Zeleni flomaster
– Trudnoća je stara deset-dvanaest tjedana, rekla je doktorica.
– Što, molim? – Ivana je prestala brisati trbuh maramicom, pokušavajući skinuti gel.
– Trajanje trudnoće, naravno. Ivana, ti si liječnica, ne? Zar stvarno nisi shvatila što ti se događa?
– Što ti to pričaš? Ja ne mogu biti trudna!
– A zašto ne?
– Nisam udana. Zapravo, više nisam. I ja… – Ivana je zastala usred rečenice. Zar je moguće?
Zatvorila je oči na trenutak, pokušavajući odagnati osjećaj da ovo sve sanja. Loš, iscrpljujuć san od kojeg duša boli i strah steže do bola, kao da nikad više nećeš moći iz toga izaći. Vrškovi prstiju su joj utrnuli, baš kao uvijek kad bi previše nervirala, pa je naglo otvorila oči. Neće, odlučila je, neće paničariti. Nema smisla. Mama joj to nikad ne bi odobrila, rekla bi kako je Ivana opet svoja nojevi sa asfaltom pod nogama.
Prisjetila se male slike koju joj je mama svojedobno nacrtala i objesila iznad stola. Ivana je polako izdahnula i osmjehnula se. Tako je, ona je stvarno takva velika zbunjena ptica, koja stoji nasred grada, uplašena i nespretna, ne primjećujući da oko nje ima barem jedan travnjak s mekanom travom gdje može zabiti glavu, i put po kojem može potrčati daleko i brzo.
– Gledaj! Ta ptica ima barem nekoliko izlaza, ali ona stoji i boji se. Mislila sam da je to jedini način. A ti, što misliš, je li joj to jedina opcija? Pogledaj bolje.
Ivana, koja je tada imala šest godina, dugo je vrtjela papir u rukama.
– Ne znam, – na kraju je šapnula. Žao mi je.
– Koga? Opcije? smijala se mama.
– Ptičicu! Ivana je već gotovo plakala.
– Od tvoje žalosti ništa se ne mijenja.
– Ne
– A što ako ovako?
Mama joj je tutnula u ruku zeleni flomaster i uzela gumicu.
– Gledaj sad!
Gumica je počela brisati grad oko noja. Kuće su nestajale jedna za drugom, a Ivana je očarano promatrala dok je mama crtala. Zajedno su, maminim snažnim prstima preko njenih, oko ptičice nacrtale travu, par stabala i čak oblake, doduše zelenim umjesto plavim flomasterom, ali svejedno je bilo prepoznatljivo.
– Vidiš? Što misliš, je li sada ptici bolje?
Gledajući tu sliku, Ivani se učinilo da noj samo što nije potrčao kroz tu travu, sretan i sasvim slobodan, zaboravivši na sve svoje brige kojih joj se činilo da ima napretek.
– Da! Sada mu je dobro.
– A tko je to napravio?
– Ti?
– Ne, ti si uzela flomaster i sve promijenila. Ja sam ti samo malo pomogla. Znaš, kćeri, i svoju stvarnost možeš promijeniti, baš kao što si za pticu učinila. U svakom trenutku. Zamisli travicu hop, napravi je! Zamisli nešto što najviše želiš i probaj učiniti, a sanjarenje je uvijek dobro makar ostalo sanjarenje.
Njene mame već dugo nema, ali Ivana pamti svaku riječ. Sve njihove priče, tako drukčije od onih u knjigama. Sva ozbiljna i manje ozbiljna ćaskanja u maloj, uvijek čistoj kuhinji, tako drukčijoj od ostatka stana zagušenog platnima, bojama i pastelnim olovkama. Mama nije imala svoj atelje pa je radila doma.
Te razgovore, bezazlene naizgled ali važnije od svega drugog, mama je zvala sijelima.
– Ajmo, opet ćemo si sjesti dolazila bi mama, brišući boju s nosa ili obraza. Uvijek se upackala, već je to bila rutina, a Ivana bi prasnula u smijeh svaki put.
– Mama, ti si pravo malo umjetničko djelo! Možemo te objesiti na čavao, šarena si ko uskršnja pisanica!
Pita koju Ivana pokušava izvaditi iz pećnice samo što nije završila na podu od smiješanja. Ali njima je zapravo bilo savršeno. I premda joj mama nije bila prava mama, Ivana je od prvog razreda sama peglala robu, kuhala doručak i učila praviti pitu, jedinu koja joj je uvijek polazila za rukom. Bilo joj je lijepo i toplo uz nju. Znala je da ima osobu koja će je uvijek podržati, što god da se dogodi prihvatiti je bilo kakvu.
