Stvari umjesto ljubavi.
Ana, pa jesi li ti ozbiljna? Još jedan servis?
Ivan je stajao na vratima njihove male iznajmljene garsonijere u Zagrebu, stežući u ruci omotnicu s obavijesti. Ana je užurbano gurala svježe kupljenu kutiju u već pretrpani ormar, iz nje su virile oslikane šalice.
Ivane, to ti je porculan “Snježana”, zadnja kolekcija! Vidiš, ruže… a stvarno je bio jeftin u “Suvenirskom raju”, rasprodaja je bila.
Jeftin, ha ponovio je tiho, gotovo bez glasa. Ana, moramo se iseliti. Do kraja mjeseca. Vlasnica prodaje stan.
Zastala je, ukočena, držeći se za vrata ormara. Unutra je nešto zveckalo, posuđe je udaralo o posuđe. Prva tri servisa su već stajala unutra, nikad korištena, u kartonskim kutijama omotani novinama.
Opet?
Opet.
Ana je polako zatvorila vrata i okrenula se. Imala je četrdeset i sedam, ali u tom trenutku izgledala je starije borice kraj očiju, spuštena ramena, ruke koje su automatski počele popravljati kosu.
Ovo mi je sedmi stan u dvanaest godina rekla je tiho, s tonom koji Ivan nije dugo čuo. Nije bilo ljutnje, ni bijesa. Samo očaj.
Znam.
Hoćemo tako cijeli život lutati?
Pogledao ju je, onda konvolut u ruci, pa stan. Dvadeset i dva kvadrata. Kauč koji je služio i kao krevet. Ormar prepun stvari do pucanja. Gornji ormarići, zatrpani kutijama s njezinim kupovinama. Na prozorskoj dasci porculanske figurice, na zidu tri ukrasna tanjura. U kutu naslagani stari brojevi “Glorije” i “Večernjeg lista”.
Ana izustio je oprezno kad ne bismo…
Nemoj, molim te. Ne danas.
Utišao se. Oboje su znali što bi rekao: o novcu koji curi kroz prste, o tome kako se ne može u ovim godinama skupiti za stan ako svakog mjeseca dio plaće ode na još jednu lijepu stvar. O propuštenoj šansi prije osam godina za garsonijeru na periferiji… ali tada su naišli na antikni samovar, pa kristalni luster, pa…
Zvala me mama Ivan promijeni temu. Tražila je da sutra dođem. Kaže da je važno.
Dolazi i Dora?
Ne znam. Nisam pitao.
Dora, njihova dvadesetpetogodišnja kći, već tri godine nije živjela s njima. Iznajmljivala je sobicu u studentskom domu u Zagrebu, radila u maloj firmi. Rijetko je dolazila. Prošli tjedan Ana joj je pokušala pokloniti ručnike s vezenim uzorkom, turske, prekrasne. Dora se zahvalila i nije ih uzela. Rekla da joj je ionako tijesno u sobi.
Ljutita je na mene prošapće Ana, sjedeći na rubu kauča.
Nije. Samo… ima svoj život.
Jest. Vidim joj pogled. Kad uđe ovdje, gleda sve… kao da sam neka čudakinja.
Ivan sjedne do nje. Htio je reći da nije ništa čudno, da je to samo hobi, da puno ljudi skuplja nešto Ali nije mogao lagati. Nije bilo to skupljanje. Kolekcioneri se drže jedne stvari, proučavaju, slažu zbirke. Ana je samo kupovala. Sve, što joj se činilo lijepim, što je bilo na popustu, što je prodavačica umiljato nahvalila.
Sutra idemo k roditeljima. Vidjeti što im treba, a kasnije tražiti novi stan.
Klimnula je, ne gledajući ga. Zatim ustala i otišla u malu kuhinju, gdje je na stolu već čekala kutija još jednog čajnog servisa.
***
Ivanovi roditelji živjeli su u starom stanu na zagrebačkoj Trešnjevci. Ante, otac, umirovljeni inženjer, srčani bolesnik; Marija, majka, cijeli život radila kao knjigovotkinja. Njihov dvosobni stan blistao je urednošću nigdje nepotrebnih stvari.
