Tamo gdje živi nada
Nada! Nadice!
Jadranka je uporno pritiskala zvono na vratima stana svoje sestre. Tišina iza vrata nikako joj nije odgovarala. Nju je Nada trebala sad i odmah! Previše toga se srušilo u zadnjih par sati, a osim Nade nije imala kome za savjet i rame za plakanje.
Kad joj je dosadilo gnječiti zvono, Jadranka je počela lupati šakom po vratima.
Pa di si sad, ženo draga? Znam da si doma! Gdje bi ti pošla?
Iz susjednog stana proviri susjeda, teta Višnja.
Jadranka, bona! Šta urličeš? Nema ti Nade. Jasno i glasno! Moj Jozo ju je odveo u dom zdravlja.
U dom zdravlja?! Zašto?! Pa šta ću ja sad?
E, Jadranka! Ti si uvijek posebna biljka. Ja došla, a tvojih naklona nigdje! Strpi se malo. Otišle su prije dva sata, eto ih skoro kući. Oćeš na čaj svratit?
Nema vremena, tet Višnja! Kad se Nada vrati odmah nek mi javi! Odmah, znate, ovo je hitno i životno važno!
Višnja kimne, pogleda za Jadrankom koja juri niz stepenice i uzdahne. Da, život je ko štafa nekad okrene, nekad stane, a ponekad igra kolo da ne znaš jel poskočica il šijavica.
Obitelj Perković, zna Višnja, poznaje oduvijek. Ivan Perković, Nadin i Jadrankin otac, bio joj je školski kolega, ali i susjed i prijatelj. Kako i ne bi, kad su praktički odrasli zajedno. Ivanova majka, udovica, sama je podigla sina. Muža je izgubila rano, a Ivan je mušku stranu života naučio od Višnjinog oca kako biti muškarac, kako riješavati probleme i, naravno, kako voljeti knjige.
Čitali su njih dvoje sve što je doma bilo s polica kod Višnje, pa onda iz knjižnice. Takmičili se tko će brže pročitati knjigu, ali pod budnim okom Višnjinog tate.
Koja je korist ako knjigu samo prolistaš? Tako i Mačko može! Šapom, šapom i bok! Ništa naučio, ništa pametan. Vi ste ljudi, razmislite malo!
Tata, nema ti tog ljudi hihotala se Višnja.
U rječnik, mala! Oni u plavoj korici! I za znanjem! Koliko mi kćer mudruje!
Višnja je vječito tvrdila Ivanu:
Udat ću se samo za nekog kao tata! Da voli knjige i brige.
Princa svog Višnja je našla tek na četvrtoj godini faksa. Ivan je tada već ljuljao bebu malu Nadu.
Našla konja za trku? našalio se Ivan i poljubio prijateljicu.
Sve baš kako treba! Za mjesec u Afriku, muž dobio posao snova. Idem vidjeti Kilimanjaro!
Ivan je slušao i u grudima ga stegne. Njegovi snovi ostali su negdje na horizontu. Sanjao je biti kapetan, ploviti svijetom i otkrivati mora. No rodila se Nada, zatim Jadranka, pa mali, tvrdoglavi riječni brodić postao je njegov Kruzer. Djeca rastu, život ide.
Nada, pak, nije imala sreće ni zdravlja. Već kad je pošla u školu, rekoše liječnici:
Treba pregledati djevojčicu. Nešto tu nije dobro.
Bolnice, doktori, analize… a dijagnoze nema nigdje. Stabilna nije bila, lako bi zaspala posred dana, brzo umarala. Trudila se, marljivo učila i nije bila riječi kako je bila ponosna kada su joj prva dva razreda prošli sa samim peticama.
Tata, dobra sam, jel da?
Dobra!? Malo je reći! Ivan je stiskao srce, sluteći muku. I nije pogriješio. Prvi veliki napad stigao je baš u školi.
Operacija odmah ili neće doživjeti punoljetnost!
Nadine dobro srce nije moglo pratiti želje. Jadranka, tri godine mlađa, trčala je po dvorištu, izazivala sestru:
Ma kakvi prijatelji, Nada? Tebi su knjige najbolji društvo! Živila, pa-pa!
