Znaš, mislim da tvoja sestra flertuje sa mnom, izletjelo je mome mužu s osmijehom punim samodopadnosti.
Bilo je to davno, u ona vremena kada je Zagreb još mirisao na proljeće dok je snijeg topio posljednji put iznad Save. Sjećam se kako sam zastala, žlicu za juhu podigla iznad lonca s gulašem, i dugo gledala prema Stjepanu, ne vjerujući da ozbiljno to govori. Po njegovom zadovoljnom licu shvatila sam da je itekako ozbiljan i da ga to donekle zabavlja.
Što si rekao? moj glas bio je smireniji nego što sam očekivala.
Tvoja Iva. Stalno me gleda nekako čudno, protegne se Stjepan, ruku stavlja iza glave. Kad si u kuhinji, ona sjedne bliže, slučajno me dotakne po ruci. Jučer me pitala hoću li s njom u teretanu. Sami. Bez tebe.
I o tome mi sad pričaš… s tim osmijehom? ugasila sam plin i okrenula se prema njemu.
Ma što sad, odbio sam, slegnuo je ramenima. Čisto da znaš. Tvoja srećica nije baš ta nevina jaganjica što glumata.
Stjepane, Iva je kod nas tek tjedan dana. U depri je nakon rastave, život joj se raspada…
Aha, i onda je našla utjehu kod tuđeg muža, nasmije se s podsmijehom. Ma, ma nisam se ja hvalio. Samo, eto, vidiš…
Stisnula sam žlicu tako da su mi zglobovi postali bijeli. Sedam godina braka. Sedam godina sam mislila da poznajem tog čovjeka. A sad sjedi na kauču i sa zadovoljstvom mi priča kako moja mlađa sestra navodno baca oko na njega.
Očekuješ valjda da povjerujem da Iva…
Pa ako ne vjeruješ, promatraj je sama, ustane on i otvori hladnjak. Samo te upozoravam. Da kasnije ne bude drame, kao da sam nešto krio.
U tom trenutku ulazna vrata škljocnu, a iz hodnika odjekne Ivino veselo:
Bok! Led mi je došao do kostiju, kad će više proljeće!
Ulazi ona u kuhinju, puna obraza crvenih od hladnoće, u bijeloj pernatoj jakni, s dvije velike vrećice u ruci. Dvadeset i četiri su joj tada bile, plava kosa, široko otvorene sivo-zelene oči uvijek je nekako djelovala dječje, što ju je pratilo još od školskih dana. Nakon što ju je muž ostavio, smršavila je, šutila po cijele dane, pa sam joj odmah ponudila da bude kod nas dok ne stane na noge.
Donijela sam kremšnite! Iva spusti kutiju na stol. Stjepane, tvoje omiljene!
Ponovno uhvatim Stjepanov pogled. On digne obrve kao da želi reći “jesam ti govorio?”.
Hvala ti, Iva, prihvati on kremšnitu s laganim osmijehom. Ali na dijeti sam.
Ma jedna neće škoditi, Iva ga laktom takne u rame uz nestašan osmijeh. Ionako si super građen.
Stisnula sam usne. Možda Stjepan i ne pretjeruje?
Iva, idem ti skuhati čaj, brzo sam ustala. Sjedi malo, odmori.
Ne brini, ja ću! Iva već vadi šalice iz ormarića. Lena, vidim da si premorena. Idi malo, ja ću ovo.
Te su večeri za stolom njezino ponašanje postajalo sve očitije. Stalno se obraćala Stjepanu, pita ga za posao, traži savjet oko auta, smije se na njegove šale glasnije nego treba. Ipak, u sebi sam se lomila možda je to samo zahvalnost, možda joj je teško samoj, pa traži pažnju?
Stjepane, jesi li čuo da se kod vas u firmi otvorilo radno mjesto za računovođu? Iva naslonjena na ruku, gleda ga upitno.
Čuo. Zašto pitaš?
Razmišljam se prijaviti. Bilo bi baš kul da radimo skupa, nasmije se. Vozimo se na posao zajedno, ručamo…
Iva, ubacim se mirno, zar nisi rekla da tražiš nešto u svom fahu? Dizajn?
