Subota bez mame
Lonac sa žgancima tiho je krčkao na starom štednjaku, a taj zvuk davno je izgubio značenje običnog zvuka. Za Martinu, to je bio gotovo poput sata, po kojem se mjerilo vrijeme: još dva sata do Jurinog popodnevnog sna, četrdeset minuta do kada će Lovro početi kimati glavom nad tanjurom, petnaest minuta da sama pojede nešto na brzinu, naslonjena na sudoper, dok se obojica ne probude istovremeno.
Jure, kojem je u veljači navršilo dvije godine i četiri mjeseca, sjedio je nasred kuhinje na hladnom linoleumu i pažljivo vadio plastično povrće iz svoje igračke-lonca. Mrkva udesno, brokula ulijevo, kukuruz leti širokom putanjom ravno pod frižider. Lovro, star pet godina i vrlo ozbiljan zbog petka, stajao je uz prozor i komentirao sve što se događa vani. Smatrao je to svojim važnim zaduženjem.
Mama, a zašto ona teta ima tako velikog psa? Jel ona živi s medvjedom?
Lovro, makni se od prozora, molim te.
Ali mama, stvarno, taj pas je kao medvjed. Možda i veći. Mama, čuješ li me?
Martina je čula. Martina je uvijek sve čula, pa čak i kad bi najradije ništa ne čula. U isto vrijeme je miješala žgance, lijevom nogom gurala kukuruz pod frižider dalje od Jure, da ne završi u njegovim ustima, i pazila da mlijeko za Jurinu kašu ne pobjegne po štednjaku. Mlijeko se uvijek znalo uzburkati baš kad bi ga najmanje pazila.
Lovro, čujem. To je vjerovatno takva pasmina. Veliki pas.
Kako se zove taj pas?
Ne znam, sunce.
Kako ne znaš? Ti si odrasla.
Jure je ispustio lonac na pod. Zveckanje je bilo tako naglo da su obojica zastala. Jure je pogledao lonac iznenađeno, kao da je sam od sebe pao, a onda podigao glavu i rekao:
Bum.
Bum, složila se Martina.
Uspjela je skinuti mlijeko s vatre sekundu prije nego što je proključalo van. Mala pobjeda u nizu bitaka tog dana, i dozvolila si je izdahnuti. U tom trenutku začuo se zvuk brave na ulaznim vratima.
Lovro je potrčao prije nego što je Martina uopće shvatila što se događa.
Tata! Tataaa! Tata, vani je teta s medvjedom, hajde gledat’!
Stjepan je ušao s izrazom čovjeka koji je cijeli dan tovario vreće, iako je radio u uredu, u toplom, za računalom. Sakoić raskopčan, kravata labavo nagnuta. Prošao je pokraj Lovre koji mu se privezao za nogu, jedva pogledavši ga, preskočio razbacane Jurine gumene čizme i došao do kuhinje.
Bok. Ima nešto za pojest’?
Martina ga je pogledala sekundu, pa se okrenula prema štednjaku.
Žganci za deset minuta.
Žganci, ponovio je on s onom tonom koji ništa ne kaže direktno, ali puno toga kaže između redaka.
Žganci s pljeskavicama. Pljeskavice su u pećnici.
Aha, dobro. Ušao je u kuhinju, otvorio frižider s izrazom čovjeka koji promatra pustu obalu. Jesi li danas uopće izlazila?
Jesam. U dućan.
I, jesi prošetala zrakom?
U tom pitanju nije bilo ničeg lošeg. Ili možda, bilo je sve loše. Martina još nije bila sigurna.
Jesam, rekla je. I to brzo, dok sam teglila vreće i guralo Juru u kolicima.
Stjepan je izvukao sok iz frižidera, natočio si čašu, iskapio. Jure mu se do tog trenutka već priljepio za nogu, s izrazom vlasnika koji nije dugo vidio svoju stvar.
Ta-ta, rekao je svečano.
Bok, prijatelju, Stjepan ga je podigao, jednom zavrtio. Jure se nasmijao onim smijehom kakav imaju samo sasvim mala djeca kad se sva sreća strpa u samo jedan zvuk. Postao si težak. Martina, jede li dobro?
Jede dobro.
Vidim, udebljao se.
Raste, Stjepane.
Lovro se opet pojavio u kuhinji, stao između roditelja kao diplomat na teškim pregovorima.
Tata, jesi umoran?