Kad je Ivan to čuo, prvi put u životu posegnuo je za remenom nije pomoglo. Jadranka isplače, pa zarugano pokaže jezik sestri:
Vidjet ćeš ti!
Nada slegne ramenima i vrati se knjizi. Nema svrhe objašnjavati nekome tko ne shvaća sam…
I tako su živjele. Jadranka punim plućima, Nada kao tihi vilenjak s knjigom u ruci.
Operacija je uspjela, restrikcije su ostale, ali stvari su se okrenule. Roditelji su prestali paničariti i Nada je napokon mogla u školu. San joj je ispunjen!
No, školska stvarnost postala je pakao. Vitka, uvijek lijepa Nada ni u pubertetu nije bila ružna pačica. Nervirala je cure iz razreda.
Evo ti princeze! Sjenilom u vojsci, usne ko trešnja, blijeda ko krpa! Ma pravi anđeo!
Nada nije shvaćala otkud ta mržnja, ni kako s njom Riješila je Jadranka. Autoritete nije priznavala, prepreke nisu postojale. Što, starije su dvije godine? Pa i veće su padale!
Krvava, al pobjednica, izmakla je ružnim komentarima o sestri.
Zašto si to napravila, Jadranka?
Ti si mi sestra! Ma kakva bila! A preko Perkovićki neće nitko! Daj mi samo znak ako ih bude razbit ću ih sve!
Ivan je došao u školu, razgovarao s ravnateljicom, ali nije kažnjavao. Ispod ruke sladoled djevojkama i:
Ne divljajte. Ponos, OK, ali i pamet valja imati.
Nadina mama, tiha i povučena, preminula poslije trećeg djeteta. Sinu, što ga je toliko željela, nije stigla ni ime šapnuti.
Ivan, crn od tuge, donio je malog kući.
Nikola…
Nada, kojoj je tek bio petnaesti rođendan, pridigne brata.
Lijepi moj mali!
I tako je, preko noći, postala mama. Ne po rođenju, ali po svemu ostalom da. Otac je radio ko konj, a Nada je prešla u drugu školu, da bude druga smjena i stigne brinuti za brata. Starija, ali još vitalna mama od tete Višnje, pristala je ujutro paziti Nikolu.
Sve to da pomognem Nadici. Zlatna ti je kćer, Ivane…
Ivan samo klimne glavom:
Podigli smo je, ali sreće nije osjetila. Uvijek na startnoj crti, nikako da krene. Uvijek za druge steže zakrpe, a svoja haljina stoji nepromijenjena. Ne mogu ništa promijeniti. Nikolu nikad ne bih dao u dom jednako je moj kao i cure.
Takve razgovore vodio je samo kad je bio siguran da ga Nada ne čuje. Jednom je upitao prošaptavši dok je mala Nikola plakala, a Nada bolesna ustala iz kreveta:
Možda bi bilo bolje, kćeri, da ga na neko vrijeme damo u dom?
Nada, izbezumljena temperaturom i tugom, isprsi se:
Ne usudi se nikad više to reći! Ili mi više nisi otac!
Ivan je skoro prvi put zaplakao gledajući je…
Sve sam ti ja pokvario…
Da nisi nas radije rodio, a? Da nije bilo Nikole? Prekini, tata! Nemoj sebe žaliti, nas žali! Ti nam trebaš! Bez tebe ja ne mogu!
Sruši se kraj vrata.
Glava mi je mutna… Sjedim malo, a ti idi do Nikole. Nemoj da dugo plače. Stavi mu topli flanel na trbuh. Pomoglo bi.
Otac je tada nosio kćer u sobu.
Jadranka se za kuću nije osvrtala. Znala je da je tu starija sestra koja će preuzeti sve, pa ni kućanskih poslova nije priznavala znala je da će ih Nada sama napraviti, podvaliti hranu i ispratiti oca s večerom. Još će i pokriti, opravdati, slagati da je bila na treningu ili u trgovini. Koja je nauka skuhati ručak? Ispeglati pod? Ma ništa posebno, Nikola svakako spava!