Ma, računovođe trebaju svugdje! odvrati Iva rukom. Dizajn može pričekati. Stjepane, reci koju lijepu riječ šefu?
Stjepan baci pogled na mene, pa na Ivinu smješkanje.
Mislit ću o tome.
Iva se povukla, a ja sam ostala raspremati stol sa Stjepanom.
Što kažeš, sad si valjda uvjerena? šapne on ispirući tanjur.
Ne znam, opalim po loncu jače nego treba. Možda je samo… zahvalna. Ili usamljena. Ne zna gdje joj je kraj od rastave.
Leno, otvori oči. Jasno ko dan…
Prekini! oštro sam ga prekinula. To je Iva! Moja sestra!
Koja ti krade muža, dovrši on. A ti zabijaš glavu u pijesak.
A ti što si šutio cijeli tjedan, nego sad ovo govoriš?
Zadihani mir. Ruke briše o kuhinjsku krpu.
Htio sam biti siguran da ne umišljam.
Ili ti godi pažnja? izletjelo mi je.
Stjepan odmahnu kiselo:
Nemoj biti smiješna.
Ali u tom pogledu mu nešto zaiskri on itekako uživa u toj ulozi. Odjednom mi sine ponosno brunda jer se mlađa žena tobože vrti oko njega.
Razgovarat ću s Ivom, odlučno sam rekla.
Samo nježno. Nemam živaca za drame.
O čemu si ti mislio s ovim pričama?
Slegnuo je ramenima i nestao. Ostala sam sama sa svojim mislima, a noć je donijela nemiran san.
Okretala sam se, slušala njegovo disanje, premotavala početke tjedna: kako je Iva stigla sva izgužvana, uplakana i promrzla, s dva kovčega i iščezlom voljom za život. Odmah smo joj ponudili ostanak. Trudila sam se razumjeti je, biti tu.
Ipak, stvari su se izmijenile. Iva je zaista sve češće “slučajno” nailazila na Stjepana. Pomagala mu s vrećicama, zapitkivala za posao, u stanu nosila kratke hlačice i pripijene majice.
“Možda previše analiziram”, prolazi mi kroz glavu. “To je Iva, pa to je…”.
Ali tada mi iskoči slika iz djetinjstva: Iva s petnaest, ja s prvom simpatijom. Umotavala se oko njega, smijala se, kad sam to ispričala mami, samo bi odmahnula “Iva je još dijete”.
Sad ima dvadeset i četiri. Nije više dijete.
Ujutro sam je zatekla u kuhinji još prije sedam, Stjepan već izašao za poslom. Iva je u kratkoj spavaćici pekla jaja.
Dobro jutro! uzvikne ona veselo. Skuhala sam Stjepanu doručak, baš je bio sretan!
Otišao je već, Iva, sjednem za stol.
Znam, ustala sam ranije zbog toga. Znaš kako si mati, padneš s nogu kad dođeš s posla pa da ti olakšam!
Ustajem u sedam, dobro mi je i sama.
E pa, ovaj put ne moraš ništa, ona s kavom sjedne nasuprot. Leno, meni se čini da je Stjepan tužan zadnje vrijeme. Jeste se posvađali?
Duboko udahnem kroz nos.
Misliš li da mu možda pridaješ previše pažnje?
Otkud ti to? začuđeno stane.
Doručci, konstantno si okolo njega, planiraš raditi kod njega, pitaš ga svašta…
Pa valjda sam zahvalna! Iva nabra obrve. Leno, nije ti mene lako razumjeti…
Pa nekad to može izgledati… nezgodno.
Nezgodno? glas joj postane leden. Da mi predbacuješ… što, da ti kradem muža?
Ne, Iva, nisam to rekla. Samo pazi…
Pazi? Što, da ne budem ljubazna? Nego da se zaključam u sobu?