Jesam, sine. Jako sam umoran.
A mama je isto umorna?
Stjepan je pogledao Martinu. Ona je miješala žgance.
Mama je bila doma, rekao je Stjepan, bez uvrede u glasu. Samo činjenicu. Samo riječi. Mama se odmarala.
Žlica u Martininoj ruci zastala je na trenutak. Jedna sekunda, možda dvije. Onda je nastavila kružiti.
Lovro, idi prati ruke, rekla je mirno.
Ali mama
Ruke. Prat’. Molim te.
Lovro je odšuljao polako, kao malo stariji čovjek kojemu su prekinuli važan posao. Jure je na tatinim rukama počeo migoljiti i pružio se prema Martini. Stjepan ga je spustio na pod, Jure je odmah potrčao do mame, primio je za traperice i rekao svoje najdraže:
Mama. Mama. Mama.
Tu sam, Jura.
Mama!
Tu sam, čujem te.
Stjepan je sjeo za stol, izvadio mobitel. Plavo svjetlo zasjalo mu je po licu.
Jesi li naručila ono meso što sam rekao?
Sutra sam planirala.
Još sam u prošli petak rekao.
Sjetila sam se. Naručit ću sutra.
Onda je kasno, planirao sam za vikend roštiljati…
Stjepane, rekla je tiho. Bez ljutnje, gotovo nježno, ali nešto u tom glasu natjeralo ga je da digne pogled s mobitela. Danas sam od sedam na nogama. Jure se probudio prije pola sedam, nisam odspavala. Onda doručak, onda razvojne vježbe za Lovru, onda dućan, pa ručak, pa Jure nije spavao popodne i vrištao sat i pol, pa je Lovro razbacao lego po cijeloj sobi, pa sam sve skupljala i onda tek krenula kuhati večeru.
Stjepan je slušao. Mobitel nije spustio, ali nije ga više gledao.
Razumijem, rekao je. Ali ipak si doma. Nije isto kao biti na poslu.
Martina je otvorila pećnicu. Pljeskavice su baš poprimile boju.
U pravu si, rekla je. Nije isto.
Uzela je rukavicu i izvadila protvan iz pećnice.
Nešto u njenom tonu ponukalo je Stjepana da je ponovo pogleda. Ali već je slagala stol, lice joj je bilo mirno. Previše mirno, onako mirno kako znaju biti ljudi kad su donijeli neku odluku i sad samo rade što moraju.
Večera je prošla uobičajeno. Lovro je pričao o pasu-medvjedu i već tražio da sutra idu van gledati ga, Jure je razmazao žgance po pladnju visoke stolice kao slikar nezadovoljan dimenzijama platna. Stjepan je jeo, gledao u telefon, povremeno odgovarao djeci na brzinu. Martina je jela stojeći, jer Jure je počeo biti nemiran pa ga je trebalo zabavljati. Onda je Jure prevrnuo čašu s vodom, i Martina je brisala stol, stolicu, pod i Juru. Lovro je tražio još pljeskavice. Ispostavilo se da nema više, i Lovro se stvarno naljutio, kao da je to bilo nešto puno važnije od pljeskavice.
Lovro, hoćeš kruh s maslacem?
Neću kruh. Hoću pljeskavicu.
Nema više pljeskavica. Ima kruha, posnog sira, jabuka.
Ne želim ništa od toga. Pljeskavicu!
Nema, Lovro.
Zašto nisi ispekla više pljeskavica?!
Jer sam napravila koliko sam stigla.
Ma mama!
Na to je Jure rekao:
Ne.
Svi pogledaše u njega.
Ne, još je jednom rekao s ponosom i zalupio rukom po ostacima žganaca.
Lovro se nasmijao. Napetost je nestala. Martina je počistila stol, oprala suđe, okupala Juru dok je Stjepan sjedio u dnevnoj gledajući televiziju. Onda je oprala Lovrine zube, spremila Juru s bočicom u krevet i čitala Lovri o automobilima četrdeset minuta, jer nije htio spavati bez još jedne stranice. Onda je izišla u hodnik i naslonila se na zid.
U dnevnoj je ekran glasno svijetlio, a izvana se čula buka zagrebačke subotnje večeri.
Martina je stajala tako neko vrijeme, pa išla u spavaću sobu, izvukla mali kofer ispod kreveta i počela slagati stvari. Radila je to polako, metodično, kao netko tko je sve već odlučio, samo je čekao pravi trenutak.