Nada joj nije zamjerala. Neka barem ona proživi djetinjstvo kako valja! S prvim tulipanima, zbog kojih je susjeda Marica malog udvarača čupala za uši, s poljupcima ispod haustora vječno vrebajući očeve oči s prozora! S društvom što pjeva pod lipama na klupi, pa susjedi šalju poruke iz prozora da ne galame! Zvonkasta Jadranka bila je prva glas u ekipi.
Ova vaša mala, prava pjevačica! susjedi stiskali ruku Ivanu koji je s posla išao kući.
Nada je nagovorila tatu da je upiše u glazbenu školu odmah iza škole, ali joj se nipošto nije išlo.
Ma pusti, Nada! Neću ja to. Ionako bolje pjevam od svih na televiziji!
Nada ni pet ni šest, povede sestru u riječko kazalište na probu opere.
Doktorica Katarina, prijateljica, usredila da možemo gledati. Njena kći radi kao redateljica.
A tko je ona tebi?
Doktorica Nikole. Eto.
Naravno, Jadranka nije izdržala. Skočila poslije probe do solistice i zatražila da joj pokaže kako pjeva arija.
Ali fali ti daha, čuješ da si se ugušila na kraju? Stani ravno! I ne urlaj, nego vozi lagano, kao da flomasterom spajaš točke! Ajd, sada zajedno, pa sama.
Nada je stajala držeći knedlu u grlu, slušala kako solistica uporno vraća sestru na početak.
Evo, sad je skoro dobro! zapljeskala je. Tebi samo treba škola, imaš talent!
Pa idem u muzičku!
Ma mala, ti si za konzervatorij. Tamo će ti skinuti nos, naučit će te disati, pjevati stvarno. I tek tad možda nešto postaneš. Ne duri se, ni mene nije bilo lako natjerati da shvatim da nije samo glas treba raditi! Kao balerine po osam sati dnevno.
Osam sati pjevat?! Jadranka se zgrozila.
Mislila si da je samo glas? E, nije. Nađi mi kako ćeš otpjevati ariju na talijanskom ili njemačkom?
Ono, zašto bi pjevala na talijanskom?
E! Dobre pjevačice sanjaju najbolje partije, a one nisu uvijek na hrvatskom. I La Scala je u Italiji, dušo.
Koja skalina?
Vidi se da školu izbjegavaš! Puno trebaš naučiti još. Nitko pametan neće zaposliti neobrazovanu pjevačicu. Osim, možda, za birtije Tamo nikog ne briga za Pavrottija…
Djevojka mahnu, ode, a Jadranka osta ukočena na sceni, dok sestra pokušava privući njezinu pažnju.
Ajde više! dovikne Nada i uhvati je za ruku. Idemo!
Ne! Jadranka stade na sred pozornice pa opet otpjeva ariju, odlučna. Ja ću pjevati ovdje! Čuješ, Nada? I u toj Scala ću pjevati! Nisam ja toliko blesava!
Nada sakrije osmijeh. Ne treba krila kidati snovima. Neka ima!
Prisjeti se vrućeg ljetnog dana kad su još bili svi na okupu, otac ih vodio na izlet van grada, kod jezera. Svi su se brčkali dok ih majka nije pozvala na klopu. Nada se lezila uz majku, slušajući ptice.
Ko to pjeva, mama?
Ševa. Vidiš onu sitnu točku u nebu?
Kako da ga čujem? Tako mali, tako glasan!
E, ima moćan glas i mala krila, zato ga svi čuju!
Jadranka je sad izgledala kao ta mala ptica; Nada je zagrli.
Ma naravno da ćeš! I svi ćemo ti doći pljeskati! I ja, i tata, i Nikola!
Jadranka nezadovoljno odmakne, al ipak se privije uz sestru.
A što ako ne uspijem?
Ti? Nada prasne u smijeh. Ma sve ćeš ti, ti si naša udarna! Samo naprijed, ne daš se ti!
I upiše ona konzervatorij. Nije išlo iz prve, ali uspjela je. Neće više s Nadom i tatom, i čim je napunila osamnaest ode. Objasni to time da je nemoguće učiti u kući s malim djetetom.
Višnja se vratila doma, sad je baka stalno s unucima, a Nada bez pomoći brodi kroz dan s Nikolom. Opet pokaza snagu. Brinući o bratu, pogledom traži oca koji vidljivo slabi:
Tata, možda da odeš liječniku?
