Suvišna u vlastitom stanu
Dragica Jurković, jeste mi opet prebacili stvari s police?
Mirela je stajala na vratima kuhinje sa šakom papira u rukama. Kosa zavezana u nemarnu punđu, kućni ogrtač zakopčan ukrivo. Sedam ujutro, ponedjeljak, a već ovako počinjemo.
Samo sam obrisala prašinu rekla je Dragica, ne okrećući se od štednjaka. Toliko se nakupilo da nisam mogla ne obrisati.
Nisam vas pitala da brišete, pitala sam da ne dirate moje stvari.
Mirela, ja u ovom stanu živim četrdeset godina.
A ja zadnje dvije. I isto imam neka svoja prava.
Dragica je spustila tavu na ringlu. Polako, pažljivo. Jer kad bi naglo zafrljila tavu, sljedeće riječi ne bi mogle vratiti. To je naučila tijekom posljednje dvije godine.
Nisam te htjela povrijediti.
Nikad ne želite. Ali uvijek povrijedite.
Mirela je otišla. Zatvorila vrata svoje sobe taman toliko tiho da zna da treba shvatiti. Dragica je gledala u jaja koja su polako prianjala za tavu i razmišljala kako joj se nekad ovaj stan činio beskrajnim. Tri sobe, kuhinja s prozorom na dvorište gdje su nekad rasle lipe, sada iščupane te zamijenjene automobilima. Sada je stan postao skučen poput kutije za cipele.
Sinu nije ništa rekla za doručkom. Saša je pio čaj, skrolao mobitel i Dragica je gledala u onu njegovu krunicu plave kose koju je kao dječaka češljala tisuću puta, pa sad misli odrastao si, oženio se i ja sam sad ovdje višak.
Mama, što si šutljiva? pitao je Saša.
Ma ništa, mislim.
O čemu?
O lipama.
Pogledao ju je onako kako ona ne voli pomalo sažaljivo, pomalo izgubljeno. Kao nekoga koga ne znaš kako utješiti.
Jesi dobro?
Dobro sam, Saša. Jedi.
Saša je otišao na posao oko pola devet. Mirela je izašla iz sobe u devet, natočila sebi kavu, uzela ključeve i nijemo stajala na vratima.
Doći ću kasno. Ne čekajte me.
Dobro, rekla je Dragica.
Vrata su se zatvorila. Stan je bio tako tih da se čulo kapanje iz kupaonske slavine. Dragica je Saši već par puta rekla da popravi slavinu. On bi svaki put odgovorio: Naravno, mama, popravit ću. Slavina kapa već pola godine.
Dragica je pokupila suđe, oprala, posložila sušilicu. Zatim posegnula za krpom da obriše još prašine. Ne zato što voli, nego zato da ima što raditi rukama dok joj je glava puna misli.
Dragica Jurković imala je šezdeset i dvije godine. Cijeli je radni vijek provela kao računovotkinja u građevinskoj firmi, a tri godine je u penziji i živi sama sve dok joj Saša nije doveo Mirelu. Njezin Viktor je… više nije, nažalost. Otišao je preminuvši prije osam godina. Od tada Dragica je navikla na svoj red, svoju tišinu, svoje police.
Mirela je bila iz Osijeka. Došla u Zagreb studirati, ostala raditi, upoznala Sašu na nekom korporativu. Za godinu dana vjenčali su se. Dragica se na svadbi smiješila, govorila prave riječi, čak i vjerovala da će sve biti dobro. Još joj se Mirela tada činila pristojnom djevojkom uredna, tiha, zna se ponašati.
To je bilo prije nego što su počeli živjeti pod istim krovom.
Saša i Mirela nisu imali svoj stan. Iznajmljivanje u Zagrebu je skupo, skupljali su novac za kredit. Dragica je sama predložila: Živite kod mene dok se ne snađete, stan je dovoljno velik. Mislila je iskreno. Tri sobe, njih dvoje i ona dovoljno?
Pokazalo se da nije stvar u kvadraturi.
Stvar je bila u tome kako Mirela slaže ručnike. Dragica je ručnike uvijek preklapala napola i stavljala ih na šipku. Mirela ih je motala u roladu i slagala jedan na drugi. Sitnica, sve dok Dragica jednom nije posložila ručnike po svom pa je Mirela rekla: Molim vas, nemojte tako. Dragica se uvrijedila. Uvrijedila se i Mirela. I tako je krenulo.