Stjepan je provirio u sobu oko jedanaest.
Što radiš?
Pakiram stvari.
Vidim. Gdje ideš?
U Mirnu luku. To je mali penzion izvan grada. Zvala sam ih još u srijedu, imaju rezervaciju za dvije noći.
Stjepan je sjeo na krevet. Lice mu je izgledalo kao lice čovjeka koji pokušava probaviti nešto potpuno neočekivano.
Sad… ovako? Za vikend?
Za vikend.
A mi? Djeca?
Martina je stavila u kofer knjigu koju pola godine nije stigla čitati.
Snaći ćeš se, Stjepane. Odradila si cijeli tjedan na poslu.
Rekla je to bez gorčine. U tome je bila najveća težina.
Stjepan je otvorio usta. Zatvorio. Pa opet otvorio.
Zbog onog što sam rekao za pljeskavice?
Ne.
Zbog čega onda?
Ni zbog čega konkretno. Martina je zakopčala kofer. Treba mi dva dana tišine. Odlazim ujutro, vraćam se u nedjelju navečer. Hladnjak je pun. Jurina kaša je na drugoj polici, pišem koliko i kad. Lovro jede sve osim kuhanog luka. Jura zaspi samo s bočicom i medecom, medvedić je u njegovom krevetiću. Oboje vole kupanje, ne opiru se. Toliko.
Martina…
Stjepane, užasno sam umorna. Razgovarat ćemo ujutro?
Ujutro je otišla prije nego što se Stjepan probudio.
Čuo je kako se ulazna vrata zatvaraju i ležao još nekoliko minuta zureći u strop. Onda je zaključio da će sve biti u redu. Dvoje djece. Jedan dan. Koliko to može biti teško?
U šest i četrdeset pet Jura se prvi javio.
Stjepanu nije odmah bilo jasno što se događa. Isprva je mislio da zvuk dolazi izvana. Onda je shvatio da dolazi iz dječje sobe. Jura je već itekako vikao, ne samo cvilio, i u tom vikanju je bilo nešto bitno, hitno, što ne trpi odgađanje.
Stjepan je ustao, došuljao do dječje. Jura je stajao u krevetiću, držeći se za rub, i gledao prema vratima kao netko tko već dugo čeka i ne shvaća gdje ste svi.
Bok, reče Stjepan.
Mama! povikao je Jura.
Tata. Tata je tu.
Mama!
Mama nije tu, prijatelju. Mama je otišla. Tata je tu.
Jure je zamislio tu informaciju. Po izrazu, nije mu se svidjela.
Mama, ponovio je, odlučno, kao da Stjepan nije dobro čuo.
Nema mame. Ajmo, idemo jesti.
Stjepan ga je uzeo u naručje. Jura ga je čas zanimalo lice, čas uho, ali ubrzo je opet izgovorio:
Mama.
Ajmo sada u kuhinju, uzdahnuo je Stjepan.
Kuhinja ih je dočekala sa subotnjim suncem i Stjepanovom potpunom zbunjenošću. Jura je sjedio u visokoj stolici i gledao. Stjepan je otvorio frižider. Doista, puno svega. Nekoliko zdjelica s natpisima. “Jurina kaša. Zagrij 2 min, ne dulje. Žlica maslaca. Jutro.” Pronašao je zdjelicu, našao lončić, zagrijao, stavio maslac. Malo je posolio. Izgledalo mu je bljutavo.
Jura je pogledao u kašu.
Ne, izjavio je.
To je tvoja kaša.
Ne.
Jura, mama je skuhala tu kašu, dobra je.
Nee!
Jeo si je jučer.
Jure je pogledao u tanjur pa u tatu, ozbiljno izgovorio:
Ne želim.
Stjepan mu je gurnuo tanjur bliže. Loša odluka. Jura je odmah odgurnuo tanjur, kaša je skoro skliznula. Onda je Jura pokušao ustati na stolcu. Zatim je umočio prste u kašu.
Jura, nemoj rukama.
Ne, složio se, ubacio još jedan prst.
Jura!
A!
Stjepan je zgrabio žlicu, pokušao nahraniti ga. Jura je odlučno zatvorio usta. U tom trenutku čuo se topot iz dječje i pojavio se Lovro, raščupan, u pidžami.
Tata, zašto me mama nije probudila? Ona me uvijek budi.
Mama je otišla u penzion.