Nada sakriva razgovore iza vrata, jer Nikola, još mali, sve kuži. Zna on kad sestri pada s nogu, pa kad je Nađa u žurbi s poslom, Nikola već pere suđe ili mete pod.
Sam ću! odlučno brani metlu.
Fala ti, Nikole! Što bi ja bez tebe?
Jadranka je kad je Nikola napunio deset otišla za Zagreb. Ivan, bolestan, umro je mirno, godinu ranije. Nada je preuzela skrbništvo nad bratom i s perona ispratila sestru.
Evo, vozi! Bog ti dao sreću!
A vi? Jadranka juče kao da je dijete, grli se i rida.
Nada odmahne rukom:
Snaći ćemo se. Snašle smo se dosad, hoćemo i ubuduće. Samo nemoj nestati.
Jadranka obeća, a već zna da neće. Ne piše, ni ne zove, a Nada uredno šalje pisma, ali odgovora nema. Tek kratki pozivi: Dobro sam, Sve je u redu Ako je šutnja nije ništa alarmantno. S Nade uvijek počinje pomoć.
Tako i biva.
Jedva isprativši Nikolu u vojsku, Nada jedne večeri otvori vrata da prošeta psa i ode do dućana po kruh, a na stubištu sjedi Jadranka. Pogled oštar, lice malo oblikovano, prsti podrhtavaju oko cigarete.
Jadranka… prođe joj ispod glasa, privuče lajnu Ajde, Maks, naši smo!
Naši… odgovori sestra, tiho kao da kamen nosi u grlu.
šta ti je s glasom?
Nema ga. Nestao. Bio je, sad više nije Jadranka se pridigne, pokupi torbu i uđe u stan.
Daj pojedi nešto, imaš na štednjaku juhu i ćufte. Idem sad s Maksom, ne pitaj!
Čuj ne pitaj… Da, baš neću pitat Jadranka se okrene i nasmije se bolno.
Nada požuri natrag, ali kasno. Izvlači Jadranku iz kade, viče i psuje tako da se i Maks skrije pod krevet:
Šta ti misliš, što ti je život dan? Da ga u WC baciš zbog jednog idiota?! Sve zbog muškarca, glasa, karijere? Jesi skroz poludjela?! Gledaj me kad s tobom pričam! Samo me probaj razočarat, dođem ti tamo i zadavim remenom! Da nisi, ovako se prestalo…
Jadranka je plakala, tresla se, prihvaćala pljuske bez riječi.
Višnja pomaže, dogovori s doktorima stvar, naravno tko će protiv šefice bolnice.
Ne odvedu Jadranku, dobiju injekciju, doktorsko kolutanje očima. Mlada, lipa, šta joj fali?
Nada, nakon injekcije, sjedi i češlja Jadranki mokru kosu.
Zašto, Jadranka? Reci mi.
Ne truj, Nada. Duša mi je propala. Nema glas, nema mene. Gotovo. Neće biti La Scale, niti našeg pučkog kazališta. Sve prazno. Nula sam!
Nada se nagne i prasne u smijeh tolik da se Jadranka uplaši, a Maks zavija iz svoje rupe.
Ti nula? Imaj srama! Ti si Perkovićka, nula nisi nikad bila! Tata, ja, mama možda, ali ti i Nikola nikako! Samo ste vi tvrdoglavi. Nikola zna da život nije samo slatko. Suha ribica zna bit fina ali probaš je zagriz! Moraš se potrudit. A ti, čim nije po tvom, baciš sve i digneš ruke! Jadna sam, tko me voli! Pa nemaj se što žalit, Jadranka, kad nisi ni pokušala na pravi način.
Sve je otišlo kvragu, Nada! On me ostavio čim sam se razboljela. Rekao: Nemam vremena za tvoje gluposti. To ljubav?
Ma kakva ljubav, molim te! Ni bila! Sama izmislila, sama se vrijeđaš! Zar stvarno misliš da je prvi problem bio baš tvoj glas? Pljuni, prijeđi preko toga, guraj dalje! Zašto ti treba muškarac što bježi kad zaškripi? Imaš život ispred sebe!