Kada su Ivan i Ana stigli, Marija je već postavljala stol. Dora je sjedila u kuhinji i listala mobitel.
O, stigli ste promrmljala je umjesto pozdrava.
Dorice pokuša je Ana zagrliti, ali Dora se neprimjetno izmaknula, ustala i otišla oprati ruke.
Ante je sjedio u dnevnoj u naslonjaču, gledao vijesti. Ivan ga je pozdravio, otac klimnuo i ostao u stolici.
Ajde, sjedajte, upravo će kolač zatreperi Marija.
Sjeli su oko stola. Neugodna šutnja. Dora gleda kroz prozor, Ana nervozno gnječi ubrus.
Ajmo oglasi se Ante ulazeći u kuhinju pričaj, sine.
Marija toči čaj, reže kolač. Onda sjedne, sklopi ruke i pogleda muža.
Ivane krene Ante sjećaš li se moje tete Ksenije iz Sesveta?
Sjećam, mislim… Ona što je živjela sama?
Ta. Umrla prošli mjesec, u snu, osamdeset šest joj je bilo.
Pokoj vječni automatski Anin šapat.
Ostavila je stan. Dvosoban, bez pravih nasljednika. Po oporuci pripao je meni.
Ivan polako spusti šalicu.
Znači vaš je stan?
A što će nama dva? ubaci se Marija. Prodavati? Komplicirano, papiri, prevaranti, ne bih djeci tuđe u ruke. Obiteljsko je…
Ukratko nakašlje se Ante odlučili smo: prepustit ćemo vam ga. Poklonit ćemo vam stan.
Nastane tišina, svima grlo stegnuto. Sat na zidu otkucava.
Vi… što? prošapće Ivan.
Stan je vaš. Dvosobni, peti kat, zgrada iz sedamdeset druge. Pedeset dva kvadrata. Nije centar, ali…
Tata, mama Ivan osjeti knedlu. To je to je
Napokon krov nad glavom završi Marija. Vrijeme je već jednom da se smjestite.
Ana je sjedila kao skamenjena, suze su joj klizile niz lice. Nije ih ni pokušala obrisati.
Zašto ste počne Ivan. To je vaša sigurnost…
Nama dosta, penzije su nam korektne, uštedjeli smo. Vama više treba kratko reče Ante.
Samo, Marija pogleda Doru, dva uvjeta. Prvo: Doru želimo češće vidjeti. Jedina nam je unuka, a viđamo je svaka dva mjeseca. To nije obitelj. Neka dolazi, mi ćemo vama. Obitelj mora biti zajedno.
Dora podigne oči, šuti.
Drugo nastavi Marija. Kad dođe kraj da pogreb bude dostojanstven. Da ne bude sramota. Lijepi lijes, ručak kako spada. Radili smo cijeli život.
Mama, nemoj sada o tome tiho Ivan.
Mora se i o tome pričati. Stariji smo. Srce, tlak znaš
Sve ćemo napraviti šapne Ana drhtavim glasom. Sve. Hvala. Hvala vam.
Marija klimne.
Evo ključeva iz džepa izvuče svežanj stan je prazan, stari namještaj ostao. Teta Ksenija je zadnjih godina bila slaba, nije stigla uređivati. Ali to se sredi, to je vaše.
Ivan preuzme ključeve. Teški, hladni.
Kada možemo vidjeti? pita tiho.
Već sutra, ako hoćeš. Adresa tu papir. Peti kat, stan sedamdeset tri. Lift radi, provjerio sam.
Još su neko vrijeme sjedili, čaj, kolač Razgovor se stalno vraćao na stan, na dokumente, na poznatog javnog bilježnika. Dora uglavnom nije govorila. Kad su odlazili, Marija zagrli Anu.
Samo vi šapne tiho sredite, molim te. Neka bude kao kod ljudi. Zadnjih godina Ksenija je sve skupljala. Vi uredite, pa će biti lijepo.
Ana je klimnula.
