Hej, moram ti ispričati što mi se dogodilo u zadnje vrijeme ovo je stvarno luda situacija. Dakle, ja i zaručnica moja, Ivana, volimo se stvarno jako. Oboje imamo 20 godina i prijatelji smo još od četvrtog razreda osnovne. Nekako smo već u šestom bili zajedno, znaš ono dječje zaljubljivanje što se pretvori u ozbiljno, ha-ha. I da, imali smo sina jako mladi.
Naravno, naši starci nisu ni sanjali da će se to tako odviti. Ali dogodilo se i naš sin nam je doslovno svjetlo života! Danas puni tri godine, nemrem vjerovat. Imamo svoj mali stan u Zagrebu, a sad sam odlučio zaprositi nju i uskoro ćemo se vjenčati.
Zamisli, pozvali smo oko sto ljudi na svadbu! Većina su rodbina iz svih krajeva Hrvatske iz Osijeka, Splita, Rijeke… Nismo baš svi u redovitom kontaktu, ali znaš kako je kod nas, svadba je prilika da se svi okupe, pa tko ne bi došao?
Čim smo rekli svima za svadbu, moja mama je odmah počela inzistirati da malog ostavimo kod dadilje i ne vodimo ga. Kao, moramo razmišljati o njegovoj dobrobiti, da ne nametnemo ikome brigu i da se svi ljudi žele opustiti, a mi da stalno pazimo na dijete, da je to gnjavaža i da nam neće biti veselo. Govori mi da je još premali, da ništa neće kužiti.
Ali Ivana i ja smo jedini koji mislimo da naš sin mora biti uz nas tog dana. Takvo nešto se ne ponavlja, znaš? Srećom, tetka Marica, mamina sestra, pristala je paziti ga tijekom ceremonije, tako da stvarno nemamo brige. Cijela obitelj može biti na miru.
No, samo moja mama se šeta okolo i iznova kuka da mali ne smije doći. S vremenom mi je kliknulo ona zapravo ne želi da ljudi znaju da imamo dijete. Roditelji moji su odlučili sakriti tu istinu od rodbine. Sad ne znaju kako da objasne svima. Sram ih je što će istina isplivati.
Mama mi stalno govori da bi joj bio užas, kao sramota jer, eto, imali smo klinca prije braka. Nije to običaj kod nas, posebno u njihovoj generaciji, i boji se da će nas ljudi ogovarati. Kaže da ne moramo iznositi taj tajni detalj.
Mislim da je nju najviše strah osuda od rodbine, znaš ono, što će ljudi reći Tu i tamo kontaktiraju nekoga iz obitelji, ali svi se prave mutavi.
Bio sam stvarno povrijeđen. I ona je bila ljuta na mene.
Sad se osjećam kao da smo napravili ne znam kakvu grešku, kao da smo nešto zabranjeno napravili. Pokušao sam pričati s roditeljima u nekoliko navrata, ali moj stav je isti sin ide s nama, a oni ne popuštaju.
Ni najbliži nam nisu bili za nas u ovome. Mama mi je čak rekla da, ako je ne poslušam, nisam više njen sin. Nikada nisam mislio da će se takvo što meni dogoditi.