Gdje?
U penzion. To je mjesto gdje ljudi odmaraju.
Zašto nas nije povela?
Jer je mama išla odmarati sama.
Lovro je razmislio.
Od nas?
Od… ne. Samo da se odmori.
Tata, ima li tamo bazen?
Ne znam.
Tobogan?
Stvarno ne znam.
Onda pitaj mamu.
Mama je isključila mobitel.
Lovro ga je pogledao kao da je čuo nešto strašno.
Kako isključila? Uvijek odgovara. Kad zovem, uvijek…
Ovaj put je isključila.
Pauza.
Tata, ozbiljno će Lovro. Znaš li ti peći palačinke?
Palačinke?
Subotom mama uvijek peče palačinke. Danas je subota.
Stjepan je pogledao Juru koji je sad već razmrljao kašu rukama, pa Lovru, pa na sat. Sedam sati i četrnaest minuta.
Da, rekao je. Znam.
Nije znao. Točnije, pekao ih je prije petnaestak godina, ne baš najbolje. Sjetio se mlijeka, jaja, brašna omjeri mu nisu padali na pamet. Gledao je recept na mobitelu, krenuo. Lovro je sjedio do njega kao pripravnik prvog dana prakse i trgao kruh bez pitanja.
Prva palačinka je ispala kako prva mora zalijepila se za tavu. Stjepan je sastrugao ostatke u smeće.
Tata, nije ispala.
Vidim.
Zašto?
Treba tavu bolje ugrijati.
Mama ju uvijek prvo premaže uljem.
Znam, Lovro.
Jesi zaboravio?
Nisam, sad ću.
Druga je palačinka ispala malo bolje. Nije božanstvena, ali Lovro ju je pojeo s džemom koji je sam pronašao u špajzi. Jura je do tog vremena dobio bananu za nagradu što više ne razmazuje kašu.
Oko deset sati Stjepan je sjeo s kavom i zaključio da ide dobro. Jura na tepihu u dnevnoj, Lovro slaže lego. Kava ukusna. Prosinčansko sunce vani.
Upravo tada Jura pronalazi žicu od telefona.
Stjepan nije odmah shvatio što se događa. Čuje čudan zvuk, pa nešto pada, skače s kauča baš kad Jura vuče kabel laptopa prema dolje. Laptop sklizne s ruba.
Stjepan uhvati laptop, ali kava prelije po tipkovnici. Polako, neizbježno, kao ono toga se nije smjelo dogoditi, ali dogodilo se.
Laptop ne reagira. Neke tipke više ne rade.
Nemoguće, tiho kaže Stjepan.
Što je? odmah pita Lovro.
Ništa. Lovro, znaš li gdje su papirnate maramice?
U kuhinji, na držaču.
Hvala.
Stjepan upija kavu sa tipkovnice. Uključuje laptop, neke tipke i dalje ne rade. Spoji vanjsku tipkovnicu, otvori prezentaciju. Onda iz dječje zavlada sumnjiva tišina.
Kod Lovre je tišina uvijek znak alarma. Šum je normalan tišina donosi nevolju.
Uđe u sobu.
Lovro sjedi na podu s lego kockama, pored njega rasklopljen flomaster, a navlaka jastuka pred njim išarana raketa.
Lovro! Stjepan.
Lovro podigne glavu energično:
Tata, crtam raketu za Juru. Poklon.
To je navlaka, Lovro.
Ali lijepa je.
Ne možeš crtati po posteljini.
Samo malo. Tu je raketa, tu su zvijezde…
Lovro. Ne može. Daj flomaster.
Lovro predaje flomaster, razočaran što ga se ne razumije.
To je poklon, tata.
Razumijem. Ali na papiru se crta.
Lovro uzme papir s uzdahom umjetnika lišenog inspiracije.
Stjepan opere navlaku, prisjeti se da je Martina rekla prati bijelo rublje, pa završi s pranjem. Stara Violeta stoji u kupaonici, napuni je, uključi 60° pamuk, vrati se prezentaciji.
Kad se Jura probudi, ponovno kaos. Poslije ručka koristi Marinin sustav s užinom za Juru kašica od jabuke s naljepnicom “Jura užina” prizna sebi koliko je to zapravo pametno.
Oko četiri zvrčka ga podsjeća da je bijelo pranje gotovo.
Rublje je ružičasto.