Tolko si okrutna…
Nisam, samo sam sada takva kakva si ti uvijek bila tvrdoglava! Tvoja energija mi je pomogla kad sam s Nikolom ostala.
Nadgledno pomagalo…
Što?
Ništa, sjete.
O, pa sjeti se! Čitala sam vam iz Priča iz davnine prije spavanja Vi ste meni bili nadgledno pomagalo za sve životne katastrofe! Tata nije znao kako, ni ja, ali preživjeli smo. S tobom, Jadranka.
Jadranka je promatrala Nadu u polumraku.
Kako si sve izdržala, Nada? Nije li ti došlo da pobjegneš, da si složiš svoj život?
Ma ništa nisam više željela! Gledala sam te kako muvaš Sinišu kod ulaza, kako te ljubio, a ja ljubomorna ko pas! Ali, bila sam sretna zbog tebe. Barem ti da imaš snove koje ja nisam
Ti si bila moj šević.
Što?
Ševa. Htjela sam da odletiš tako visoko i pjevaš tako da svi slušaju, a ja ću biti ponosna jer znam da sam dio toga… da sam uspjela…
Nada se rasplakala, Jadranka zaboravi na svoje boli. Glas možda opet dođe, frajera ima za tri života, ali što je s Nadom?
Zaspale su zagrljene, ne puštajući jedna drugu.
Za mjesec dana Jadranka se zaposlila u konzervatoriju, pa pismom obraduje sestru Samo mirno, sve je dobro!
Vrijeme je odmicalo. Nikola se vratio iz vojske s viješću ženim se! Svadba, skromna, prava slavonska fešta, a Jadranka, po prvi puta nakon povratka, opet zapjeva pred publikom. Takav uspjeh da gazda restorana moli da dođe stalno pjevati.
Ma ja živim u Osijeku! Već radim drugdje!
I tada shvati da je pobijedila strah. Opet pjeva. Opera više nije bila san, ali puteva ima raznih, tko zna kud vode?
Nada, ponovno zdrava, s novom haljinom, pleše s bratom i smije se punim srcem.
Prvi album Jadranka snimi već godinu poslije svadbe, zatim se uda Nada presretna.
Sad sam mirna! grli je, pazi da ne zgužva vjenčanicu. Sad imam vremena za sebe!
Tko bi rekao! Prva Nikolina curica, pa blizanci kod Jadranke. Nada stalno na raspolaganju čuva malu, pomaže, pazi
Kad je Nada rekla da se udala, Nikola i Jadranka ostali su u šoku.
Kako?! gledali jedno drugo. Zašto ništa nisi rekla?
Pa što? Nada trčeći po salvete i pribor. Daj razdijeli, ne filozofiraj! Sad će nam doći Tanjini roditelji i tvoja svekrva, Jadranka! Hoću da sve stoji kako treba! Jesam ja mladenka ili nisam?
Nikola se nadurio, nada stavila pečenu patku na stol i sjela, rashlađujući se pregačom.
Kad sam vam mogla reći? Kad ste vi imali vremena za sebe? Prvo tvoja bolesna mala, Nikola, pa blizanci kod Jadranke Kome sad do svadbi? Ma, nas dvoje nismo više klinci. Nisam znala ni kako ćete vi to doživjeti. Vasja je mlađi Sjeti se, Jadranka, kad si ti dojurila kod mene jer si napokon ostala trudna, pa galama cijelo stubište Kako sam mogla o sebi tad misliti? Važno je da smo zajedno. Zar vam nije to dosta?
Nada iznenada uhvati trbuh.
Što ti je sad? Nikola skoči.
Ma gura… nasmije se Nada tako sretno, da Jadranka pogleda brata. Takvu sreću nisu vidjeli kod nje.
Tko?
Ajme, Nikola! uhvati mu ruku i stavi na trbuh. Osjetiš?
Opa!
E, pa dragi ujače! pokušava ustati. Ajme, pustite me sad! Imam još salatu za napraviti!
Ma sjedi! Jadranka povisi glas. Sjedni, mama! Mi ćemo sve!
A onda joj skoči u zagrljaj:
Bože, kakva sreća! Konačno je i kod vas svanulo, Nadice! Toliko si radosti svima dala napokon je tvoje vrijeme!