Stvar je bila i u tome kako Mirela kuha juhu. Bez zaprške, bez lovora, s nekim začinskim travama iz vrećice. Dragica je jednom rekla da su juhe ukusnije sa zaprškom. Mirela joj je odbrusila da je prženo nezdravo. Dragica je rekla: A mi sve ove godine jedemo s zaprškom i ništa nam. Mirela nikad više nije ponudila Dragicu svojom juhom.
Stvar je i u tome što Mirela radi od doma tri dana tjedno. Sjedi u svojoj sobi, priča na mobitel, ponekad na engleskom. Dragica nije baš shvatila čime se točno bavi. Marketing, mama, objašnjavao bi Saša. Marketing. U redu. Ali bilo joj je neobično da žena, mlada, sjedi cijeli dan doma i to se zove posao.
Nikad to nije izgovorila naglas. Samo je mislila.
Do studenog, godinu i pol kasnije, u stanu su doživjele nešto kao primirje. Ne mir, Bože sačuvaj. Primirje. Svaka je znala koja tema je zabranjena, koja polica nije njezina, kad se može u kuhinju. Saša je koračao među njima na prstima kao da je hodnik miniran i pravio se da je sve po starom. Dragicu je to znalo iznervirati više od svega ostalog.
Saša, rekla mu je jedne večeri, kad je Mirela bila kod prijateljice, zar ti ne misliš da bismo trebali razgovarati?
O čemu?
O tome kako živimo.
Stajao je u tišini, točio još čaja iako ga još ima.
Mama, sve je dobro.
Je. Samo što ja i Mirela gotovo više ne razgovaramo.
Ma razgovarate.
Dodaj sol nije razgovor, Saša.
Buljio je u šalicu. Dragica je gledala sina i mislila koliko sada nalikuje na pokojnog Viktora. Viktor je isto bježao od teških tema i nadao se da će sve proći samo od sebe.
Što bi htjela da napravim?
Da porazgovaraš s Mirelom.
O čemu?
O tome da možemo živjeti drukčije. Da nije nužno ratovati oko svake police.
Vi ne ratujete.
Saša.
U redu, pričat ću s njom.
Ne zna je li pričao. Izvana ništa promijenilo nije.
Prosinac je stigao s minusima i kratkim danima. Dragica je išla do Konzuma, kuhala, navečer gledala Provjereno. Nekad bi zvala Tamaru, kolegicu još iz bivše firme. Tamara živi sama, njezina kći je u Rijeci, i njih dvije se itekako mogu razumjeti bez puno riječi.
I, kakva ti je snaha? pitala bi Tamara svaki put.
Eh, kako.
Ratujete?
Ma ne, šutimo.
Tišina je gora od rata, Dragice. Rat nekad i završi.
U siječnju dogodio se dan koji je Dragica poslije u privatnom dnevniku zvala ledeni ponedjeljak. Iako je vani baš tada bilo otapanje i s krovova se cijedila voda.
Došla ranije s šetnje. Mirela je bila doma, radila. Dragica se raskomotila u hodniku, otišla staviti vodu za čaj. Kuhinju je prepriječila nevidljiva barijera, osjetila je jasno, ali je svejedno išla.
Mirela je izašla tek za dvadeset minuta. Tiho natočila vode. Onda se obratila:
Dragice, mogu li vam nešto reći?
Reci.
Znam da vam je teško. I meni isto. Samo da… želim da shvatite jedno:
Dragica čeka. Drži šalicu objema rukama.
Ne želim vas istjerati iz rata… to jest, iz stana. Stvarno. Znam da je ovo vaš stan, vaš red, vaš život. Ali tu sada i ja živim. I meni treba bar malo osjećaja da sam tu netko, a ne gost koji stalno sve radi pogrešno.
Dragica šuti. Tri sekunde. Onda:
A misliš da je meni lako?
Ne mislim.
Cijeli život sam bila gazdarica u svojoj kući. Znam di šta stoji, kako se što kuha, kako se pere, slaže. Sad mi kažu da sve radim krivo. U svojoj kući.
Ne govorim da radite krivo rekla je Mirela, tiho ali jasno. Samo da ja radim drugačije. Nije isto.