Ne sve, ali dosta. Bijele navlake tupo roze, bijela pelena ružičasta, plava Stjepanova košulja ljubićasto-ružičasta. Neki čarape losos radosno.
Pogleda u navlaku s raketom bila je unutra.
Flomaster.
Lovro!
Što!?
Dođi ovamo.
Lovro dolazi, gleda rublje.
To je ono s flomasterom, jel da?
Valjda, odgovara oprezno.
Flomaster, kojim si crtao raketu.
Rekoh ti, poklon…
Vidi što se dogodilo s rubljem.
Gleda.
Lijepo, s pauzom.
Stjepan zatvori oči.
Ovo je uništeno.
Ali ružičasto je, mama voli ružičasto.
Mama neće biti sretna.
Zašto?
Bijelo mora biti bijelo.
Zašto mora biti bijelo kad je ružičasto bolje?
Stjepan za koji trenutak nema odgovora Lovro je rođen za filozofa.
Navečer Stjepan sprema krumpir na način koji zna. Krumpir na tavi s hrskavom koricom, s koprom i soli. Lovro pojede s guštom, Jura proba i traži još.
Tata, fino je, kaže Lovro. Znaš kuhati.
Jedan recept.
Dovoljno. Mama kaže: Ako znaš nešto dobro napravit’, to je već nešto.
Stjepan se nasmije.
Mama je u pravu.
Nakon večere Jura zaspi na podu uz autić. Stjepan ga digne, odnese u dječju. Jura otvori oko, vidi tatu, opet zaspi.
Mama, tiho kaže, umirući.
Tata je tu.
Tata, šapne Jura i čvrsto ga primi za vrat. Zaspi.
Lovro leži na kauču i gleda crtić.
Tata, još pet minuta.
Pola jedanaest.
Mama dozvoljava do jedanaest petkom.
Danas je subota.
Onda do pola jedanaest.
Lovro…
Tata, nisam te ni vidio cijeli tjedan. Ostanimo još malo?
Stjepan sjedne do njega. Na ekranu roboti spašavaju svijet. Ne prati radnju. Samo sjedi uz sina i to je već nešto.
Tata, kaže Lovro ne skidajući pogled s ekrana, jesi li sutra s nama?
Sutra sam s vama. Do navečer, dok mama ne dođe.
Dobro. Pauza Idemo li u park?
Idemo.
S Jurom?
S Jurom.
On ide sporo.
Ići ćemo sporo.
Lovro klimne.
Dobro, ponovi, dobro.
Lovro zaspi na kauču, Stjepan ga odnese, nije ga probudio osobna pobjeda. Ušuškao. Ostao još malo. Tišina u stanu bila je toliko jaka da ju je Stjepan teško izdržao.
Na kuhinji je sve govorilo: dvoje djece živjelo je tu cijeli vikend. Mrlje pod stolicom, komadići žganca, tragovi Jurinih ruku po frižideru, fleka na pladnjiću.
Stjepan uzme krpu, očisti tragove, pomete mrvice, pažljivo opere pladnjić. Očisti štednjak od ručka.
Oprane posude nestale su tek iza ponoći.
U dva sata u noći Jura se probudio.
Stjepan nije odmah reagirao, ali ubrzo je po zvuku znao Jura ga treba.
Nije plakao, nije vikao, samo nije spavao. Gledao u mrak, povremeno šaptao riječi bez smisla, pa se umirio na njegovom ramenu. Oko tri je potpuno klonuo, Stjepan ga je uspavao i ostao još deset minuta sigurnosti. Jura spava.
On je legao u pola četvrtog.
U šest i četrdeset osam Jura je ponovno dao znak.
Nedjelja je počela siva, ne zbog vremena, nego zbog Stjepanova umora. Posve mehanički našao je kašu, ugrijao, pratio Juru i krupice koje su letile mimo usta. Lovro je postavio pitanje o parku.
Obećao si, rekao je.
Kad doručkujemo, idemo.
Spremajući se trajalo je to četrdeset minuta. Jura ne želi kapu. Našli kapu. Onda ne želi jaknu. Stavili jaknu, skinuli kapu. Lovro ne može naći cipelu bila je u kupaonici. Jurine čizme prljave od sinoć, čisti ih u lavoru. Na kraju su krenuli.
U parku je bilo prelijepo. Jure je šetao sporo kao što je Lovro predvidio. Svaka lokva, svaka grana, svaki golub bili su njegova stanica. Golubovi su letjeli, Jura se svaki put šokirao iznova. Lovro trči pa svaki čas dolazi pa odlazi.