Iva, nemoj…
Znaš što, Lena, naglo ustane. Ostala sam bez svega, muž sa drugom, zgurana po tuđem stanu i ono jedino što iskušavam jest dobra riječ… a ti mi pretvaraš zahvalnost u nešto prljavo!
Suza joj sklizne, vrata njezine sobe zalupile su kroz pola stana.
Ostala sam gledati hladni tanjur. “Možda je sve ovo u mojoj glavi”, pomislim. “Možda je stvarno sve samo paranoja”.
Na poslu sam bila neka druga. Na pauzi napišem Stjepanu:
“Razgovarala sam s Ivom. Nije dobro prošlo.”
Odgovor stiže iza sat vremena:
“Rekao sam ti pažljivo s njom. Sad će sve prebaciti na tebe.”
“Možda sam stvarno ja kriva?”
“Lena, previše si dobra. I koristi to.”
Te večeri Iva nije došla na večeru. U njezinoj sobi zvučala je pretjerano glasno muzika. Kucam:
Iva, mogu ući?
Otvoreno je.
Ležala je na krevetu, lice joj se skrivala iza mobitela, tužno sklopljene oči.
Oprosti, nisam željela da ispadne da te napadam.
Lena, sjela je, cijeli život sam u tvojoj sjeni. Ti si bila prva, pametna, tebi sve uspijeva, ti si “vizitka” obitelji. Ja sam uvijek bila statista. I prvi put me netko gleda drugačije, kao ravnu, nije me ni mama tako gledala, vjeruj mi…
Tko te tako gleda?
Stjepan, pogleda me ravno, oči joj suzne. Priča sa mnom kao s odraslom. Zanimam ga. On ne gleda odozgora.
Iva, nikad nisam…
Znam da si mi uzor. Ali nekad imam dojam, Leno, da misliš kako sam nesposobna. I sad pokušala sam pomoći, biti dio vaše obitelji, a ti meni, odmah, flert…
Bila je iskrena. Zaboljelo me.
Oprosti. Možda sam nerealna…
Jesi, jer imaš više problema sa Stjepanom nego što misliš, tiho će ona. Skoro ne pričate. Samo mobitel svaki. Možda nije do mene?
Previše smo pod stresom…
To svi kažu. Pa se rastanu, kao ja s Ivanom.
Kod nas je dobro… pokušam, ali ona me prekine zagrljajem.
I začas se ponovno približimo. Iva mi pomogla i oko večere, trudila se. No, osjećala sam potez hladnoće, kao da nije iskreno.
Kasnije te večeri, kad su svi sjedili, Iva najednom upita:
Stjepane, je li točno da u subotu imate domjenak od firme?
Istina je. Kako znaš?
Lena je spominjala. Slučajno sam čula. Jel mogu s vama? Plus-jedan!
Zašutjela sam.
Iva, to su samo kolege iz firme…
Uvijek se može dovesti nekoga. Jelda, Stjepane?
Baci pogled na mene:
Može, ali Lena će ići sa mnom.
Pa super! Bit ćemo prava ekipa! Idem po novo haljinu!
Htjedoh nešto nadodati, ali Stjepan opravdavajući klimne:
Ajmo onda svi.
Te noći nisam oka sklopila. S druge strane zida čula sam tiho zujanje ni Iva nije spavala. I tad mi se razbistrilo.
Iva nije flertovala. Ona se sama uvlačila u naše živote, zauzimala mjesto pored Stjepana. Drugi lik, tiha uzurpacija. I to što se Stjepanu sviđalo… bilo je očito.
Sljedeće jutro ustala sam prva. Napravila doručak, sve servirala. Kad je Stjepan došao, stol je bio čist.
Lijepo izgleda, hvala, rekao je i sjeo. Nisi morala.
Ja sam ti žena.
Pogledao me:
Lena, je li što nije u redu?
Sve je u redu. Samo sam shvatila da sam ti zadnje vrijeme davala manje pažnje. Ruke pune posla, doručak odrađujem mehanički.
Oboma nam je tako, odmahne. Dogodi se.
Hajde da to promijenimo.
Kimnuo je, a Iva naišla kad je sve već bilo gotovo.
