Vrati se i njeguj
Nevena, otvori odmah! Znamo da si unutra! Ivana je vidjela svjetlo na prozoru!
Nevena je upravo priveživala stabljiku eustomije uz drveni potporanj. Ruke su joj bile prekrivene zelenim tragovima stabljika, pregača prljava od zemlje. Podignula je pogled na staklena vrata radionice. Iza njih su stajale dvije siluete. Jednu je prepoznala odmah, čak i kroz zamagljeno staklo. Široka ramena, obojana kosa boje zrelih trešanja. Marija Petrovna. Svekrva. Bivša svekrva.
Nevena nije žurila. Stala je eustomiju u kantu s vodom, skinula rukavice i objesila ih na čavao iznad radnog stola. Tek tada krenula otvoriti.
Dobra večer rekla je, povlačeći zasun.
Marija Petrovna ušla je prva, bez poziva. Za njom je provirila Ivana, Viktorova sestra, natečenih očiju i poderanog šala zamotanog nekako na brzinu.
Kakva dobra? Nevena, jesi li ti normalna? Marija Petrovna okrznula je pogledom radionicu, kao da traži nešto što bi mogla osuditi. Našla je: Njeguješ cvjetiće, dok čovjek umire.
Tko umire? pitala je Nevena mirno.
Viktor! povikala je Ivana i odmah prekrila usta dlanom. Viktor je u bolnici. Nesreća. Kralježnica.
Nevena je šutke gledala u njih. Negdje duboko nešto se skupilo, ali ne kao što se stezalo prije godinu dana kad bi netko izgovorio ime Viktor. Drugačije. Tiho, oprezno, kao da se povlačiš kad si jednom već opečen.
Sjedite rekla je i kimnula prema dva visoka stolca uz radni stol.
Neće nam sjedenje pomoći odbrusila je Marija Petrovna, ali ipak sjela, teško spuštajući otečene noge. Nevena se sjetila, bilo je to od proširenih vena i tlaka.
Ivana je ostala stajati, grčevito gužvajući rub šala.
Reci mi što se zapravo dogodilo zamolila je Nevena.
I ispričale su. Prekidale jedna drugu, ponekad same sebi protivrječne. Prije tri dana Viktor je vozio prema Rijeci. Padala je kiša. Auto mu je proklizao i udario u zaštitnu ogradu. Auto se smrskan, on je preživio. Ali prijelom kralježnice, operacija je prošla, no liječnici ne daju nikakva jamstva. Možda će hodati, možda ne. Treba briga. Treba netko blizak.
A što je s Martinom? pitala je tada Nevena.
Izgovorila je to ime sasvim mirno, iznenadivši samu sebe. Prije godinu dana zarezalo bi je poput stakla pod kožom. Martina, dvadeset osam godina, voditeljica prodaje, žena zbog koje je Viktor ostavio sve nakon osamnaest godina braka.
Marija Petrovna je stisnula usne.
Martina je otišla.
Gdje?
Kod svoje majke u Koprivnicu Ivana je pregrizla riječi, sad ne od tuge, već bijesa. Kad je čula da možda neće više hodati, odmah je spakirala stvari. Dva kovčega u tri sata. Ne javlja se na pozive.
Nevena je šutila. U radionici je vladao mir, samo se negdje iz slavine čula kapanje vode, mirisalo je na vlažnu zemlju i nešto slatko, lilično.
I što vi točno očekujete od mene? pitala je napokon.
Marija Petrovna se uspravila.
Nevena, vi ste proveli zajedno osamnaest godina. To nije malo. Poznaješ ga bolje nego itko. Znaš što mu treba, znaš brinuti o njemu. Treba mu netko tko…
Marija Petrovna prekinula ju je Nevena pričamo o čovjeku koji me napustio zbog druge. O čovjeku koji u životu koji smo gradili nema više mjesta za mene.
Ma što sad to govoriš ubacila se Ivana. Pusti prošlost, sad se radi o životu!
O životu?
Liječnik je rekao da bez stalne skrbi mogu nastupiti komplikacije! Nekretnine, upale pluća! Operirao je kralježnicu, Nevena, shvaćaš li? Ovo nije prehlada!