Dragica je odložila šalicu. Ustala, prišla prozoru. Vanjska strana svijeta je bila siva i mokra, neki golub je sjedio na prozoru susjedne zgrade i buljio ni u što.
Mirela rekla je konačno reci iskreno. Bi li htjela da živim negdje drugdje?
Duga pauza.
Ja bih voljela da nam bude dobro zajedno rekla je Mirela ali iskreno… ne znam kako. Stvarno ne znam.
Dragica se okrenula. Mirela je stajala s čašom vode, odjednom nije izgledala kao samopouzdana mlada žena, nego umorna, stvarna.
Imam trideset godina rekla je Mirela. Otišla sam iz Osijeka sa dvadeset dvije. Roditelji su daleko. Ovdje imam samo Sašu. I vas. I voljela bih da budete više od svekrve. Ne znam kako. Ne znam ni kako to ide.
Dragica nije očekivala ovo. Bila je spremna na neku otrovnu opasku o policama ili ručnicima, ovo ne.
Ni ja ne znam rekla je Dragica. I sebe iznenadila tim priznanjem.
Stajale su još malo, svaka na svom kraju kuhinje. Onda je Mirela odložila čašu:
Hoćete da skuham kavu? Pravu, iz aparata.
Hoću rekla je Dragica.
To nije bio mir. Ali bio je početak nečega što se još nije zvalo ni po čemu.
Veljača. Dragica i Mirela piju zajedno kavu ujutro već tri tjedna. Ne svako jutro, ali često. Razgovaraju o svačemu, pratećim korakom kao po tankom ledu dok ne provjere je li siguran. Mirela priča o svom poslu i Dragica polako kuži da marketing nije samo pričanje na mobitel. I tu ima težine, umora.
Jednom joj je Mirela pokazala nešto na laptopu.
Pogledajte, ovo je projekt što ga vodim već pola godine. Radimo web za firmu što cilja ženu od 55+. Ne mogu shvatiti što je tim ženama stvarno važno. Zanimanja, želje, strahovi.
Da vam ja kažem?
Ako želite.
Dragica promisli.
Brine nas da su nam djeca odrasla i postala nam stranci. Da cijeli život nešto radimo zbog drugih, a sad ujutro nemamo pojma zašto bismo ustale. Zdravlje klizi, stalno nešto kontroliraš. Osamljene smo, iako ima ljudi oko nas. I jako želimo biti potrebne. Ne teret, nego potrebne.
Mirela ju je stvarno slušala. Ne promrmljavala, nego slušala.
Baš ste pogodili, rekla je tiho.
Nisam pogodila. To samo je tako.
Nakon toga je Mirela još par puta pitala Dragicu za savjet. Ne kao svekrvu, nego kao nekoga tko zna nešto što njoj treba. Dragica je odgovarala. Ponekad joj se činilo da odgovara ne za projekt, već izgovara ono što bi inače gutala u tišini.
U ožujku zove Tamara.
I? Jeste se vi napokon izmirile?
Mi se nismo ni svađale.
Dragice, nemoj mi glumiti.
Tamara, mi samo… učimo. Obe.
Učite što?
Živjeti zajedno kaže Dragica. Nije to tako jednostavno.
Mislila si da je?
Mislila sam, ona mlada, ona treba shvatit. Ona mislila da sam ja stara, ja trebam popustiti. Obe smo bile naivne.
Tamara šuti. Onda:
Drago mi je, stvarno.
Krajem ožujka Saša je došao doma ranije i našao ih u kuhinji kako pričaju. Mirela nešto pokazuje Dragici na mobitelu. Dragica u stopostotnoj koncentraciji. Nije namrgođena nego usredotočena.
Što tu radite? pita Saša s vrata.
Mirela mi pokazuje aplikaciju za recepte kaže Dragica. Tamo gdje se traži po sastojcima.
Sama si tražila smije se Mirela.
I što? Dobra stvar.
Saša sliježe ramenima.
Jeste vi normalne?
Ajde, idi se presvući, kaže Dragica. Večera za pola sata.
Ode. Mirela se tiho nasmije.
Misli da smo lude.
Neka misli, Dragica uzvrati smiješak, ne širok, ali iskren.
Travanj je, i večeri su duže. Dragica ide u šetnje kasnije, kad više ne prži sunce. Ponekad na povratku sretne Mirelu kod ulaza. Dogodi se jednom da krenu zajedno. Odu do parka, sjednu na klupu. Tiho je, gradić u cvatu, prolazi svijet sa psima.