Nekoliko puta morala se uvjeriti u to. Prvi put kad je kao prvaš došla iz škole s poderanom bluzom i velikom masnicom ispod oka.
– Vidi ti tu boju! Prava carska ljubičasta! Di si to pokupila, mala moja?
Ivana, koja se strahovito bojala da će ju mama grditi radi uništene odjeće, rasplakala se toliko da su joj pjegice na krumpirastom nosu skoro pocrnile. Nije htjela pričati kako joj je razredni mangup Dario pokušao uzeti torbu da joj pomogne nositi, a ona ga nije shvatila. I sad je ispalo ona sva pocijepana, a Dario govori da je Ivana čudna i da se takvih treba kloniti.
Kako bi Ivana mogla i pomisliti da se Dariu sviđa? S tim nestašnim kovrčama boje mrkve, zelenim očima sličnim vodenoj leći iz maksimirskog jezera gdje su hranile patkice, i nogama koje su joj se činile krivima? O nogama je sama sebi znala reći pred ogledalom, a za kosu joj je mama stalno ponavljala koliko je posebna.
Dobri ljudi, recite vi meni, što bi se na toj djevojčici uopće kome moglo svidjeti? Ništa, naravno! Eto, zato Ivana nije ni vjerovala da Dario može prema njoj išta osjećati. Ispadalo je da je torbu htio samo zato da je opet na prevaru izvede i podvali nešto ružno. A Ivana nije htjela dozvoliti, jer je u toj kožnoj torbi, koju je naslijedila od djeda, skrivala novu kutiju pastela ukradenu mami posebno za sat likovnog. Nitko u razredu nije znao crtati kao ona, a Ivana, iako još nije bila kalibar kao mama, obećavala je.
Obećanja su ostala samo to nije krenula majčinim stopama. Kad je bojažljivo pitala smije li upisati medicinu, mama je samo slegnula ramenima:
– Tvoj život, ti biraj.
Kasnije bi mama plakala zatvorena u sobi, misleći da Ivana spava. Znala je da mama tada priča sa svojom jedinom prijateljicom, tetom Anđom. Kad bi pitala zašto je to jedina prijateljica, mama bi se nato smijala:
– A joj, pa meni je i previše! Ja sam ti samotnjak, a i ona je takva, pa smo se našle. Razumijemo se i kad šutimo, ne moraš ništa reći. To je najvažnije u prijateljstvu razumijevanje.
– A zašto nikad ne kažete bog ili dobar dan jedna drugoj?
– Ni ne znam! Možda zato što nemamo osjećaj vremena među sobom. Uvijek smo zajedno, makar nismo blizu. Teško ti je to objasniti…
– Kužim, rekla bi Ivana, iako ništa nije shvaćala. Ali Anđa je bila jedina koju je mama potpuno vjerovala. I upravo je ona rekla Ivani istinu o ocu kad mame više nije bilo.
– Bio ti je kirurg, Ivana, pravi majstor. Tvojoj je mami nakon nesreće složio ruku tako da opet može slikati. Pametan bio, ali nesposoban kao čovjek. Nestao je kad je saznao da će te imati. Bojao se problema. Cijeli je život sanjao o tome kako će postati poznat.
– Je li postao?
– Tko zna. Otišao kad ti je bilo pet. Dobro pamtim jer je i meni operaciju radio. Spasio mi život, ali otišao ružno, bez pozdrava.
– Je li ga mama i htjela vidjeti?
– Je. Željela je da te barem jednom vidi. I jako se naljutila što nije došao.
– I nije trebalo! Ivana je skinula smiješnu crnu maramu koju joj je netko nabio na glavu, a riđe kovrče su joj zasjale na suncu. Zanemarila je mrzovoljne poglede susjeda, izvadila ukosnice i stresla glavom.
– Bravo mala! Tvoja bi mama to odobrila! Anđa je kimnula i ušutkala susjede. Živi, mala, živi! To ti je mama oduvijek željela da dišeš. Sve što ti to smeta izbaci!
I poslušala je Ivana. Upisala medicinu, studirala noćima i osjećala se kao na pustom otoku. Ljudi koje je željela kraj sebe nije bilo. Ni u školi nije imala puno prijatelja. Zvali su je narančasti slonić, pa još i krivonoga. Sjela bi u zadnju klupu, ponosno i možda malo prkosno, i sanjala da se ipak pojavi netko kome će biti simpatična baš takva kakva je.
Taj netko dugo nije dolazio. Najbolja joj je prijateljica bila mama. Samo ona je Ivanu voljela bez uvjeta i natuknica, i razumjela je.
Marko se pojavio dok je Ivana bila na trećoj godini faksa. Umorna, neispavana, vukla se hodnikom na predavanje, kad ju je netko laktom slučajno gurnuo i tko sve bilježnice su joj odletjele.