Nevena je prišla slavini i zatvorila je. Ostala je stajati gledajući svoje ruke. Pedeset dvije godine. Te ruke su znale slagati bukete koje bi ljudi fotografirali i uokvirivali. Znale su praviti tijesto, davati injekcije kad bi sinu skočila temperatura, previjati Viktoru rezani prst, popravljati utičnice, nositi teške torbe s placa. Sve. I nikad Nevena nije razmišljala želi li to raditi ili samo to čini zato što se to očekuje.
Obrisala je ruke u ručnik i okrenula se.
Razmislit ću rekla je.
Nema vremena za razmišljanje! Marija Petrovna je ustala, sad nekako tvrđa, gotovo prijeteća. Dok ti razmišljaš, on leži sam! Ni žene, ni nikoga! Ivana radi po cijele dane, ja jedva hodam! Ne možeš ostati tu sa svojim cvijećem i praviti se kao da se to ne tiče tebe!
A čije je? tiho je pitala Nevena.
Nitko nije odgovorio.
Iza staklenih vrata radionice već je bio mrkli mrak. Listopad, rano pada mrak. Nevena je gledala kroz prozor na žutu gradsku svjetiljku, mokar asfalt, praznu klupu pred vratima gdje ljeti sjede mušterije čekajući svoj buket.
Životna priča, mislila je. Ovo i jest prava životna priča. Ne film, ne knjiga. Dvoje ljudi stoji pred tobom i zahtijeva da opet postaneš netko tko više nisi.
Dobro, rekla je. Doći ću sutra ujutro. Pogledat ću ga. Ali ništa ne obećavam.
Marija Petrovna je izdahnula. Ivana ju je iznenada zagrlila, a Nevena je stajala spuštenih ruku, ne grleći, nego samo čekajući da prestane.
Kad su otišle, Nevena je dugo sjedila na onom istom stolcu gdje je prije sjedila svekrva. Gledala je svoje cvijeće. Eustomije u kanti, ružičaste, nježne, s pupoljcima kao smotana pisma. Krizanteme u drvenim sanducima uz zid. Grančice fizalisa s narančastim lampionima. Sve je ovo sama stvarala. Unajmila prostor nakon tri mjeseca što je Viktor otišao. Bojala sama zidove u sivkasto-bijelo kakav joj je bio drag, kuhinjske ormariće joj je okačio susjed Goran uz bocu prošeka. Sinula joj je ideja za ime Stabljika ispočetka joj se činilo smiješnim, sad je priraslo srcu. Našla dobavljače, otvorila Facebook stranicu, naučila fotografirati cvijeće da ljudi zastanu na slici.
Godinu dana. Godinu dana gradila je život za sebe. Živjeti za sebe, shvatila je, nije sebičnost ni izvoljevanje. To je sasvim normalno.
I sad eto ti.
Ugasi svjetlo nad radnim stolom. Ostavi samo mali noćni lampion kod ulaza, kao uvijek. Krenula kući.
Bolnica je bila stara, ogromna zgrada iz doba Juge, dugi hodnici, poznat miris kojeg Nevena nije voljela. Klora, čudne hrane, nečega neuhvatljivog što postoji samo po bolnicama. Pronašla je pravo odjeljenje, upitala sestru gdje treba ići. Sestra ju je odmjerila.
Rođakinja?
Bivša žena rekla je Nevena.
Sestra je malo podigla obrvu, ali ništa nije rekla. Samo objasnila put.
Viktor je ležao u sobi za četvero, ali sva su tri kreveta bila prazna. Pokriven do pasa, ruke na pokrivaču. Izgledao mršavije, lice sivo, podočnjaci tamni. Na ormariću od stola čaša sa ostacima čaja i mobitel licem prema dolje.
Kad ju je vidio, nešto se promijenilo. Nije se obradovao. Prije bi se reklo da se smirio, kao da je čekao i dočekao.
Nevena rekao je.
Bok odvratila je i spustila vrećicu sa jabukama i vodom. Ne zato što je htjela nešto lijepo napraviti, nego zato što ne ideš u bolnicu praznih ruku.
Nije sjela na rub kreveta. Sjela je na stolicu kraj prozora.
Boli? pitala je.
Može se izdržati. Daju tablete. Zavladao je muk. Došla si.
Jesam.
Mama je zvala. Rekla mi je da su bile kod tebe.
Znam.
Gledao je u strop. Pa opet u nju.
Mislio sam da nećeš doći.
I ja sam mislila da neću.
Tišina. Vani je šuškala kiša. Studeni se žurio da stigne listopad.
Martina je otišla rekao je Viktor.
