Kako vi možete živjeti u ovom siromaštvu? Lana je zgroženo frknula nosom. Pogledajte se, dvadeset godina niste uspjeli ni obnoviti stan! A još imate obraza mene učiti životu!
Vesna Lovrić spusti ramena punih umora. Ivan Lovrić šutke prinese šalicu usnama, otpije gutljaj ne gledajući kćer. Lana stoji nasred kuhinje, lice joj crveno od ljutnje, i čeka bilo kakvu reakciju svojih roditelja. Nitko ne odgovara, i to joj ide još više na živce nego bilo koja njihova opaska.
Goran je dobar čovjek nastavi Lana. Vi samo ništa ne znate o životu!
Vesna pogleda kćer umornim očima.
Lanice, nismo mi protiv Gorana Vesna odmahne glavom. Samo želimo da prvo završiš školu, da imaš neku sigurnost.
Kakvu, vašu sigurnost? Lana prevrne očima. Kao vi? Dvadeset godina u istom stanu, s oguljenim zidovima?
Tek ti je devetnaest, Vesna mirno kaže. Premlada si da se udaješ, moraš razumjeti.
Ivan spusti šalicu i napokon pogleda svoju kćer. U njegovom pogledu nije bilo osude, samo neka duboka tuga.
Poslije gradi svoj život, samo nemoj sada, nemoj tako naglo, nastavi Vesna. Pričekaj.
Samo vi želite mene učiniti nesretnom! Lana udari nogom o pod, baš kao nekoć kad je bila dijete. To je cijela istina!
Nagle se okrene i zgrabi torbu sa stolca u hodniku. Vesna se podigne od stola i krene za kćeri.
Lana, čekaj, Vesna pruži ruku prema njoj.
Ali Lana nervozno navlači jaknu, ruke joj drhte od bijesa i nepravde.
Ja ću s Goranom biti sretna! vikne Lana iz hodnika. Namjerno!
Ivan se s mukom podigne i izađe za kćeri, naslonjen na dovratak.
Dijete, ne razumiješ krene Ivan, ali Lana ga prekine.
Ja ću živjeti bolje od vas! Imat ću kune, sve će biti kako želim! Lana već hvata kvaku. Neću biti kao vi!
Nagliškim pokretom otvori vrata i iziđe van. Zadnje što čuje iza sebe jest tihi majčin uzdah i neki prigušen zvuk pada.
Lana juri niz stubište ne okrenuvši se, iz koraka u korak potvrđujući sama sebi da je u pravu.
…Četiri godine kasnije Lana stoji pred istim onim otrcanim vratima s oljuštenom bojom. U desnoj ruci drži topli dlan trogodišnjeg Jakova koji radoznalo promatra nepoznata vrata. Lijevu ruku Lana podigne da pokuca, ali joj prsti zastanu nekoliko centimetara od ispucale površine. Shvati da ne može. Jakov je ščepa za ruku i podigne prema njoj upitni pogled.
Mama… promrmlja Jakov, zibajući se s noge na nogu.
Lana pogleda sina, pa pogled na stari, izlizani kofer kraj njih, s jednim slomljenim kotačićem. Sve od njezine nekadašnje “velike” budućnosti i glasnih obećanja ostalo je u tom komadu prtljage. Četiri godine se nije čula ni javila roditeljima. Sebe je smatrala iznad njih, boljom, uspješnijom od ljudi čija je svakodnevica bila mala stančina i jednostavne sreće. Sada stoji pred Pragom, s uplakanim licem i razbijenim snovima…
Ipak, spušta ruku i tri puta pokuca. Zvuk je neodlučan, nesiguran, sasvim suprotan od odlučnog zalupanja vratima prije četiri godine. S druge strane začuje se žurno koračanje, kao da netko već stoji iza vrata. Klikne brava. Vesna Lovrić otvori i podigne obrve u čudu. Majka je ostarjela, lica više ispresijecanog borama, uz zalizane pramenove prosijede kose.
Vesna ugleda razlivenu maskaru na kćerinom licu. S pogledom krene prema malom dječaku koji se skriva iza Lanine noge. Zamijeti potrgani kofer i u očima joj na trenutak sine razumijevanje. Ne pita ništa, ne podsjeća na grube riječi stare četiri godine. Samo se tiho povuče i propušta kćer i unuka unutra.
Lana zakorači i pogleda oko sebe. Sve je ostalo isto, samo još više izblijedjelo. Isti tapeti, isti ormar u hodniku, isti onaj miris doma koji joj je nekada bio mrski. Jakov okreće glavu i znatiželjno razgleda novi prostor.
Jaki, hajde idi u onu sobu, Lana čučne pred sinom. Ima tamo igračaka, pogledaj malo, dobro?
Lana mu pokaže smjer, a Jakov veselo potrči niz hodnik. Lana se ispravi i okrene prema majci. Vesna stoji uz zid držeći pogled na njoj.
Lana želi nešto reći, opravdati se. Riječi ne dolaze samo gorka istina i slomljene iluzije. Lana napravi korak, pa još jedan, i na kraju se baci majci u zagrljaj. Naglas zasuzi, pa se cijela zatresa. Lana plače na majčinom ramenu, koje i dalje miriši na isti deterdžent kao i prije četiri godine.