Ja sam htjela pomoć… zbunjeno zastane.
Sad uživaj, Iva. Gosta treba paziti.
Ne želim biti gost!
Budi kad te zamolim. Sada, slobodno u kupaonicu posteljinu ću ti promijeniti.
U očima joj nešto zaiskri ljutnja ili opet umišljam?
Danima zatim, brinula sam se oko Stjepana više nego prije. Kuhala mu omiljena jela, pitala o poslu, uključivala se u razgovore, namještala granice.
Iva, tad si pričala o najmu. Idemo tražiti neku garsonijeru ovaj vikend?
Zašto žuriti? namršti se. Rekli ste da mogu ostati koliko hoću.
Možeš. Pa opet, želiš li svoje mjesto i slobodu…
Dobro mi je ovdje, prisloni se na jastuk, upita Stjepana. Je l da?
On digne pogled s laptopa:
Leno je u pravu. Trebaš svoj život, društvo, možda novog dečka?
Koji dečko! Nakon Ivana ni psa ne želim, a kamoli toga…
Proći će, kažem. Sve prođe.
Tebi nikad ništa nije falilo odvali. Cijeli život ideal. Moj je samo pričekaj i gledaj…
Ajde, odmorimo, ustane, ode u sobu.
Stjepan me pogleda:
Nisi trebala gurati s preseljenjem.
Zašto ne? Nije naše cijeli život.
Osjeća se ranjivo. Daj joj vremena.
Koliko još? Mjesec? Godinu?
Slegne ramenima.
Došao je taj domjenak kupila sam novu plavu haljinu, napravila frizuru, šminku. Kad sam izišla iz kupaonice, Stjepan zazvižda:
A, nisam te takvu dugo vidio!
Nisam se dugo potrudila, usmijeh.
Iva za njom, u crvenom minjaku, štikle, crveni ruž.
Što kažete? izvrtjela se.
Lijepo, ali to je poslovni domjenak, možda nešto diskretnije?
Ovo je već skromno prema mojim klubskim haljinama, slegne.
U bircu, stara ekipa s posla. Svi veseli, dočekaše nas imena, zagrljaji. Lena, gdje si nestala, a ovo ti je sestra? Stjepan, baš imaš sreće, kakve žene oko tebe!
Iva je sjala, pričala, šalila se sa svakim oko stola. Mene nešto stegnulo u grlu.
Lena, tvoji tvoju sestru nema srca, reče Marina iz računovodstva. Prava vatra! Ti si prava dama, ozbiljna…
Zanijemim možda sam stvarno postala preozbiljna, smirena, pa uz Ivu izgledam dosadno?
Iva me povuče na ples, odbijem.
Tako si postala dosadna, Leno! prošapta mi, ali taj osmijeh nije bio topao.
Te večeri slušala sam Ivine šaptaje na Stjepanovo uho, smijeh i nešto je u meni puklo.
Dosta.
Došavši kući, kad Iva nestane u sobi, zatvorila sam vrata spavaće sobe.
Moramo razgovarati.
O čemu? skidao je kravatu.
O situaciji.
Kojoj?
O Ivi. Ulazi nam u život.
Pa već smo pričali…
Nismo! Ti si to izrekao uz podsmjeh, bez nelagode. Uživao si u tome!
To je smiješno.
Nije smiješno! viknula sam. Pa uživaš što te mlađa sestra moje obasipa pažnjom! I doista, uživaš meni je toga dosta!
Zastao je.
Jesi li ljubomorna? Možda jer misliš da je mlađa, veselija, slobodnija?
Osjetih pljusku u grudima.
Ti nas uspoređuješ?
Samo govorim istinu. Postala si robot. Posao-kuća, ništa više, bez osjećaja i života…
Zato što sve vučem i kuću i posao! Ti…
Što sam ja? Ma zaradim, osiguram…
Koju obitelj? Djecu ne želiš ni spomenuti!
Pobijeli mu lice:
Nemoj sad…
Kako nemoj? Imam trideset i dvije! Vrijeme curi! Ti uvijek “nije pravi trenutak”, “kasnije”, a ja čekam!