Znam.
Eto. Tiho se nasmijao, ali kiselo, bez radosti. Ko u filmu. Grom udari, čovjek se prekriži. Samo prekasno.
Nevena ništa nije rekla. Nije ga imala namjeru žaliti, ali ni dokrajčiti. Samo ga je gledala čovjeka s kojim je provela osamnaest godina, rodila sina, svakog ljeta išla na istu vikendicu, svađala se oko novaca, mirila se i ponovno svađala, vjerovala da je to život kakav treba biti.
Nevena rekao je, promuklim, mekšim glasom. Tim glasom je uvijek išao do svog. Prepoznala ga je odmah i u sebi se instinktivno pribrala. Mislim da sam shvatio koliko sam bio glup. Da sam sve što je bilo vrijedno u životu imao s tobom. Kuću, obitelj, sve. Martina… rukom je odmahnuo. Sve znaš. Neću tražiti oprost, kasno je. Ali ti si mi najbliža osoba. Najdraža.
Nevena ih je slušala, ali kao da je te riječi gledala nekako sa strane. Najbliža. Najdraža. Bio sam glup. Sve sam shvatio. Ti si ta. Sve to da bi opet pristala. Ne radi njega, ne zbog ljubavi. Zbog praktičnosti da netko dođe, promijeni infuziju, priča s doktorima, donese domaću hranu, jer bolnička nije jestiva.
Odnosi nakon razvoda, pomislila je. Tako to zna izgledati. Ni lijepo ni stravično. Samo netko te traži kad nema kamo. Ne zbog ljubavi. Zbog svoje koristi.
Viktor, rekla je, drago mi je što si živ. I drago mi je što je operacija prošla dobro. Ali ne vraćam se. Ni kao njegovateljica, ni inače. Razvedeni smo.
Znam…
Daj da završim.
Ušutio je. Navikao da ga uvijek pušta da upada u riječ. Iznenadio se.
Pronaći ću ti njegovateljicu. Pravu, profesionalnu. Platit ću prvi mjesec, znam da sad vjerojatno ne možeš oko toga. To je sve. I još nešto… Izvadila je fascikl iz torbe. Nije ga odmah pronašla, bio je zatrpan ispod novčanika i rokovnika. Evo papira. Još uvijek nismo riješili imovinu. Odugovlačio si. Nisam ni ja željela otvarati to ponovo. Ali sad te molim da potpišeš.
Viktor je gledao fascikl.
Stvarno sad?
Da, stvarno. Jer možda ćeš već sutra tvrditi da nisi bio priseban ili će odvjetnik pričati o tome da si bio pod pritiskom. Znam kako to ide. Sad si priseban, svjestan, liječnik može potvrditi.
Dugo ju je gledao. Nevena nije skretala pogled.
Promijenila si se rekao je.
Jesam.
Prije to ne bi mogla.
Valjda ne bih.
Uzeo je papire i prelistao. Nevena mu je dala kemijsku.
Tad su se vrata otvorila, ušao je doktor. Nizak muškarac, možda četrdesetpet, u sivom kutu, s fasciklom povijesti bolesti. Lice smireno, pomalo umorno, kao ljudi koji puno rade i odavno su prestali glumiti lažnu vedrinu.
Dobar dan, rekao je, pogledao Nevenu s blagim upitnikom, ali pristojno. Ja sam Andrej Marković, liječnik.
Nevena rekla je.
Vi ste…?
Bivša žena ponovila je. Drugi put u danu. Navikavala se na tu rečenicu.
Andrej je klimnuo, kao da je to sasvim normalna stvar, i obratio se Viktoru.
Viktore, kako je prošla noć?
U redu. Spavao sam.
Dobro. Nešto je zabilježio. Danas ćemo pokušati podići uzglavlje krevetu. Sve će ovisiti o oporavku, još ne možemo prognozirati, ali na dobrom je putu.
Doktore, rekla je Nevena, možemo li na trenutak razgovarati?
Izašli su na hodnik. Nevena je pažljivo zatvorila vrata.
Želim dogovoriti njegovateljicu rekla je. Nekog profesionalnog. Dajte mi točan opis što treba, taj profil i eventualno što nam još treba kupiti za opremu.
Andrej Marković ju je pažljivo slušao.
Nećete vi sami brinuti?
Neću.