Mama, Lana rida, nemoćna zaustaviti suze. Mama, oprosti mi.
Vesna je grli i gladi po leđima, baš kao nekada kad je Lana bila djevojčica. Lana jeca nad svojim glupim snovima o ljepšem životu, nad uništenim brakom s čovjekom kojeg gotovo nije ni poznavala, nad vlastitim ponosom koji je prikrivala prezirom prema roditeljima.
Bila si u pravu, Lana podigne uplakano lice. U svemu si bila u pravu.
Vesna ništa ne odgovara, samo je još čvršće zagrli.
Hajde na kuhinju povede je Vesna. Zakuhat ću čaj.
Lana klimne i obriše suze nadlanicom. Sjedne za svoj stari stol kraj prozora. Vesna uključi čajnik i izvadi šalice. Lana gleda majku i misli koliko je toga propustila u četiri godine.
Gdje je tata? Lana se sjeti da nije vidjela oca.
Na poslu je Vesna stavi šalicu pred kćer. Uskoro dolazi.
Lana proguta knedlu i ne zna kamo s rukama.
Toliko ružnih riječi sam vam rekla tada, Lana gleda u šalicu. O siromaštvu, o zidovima bez boje…
Vesna sjedne nasuprot i stisne joj ruku.
Najvažnije je da si se vratila, šapne Vesna. Ostalo nije bitno.
On me prevario, mama, Lana jedva suzdrži novo jecanje. Onda me izbacio na ulicu.
Vesna joj prođe rukom kroz kosu, baš kao nekada.
A ja sam mu vjerovala, Lana šmrcne. Kako ću sada završiti školu, kako ću s djetetom?
Vesna je grli, njišući je kao da je Lana opet mala.
Snaći ćemo se, Lanice. Vesna joj gladi leđa. Zajedno ćemo sve izgurati. Ne odmah, ali ubit ćemo sve brige…
…Mjeseci su prošli otkako se Lana vratila u stan roditelja. Veliki snovi su se raspršili. Sada sjedi u kafiću za ugaonim stolom s dvije prijateljice. Petra vrti praznu šalicu kave i mršti se. Kod nje je sve po starom Marko ju je ostavio, ostavio i minuse.
Zovu me svaki dan iz banke Petra zakoluta očima. On je nestao u drugi grad.
Lana slegne ramenima i pogleda drugu prijateljicu. Marija sama podiže kćer, jer njezin partner nikad nije stao pred matičara.
Moj bar nije ostavio dugove Marija se kiselo nasmije. Samo je rekao da nije spreman.
Moj je bio spreman Lana zagrize usnicu. Spreman za odgovornost… prema drugoj.
Petra slegne i odmahne glavom, prepoznavši gorčinu situacije.
Koliko smo naivne bile Petra se zavalja u stolac. Sve smo sanjale prinčeve.
A dobile pajace, nadopuni Marija.
Lana sluša prijateljice i pomišlja kako su im sudbine slične. Tri mlade žene s razbijenim snovima sjede u jeftinom kafiću.
Dosta cmizrenja! Petra odlučno prekine, lupi rukom o stol. Ajmo barem desert naručiti.
Lana se nasmije i pozove konobara, sretna zbog male pauze od teških misli.
Navečer Lana šeće poznatim ulicama zagrebačkog naselja prema roditeljskom stanu. Otključa vrata i načuli uši. Iz dnevne dopiru dječji smijeh i glasovi roditelja.
Tiho prođe hodnikom i zaviri u sobu. Ivan sjedi na podu i slaže kulu od starih drvenih kockica. Jakov oduševljeno plješće svaki put kad kula neprirodno naraste. Vesna sjedi u kutu s pletenjem i smiješi se mužu i unuku.
Lana promatra, ne može skinuti pogled s roditelja. Prisjeti se sveg svog prezira prema ovom stanu i malim, toplim srećama. S koliko je ponosa lupila vratima, sigurna u svoju vrijednost.
Sad vidi ono što prije nije mogla shvatiti u svojoj zaslijepljenoj oholosti. Vesna i Ivan bili su zajedno trideset godina, kroz sve teškoće. Prošli su rat, krize, nezaposlenost, bolesti i gubitke. Imaju svoj stan, mali ali svoj. Imaju siguran posao i krov nad glavom za sve nas.
Da, nisu svake godine išli na more niti po dizajnersku odjeću. Nisu mjenjali aute svake dvije godine. Ali su bili i jesu obitelj, čvrsta u svakom nevremenu.
Lana je sada sama s djetetom i slomljenim srcem. Ponos u njoj još vrije, odbija priznati očigledno. Ipak, Lana u sebi sada zna gorku, neugodnu istinu.
Neuspješna nije bila mama sa svojim sićušnim stanom. Niti tata s istrošenim sakoima i skromnim poslom. Neuspješna je bila Lana ona koja je pojurila za svjetlucavim snovima i izgubila sve…