Vozili su se tramvajem u tišini. Dora je sišla na svojoj stanici. Prije nego je izašla, okrenula se.
Čestitam rekla. Sad konačno imate gdje staviti sve te stvari.
Izgubila se u gužvi prije nego je Ana stigla išta reći.
***
Stan su odlučili pogledati u subotu. Ivan je uzeo slobodan dan, Ana se ispričala iz škole. Bila je učiteljica matematike, već dvadeset i tri godine. Posao nije voljela, ali nije ga ni mrzila. Vrtila se u svojoj rutini, ispravljala bilježnice, išla, dolazila. Plaća nije bila velika, ali je bila sigurna.
Tjedan dana Ana gotovo nije spavala. Ležala je i zamišljala gdje će stajati ormar, koje će zavjese kupiti, gdje će staviti sve svoje servise kako bi sve bilo lijepo, možda napraviti nekakav stakleni regal, kao u muzeju. Da se ljudi dive kad dođu.
Trebat će renovacija govorila je Ivanu Nove tapete, pod. Možda laminat? Ili moderan linoleum, on sada izgleda kao parket
Vidjet ćemo kad dođemo uvijek bi odgovorio.
Zgrada u Sesvetama bila je stara panelka, sivi fasadni mrlje, nagrižen ulazni nadstrešak. Lift, čudom, stvarno je radio. Popeli su se na peti kat. Hodnik je mirisao na mačke i kiseli kupus.
Stan sedamdeset tri bio je na samom kraju. Ivan je pogurao ključ, otvorio.
Zanijemili su.
Unutra stvari. Ne samo običan nered. Do stropa, do kraja. Hodnik uski prolaz između nabacanih novina, časopisa, kutija. Uz zidove torbe, vrećice, smotuljci. Smrad prašine, ustajalosti, nečeg kiselkastog.
Isuse… uzdahne Ana.
Oprezno su kročili dalje. Prva soba. Gore. Oko kreveta planine odjeće, deka, jastuka. Zidovi puni okvira, kalendara, police prepune knjiga i kutija. Po podu redovi novina, povezani užadima. Ivan proba pročitati naslove Glorija, Večernji, Moja Hrvatska iz sedamdesetih.
Možda je druga soba bolja šapne Ivan.
Manja soba isto. Stari ormar širom otvoren, iz njega ispadaju stvari. Stol zatrpan kutijama, bočicama, šalicama. Stolci nakrcani posuđem servisi, lonci, tanjuri.
Ana stoji nasred, blijeda. Sve se ovo mora izbaciti reče. Sve.
Ili barem pregledati Ivan otvori kutiju. Unutra dvadesetak praznih staklenki. Raznih veličina.
Poguraju se do kuhinje. Šest kvadrata, i tu isto. Otvoreni ormarići krcati tanjurima. Na stolu kutije sa šećerom, žitaricama, paštama. Rok trajanja istekao prije deset godina.
Kako je tu živjela? Kako se može tako?
Ivan ne odgovara. Gleda kroz prozor u dvorište. Dolje djeca, netko šeće psa. Običan dan. No, gore, na petom katu, pod ovom hrpom stvari, virtualan život.
Treba zvati radnike, očistiti sve na smeće. Možda za tjedan-dva predloži Ivan.
Ana šuti. Na polici, između čaša, leže iste one šalica s ružama, isti Snježana servis kao onaj koji je prošli tjedan kupila.
Pogledaj šapne.
Ivan dođe bliže.
Isti.
Stajali su, šuteći, a Ana se vrati u sobu i sjede na rub kreveta, pazeći da ništa ne sruši. Ivan za njom.
Mama mi je znala reći da je teta Ksenija bila čudna promrmlja Ivan. Da je štedjela sve. Nisam mislio da je to… ovoliko.
Živjela je sama?
Da. Muž joj umro davno, bez djece.
Ana pređe prstima po izblijedjelom prekrivaču.
Zašto je sve ovo skupljala? Čemu nekome toliko stvari?
Ivan slegne ramenima.
Možda strah. Oni koji su prošli rat, glad… instinkt. Spremanje.