Dobro. Zastao je na trenutak. Da vam budem iskren, to je pametna odluka. Nemojte se ljutiti, ali rodbina koja brine iz osjećaja krivnje ili dužnosti, to je sasvim druga priča. Pacijentu treba mir i stručna skrb. Profesionalac to zna. Rodbina, obično, ne.
Nevena ga je pogledala.
Svima tako govorite?
Samo kad me pitaju.
Gotovo je nasmiješila. Gotovo.
Napišite mi što treba rekla je i pripremila mobitel.
On joj je izdiktirao što treba, objasnio i gdje potražiti kontakt za agenciju. Nevena zahvalila.
Reći ću još ovo dodao je, kad je već kretala natrag. Ima nade za oporavak. Nije star, operacija je dobro prošla. Možda za pola godine bude hodao. Ali ništa nije zagarantirano i nije brzo.
Razumijem rekla je Nevena.
Najvažnije je da to i on razumije.
Vratila se u sobu. Viktor je držao fascikl na trbuhu, zatvoren. Kemijska je ležala pokraj.
Hoćeš potpisati? pitala je.
Gledao je u strop.
A da kažem da trebam razmisliti?
Viktore.
Dobro. Potpisat ću. Uzeo je kemijsku. Ionako ćeš ti uvijek dobiti što hoćeš. Sada si takva.
Oduvijek sam bila takva rekla je Nevena. Samo sam to prije skrivala. Ne znam ni sama zašto.
Potpisao je. Tri potpisa, tamo gdje treba. Nevena je vratila papire u fascikl.
Naći ću njegovateljicu do kraja tjedna. Ivani ću javiti, objasniti sve. Novac za prvi mjesec prebacujem izravno agenciji. Dalje se snalazite sami.
Nevena rekao je tiho kad je zakopčavala torbu.
Molim?
Hvala što si došla.
Gledala ga je. Dugo. Nije bilo ni žaljenja, ni bijesa. Samo je tako gledala na nešto što je bilo dio života, a sad više nije.
Ozdravi rekla je.
I izašla.
Na hodniku je stala kraj prozora. Ispod su bolničko dvorište, nekoliko stabala bez lišća, klupa mokra od kiše. Stariji čovjek u ogrtaču sjedio je na njoj i gledao negdje daleko, iako nije bilo ništa za gledati. Samo je sjedio i disao vanjski zrak.
Nevena je i sama duboko udahnula.
Nešto je popustilo. Ne sve. Ali nešto važno. Kao kad nosiš tešku torbu i konačno je spustiš. Ne baciš je, ne tresneš samo je pažljivo odložiš. I ispraviš se.
Kako pustiti prošlost, napisala bi u dnevnik. Ne znam. Ali to se ne događa odjednom, nego kroz mnogo malih odluka. Jedna od njih sad je učinjena.
Njegovateljicu je našla agencija za dva dana. Žena od pedeset i osam, Kata, s iskustvom u gerijatriji i rehabilitaciji, mirna, ozbiljna, s debelom fasciklom preporuka. Našle su se u bircu kraj bolnice, Nevena joj je sve objasnila. Kata je slušala i postavljala prava pitanja kakvog je karaktera pacijent, nije li sklon depresiji, tolerira li bol. Ima li rodbine koja će navraćati.
Rođaci često više odmažu nego pomažu rekla je Kata. Nije to njihova krivnja. Samo, tako je.
Znam složila se Nevena.
Dogovorile su uvjete, Nevena je prebacila novac. Nazvala Ivanu, objasnila sve. Ivana se prvo bunila, da Viktor želi vidjeti bliske osobe, ali Nevena je prekinula, mirno, ali odlučno. I to joj je bilo novo prije bi ili šutjela ili eksplodirala. Sada, jednostavno: mirno.
Ivana, možeš dolaziti svaki dan, ako ti paše. Kati neće smetati. Ali ja neću dolaziti. Imam svoj život i on se ne mora prilagođavati tuđim okolnostima.
Ivana je šutjela pa rekla:
Dobro.
Samo dobro. Nema drama, nema suza. Možda je i ona umorna. Možda i ona zna da je Nevena u pravu.
Marija Petrovna javila se sama nakon tjedan dana. Glas joj je bio mirniji, starački, različit od onoga u radionici.
Nevena, Kata je dobra. Viktor se navikao. Hvala ti što si sredila.
Nema na čemu, Marija Petrovna.
Samo nemoj baš nestati. Tu i tamo se javi.
