Povratak
Već na peronu Zagrebačkog Glavnog kolodvora me obuzeo mučni osjećaj. Jedva sam stigao do kante za smeće, savijen nad njom, i osjećao kako moje skupo, gradsko kaputo dodiruje hladnu, ledenu površinu kante.
Gospodine, jeste li dobro? začuo sam poznati zagorski naglasak.
Samo me pustite…
Ispravio sam se. Oko mene kao u nijemom filmu prolazili su ljudi u debelim jaknama, s torbama, s mrežama krumpira u rukama.
U zraku je mješavina dizela, jeftinog duhana i onog posebnog provincijskog mirisa, koji mi je oduvijek uzrokovao migrene.
Mrzio sam ovaj grad. Mrzio sam ga onom hladnom, preciznom mržnjom čovjeka koji se, prije petnaest godina, iščupao iz svega i učinio sve da zaboravi put nazad.
Zavibrirao mi je mobitel.
Otac.
Tomo, gdje si? S autom sam, čekam te.
Uzet ću taksi. Nemoj dolaziti po mene. Diktiraj adresu bolnice.
Ma, mama ti nije više u bolnici. Jučer su ju pustili doma. Pao tlak, kažu neka liječi kod kuće. Ja ću po tebe…
Doma? stegnuo sam zube. Znači, ja sam ovdje došao zbog ničega?
Ma Tomo, ne ljuti se Mama te čeka. Ispekla ti pitu s višnjama.
Kakve, molim te, pite?!
Prekinuo sam.
***
Zgrada u kojoj sam odrastao još manja nego što sam je pamtio.
Stajao sam na ulazu, gledao u staru, oguljenu vrata, presvučenu kožom. Susjedova mačka već mi se motala oko nogu ostavljajući mi dlake po hlačama. U malom hodniku mirisi variva, prašine i starih tapeta. Oduvijek je tako vonjalo. Uvijek.
Ušao sam bez kucanja.
Mama je sjedila u kuhinji. Sijeda, sitna, u iznošenom kućnom ogrtaču ispod kojeg je virila spavaćica.
Kad me ugledala, raširila je ruke, lice joj obasjalo ono sretno, ali i pomalo krivo izraženo veselje.
Tomek moj! Sine moj! Mislila sam da ćeš navečer…
Rekla sam ti da ne lažeš. Nisam se izuo. Stajao sam po sred hodnika u cipelama. Znaš li ti da sam skoro izgubio posao zbog ovoga? Proveo sam noć u vlaku da te nađem u bolnici. A ti, pitu pečeš.
Mama je slegnula ramenima, ruke spustila u krilo.
Tomo, oprosti… Nisam te htjela uznemiravati. Malo je tlak pao, ništa strašno. A baš sam te poželila…
To se zove – lagati. Skinuo sam cipele i bacio ih u kut. Dobro, gdje ti je tlakomjer? Izmjerimo tlak, pa idem u hotel spavati. Ovdje ne ostajem.
Sine, ostani…
Mama, wc ti curi, radijatori hladni, susjedi se deru do te mjere da se zidovi tresu. Ne mogu ovdje biti. Ni fizički.
Sjeo sam za kuhinjski stol. Na stolu tanjur s pitom još topla, mirisna. Nisam ni pogledao.
Daj mi tlakomjer.
Poslušno ga je donijela. Stari, mehanički, s gumom.
Što je ovo? frknuo sam. Pa znaš da sam ti slao novac, za noviji.
Na štednju sam stavila. Za tebe sine, ako ne daj Bože treba.
Isuse…
Napumpao sam gumu. Brojevi su skakali pred očima.
Sto šezdeset sa devedeset. Soliš li ti sve, kao luda?
Ma, samo ponekad…
Sutra ću ti kupiti tablete i pravi tlakomjer. Sad sam umoran. Gdje mogu leći?
Mama je počela spremati. Sjedio sam, gledao kroz prozor u sivi nizak blok i mislio samo jedno: Samo da me ništa ne zadrži. Samo da odem sutra.
***
Noć sam proveo budan.
Kauč premalen, žice gmižu kroz leđa, iza zida galama, čuju se psovke pa urlanje žene, pa lom. Gledam pukotinu na stropu. Od djetinjstva tu, nekad sam mislio da je kao munja. Sad me samo podsjeća da se sve raspada.
Pred jutro sam zadrijemao. Sanjao sam se kao dijete; mama i ja na placu, kupuje mi krafnu, vruću, u šećeru, i ja sretno koračam.
