenka je nestala iz “Monolita” kroz tri tjedna. Tiho, bez pompe. Viktor je tjedan dana gledao u prazno.
Jednu večer došao je doma, sjedio za stolom. Donijela sam mu tanjur juhe i otišla u drugu sobu. Sjedio je dugo. Čula sam uzdah.
Kasnije me pozvao.
Nada. Moramo razgovarati.
Dobro, ali reci: želiš li razgovor ili da te slušam?
Nije odmah shvatio razliku. Onda, mislim, jest. Spustio je pogled.
Oprosti, rekao je.
Sjedim mirno nasuprot. Ruke mi mirne u krilu.
Nije bilo praštanja. On je to shvatio.
Inicirala sam razvod sama, kroz mjesec, uz odvjetnicu. Tereza mi je pomogla naći dobru. Stan podijeljen, djeca kod mene. On je tu prvi puta popustio.
Dok je razvod tekao, otvorila sam krojačnicu. Malu, dvije sobe, kvart dalje od stana. Dugo sam vagala. Pekarnica mi je zvučala lakše, ali ruke pamte iglu bolje nego kruh. Stara šefica, gospođa Marica, odmah je rekla: “Nada, to si trebala prije deset godina.”
Prvi mjeseci nisu bili laki. Klijentica malo, radim od jutra do večeri, dolazim kući s bolnim leđima, ruke pune kreda. Katka mi svraća nakon škole, uči, jede sendviče, zanima je igra s uzorcima tkanina. Ima smisla, osjetim to, spremim u srce.
Luka u međuvremenu ima svoje bitke. Viktor ga je par puta zvao na kavu, on bi se vratio šutljiv.
Jednom reče:
On bi da ga razumijem.
Možeš li ga razumjeti?
Ne znam kako razumjeti čovjeka koji se srami svoje žene. Luka gleda kroz prozor. Mama, ti nisi nikada bila ti si jednostavno normalna.
Hvala, sine.
Ozbiljno mislim.
Pa šuti.
Imam problema s Paulinom odjednom izusti. Cura mi je rekla da se pita kakav ću ja biti otac nakon svega.
To nije tvoja odgovornost, Luka.
Znam. Ali ona ne.
Daj joj vremena. Govorit neće pomoći, samo vrijeme.
Klimne. Ta je priča trajala cijelu godinu, neću lagati, ali nisam se miješala. Djeca trebaju mjesto za svoje pogreške, to sam naučila kasno, ali naučila.
Krojačnica je rasla, polako, ali sigurno. Prvih stalnih mušterija, polako i vjenčanice najzahtjevniji posao, ali i najbolje plaćen. Zaposlila sam pomoćnicu, mladu Lenu (ne onu Lenku), sposobnu, vrijednu. Dobro smo se slagale, često smo radile bez riječi, rukama, uz stari radio.
Tereza bi svratila na kavu među šnitama i koncima, pričale smo u našem ritmu o životu, djeci, zdravlju, bitnim stvarima. Jednom reče:
Znaš što mi je drago kod tebe? Nisi zla.
Znam biti ljuta.
Ljutnja prođe. Zloća izgrize čovjeka.
Razmislila sam i priznala.
Do sedamnaeste godine Katarina je odlučila postati dizajnerica. Nije to izvikala, samo je donijela mapu crteža i stavila preda me. Dugo sam ih gledala. Bilo je tu pogrešaka, ali i strasti.
Ovo je tvoje.
Ne smeta ti?
Ne. Ti to radiš bolje nego ja.
Nasmiješila se škrto, ali od srca.
Mama ti si stvarno postala drugačija.
Drugačija?
Prije si stalno pitala: “Što će tata reći? Što će ljudi misliti?” Sada više ne.
Pogledam je.
Kasno sam naučila.
Nije kasno. Skupi crteže. Ti si u redu.
To mi je najljepša pohvala u zadnje vrijeme. Nema uzvišenosti, samo “u redu”.
Viktora rijetko viđam. Ponekad se javi zbog djece ili starih knjiga. Izgleda svašta: neki dan uredan, neki dan umoran. Od poznanika čujem da “Monolit” ima novog direktora, on je sada neki srednji menađer. Znači, ni to više nije ali ja više o tome ne razmišljam. Imam svoje.
Treće ljeto nakon razvoda bilo je predivno. Toplo, dugačko. Krojačnicu sam preselila u veći lokal, zaposlila još tri krojačice. Po večerima sjedim na malom balkonu svog novog unajmljenog stana, pijem čaj i gledam zalazak. Ne svaku večer, često rintam do kasno, ali kad stignem zastati, osjetim mir. Ne bajkovitu sreću, već mirnu, nježnu.
Jednog jesenskog popodneva, Viktor navrati.
Vidim ga kroz izlog krojačnice. Stariji je, ramenima malo pogrbljen, odijelo dobro, ali više nije kao nekad. Izlazim mu u susret.
Viktore pozovem ga. Uđi.
Sjeli smo u malu sobicu za klijentice, dvije stolice, čajnica, suho cvijeće. Skuhala sam čaj, pružila mu šalicu.
Kako si? pitam.
Dobro. Posla ima, držim se.
Čula sam. Pogleda pravo. Svaka ti čast.
Ne odgovaram. Držim šalicu u rukama, običaj stari.
Nada zastane. Pogriješio sam, puno.
Viktore.
Molim te, pusti da kažem. Bio sam slijep. Imao sam ženu, djecu, dom. Mislio sam da tako mora biti. Bio sam u krivu.
Gledam ga. Onaj isti čovjek s dvadeset lica onaj kojeg sam voljela, onaj koji je govorio “tetka”, i onaj pogubljeni posljednjih mjeseci. Kad bi ljudi znali koliko toga stane u jednog čovjeka
Čujem te.
Razmišljao sam ne da počnemo opet, ali možda bi mogli barem viđati se. Razgovarati. Sam sam, Nada. Skroz sam sam.
Tišina.
Stavim šalicu, gledam na mokri listopadski pločnik. Pa na njega.
Viktore. Nisam ljuta. Ozbiljno. Žao mi je godina, ne tebe, već godina koje nismo živjeli drugačije. To je sve.
Nada
Pusti da dovršim. Nisi sam. Djeca su ti tu, trebaš samo doći k njima. S njima sada razgovaraj. Luka teško mu je to prošlo. Ali otvoren je, samo trebaš prići iskreno.
Utišao se, spušta pogled. Ustaje, navlači sako kao uvijek.
Haljina ti baš stoji, tiho će.
Danas sam u drugoj, tamnoplavoj sa jednostavnim ovratnikom. Sama sam je šila prošle zime.
Hvala, kažem.
On ode. Čujem vrata na krojačnici, pa tišinu.
Ostajem sjediti još koji trenutak. Mirno je, jako mirno. Suho cvijeće, dvije šalice, moji crteži.
Ustanem lagano, prospem čaj, vratim se stolu, dohvatim olovku i sagnem se nad papir.
Na vratima Lena vikne:
Nada, stigla vam je sljedeća gospođa.
Samo reci da pričeka minutu.
Zatvara vrata. Gledam u svoje ruke, zamišljam nove krojeve, i osjećam: nisam više nečija tetka. Samo svoja.