Nevena nije rekla ni da, ni ne. Samo se pristojno oprostila i spremila mobitel u džep pregače. Stajala je u radionici, kao i uvijek. Kada bi ju sad netko pitao kako pustiti prošlost, odgovorila bi: samo živi dalje. Bez herojstva, bez gesti. Ustani, idi na posao, radi što znaš i voliš. Toksična rodbina i bivši muževi ne nestanu, ali zato više nisu središte života.
Te je zime sneg prekrio Zagreb rano. U studenom su se nanizali snijegovi i Nevena je prvi put shvatila da joj se sviđa zima. Prije joj nije bila draga. Odnosno, nije ni razmišljala o tome. Nije bilo vremena Viktor uvijek mrzovoljan zbog zime, artitisa, tražio čaj u točno određenom satu. Sad je mogla samo gledati snijeg kroz prozor i misliti: lijepo je. To je sve.
U prosincu su nastupile narudžbe. Buketi za firme, pokloni, novogodišnje dekoracije. Nevena je zaposlila pomoćnicu, Doru, dvadeset i tri godine, studentica vanrednog, brza i razigrana, razroka ali spremna učiti. Dobro su radile zajedno. Učila ju je gledati cvijet kao materijal, kao što slikar vidi boju. Dora je slušala i povremeno osmišljavala bukete kojih se Nevena ne bi nikada sjetila.
Odakle ti to? upitala bi Nevena.
Samo pogledam tko naručuje i zamislim koji bi cvijet bio kao ta osoba. Ili za koga kupuje.
Dobar ti je to pristup.
Vi ste me to naučili. Vi ste govorili da buket mora biti živ.
Toga se Nevena nije sjećala, ali vjerojatno je govorila jer je tako i mislila.
Siječanj, veljača. Život je tekao. Nevena se upisala na floristički tečaj, iako joj je Dora rekla da joj nema više što naučiti. Objasnila joj je da uvijek imaš što učiti. Ne zato što ne znaš, nego jer je zanimljivo. To joj je bio novi argument. Prije je radila jer je trebalo, jer je netko drugi tražio, ne zbog radoznalosti.
Živjeti za sebe zvuči pomalo sebično, kad to izgovoriš. Ali zapravo to izgleda ovako: upis na tečaj, večer s knjigom u tišini, izlet autobusom u Varaždin da razgledaš baroknu jezgru, jer voliš stara zdanja, a nikome drugome to nije bilo zanimljivo.
U veljači je nazvala Ivana. Viktor je polako ozdravljao. Stan se na štake, Kata ga je strpljivo vodila, bez panike i riječi viška. Nevena je zaista bila sretna zbog toga i to sretna bez imalo gorčine. Jednostavno, dobro je da čovjek ozdravi. Ništa više.
Ožujak donosi otapanje i prve narudžbe proljetnih buketa. Tulipani, zumbuli, anemone. Nevena je voljela kad se zimske kompozicije s pamukom i eukaliptusom maknu pred radosnije, nemirne boje.
Upravo u ožujku on je došao.
Nevena je povezivala žuto-bijeli buket, narcis i tratinčicu, jednostavno i iskreno. Vrata su se otvorila i ušao je muškarac. Nije odmah podignula glavu, ruke su joj bile zauzete vrpcom.
Dobar dan rekla je kroz šapat.
Dobar dan odgovorio je.
Glas. Prepoznala ga je prije nego što je pogledala. Smiren, umoran, ravnomjeran.
Andrej Marković stajao je na pragu i gledao radionicu, kao netko tko prvi put ulazi na mjesto koje je već unaprijed pokušao zamisliti. Bio je bez kuta, naravno. U tamnom kaputu, s tankim šalom.
Vi rekla je Nevena.
Ja složio se on.
Kratka tišina. Dora je tada otišla u skladište po papir za pakiranje. Ostali su sami u radionici.
Viktor je otpušten prije deset dana rekao je Andrej. Oporavlja se kući s istom njegovateljicom. Prognoza je dobra.
Znam. Ivana mi je javila.
Dobro. Zastao je, blago osmijehnut, s iskrenošću kakvu bi teško pronašla kod drugih. Zapravo, lažem. Nisam baš slučajno prošao. Zapamtio sam ime Stabljika. Pronašao adresu na internetu.
Nevena je odložila vrpcu.
Hoćete cvijeće kupiti?
Da. I još nešto.