– Oprosti, molim te! Nisam htio.
Dečko niži od nje, s čudnim naočalama, nervozno je skupljao papire.
– Evo, – gurnuo joj je sve u ruke. Tu studiraš?
Ivana, koja je cijelu noć učila, samo je kimnula i odšetala dalje, a nije niti vidjela kako je momak za njom uzdahnuo, spustio glavu i udario nogom u svoju torbu koja je ležala na podu.
Ispit je položila začuđujuće dobro, a iz sale je izašla misleći samo na to koliko je gladna da bi jela za sto godina. Zamišljala doma lonac s hladnom juhom, pa je odlučila otići doma. Tako će i uštedjeti novce kojih je uvijek falilo.
Marko ju je sustigao kod tramvajske stanice.
– Stani! Zvučat će čudno, ali kako se zoveš?
– Ivana.
– Super! Ja sam Marko! Drago mi je.
Stajali su zbunjeni pod pogledima drugih na stanici. Kad je došao tramvaj, Marko je smogao hrabrosti:
– Ideš doma?
– Da.
– A što ćeš raditi?
– Jesti hladnu juhu.
– Ja obožavam hladnu juhu!
– Onda, ajde s nama! Znam recept na svoj način, svi kažu da je najbolji! Ivana je bila sama sebi smiješna koliko je to zvučalo prirodno.
Vjenčali su se za pola godine. Marko nije htio čekati, a Ivana je zaključila da ipak prvi put nakon dugo vremena netko misli na nju i brine se, pa što bude.
Svekrva, gospodina Katarina, nije bila zadovoljna. Ta čudna crvenokosa cura, viša od njena sina, nikako joj nije sjedala, pogotovo kad je rekla da neće organizirati veliku svadbu nego će potrošiti kune na putovanje.
– Ivana, tako se ne radi! Što će ljudi reći? – čudila se Katarina.
– Koji ljudi? Ivana slegne ramenima. Ja nemam nikog bliskog, nemam rodbine. Vi imate, naravno.
– Kod nas u obitelji uvijek se okuplja, tako treba.
Ivana nije htjela raspravu, pa je popustila.
Vjenčanje je prošlo šašavo, Ivana je bila totalno nezainteresirana, gostima zanimljivija zbog neposlušne crvene kose i neposluha s frizurom. Fata joj je dosađivala, pa ju je skinula brže-bolje.
Kad je Katarina predložila da žive skupa, Ivana je glatko odbila.
– Ma kakvi, imam svoj stan, brže ćemo stizati na faks.
– Ali kako ćete kuhati, prati, održavati red?
– Pa nije ni to baš najvažnije, valjda
O Marku nije dvojila; rekao je:
– Živjet ćemo sami. Mama bi te pojela s vremenom, a ja to ne bih izdržao.
– Zašto?
– Zato što si moja žena. Imaš svoja prava.
Kasnije je shvatila da je preseljenje Marka kod nje bio prvi klin nesloge između nje i svekrve. Sitnice su se množile, prigovori, podbadanja, a Ivana na sve nije stizala reagirati; to joj je stvaralo težinu kojoj nije znala doskočiti.
– Marko, zajedno ste više od sedam godina, a djece još nema! Nije li vrijeme za djecu? Zar nije jasno da ti brak nije blagoslovljen, kad nema potomstva?
– Nije sve u meni, možda nije ni u Ivani, mama.
– Sve ti je to bezveze, Ivana nije materijal za mamu…
Kad je Ivana izvukla nalaze pretraga, Katarina ih je otresla sa stola:
– Ma što papir kaže! Dijete je od Boga dar, i ako ga nema, nema ni blagoslova za vas.
Svekrva je bila sve pobožnija, išla po samostanima, zagušila stan ikonama. Marko je samo slijezao ramenima.
– Ne kvari si glavu. Ima svatko svoje slabosti, i to je njezina.
Ali Ivani je bilo svega dosta. Umorna od opravdavanja i prešućivanja, zabranila si je i sanjati o djeci. Kutiju s malim cipelama za bebu poklonila je trudnoj kolegici i odlučila zaboraviti svaki san o majčinstvu.
Za razvod je predala papire u veljači. Snijeg i led zamijenila je mokra južina. Činilo se kao da i vrijeme s njom zajedno tuguje i plače na kuhinjski prozor jednako kao ona iznutra i kiša izvana.
Marko nije shvatio. Pokušavao je razgovarati, ali Ivana je rekla:
– Ne mogu više, umorna sam. Zvučat će blesavo, ali ovo je moj život i ne želim ga potrošiti na besmisao. Uvijek sam ja kriva za sve. Glupost, ha?