Ali nije ništa od toga koristila. Posuđe u kutijama, odjeća u vrećama…
Ivan ne zna što reći. Samo gleda suprugu, kako sjedi nasred tuđe sobe, u tuđem stanu pod tuđim stvarima. I shvati ona vidi sebe. Mogla bi postati ista.
Ana
Nemoj naglo ustane. Odlazimo. Možemo li? tiho.
Zatvorili su vrata. Ana se nasloni, zatvori oči.
Što ćemo sad?
Ne znam.
Možda trebamo odbiti? Reći roditeljima ne možemo…?
Ne možemo, Ana. Sve su pokrenuli, rade papire. Stvarno su se potrudili. Ne možemo…
Ali tko će ovo sve maknuti? Kako ćemo…?
Platit ćemo ljude. Ima radnika što to rješavaju.
Koje novce, Ivane? Nemamo ih. Dugovi od najma…
Dugo su šutjeli.
Možemo i sami, vikendima. Dva mjeseca… možda.
Ana ga pogleda.
Dva mjeseca da počistiš jednu životnu priču? Znao je da govori o više od stana.
***
Dokumente su riješili brzo. Javni bilježnik brzo, poznati. Stan i službeno Ivanov i Anin. Ante i Marija zadovoljni sada napokon mirni jer im je sin osiguran. Vlasnica garsonijere pristala je pričekati dok se ne presele. Ivan i Ana počeli su svake subote i nedjelje odlaziti čistiti stan u Sesvetama. Vreće, rukavice, maske.
Prvi dan su samo stajali, zbunjeno i preplavljeni. Sve je bio ogroman zid.
Iz hodnika krenimo predloži Ivan da razbijemo led.
Počeli su iznositi vreće s novinama. Desetljećima sačuvane Glorije i Jutarnji, sve povezano. Zašto, nitko nije znao.
Sedam vreća prvog dana. Malo prostrije hodnika. Ruke su ih boljele, leđa nestrpljivo zatezala. Sjedili su poslije na stubištu, pili vodu iz boce.
Sto godina ovako i gotovi smo sarkastično Ana.
Ivan pokuša nasmiješiti se, ne ide.
Sljedeći put bacali su se na veliku sobu: kaputi, haljine… sve staromodno, iznošeno, ali pažljivo složeno.
Pogledaj Ana izvuče haljinu ovakvu je mama nosila sedamdesetih.
Bacamo?
Da. Naravno.
Ipak ga je još malo držala prije nego stavila u vreću.
Ispod hrpe odjeće fotografije stare, crno-bijele. Obiteljski ručkovi, vjenčanja, uskršnje slike.
Možda treba kome od rod?
Nema, nema djece nismo ih znali
Bacamo?
Ana izvadi sliku mlada žena u bijelom s muškarcem. Teta Ksenija i muž? Sretni.
Bacamo šapne, vrati sliku u kutiju.
Treća, peta, deseta subota. Stan se prazni, ali u Ani nešto puca. Ivan je primijeti kako navečer potiho plače.
Što je bilo?
Ništa, umorna sam…
Ali nije bila samo umorna.
Jednog dana, prebirući među kutijama, Ana zatekne stari dnevnik. Najobičnija školska bilježnica, sitan rukopis. Počne čitati Ivanu naglas.
Danas sam kupila servis u ‘Narodnom domu’. Predivan, s plavim cvijećem. Napokon imam pravi porculan. Boris ne razumije, ali želim da imamo lijep dom. Jednog dana spremit ću stol i svi će vidjeti kako nam je.
Prevrće dalje.
Još jedan servis kupila. Znam, Boris će me opominjati, ali ne mogu odoljeti. Više lijepih stvari, osjećam se sigurnije. Kao da sam zaštićena.
Pisala je to šezdeset druge. Imala je dvadeset i pet.
Pa?
Provela je život tako. Kupovala, gomilala. Nadala se da će doći netko, da će jednom sve trebati. Umrla je sama, zatrpana stvarima koje nikom ništa ne znače.
Ivan sjeda kraj nje.
Ana, na što ciljaš?
Ona ga pogleda.