Još nisam spreman.
Nikad nećeš biti! zadrhtale mi suze. Lijepo ti je ovako! Sad još Iva, pa se ponašaš kao pijetao…
Lena, dramatiziraš…
Govorim istinu! Uživao si! Ali sada ja stajem.
Otišla sam iz sobe. Sjedila na kauču, pod dekicom, satima zurila kroz tamu.
Jutro, Stjepan odlazi na posao, ni pozdrava.
Skuham si kavu, sjednem uz prozor vani snijeg tiho rominja.
Lena? Iva se pojavi, u pidžami. Nisi spavala?
Nisam.
Jeste se posvađali? Čula sam galamu.
Nije tvoj problem, Iva.
Sjedne do mene.
Lena, ako smetam…
Smetaš, okrenem joj se. Unosiš nered u moj brak.
Molim?!
Iva, iskreno. Zašto ovo radiš?
Što radim?
Doručci, haljinice, dodiri, žudnja za istim poslom… Iva, sviđa li ti se Stjepan?
Pobijeli kao snijeg:
Jesi luda, Lena!
Odgovori mi istinito.
S par trenutaka šutnje, napokon kaže:
Ne.
Ne vjerujem.
Okej glas joj zadrhti. Ne želim tvog muža. Želim biti kao ti.
Kako to?
Ti imaš sve. Muža, dom, život. Lijepa si, sposobna, sigurna. A ja? Rastavljena s 24, sve mi propalo. Kad sam došla k vama, osjećala sam se kao da pripadam nečemu dobrom. Da, možda sam išla predaleko ali ne želim tvog muža. Samo tvoju snagu.
Iva…
Oprosti, Lena. Samo sam zavidjela. Željela sam biti bliže, bolja, da poželite da ostanem.
Zagrlila sam ju. Obje smo plakale.
Nije ni kod mene sve idealno, šapnula sam.
Ali živiš svoj život. Ja iz ruševina tek moram krenuti.
Sve se može iznova.
Dugo smo pričale. Priznala je da se boji samoće, da je Stjepan za nju znao značiti sigurnost. Dala je riječ da će tražiti stan do kraja tjedna.
Dva tjedna kasnije stvarno je odselila, u malen jednosoban stančić ponad Maksimira. Pomogla sam joj s kutijama i novim tanjurima.
Hvala ti, Lena, za sve.
I ti meni oprosti što nisam ranije shvatila kroz što prolaziš.
Sad znam moram naučiti biti sama. Prvo ja, pa tek onda drugi.
Možeš ti to.
Stjepan i ja krenuli smo kod bračnog savjetnika. Bilo je teško, bolno, ali nužno. Otkrili smo toliko toga što nismo htjeli priznati jedno drugom.
Bojim se biti otac, priznao je Stjepan na jednoj seansi. Moj otac je bio grozan, bojim se da ću biti kao on.
Ja se bojim da nisam dovoljno zanimljiva, rekla sam. Zato se i pravim savršenom ženom, a zaboravim biti svoja.
Krenuli smo iznova učiti razgovarati. Možda ne vodi do raja. Ali bilo je iskreno.
A Iva? Pola godine kasnije zvala me sva uzbuđena srela je dečka na jogi, nježnog, dobrog, sretna kao nikad.
Sjećaš se kako sam vas gnjavila? smijala se.
Sjećam se.
To je bila moja lekcija. Naučila sam bolje je graditi svoje, nego zavidjeti tuđem.
Ponosna sam na tebe, rekla sam.
Spustila sam slušalicu i pogledala Stjepana. Sjedio je u dnevnom boravku uz knjigu, nasmiješio mi se kad me ugledao.
O čemu razmišljaš?
O tome kako tuđi život uvijek izgleda ljepši. Dok ne počnemo cijeniti svoj.
Kimnuo je, pružio ruku. Sjela sam mu u zagrljaj. Nije bilo savršeno. Ali bilo je istinito i bilo je naše. Što je tada stvarno značilo sve.