– Glupost
– I zato sad ja sebi crtam svoju travu, kužiš? Treba mi zeleni flomaster i stvarnost gdje sam ja dobra, gdje ja biram što želim.
Znala je da Marko neće razumjeti, pa je prekinula svaki kontakt, promijenila bravu, broj, i povukla se sama, zastrašena od ljudi i od sebe. Spavala nije, šetala po stanu, nedostajao joj je Marko toliko da je suze gutala noću, zamišljajući da je još kraj njega, pod pokrivačem, uz poznatu toplinu
Ali njega nije bilo i nije se vraćao.
Kutiju s maminim flomasterima i bojama, koju nije dala izbaciti za vrijeme Katarininog ‘pospremanja’, pronašla je na ormaru. Čitavu je večer pregledavala olovke i kistove. Papira nije imala, odlučila je naći vremena otputovati po blok za crtanje.
– Davno nisam crtala, mama. Možda mi je to baš falilo? povukla je rukom po maminom okviru. Preko prstiju prašina. Moram nastaviti, valjda će mi biti lakše
Ali sutradan je sve kasnilo i Ivana nije stigla po crtaći blok. Na poslu je kasnila, kroz gužvu u ordinaciji zvala je prijateljicu Maju, kojoj je nekoć poklonila bojičice:
– Majo, možete me pogledati? Nije mi najbolje.
Pacijenti su je odvukli mislima od svega, ali unutra je znala neće biti dobre vijesti. Opet bolnica, opet briga za svog mačka Šekspira, opet sve iz početka.
Kad joj je Maja rekla što joj je, Ivana je cijeli dan hodala kao kroz maglu. Po povratku doma, nije ni primijetila da ju je Katarina čekala na stubištu.
– Ivana!
– Vi?
– Molim te, oprosti mi što smetam Jako moram nešto reći. Ako mi dopustiš.
Ivana je napokon savladala ključ i otvorila vrata.
– Uđite.
Katarina je ušla, pomazila Šekspira, koji je čekao na ormaru.
– Bok, debeli! Smršavi, kuglo jedna, nije ti zdravo tako!
Ivana ju je pustila do kuhinje, skinula cipele i kaput, stavila čaj.
– O čemu ste htjeli pričati?
– Znaš…, evo, priznajem, kriva sam. Vas sam rastavila. Sada gubim i sina.
Ivana je šutjela. Katarina je nastavila:
– Znaš, u crkvi nam je došao novi župnik. Ne ljuti se, ali puno me toga naučio. Nisam trebala uplitati se. Vas dvoje ste muž i žena, a ja sam samo mama. Koja si je umislila da zna bolje.
– To vam je on objasnio?
– Da. I još puno toga. Da dijete nije potvrda ničega. Da puno puta ljudi sami sebi dijele Božju ulogu, a nisu ni svjesni.
– Vi mislite da ja ne vjerujem…
– Ne, nego ti nikada nisi pričala o tome.
– To su, znate, jako privatne stvari. Ne pričam svima.
– Da, da, u pravu si. Svaki čovjek ima svoje. Katarina je odahnula i prvi put pogledala Ivanu u oči.
– Vjerujem da svaki liječnik prije ili kasnije osjeti kako ipak Bog postoji. Ali o tome možemo drugi put. Danas nisam spremna.
– Drugi put, znači? pitala je Katarina.
– Da. Marko se može vratiti. Ma ne, želim da se vrati. Ni ja bez njega ne mogu. Boli me.
Katarina je odahnula, s olakšanjem kakvo Ivana nije vidjela od njene prve bolesti.
– Zašto sad? Što se promijenilo?
– Pronašla sam zeleni flomaster, mama. Svoj. A vi ste valjda svoj. Ostalo vidjet ćemo. Oprostite, ali jako sam umorna. Sad stalno spavam. Evo ključeve dajte ih Marku. Recite mu da ga čekam.
Ivana se ne sjeća ni kako je stigla do sofe i zaspala. Šekspir je zamrmljao kad ga je Marko nakon sat vremena gurnuo s kauča i smjestio se pokraj Ivane.
– Došao si – promrmljala je, stisnuvši se uz njega.
– A kamo bih ja bez tebe?
Četiri godine kasnije Katarina sjedi uz unučicu kraj malenog stola i pita:
– Što ćemo danas crtati?
– Pticuuuu!
– Kakvu?
– Veliku!
– A zašto ti je zeleni flomaster?
– Za travicu! Da ptičici bude mekano pod nogama!
– Oho, bit će još jedna doktorica u obitelji! Mami će to biti drago, a i tati, znaš? Ajde, crtamo zajedno!
Katarina poljubi crvenu dječju glavu i nasmije se od srca.