Mi to isto radimo. Ja to radim. Kupujem servise koje nitko ne koristi, zamaram se stvarima koje mi samo zauzimaju prostor Mislim da kad dobijemo stan sve će se srediti, ali ništa se neće promijeniti.
Zašto ne bi?
Zato što nije do stana. Do mene je. Ne mogu stati. Vidim lijepu stvar i moram je imati, mislim da gubim priliku ako ne kupim. Donesem doma, nakon tjedan dana mi ne treba. Čim idem u trgovinu, sve ispočetka.
Ivan šuti. Zna da je u pravu. Nikad nije znao što reći. Cijeli život je gledao začarani krug kupovine, dugova, nesigurnih najmova i nemogućnost da skupe za svoje.
Najgore je to kaže Ana što gledam ovaj stan i shvaćam da je to moja budućnost. Ako se ne promijenim, završit ću ovako. Sama, među stvarima što nitko ne želi.
Nisi sama tiho Ivan.
Zasad. Jednom ćeš se i ti umoriti. Ili će Dora potpuno otići. Ostat ću sama s tanjurima i figuricama.
Sjeli su u šutnji. Mrak je obavio stan, još turobniji.
Možda da pričamo s nekim? Ivan oprezno. Stručnjakom?
Možda Ali prvo da dovršimo ovo. Očistimo. Pa ćemo vidjeti.
***
Za tri tjedna su završili. Izbacili tonu smeća, ostavili samo najstariji namještaj. Stan je bio prazan, ogoljen. Stari tapeti, crepavi parket, ali je bio njihov. Napokon njihov.
Ivan stoji u sredini sobe, gleda prazne zidove.
Treba tapete presvući, pod započne.
Ana ne odgovara. Gleda u dvorište.
Ana?
Mislim da nam zapravo ne treba ovaj stan.
Molim?
Nama ovaj stan ne treba. Nama treba nešto drugo. Mislili smo da kad riješimo stan, riješit ćemo i sve ostalo. Ali ništa se nije promijenilo. Problem nije nedostatak stana, već način na koji živimo.
Ivan dolazi bliže.
Što ti treba?
Trebam se sama sa sobom dogovoriti. Zašto ovako živim? Zašto mi je uvijek malo? Zašto non-stop kupujem stvari koje ne koristim? Dok to ne shvatim, nijedan stan neće biti rješenje.
Ivan gleda ženu i zna da govori ono o čemu sve ove godine ni sam ne želi glasno.
A kako uopće skupiti za stan kad stalno sve nestaje na gluposti? tiho će.
Ne znam. Znam samo da više ovako ne želim. Neću biti kao teta Ksenija. Neću umrijeti zatrpana stvarima.
Stoje u praznoj sobi. S vanjske strane pada noć, s ulice probija zvuk smijeha.
Treba s Dorom porazgovarati reče Ana. Ispričati se za što jesmo i nismo.
Razumjet će.
Ne znam, ali treba pokušati.
Ivan joj stisne ruku.
A roditeljima?
Istinu. Da smo im zahvalni, cijenimo to. Samo nam treba vremena. Da skužimo što sa svime. Sa stanom. Sa nama.
Možda neće shvatiti.
Možda, ali gore od ovog ne može biti.
Izašli su iz stana, spustili se liftom. Bilo je studeno, predvečer. Ivan je zapalio cigaretu. Ana je stala do njega, naslonila se na tijelo.
Strah me šapnula.
I mene.
Moramo?
Moramo.
Još su minutu stajali, pa krenuli tramvajem. Iza njih ostala je siva zgrada u Sesvetama, stan na petom katu, tih i prazan. Njihov stan. Koji ništa nije riješio. Jer problem nije bio u zidovima, nego u njima.
***
Razgovor s roditeljima bio je težak. Ante nije razumio: kako možete odbiti ono za što drugi rade život? Marija je plakala, govori da su se trudili, a djeca ih ne cijene.
Cijenimo Ivan ponavljao. Samo nam treba vremena. Ne odbijamo, ali
S čim se trebate dogovoriti? Imate stan, uselite! čudio se Ante.