Probudilo me vlastito plakanje.
Suze su klizile, nisam ih mogao zaustaviti. Ležao sam, brisao ih krajem plahte.
Iza zida je bilo mirno, samo su starinski satovi kucali. Oni što je mama sto puta rekla da će baciti.
Tomo? došla je iz hodnika. Jesi budan?
Budan sam odgovorio sam tiho.
Netko je došao za tebe.
Tko?
Neka cura, Ana. Znaš je ti?
Sjeo sam na rub kauča. Ana? Koja Ana?
Obukao sam kućni ogrtač i izišao.
Preda mnom stoji baš ona Ana s kojom sam dijelio školske dane. Najbolja prijateljica iz djetinjstva. Ona kojoj sam okrenuo leđa bez oproštaja kad sam otišao u Zagreb.
Nije se puno promijenila. Ista svijetla kosa vezana u rep, isti smiješak. Samo su joj oči malo ugasile i pod njima tamni podočnjaci.
Bok rekla je. Mama mi je javila da si došao, pa sam pomislila da navratim. Petnaest godina se nismo vidjeli.
Zatekao sam se. Poželio sam reći neku opasku, nešto u stilu kako si me pronašla ili zauzet sam, ali riječi nisu izlazile.
Uđi rekao sam.
Sjeli smo u kuhinji. Mama shvativši da ne smeta, nestala je kod susjede. Ana je grijala ruke o šalicu čaja.
Udata sam izjavila je. Imam curicu, Lucija. Prvašićka.
Čestitam kimnuo sam.
A ti? U Zagrebu je dobro?
Može proći.
Oženjen?
Bio sam.
Zašto više ne?
Slegnuo sam ramenima, nije mi se pričalo o razvodu. Da me žena ostavila. Da stan, auto, posao ne griju noću. Samoća.
Nismo se slagali.
Ana je kimnula, šutjela. Pa iznenada progovorila:
Oprostila sam ti…
Za što?
Pa za odlazak bez riječi. Bili smo kao brat i sestra, sve si mi govorio. Onda si otišao i ništa. Prvo sam plakala, onda bila ljuta, pa onda shvatila, svatko radi po svom srcu. Sad sjedimo i pijemo čaj. Drago mi je što te vidim.
Osjetio sam da mi oči navlaže. Okrenuo sam se prema prozoru.
Ana, bio sam glup. Oprosti.
Ma pusti sad nasmijala se. Sve je to život.
Razgovarali smo do sumraka. Ana je pričala o suprugu (radi u cementari, voli popit, ali nije zločest), o Luciji (stalno šara po zidovima, crta), o svakodnevici ovdje. Slušao sam i iznenadio se koliko mi je to zanimljivo, iskreno zanimljivo.
Čuj kazala je Ana, već na vratima. Dođi sutra na večeru. Kuham gulaš. Luciju ćeš upoznati.
Ne znam…
Dođi, molim te. Mama kaže da si do srijede tu. Bar se družimo kao nekada.
Kimnuo sam.
***
Idući dan otišao sam do ljekarne.
Trebalo je kupiti lijekove mami, novi tlakomjer i još nešto korisno. Hodao sam gradom, gledao oko sebe i odjednom shvatio nije grad tako strašan. Drveće pod injem, klinci sa sanjkama, bake na klupama. Običan život.
U ljekarni red. Stao sam na kraj. Ispred mene žena u staroj jakni, vrećica u ruci prepuna hrane. Diše teško, cupka s noge na nogu.
Loše vam je? pitao sam.
Nije ništa, dijete. Srce me stislo. Samo da kupim tabletu, pa će biti bolje.
Pogledao sam je pažljivije. Lice bijelo, usne plavičaste, znoj na čelu.
Sjednite rekao sam. Ja ću vam kupiti što treba.
Nitroglicerin, sinko. Hvala ti, dobri čoveče.
Kupio sam lijek, pružio joj. Uzela je tabletu, zatvorila oči. Nakon minute lakše joj je bilo.
Hvala ti, zlatni. Ti nisi odavde, jel da?
Jesam. Ovdje sam rođen izgovorio sam, i sam iznenađen.
Izašao sam iz ljekarne i prvi put nakon dugo nasmijao se.
***
Predvečer sam otišao Ani.
Živi u staroj zgradi bez lifta, peti kat. Penjao sam se uz oguljene stepenice misleći: Zaboravio sam sve ovo.
Danas mi nije smetalo.