Stjepan mu je bacao krušne mrvice.
Pogledaj sad, rekao je Juri, posipavši mrvice na stazu. Sad čekaj.
Jura je nepomično gledao kako golub prilazi, pa drugi, pa počinju kljucati… i tog trenutka Stjepan je znao za ovo vrijedi buditi se u pola sedam.
Jesi vidio? šapnuo je Jura.
Rijetko je govorio duge rečenice, ali to mu je izletjelo.
Vidio, šapnuo je Stjepan.
Ptičice.
Ptičice.
Naše, gledao ga je Jura. Naše ptičice.
Naše, složio se Stjepan.
Na povratku je Lovro pronašao lijepi kamen i donio ga kući. Jure se umorio, tražio na ruke. Stjepan ga je ponio, Lovro usput priča o kamenu, Jure je zaspao naslonjen na njegovo rame.
Kod kuće je uspio prebaciti Juru u krevetić bez buđenja drugo osobno postignuće.
Lovro je stavio kamen na prozor do suhog cvijeta i rekao da ga treba zaliti. Stjepan je zalio, cvijet je izgledao beznadno sasušen, ali popio je vodu.
Tata, hoće li narasti?
Vidjet ćemo.
Mama kaže da s cvijećem treba pričati.
Ozbiljno?
Da. Ponekad im sve lijepo kaže. Nisi vidio?
Nisam.
Probaj.
Stjepan je pogledao cvijet.
Rasti, rekao je.
Još.
Rasti, molim te.
Lovro je zadovoljno klimnuo.
Dobro. Čuo je.
Do tri, dok se Jura probudio, Stjepan je skuho juhu. Pravu juhu, ne od gotovog temeljca, i Lovro je pohvalio i tražio još najveća pohvala.
Nakon ručka uzima se stana. Nimalo svesno, samo radi ono što je do sada nevješto bilo nevidljivo tko god to radio, uglavnom je bila Martina.
Prašinu po dnevnoj trebalo je prvo igracke micati, Lovro se priključio kad je shvatio da bez toga nema usisavanja. Jura je pratio usisavač po svakoj stopi, davao ozbiljne, nerazumljive savjete. Onda je pospremljena kupaonica, zamijenjeni ručnici, naše bijelo rublje stavljeno u Bielosnježku za izbjeljivanje ružičastih grešaka.
Oko pola pet osjetio je umor drugačiji nego nakon posla: svuda po tijelu podjednako. Sjeo je. Lovro pokraj tableta igra nešto mirno, Jura je zaspao drugi put tog dana jer je bio s parkiranja posve iscrpljen.
Stjepan je gledao u strop.
Razmišljao: kakvo je to biti iznutra, ne kad se dođe i vidi večeru na stolu, djecu urednu, stan u redu. Nego kad si unutra, minutu po minutu, dan ti nema pauze, završetka radnog vremena, ni preugovorenog kraja.
Nekad je mislio da biti doma s djecom znači polako, lakše. Da Martina ima vremena tokom dana čitati, odmoriti. Da to nije isto što i posao.
Nije bilo isto. Ali nije ni bilo lakše.
Oko šest zasvirao mu je mobitel.
Nije odmah vidio tko zove na ekranu Martina. Javio se.
Bok, rekla je ona.
Glas joj je bio drukčiji. Miran, tih, bez one napetosti s kojom je zadnjih mjeseci stalno govorila.
Bok, odgovorio je. Kako si?
Dobro. Odmorila sam. Dolazim, tu sam za sat i pol.
Dobro. Pauza. Djeca su dobro. Jura spava, Lovro evo…
Drago mi je. Pauza. Stjepane, kako si ti?
Ja… dobro sam. Malo umoran.
Tišina. Nije hladna, samo tišina.
Razumijem, rekla je Martina.
Marti…
Da?
Mislio je reći nešto svakodnevno, kupi kruh ili dođi što prije. Ali rekao je:
Oprosti zbog petka. Za ono što sam rekao.
Tišina.
Zbog čega točno?
Za ono da se odmaraš doma. Rekao sam to krivo.
Aha, rekla je. U tom aha je bilo puno. Ne osvetoljubivo, samo nešto što čovjek čuje kad ga netko napokon čuje.
Nisam shvaćao. Sad malo više shvaćam. Ne sve, ali više nego prije.