Dragice pita Mirela mogu pitati nešto privatno?
Ovisi što.
Fali li vam muž?
Dragica nije očekivala ovo pitanje. Šuti.
Svaki dan. Umro je… otišao prije osam godina. Ponekad još mislim: To moram ispričati Viktoru. Pa se sjetim.
Kako… s tim dalje?
Navikneš se. Ne na gubitak, nego na to da ga imaš samo na drugi način. U sjećanju, u ponekim stvarima. Evo slavina u kupaonici Viktor je uvijek govorio da će popraviti. Nije stigao. Slavina i dalje kapa pa se njega sjetim.
Mirela gleda u drvo.
Moji su se rastali kad sam imala dvanaest kaže ona i otad faktički ne razumijem kako ljudi mogu zajedno dugo. Samo sam gledala razlaze.
Dugo biti zajedno ne znači uvijek dobro kaže Dragica. I mi smo znali šutjeti tjednima, i svađati se, i zamjeriti. Ali nešto je držalo skupa. Nisam sigurna što.
Što?
Navika da smo potrebni jedno drugome. Ne zvuči romantično, ali mislim da je to to.
Mirela opet šuti. Onda:
Bojim se da Saša i ja nećemo moći tako.
Zašto?
Jer smo oboje previše… posebni. Znaš biti uz nekoga, ali ne znaš biti potreban.
Dragica je prva put čula da Mirela priča o svom braku, strahu, stvarima ispod površine. I nije imala odgovor; nije ga ni trebalo imati.
Treba vježbati kaže na kraju. Kao sve drugo.
A što ako ne uspije?
Onda znaš da si pokušala.
Mirela klima. Još sjede kratko. Vrate se kući u tišini ali neka druga tišina, ne ona hladna od prije dvije godine.
Svibanj. Sašina rođendan, trideset i četiri. Mirela organizira slavlje, poziva ekipu, dekorira stan. Dragica peče pitu od jabuka kao svake godine. Najobičnija, s cimetom, malo kiselkasta.
Gosti, glazba, gužva, Dragica sjedi postrani i promatra Mirelu kako vodi brigu o svima, zna s kim treba popričati i tko što voli. To je bilo novo otkriće o njoj, ugodno.
Kasnije, kad su gosti otišli, Saša već zaspao u fotelji, Dragica i Mirela ruku pod ruku peru suđe.
Pita je nestala kaže Mirela. Do zadnje mrve.
Vidjela sam.
Saša je rekao prijatelju da je to najbolja pita na svijetu.
Uvijek to kaže.
Ne, stvarno je to rekao, ne za vas, nego prijatelju. Slučajno sam čula.
Dragica opere tanjur, odlaže na sušilicu.
Hvala ti, Mirela, što si mi to rekla.
Istina je.
Znam. Ali ipak, hvala.
Mirela briše stol. Gleda na sat.
Već je skoro jedan. Moramo spavati.
Idi, ja ću završiti.
Brže je zajedno.
I završe zajedno. Potpuno obično, sasvim jednostavno, a Dragica pamti tu večer.
Lipanj. Udarila vrućina, klasično. Dragica ne spava dobro, ustaje rano i ode po vodu. U pola šest ujutro naleti na Mirelu za stolom s laptopom, ali gleda u prozor, ne tipka.
Ne spavaš?
Razmišljam.
O čemu?
Mirela šuti. Pa kaže:
Sinoć smo Saša i ja pričali dugo. O stanu, kreditu, životu.
Pa što ste odlučili?
Još ništa. Samo smo pričali. I to je samo po sebi važno. Dugo nismo tako pričali.
Dragica ulijeva vodu za čaj. Tiho, kako ne bi razbudila tišinu.
On je dobar dečko, kaže ona Saša. Samo ne zna o teškim stvarima govoriti. Ni Viktor nije znao. Mora biti neka muška stvar.
Volim ga kaže Mirela iskreno. Samo ponekad mislim da to baš i ne pokazujem dovoljno. Samo posao, samo mene brine.
Nije to mana. To je život.
Vi kažete kao da se sve može opravdati životom.
Ne može kaže Dragica. Ali može se razumjeti. To je razlika.
Mirela zatvori laptop.
Dragice, trebala bih vam nešto reći. Već dugo razmišljam.
