Još uvijek se sjećam tih dana s tugom i ljutnjom. Opet sam se posvađala s majkom, a svekrva više ni ne želi razgovarati sa mnom. Nas dvoje smo, po nekim mišljenjima, imali sreće imamo dvije bake, moju i majčinu suprugu.
No, riječ sretni mi zvuči pretjerano, jer to nisu bake po pravom značenju te riječi, već samo osobe sa titulom. Obje žive svega stotinjak metara od vrtića mog sina, ali obje odlučno odbijaju doći po njega. Sama bih ga pokupila, ali moj radni dan završava tek u devet navečer i jednostavno ne stignem. Ni moj suprug nije uvijek dostupan: radi smjene u tvornici i jedva uspijeva pokupiti sina na vrijeme. Većina ljudi u našem malom gradu, negdje blizu Karlovca, radi u toj istoj tvornici, pa su za djecu organizirali posebnu grupu u vrtiću, gdje mališani mogu ostati do deset navečer. Ali za to se dodatno plaća i košta puno kuna, što je veliki udarac na naš ionako skroman obiteljski proračun. I sve to s dvije žive bake!
Moja mama radi do šest, a svaki dan kada dođe kući, ide mimo vrtića. Sada joj je osobni život najvažniji razvela se od mog pokojnog očuha i želi živjeti za sebe. Stalno govori da se mora odmoriti nakon posla i raditi maske za lice kako bi izgledala mlađe nego što jest. Vikendima unaprijed planira razne aktivnosti, odlazak u kino, izložbe, druženja s prijateljicama.
Mog sina povremeno vodi sa sobom, i to samo subotom i nedjeljom. Tvrdi da joj unuk remeti mir, stalno trči po stanu i smeta joj pri meditaciji. Voli mi dijeliti savjete oko odgoja, ali kad treba konkretno pomoći, odbija bez razmišljanja.
Sa svekrvom je drugačija priča. Nikada nije radila, bila je domaćica. Ima četvero djece, sva su razmakom do tri godine, a moj suprug je najstariji. Izgledalo bi kao da je baš ona idealan kandidat za pomoć oko unuka, ali ne ona kaže da je svoje odgojila i igrala se s njima pa sada nema volje ni vremena. Stalno ima puno posla u kući: kuha, pere, sprema, čeka sve da dođu s posla, nahrani ih i gasi svjetla za njima. Što je najapsurdnije, sina od osamnaest i dvadeset i jednu godinu pere i dalje, iako su već odrasli i sposobni za sebe.
Jednom je svekrva ipak uzela unuka, pa se toliko žalila na sve užasne prepreke tog dana da je nebo moglo puknuti, a ona opet ništa nije stigla. Svi su došli kući umorni i gladni, a ona je meni rekla: Ti si rodila za sebe, ne za mene brini se sama i pokupi dijete iz vrtića. Više nam nije dala nikakve nade za pomoć.
Jedno vrijeme stvarno smo imali sreće suprugova sestra voljela je jutarnje smjene, pa je radila popodne, a ja sam to koristila. Ali žena se preselila, a umjesto nje došla teta koja nikako ne želi ostati poslije pet, pa opet moramo plaćati puno za produženi boravak. To nas je financijski ubijalo. Ljutnja prema našim bakama samo je rasla na svakom blagdanu poklanjaju darove i natječu se koja će pokazati veću ljubav prema unuku, roj riječi i poklona, ali nama ne treba njihova pokazna ljubav, nego prava pomoć.
Tako sam danas opet morala zvati mamu i moliti je da pokupi sina iz vrtića jer više nemamo novca za produženi boravak. I iskreno, od naših roditelja ne možemo očekivati ni financijsku ni stvarnu podršku. Svekrva nema volje ni za financijsku pomoć, kaže da troši sve na muževe kojima stalno treba jesti. Ne znam ni sama kako ćemo isplivati iz svega ovoga. Sa svim što zaradimo, suprug i ja jedva platimo hranu, odjeću i režije, a na kraju još duplo za vrtić. Pitanje je kako doprijeti do naših baka, da nam pomognu, a ne da to nadoknađuju poklonima?