Dobro, rekla je. To je dobro, Stjepane.
Dođi.
Dolazim.
Došla je u pola osam. Lovro je prvi čuo ključ i potrčao prema hodniku. Stjepan je čuo kako se grle, Lovro nestrpljivo priča sve odjednom. Jura se već bio probudio, sjedio u krevetiću i poslije je Stjepan donio.
Martina je ušla u dnevnu. Izgledala je odmorno. Ne kao s reklame kao osoba koja se konačno naspavala i imala malo mira.
Pogledala je Juricu na Stjepanovim rukama. Jura je gledao u nju, tiho, kao da ne vjeruje.
Mama.
Tu sam, rekla je. Tu sam.
Uzela ga je, stisnula. Jura je nosom uronio u njezin vrat.
Sve ok? upitao je Stjepan.
Sve ok.
Skuhao sam juhu. Krumpir od ručka još ima.
Martina ga je pogledala. Nešto se omekšalo u njezinim očima.
Skuhao si juhu?
Pravu, Lovro je pohvalio.
Lovro je pohvalio, ponosno će Lovro na vratima. Odlična je. Nije kao mamina, ali je baš dobra.
Velika ocjena, nasmijala se Martina. Prvi put nakon dugo vremena onako, iz srca.
Jeli su zajedno. Lovro je pričao o ružičastom rublju. Martina pogleda Stjepana, a on slegne ramenima:
Flomaster u pranju.
Vidjela sam. Ostavio si u Bielosnježki?
Da. Piše na internetu da pomaže.
Možda upali. Pauza. Gdje je navlaka s raketom?
Namočena skupa s drugim rubljem.
Je li se raketa isprala?
Djelomično. Ostao je obrub.
Bit će navlaka s duhom rakete.
Tata kaže da je to uništeno, doda Lovro. Ali ja sam mislio napraviti dar Juri.
To znam, zlato. Ideja je bila dobra. Samo navlaka nije najbolja podloga.
Tata je isto to rekao.
Onda smo tata i ja složni.
Lovro ih gleda jedan po jedan, kao da nije navikao da roditelji budu složni.
Jura sretno jede juhu, povremeno fula žlicom, ali mama je tu i stalno je gleda da se potvrdi da nije nestala. Onda nastavi.
Stjepan je nakon večere sam opravo posuđe. Nije ga ni trebalo nitko moliti. Samo je krenuo, dok je Martina spremala Juru.
Kad je izašla iz dječje, on je još prao posljednji lonac.
Stjepane, rekla je.
Da.
Hvala.
Za posuđe?
I za to.
Spremio je lonac, obrisao ruke. Okrenuo se.
Lovro spava?
Skoro. Čita ispod deke s lampicom jer misli da ga ne vidim.
Sutra mu reci da si vidjela.
Nemoj. Neka misli da je uspjelo.
Stajali su na kuhinji. Iz dječje je dopirao samo Juričin tihi šum daha. Ispod vrata Lovrine sobe provirivala je nit svjetlosti.
Martina, mogu te nešto pitati?
Pitaj.
Jesi li već dugo ovako umorna ili samo zadnje vrijeme?
Martina promisli pa se naslonila na hladnjak.
Dugo. Prije mi se činilo da tako treba biti. Da se moraš snalaziti.
A onda?
Onda mi se počelo činiti da sam stalno sama u tome. Fizički si doma, ali ovaj dio… da je zajednički… nedostajao je.
Stjepan je šutio.
Nisam dobar u ovakvim razgovorima, rekao je na kraju.
Znam.
Ali slušam te. Sad stvarno.
Martina je klimnula.
Već je to nešto, Stjepane.
Želim više.
Više čega?
Više biti dio. Ne pomagati biti. Ne samo kad je hitno i ti moraš u sanatorij.
Martina ga je gledala dugo. Onda se nasmiješila. U toj osmijehu bilo je nešto mirno, dublje nego radost.
Dogovaramo se, rekla je. Ne pomagat ću, nego kroz rutinu. Što, kako, kad.
Može.
Subotom i nedjeljom ujutro djeca su tvoja. Ja spavam do osam.
Može.
Večeru u tjednu kuhamo naizmjenično. Jedan dan ti, jedan ja.
Nisam baš vješt.
Naučit ćeš. Ja sam naučila.
Pravo kažeš. Još nešto?
Za sada ništa. Vidjet ćemo.