Reci.
Bila sam nepravedna prema vama na početku. Gledala vas samo kao prepreku. Osobom koja će nam smetati, naređivati, dijeliti savjete. I gradila zidove, još prije nego ste išta napravili.
Dragica šuti. Čaj provri.
Ni ja nisam bila fer kaže gledala sam te kao strankinju. Ženu koja dolazi u moj dom i hoće ga promijeniti. Nisam ni pomislila kako je tebi, što si iz drugog grada, što si samoj, što ti treba obitelj.
Nama objema je trebalo više misliti jedna na drugu.
Je.
Dragica naspe čaj u dvije šalice.
Drago mi je da smo tada razgovarale. U siječnju. U kuhinji.
I meni je drago kaže Mirela. Mada me bilo jako strah početi.
Mene je bilo strah odgovoriti.
Sjede tamo u šest ujutro, grad još nije ni počeo dan, Saša spava, vrućina tek stiže, a Dragica misli: eto zašto se isplati ustati.
Srpanj. Mirela otputovala u Osijek na tjedan dana, roditeljima. Prvi put nakon dvije godine. Zove iz Osijeka Dragicu, nije to očekivala.
Kako ste tamo?
Dobro. Vruće. Slavinu smo napokon popravili.
Tu slavinu?
Da. Saša je sam popravio, bez ijedne opomene.
Evo ga, može kad hoće.
Može.
Pričala sam s mamom o nama, o svemu.
I što kaže?
Njoj bi bilo teško na mom mjestu. Ali kaže da ste očito dobra žena kad o vama tako lijepo govorim.
Dragica šuti.
Reci mami da ti je dobro.
Pitala je može li vas nazvati. Da se upoznate.
Neka zove.
Nazvala ju je sutradan. Zvala se Nada Rajković. Glas smiren, malo umoran. Pričale su dvadeset minuta: o Mireli, o Saši, o Zagrebu, Osijeku, o tome koliko je teško kad su djeca daleko.
Dobro ste je prihvatili rekla je gospođa Nada. Mirela mi nije odmah sve rekla, ali čujem po tonu kako govori o vama.
Obe smo se trudile priznala je Dragica.
To je najvažnije.
Na kraju su se dogovorile kad Nada dođe u Zagreb, dobit će pitu od jabuka. To je blažena fraza; poznaju i jedna i druga hrvatsku pristojnost.
Kolovoz. Kraj ljeta. Još je toplo, ali u zraku mirisi jeseni. Dragica sjedi navečer na balkonu i čita knjigu koju je donijela Mirela. Ovo će vam se svidjet, jako životno. Bila je u pravu.
Mirela izađe na balkon.
Čitate?
Čitam. Dobra knjiga, znala si pogoditi.
Jesam. Zastane. Dragice, smijem sjesti kraj vas?
Sjedni.
Mirela povuče stolicu. Sjede tako i gledaju dvorište. Automobili, drveće, djeca na ljuljačkama. Skroz običan kvart.
Saznala sam nešto kaže Mirela. Danas nam je odobren kredit.
Dragica spusti knjigu.
Stvarno?
Da. Predali smo zahtjev prije dva mjeseca, sad stigla potvrda. Kupujemo stan.
Dobra vijest, Dragica kaže iskreno.
Jest. Mirela šuti. Morat ćemo se odseliti. Vjerojatno na jesen, kad sve prođe.
Razumijem.
Htjela sam sama reći, prije nego Saša.
Zašto?
Mirela gleda van.
Jer mi je važno da znate: ne odlazim od vas. Odlazim u svoj život. To nije isto.
Dragica kimne. Unutra nešto ključa olakšanje, malo tuga. Ne bore se te emocije, istodobno postoje, kao u svim životima gdje stvari nisu crno-bijele.
Mirela kaže Dragica drago mi je zbog vas. Iskreno.
Dolazit ćemo. Često.
Ne treba često. Treba kad želiš.
Željet ću kaže Mirela. Znam da mi ne vjerujete, ali hoću.
Dragica ju pogleda. Tu mladu ženu s umornim licem i tihim glasom, koju dvije godine nije mogla prihvatiti, a onda shvatila da nije to ni bilo toliko teško trebalo je samo gledati.
Vjerujem kaže Dragica. Malo.
Mirela se nasmije.
Za početak dosta.