Na kraju je rekao, radite što želite, ali na pomoć više ne računate. Marija je na izlazu šapnula Ani:
Samo, molim te, kontroliraj stvari. Sramota je.
S Dorom je bilo neočekivano lako. Našli su se u kafiću, sva troje. Dora je slušala, klimnula.
Napokon, konačno ste sami rekli.
Ljutita si? pitala Ana.
Ne. Lakše mi je. Jer sad bar razgovaramo. Znaš, ne dolazim više jer ste mali? Dolazim zato što mi je teško gledati kako živite. Kako stalno kupuješ, kako tata šuti. Mislila sam da ćete uvijek tako.
A sad?
Ne znam. Ali činjenica da pričate nešto je.
Ana primi kćer za ruku.
Želim promijeniti to. Zbog sebe. Ne vas, sebe.
Probaj. Zbog sebe.
Prošlo je pola godine. Ana je počela ići kod psihologinje. U početku teško, sram ju je bilo. Polako, lakše. Shvatila je da kupovine popunjavaju praznine još od djetinjstva nedostatak ljubavi, priznanja, osjećaja važnosti. Svaka nova stvar mir, ali privremen.
Stvari preuzimaju kad zamjenjujemo njima osjećaje rekla joj je psihologinja. Život nije u stvarima.
Ana je polako počela čistiti i svoje stvari. Ne sve odjednom. Nekad bi prodala, donirala Bilo je bolno. Svaka stvar se činila važna, a rastajanje kao gubitak. Ali nastavila je.
Ivan ju je podržavao. Polako, bez pritiska. Jednom je priznao:
Lako mi je bilo ljutiti se u sebi, a teže išta mijenjati. Oprosti.
Stan u Sesvetama ostavili su prazan. Nisu se uselili, nisu ni prodali. Jednostavno ga ostavili. Možda jednog dana. Kad budu spremni.
Dora je počela češće dolaziti. Pili su kavu, ponekad se smijali. Mali, oprezni koraci prema obitelji.
***
Osam mjeseci nakon što su dobili ključeve ponovno su otišli do stana. S Dorom.
Peti kat, vrata broj sedamdeset i tri. Prazan. Zidovi goli, pod škripi. U kutu samo ormar što ga nisu bacili.
I? upita Dora Useljavate?
Ivan i Ana se pogledaju.
Ne znam izusti Ana iskreno.
Prošetali kroz sve prostorije. Dora otvori prozor, pusti zrak. Ivan provjeri radijatore.
Svi se vrate u dnevnu, stoje nasred gola prostora.
Zašto smo mi zapravo trebali ovaj stan? Ana najednom.
Ivan je gleda.
Pa da imamo svoje.
Ali zašto? Da budemo sretni? Da se osjećamo sigurno? Ili samo da imamo?
Nije znao odgovor. Dora gleda, pa tiho:
Nije pitanje zašto vam treba stan. Nego što ćete sa svime ovim ovdje. Stan su samo zidovi. Život je negdje drugo.
Ana klimne.
Strah me prizna. Da ako uselimo, sve će opet početi. Opet će biti sve zatrpano.
A ako ne uselite? Ivan.
Ne znam. Možda prodamo. Možda ostavimo Dori. Ne znam. Prvo trebam znati da mogu stati. Da neću biti druga Ksenija.
Dora je zagrli.
Nećeš mama. Zato što vidiš problem. Ona nije.
Još malo stoje. Onda Ivan:
Možda da pustimo stan tako. Povremeno provjetrimo. Neka stoji.
Ana se složi.
Da. Možda je to najbolje.
Izašli su. Dora prva niz stepenice. Ivan zaključavao vrata. Ana stane, pogleda broj sedamdeset tri.
Ivane…
Da?
Hoće li nam uspjeti?
On je primi za ruku.
Ne znam. Ali živi bili pa vidjeli.
Sišli su. Van je svanula prva proljetna subota. Dora ih čeka uz ulaz, gleda u telefon.
Idemo na kavu?
Ajmo Ana se nasmije i krene s njima.