U redu.
Iz Lovrine sobe čulo se okretanje stranice. Onda tišina. Onda opet.
Čita, rekao je Stjepan.
Čita, složila se Martina.
Još su malo stajali u toj tišini. Onda je Martina zijevnula, pokrivši usta rukom.
Idi spavati, rekao je Stjepan. Ja ću pogledat Lovru.
Zna da ne spavaš.
Znam. Ali reći ću mu laku noć.
Povukla se u sobu. On je još sekundu gledao čistu kuhinju, ravno posložene posude, kontejneri u frižideru poredani uredno.
Približio se vratima Lovrine sobe i pokucao.
Ne spavam, rekao je Lovro iza vrata.
Znam. Mogu ući?
Možeš.
Ležao je ispod pokrivača, lampica ugašena, knjiga uz njega.
Čitao si?
Malo.
O čemu?
Brodovi. Dječak ide na veliki brod.
Zanimljivo?
Jako. Tata, hoćemo li nekad stvarno ići na veliki brod?
Možda.
Mama kaže možda kad ne želi reći ne.
A ja kažem možda kad zbilja ne znam. Ne znam. Možda i hoćemo.
Lovro promišlja tu razliku.
Dobro, rekao je. Laku noć, tata.
Laku noć, Lovro.
Tata.
Da.
Sretan sam što se mama vratila.
I ja, sine.
I što ste razgovarali na kuhinji. Niste se svađali.
Stjepan ga pogleda.
Čuo si?
Malo. Nisam namjerno. Samo glasove. Znao sam po tonu da je dobro.
Sve je dobro, Lovro.
Dobro. Okrene se na bok, navuče pokrivač Kad se svađate, teško mi je spavati.
Bilo je to rečeno jednostavno i točno da Stjepan nije imao riječi.
Razumijem, rekao je. Potrudit ćemo se.
Dogovoreno, ozbiljno će Lovro.
Stjepan je ugasio svjetlo u hodniku. Tiho prošao dječju, Jure je spavao, medo do njega. Ušao u spavaću, Martina je s knjigom na prsima, ali oči sklopljene.
Legao je pokraj nje. Ležao u tišini neko vrijeme.
Martina, tiho.
Mmm?
Kako se zove ono u Mirnoj luci? Je li bilo lijepo?
Pauza, pa:
Lijepo. Tiho. Dobro hrane. Ima mali ribnjak, ondje su patke.
Patke, ponovi tiho.
Sasma glupe. Prate svakog tko ima mrvice.
Lovri bi se to svidjelo.
Svidjelo bi mu se. I Juri isto. On bi za njima trčao.
Možda nekad odemo svi zajedno.
Možda.
Tišina. Djeca su spavala. Izvana je šuškala tiha nedjeljna večer.
Stjepane.
Da.
Sutra je tvoj red za večeru.
Pauza. Zatim se nasmiješio. Tiho, da ne probudi nikoga.
Krumpir znam.
Znam. I ja ga volim.
Dobro.
Dobro, i u njezinom glasu već je bilo sna. Laku noć.
Laku noć, Martina.
Ujutro, kad je stigao ponedjeljak i sa sobom donio stari ritam, Stjepan je ustao već u pola sedam. Jura je još spavao. Lovro je spavao. Martina je spavala.
Izašao je u kuhinju, uključio kuhalo za vodu, izvadio kašu iz frižidera za Juru, stavio grijati. Razmaknuo zavjesu. Vani je bio jesenski sivi svitanje, običan i tih, koji je obećavao još jedan običan dan.
Nikakvih čuda, nikakve svečanosti. Samo kaša na štednjaku i voda u kuhalu. Samo stan koji još spava, a on sam na kuhinji, radi što treba.
Ali ipak je bilo nešto drukčije. Tiho, nenametljivo. Samo drukčije.
Dodirnuo je listove suhog cvijeta na prozoru, koji je jučer zalio. Zemlja još vlažna. Listovi i dalje beživotni, ali najdonji kao da je bio malo manje siv. Ili se samo učinilo.
Rasti, šapne Stjepan. Cvijetu, ili možda svemu ostalom.
Kuhalo klikne. Iza zida Jure izusti prve jutarnje riječi. Vrlo uskoro počinje sve ono što počinje svako jutro, i što će opet biti glasno, neumoljivo, zahtjevno i beskrajno.
I ovaj put, možda, malo drugačije.