Rujan. Sele se prve subote. Saša tegli kutije, Mirela šefuje. Dragica stoji u hodniku i gleda kako nestaju tuđe stvari, kako se opet pojavljuju prazne police.
Zadnja kutija odlazi u pola dvanaest. Saša je ljubi, govori: Mama, blizu smo, deset minuta do tebe tramvajem. Kimne, potapša ga po leđima i pusti ga.
Mirela ostane dulje. Navlači jaknu, uzima torbu, pa se okreće.
Dragice…
Da?
Hvala vam. Za sve. Znam da vam nije bilo lako. Znam i da nisam bila… najjednostavnija.
Ni ja nisam.
Naučili ste me nečemu važnom. Da nije dovoljno samo tolerirati čovjeka. Moraš barem pokušati razumjeti. To je teško, ali drugačije.
Dragica pogleda Mirelu. Onda kaže:
I ti si mene naučila. Toga da nisam uvijek u pravu. Čak ni u vlastitom stanu.
Mirela kimne. Malo stoje. Onda Mirela napravi korak i polu-nelogično je zagrli. Dragica uzvrati. Nespretno, ali srdačno.
Zovi kad trebaš, kaže Dragica.
I vi zovite. Stvarno. Ne samo kad treba nego onako, bez razloga.
Vrata se zatvore. Dragica stane još malo u hodniku. Onda ode u kuhinju, stavi vodu. Gleda police opet njezine. Prozoru, iza kojeg je dvorište. Slavina više ne kapa.
Mir je u stanu, ali malo drugačiji od onoga od prije dvije godine. Sada ima smisla, nije samo rupa.
Voda uzavre, Dragica napravi čaj, sjedne za stol. Uzme knjigu što joj je dala Mirela, otvori gdje je stala.
Za sat vremena zazvoni telefon. Nepoznat broj, ali javlja se.
Dragice Jurković? Tu Nada Rajković, Mirelina mama. Kaže mi da seli danas, pa reko’ da čujem kako ste.
Dobro sam. Hvala što ste provjerili.
Razmišljala sam o vama. Kako vam je sad, sama?
Naviknuta sam.
Ipak zna biti prazno ispočetka.
Zna. Dragica zastane. Ali rekli ste mi da ćete doći u Zagreb, ako poželite.
Razmišljam i dalje. Želim vidjeti kako živi sad.
Kad dođete, obavezno navratite. Skuhat ću pitu.
Mirela mi je pričala o toj piti reče Nada, glas joj je topao. Kaže da takve nema.
Malo je pretjerala.
Ona ne pretjeruje kad govori o stvarima koje voli. Znam je.
Dragica nasloni lakat na stol i podupre bradu.
Imate sjajnu kćer. Stvarno. Samo nam je trebala vremena da to obje vidimo.
Telefon na sekundu utihne. Nada navuče osmijeh.
To mi znači puno, stvarno.
Još malo razgovaraju o ničemu, pozdravljaju se. Dragica ostavi mobilni, pogleda kroz prozor.
U dvorištu više nema djece na ljuljačkama. Sumrak je, i pale se lampe. Negdje u novom stanu, deset minuta tramvajem, Saša vadi kutije, a Mirela slaže police po svom.
I to je ispravno. Ne zato što tako mora biti, nego zato što jednostavno tako jest.
Dragica popije čaj. Ustane, opere šalicu, stavi je da se suši. Ode u sobu, upali televizor, ali ne gleda. Samo sjedi i misli da će sutra nazvati Tamaru i ispričati dan.
Telefon opet zazvoni. Sad je to Mirela.
Dragice, stigli smo. Počeli raspakirati. Kuhinja je manja nego sam mislila.
Naviknut ćeš se.
Valjda. Pauza. Kako vi?
Čitam tvoju knjigu.
Dobro. Pauza. Htjela sam… ništa. Samo čuti kako ste.
Mirela?
Da?
Drago mi je da si se javila.
Onda super kaže Mirela. U glasu joj je ton zbog kojeg ne treba više ništa.
Super kaže Dragica.
Pozdrave se. Dragica odloži telefon. Vani se spustila noć, dvorište svijetli od lampi, negdje u daljini prolazi automobil.
Dragica uzme knjigu i čita dok je ne svlada san. Onda ugasi svjetlo, legne. Tišina je obična. Živa.