Tišina. Miris zumbula i svježe zemlje.
Što želite kupiti? pitala je.
Prišao je štandu s cvijećem, zaustavio se kraj anemona. Ljubičaste, tamnocrvene, bijele s crnom sredinom.
Ove ću. Tri. Ili pet, što je bolje?
Neparan broj rekla je Nevena. Tri ili pet. Za koga?
Još ne znam. Valjda ćete mi vi predložiti.
Nevena je izabrala tri, pa dodala još dvije tamno crvene, gotovo crne u središtu.
Pet. Zajedno su jače.
Zavili su cvijeće. Papir, lagano vlažan na dnu, traka.
Nevena rekao je.
Da?
Smijem otvoreno? Ne znam drugačije.
Govorite rekla je, ne dižući pogled s buketa.
Želio bih vas povesti negdje. Ne u bolnicu, ne vezano uz posao. U kafić, možda u kazalište ako volite kazalište. Ili samo šetati. Znam da je to neobično. Samo, mislim da odrasli mogu govoriti iskreno, bez okolišanja.
Nevena je podignula pogled.
Gledao ju je ravno, bez pritiska. Baš tako kako se gleda kad nekome daješ vremena da odluči.
Koliko ste o tome razmišljali? pitala je.
Tri mjeseca. Još onaj dan u hodniku, kad ste napisali što treba njegovateljici.
Nevena se sjetila prozora, golih stabala i bolničkog hodnika.
Tada sam bila udana. Formalno.
Znam. Stoga sam čekao.
Kroz staklena vrata bio je sredina ožujka. Snijeg je gotovo nestao, na rubovima ceste sive pruge. Vrapci su nešto raspravljali uz klupu. Žuta svjetiljka gorjela je iako je dan bio dovoljno svijetao.
Ne znam rekla je Nevena.
Što ne znate?
Ne znam kako se to radi. Osamnaest godina sam bila udana, onda godinu dana navikavala na samu sebe. Ne znam kako sada.
Iskreno, ni ja ne znam. Prije šest godina sam se razveo. Kćer mi je sedamnaest, živi s majkom, dobro se slažemo. Prvo sam samo radio, da ne mislim. Onda sam počeo misliti. Onda da možda mogu i nešto više.
Iz radionice se vratila Dora s papirom. Osmijehnula se kad je ugledala klijenta.
Treba li vam pomoć? pitala je Doru.
Ne, Dora, sama ću.
Dora je diskretno otišla natrag, iako je papir zapravo bio nepotreban.
Nevena je pružila Andreju buket. On ga je primio.
Koliko sam dužan?
Pričekajte.
Pričekao je.
Nevena je gledala anemone u njegovim rukama. Tamnocrvene, baršunaste latice. Uvijek ih je voljela nalik na makove, ali tiše, suptilnije. Cvijet koji ne viče, ali se ne skriva.
Cvjetna priča, pomislila je. Cijeli ovaj novi život sagradila je oko cvijeća. Tu je pobjegla, tu se skrpala. Našla tu nešto svoje, pravu liniju. I sad tu ulazi čovjek. Ne upada, ne traži, ne gura. Ulazi. Govori jasno. Drži anemone i čeka.
Dobro rekla je Nevena.
On malo podigne obrvu.
Dobro, kao…?
U kazalište. Nisam bila dugo.
Andrej se nasmiješio iskreno, iznutra.
Drago mi je.
Samo ne danas. Imam tri narudžbe do kraja dana.
Jasno. Može li petak? Ili subota, ako lakše.
Subota.
Navela mu je cijenu. Platio je. Uzeo ostatak novca i nije žurio otići.
Nevena, mogu li vas nešto pitati?
Naravno.
Zanima me… Koliko dugo se bavite cvijećem?
Radionicu imam nešto više od godine. A cvijećem oduvijek. Prije je to bio hobi.
Lijepo je kad hobi postane posao.
Da, istina.
Kimnuo je, uzeo buket i krenuo prema vratima. Na pragu zastao.
Vidimo se u subotu, Nevena.
Vidimo se, Andrej.
Malo se osmjehne.
Samo Andrej.
U subotu, Andrej.
Vrata su se zatvorila. Nevena je ostala kraj pulta i gledala kako izlazi u ulicu, mimo klupe, mimo vrapca, bez da se okrene.
Dora se odmah pojavila.
Nevena, tko je to bio? pitala je, pokušavajući biti nehajna, ali nije uspijevala.