Vrata je otvorila Lucija mršava, plavokosa, ogromnih očiju.
Jeste vi stric Tomo? Mama kaže da vas moram dočekati.
Ja sam Tomo klimnuo sam.
Ja sam Lucija. Danas imamo gulaš.
U stanu sve skromno, ali čisto. Stari namještaj, izblijedjeli tapeti, po zidovima dječje slike. Kuha se gulaš, mirišu kolači.
Ana je brinula oko lonca.
E, Tomo, skidaj jaknu; sad ćemo jesti. Lucija, donesi žlice.
Sjeli smo za stol. Jeo sam gulaš i osjećao kako mi toplina polako puni prsa. Dugo nisam ovako jeo. Dugo nisam sjedio u tako jednostavnom društvu, bez stresa i pretvaranja.
Nacrtaj mi nešto zamolio sam Luciju.
Promatrala me, klimnula:
Ti si dobar. Nacrtat ću tebe.
Može nasmijao sam se.
Donijela je papir i bojice. Sjela crtati.
Pio sam s Anom čaj od višnje, pričali smo o svemu.
Imaš li ti djece? upitala je Lucija, ne dižući glavu.
Nemam kazao sam. Nije išlo.
A zašto?
Lucija! prekorila ju je Ana, Stani malo!
Nema veze nasmiješio sam se. Nekad ne ispadne. Međutim, ti ne brini. Sve se stigne.
Lucija me pogledala ozbiljno:
Ti si još mlad. Imaš vremena. Sve ćeš imati.
Nasmijao sam se.
Predala mi je crtež. Na papiru čovjek u dugačkom kaputu, s krunom na glavi, oko njega cvijeće.
To si ti objasnila je Lucija. Kao kralj. Samo si tužan. Nacrtat ću sunce, pa ćeš biti sretan.
Stegnulo me u grlu.
Hvala ti, Lucija, crtati ćeš kod mene u Zagrebu. Slažeš li se?
Može klimnula je. Hoćeš opet doći?
Doći ću rekao sam. I znao sam da govorim istinu.
***
Vratio sam se mami. Nije još spavala, čekala me.
Kako je bilo? pitala je.
Dobro, mama. Odlično.
Sjeo sam do nje, primio je za ruku. Bila joj je topla, suha, s pjegama staračkih godina.
Oprosti mi, mama. Za sve.
Daj, sine, za što?
Zato što sam… zastao sam. Zato što sam se sramio vas, ovog grada. Sebe. Mislio sam da vrijedim više jer sam otišao. A nisam. Samo sam pobjegao.
Mama je šutjela. Milovala me po kosi, kao kad sam bio dječak.
Nisi ti pobjegao, Tomek. Spašavao si sebe. Ovdje ili odeš ili propadneš. Pametan si što si otišao. Samo nas nemoj zaboraviti.
Neću, mama. Obećajem.
***
Ujutro odlazim.
Otac me vozi na kolodvor. Mama stoji na peronu, u starom kaputu, malena i vitla rukom.
Gledam kroz prozor, osjećam stiskanje u prsima.
Hej, otac nakašlja. Dođi nam još koji put. Mi nećemo zauvijek ovdje biti.
Doći ću, tata. Obećajem.
Sjeo sam u vlak, pronašao mjesto. Izvadio mobitel. Poruka od Ane: Dođi opet. Lucija stalno pita kad će stric Tomo opet. Jako si joj drag.
Nasmiješio sam se i spremio mobitel.
Vlak je krenuo. Sivi blokovi, garaže, zasniježena polja nestajali su iza prozora. Prvi put mi nije bilo mučno, nije me boljela glava. Nisam htio zanemariti stvarnost.
Iz torbe sam izvukao Lucijin crtež. Kralj s krunom, cvijeće i nedovršeno sunce.
Pogledao sam van. Sunce je polako izlazilo nad poljima. Veliko, crveno, stvarno.
***
Tjedan poslije Ani sam poslao nešto novaca za Luciju, za kreativne radionice, mali znak pažnje.
Ana je odbijala, ali sam bio uporan.
Pola godine kasnije ponovno sam stigao u rodni grad. Bez najave, nisam nikom javio. Samo kupio kartu i došao.
U troje smo sjedili u kuhinji ja, Ana i Lucija. Jeli gulaš, pričali. I osjetio sam, možda je to baš sreća. Biti nekome bitan. Samo tako…
Zato danas znam dom nije mjesto, već ljudi kojima smo važni.