Klijent rekla je Nevena.
Klijent koji razgovara petnaest minuta?
Dora.
Da?
Idi omotaj krizanteme za gđu. Marino. Dolazi u četiri.
Dora je otišla zadovoljna, sigurna da je svjedočila nečemu važnom. Nevena se vratila poslu. Ruke su radile ono što vole. Papir šuška, voda kaplje u kantu, miriše na zumbule.
Subota. Za četiri dana. Četiri obična dana s narudžbama, isporukama, Dorinim pitanjima i pozivom o cijenama božura. Četiri dana, kao i svaki drugi dan ove izgrađene godine.
Nevena nije o suboti posebno razmišljala. Radila je. Kad bi ostala sama u radionici, kad samo cvijeće šuti u kantama, sjetila bi se razgovora. Ne riječi po riječi. Samo glas, anemone, vidimo se u subotu, Andrej.
Odrasli mogu govoriti otvoreno, rekao je.
Možda i mogu.
Nije znala što će biti u subotu. Hoće li im biti lijepo, hoće li razgovarati o nečem osim posla, bolesti, prošlosti. Hoće li ga htjeti opet vidjeti. Ništa nije znala, osim da to odlučuje sama. Ne svekrva, ne Viktor, ne dužnost, ne strah od samoće. Ona.
To je novo. Ne opijajuće, ne nestvarno samo čvrsto, kao tlo pod nogama kad kročiš na suhu cestu kroz snijeg.
U petak na večer, kad je radionica bila zatvorena a Dora otišla, Nevena je stavila nekoliko anemona u vazu, što su ostale od isporuke. Tamnocrvene, baršunaste. Na prozor kraj blagajne, ono mjesto gdje uvijek stoji nešto samo za nju, ne na prodaju.
Gledala ih je.
Dobro drže zajedno, rekla je bila o onih pet.
Istina je.
Ugasi svjetlo i krenu kući. Sutra je subota.
Subota je svanula u osam, sa sivim nebom i mirisom kave iz automata koji si je Nevena priuštila prije pola godine, a Viktor bi sigurno rekao da je to skupo i nepotrebno. Nepotrebno je riječ koja živi u braku kao korov, i toliko joj se uvuče pod kožu da zaboraviš na želim, meni paše, volim.
Pila je kavu uz prozor, gledala mokre krovove, goluba na sims, auto koji zaobilazi lokvu.
Mobitel je bio na stolu, s porukom pristiglom prije sat. Ne večeras nego ranije, kao da je netko ustao, odlučio i napisao:
Dobro jutro. Predstava je u sedam. Možda nešto pojedemo prije? Ili ne moramo, kako vam je zgodnije. Andrej.
Nevena pročita još jednom. Primijeti dobro jutro bez e. Nasmiješila se.
Otipkala je:
Dobro. Možemo nešto prigristi. U šest?
Poslala. Spustila mobitel.
Dopila kavu.
Vani ožujak radi svoje. Kapa s krova, vjetar puše, vrapčac tjera goluba. Grad se budi, ne zanima ga tuđa subota, tuđi prvi koraci. Grad nikad ne primijeti kad čovjek učini nešto važno. On samo traje dalje.
Mobitel zatreperi. Jedna riječ:
Može.
Nevena je ustala, spremila šalicu. Obukla pregaču do večeri jest još osam sati, a radionica neće sama otvoriti. Uzela ključeve.
Na vratima se osvrnula. Mali, svijetli stan, s anemonama u čaši na prozoru jer je sinoć nekoliko odnijela doma. Njezin stan. Njen aparat za kavu. Njen buket u čaši. Njena subota.
Izašla je.
Vrata su se tiho zatvorila. Točno onako kako treba.
Andrej je već čekao pred kafićem, kad je stigla u dvadeset do sedam. Stajao malo u stranu, gledao u mobitel, ali ga je odmah spremio kad ju je ugledao. Tamno sako, isti šal. Ovaj put bez cvijeća.
Dobra večer rekao je.
Dobra večer uzvratila je Nevena.
Pogledali su se u oči. Dvije sekunde, ne više. Dvoje odraslih ljudi na mokroj ožujskog ulici, koji su tu jer su tako odlučili. Ne zato što moraju. Samo zato što žele.
Pa, što kažeš… ulazimo? rekao je Andrej.
Uđimo, rekla je Nevena.
I ušli su.
