Petra je izvukla iz ormara svoju crnu haljinu i objesila je na vrata. Zatim ju je skinula, prislonila uza se pred ogledalom, pa opet vratila. Haljina je bila dobra kupljena prije tri godine na sniženju u jednom zagrebačkom butiku, obukla ju je jedva dvaput. Pristajala je kako treba, dužina taman prava, ni prekratka, ni fratrovska. U njoj se osjećala sigurno.
Marko! doviknula sam prema kuhinji. Ideš li napokon?
Moj muž se pojavio na vratima s šalicom čaja. Četrdeset četiri godine, ni debeo ni mršav, uvijek ta njegova brada koju zove kreativni nered. Pogledao je haljinu, mene, pa opet haljinu.
Je l baš moram?
Ne moraš. Pitam, čisto.
Isto sam to pokrenula. Prije dva tjedna, kad je moj odjel krenuo s planiranjem božićnog domjenka, nazvala sam ga s posla i rekla: dođi, uzet ćemo taksi, pojest ćeš nešto fino, upoznat ljude. On se namrštio uvijek je to radio kad bi čuo domjenak, ali pristao je. Rekao je: dobro, ako želiš.
A ja sam željela. Ni sama nisam znala objasniti zašto. Valjda da svi vide da nisam sama. Da ona Mirna iz računovodstva ne gleda onim pogledom kojim gleda žene koje dolaze same. Ili možda mi se stvarno nije išlo samo. Nekad je to jednostavno tako.
Idem, idem, rekao je Marko. Samo provjeravam.
U redu.
Otvorila sam kutijicu s nakitom. Male mamine biserne naušnice ili zlatni kolutići? Izabrala sam bisere. Počešljala sam se još jednom. Danas mi je kosa baš dobro stajala ponekad se to dogodi bez razloga.
U koliko idemo? pitao je Marko iz kuhinje.
Taksi sam naručila za 18:45.
Ok.
U pola sedam stajao je spreman u hodniku, u tamnoplom sako kupovan još za vjenčanje njegovog bratića. Sako je bio malo širok u ramenima, ali šutjela sam. Glavno da ga je obukao. Glavno da je pošao.
Vozili smo se taksijem u tišini. Grad se vukao iza prozora veljača, sivo, bljuzga po rubovima. Marko je nešto pretraživao na mobitelu. Ja sam gledala kroz prozor.
Prisjetila sam se, prije dva tjedna, kad sam mu javila bio je u radionici, kroz slušalicu se čulo zujanje printera i tiho radio. Imamo domjenak dvanaestog, ideš sa mnom? pitala sam. Pauza. Moram? Ne moraš. Ali voljela bih da ideš. Opet pauza. Dobro. Tako jednostavno. Dobro.
Poslije sam ga još dvaput pitala nije li zaboravio. Nije, tvrdio je. Na dan domjenka nije ništa rekao, ali u pola sedam je već stajao spreman.
Ne traje to više od tri-četiri sata, rekla sam.
Super.
Ljudi su ok, ne brini.
Ma, ne brinem.
Marko. Samo kažem.
Petra. Čujem te.
Vozač je bio mlad, s jednim slušalicom u uhu, druga mu je visila. Nije pitao ništa. To mi je godilo. Neki taksisti znaju biti naporni i baš to mi tada ne treba.
Jesi pojeo nešto? upitala sam.
Napravio sendvič.
Sendvič. Tri sata prije večere.
Bio sam gladan.
Dobro.
Marko je spremio mobitel, zagledao se kroz prozor. Pogled mi je skliznuo na njegov profil svaki crta lica, sve sam ih znala. Četrnaest godina braka to kad znaš kako tvoj čovjek gleda kroz prozor u taksiju. Ni na cestu, ni u zrak, nego negdje između.
Bit će tamo neke igre? pitao je.
Vjerojatno. Ja ne sudjelujem, znaš već.
Pametno.
Ne moraš ni ti.
Nisam ni mislio.
Restoran se zvao Raj i bio je na drugom katu trgovačkog centra. Oduvijek mi je to bilo čudno raj iznad trgovina. Ali hrana je bila dobra i prostor velik, sa zasebnom pozornicom i dugim stolovima s bijelim stolnjacima.
Uz široke stepenice penjalo se još nekoliko iz mog odjela vidjela sam Stipu iz financija sa ženom, sitnom plavušom koju sam znala samo iz viđenja. Klimnuli smo glave.
Kolege? pitao je Marko.
Stipe naš je. Dobar je čovjek, tih.
Aha.
U sali se već osjetio miris hrane i skupih parfema. Taj miks koji postoji samo na svadbama i firmama. Stolovi posloženi u oblik slova U, sa svakim imenom ispisanim na kartici, na svakom borovići za ukras, premda je već veljača. Vjerojatno nešto što je ostalo od Božića, ili za ugodniji ugođaj.
Kolege su se okupljali. Vidjela sam Mirnu onako upadljivo crvenu došla je s mužem, krupnim, šutljivim, idealnim knjigovođom. Ivan iz IT-a vukao je svoju ženu kojoj se nije dalo biti ondje. Šefica Vedrana je pozdravljala goste kao da joj je rođendan.
Petra! vedro će Vedrana. I muž s tobom, odlično! Pružila je ruku Marku. Marko, jelda? Čula sam o vama.
Samo lijepo? pita Marko.
Naravno, naravno zasmejala se Vedrana.
Udahnula sam. Početak solidan.
Sjeli smo za stol ja uz Ivanu, kolegicu s posla, Marko preko puta, do njenog muža Darka. Darko je visok, bučan i slegne ramena na svaku situaciju.
Prvi put te vidim! odvalio je Marku odmah dok smo sjedali. Petra je inače sama dolazila.
Nije me zvala prije, rekao je Marko.
Dobro da te sad povukla! Darko sam.
Marko.
Čime se baviš? pitao je Darko kad su donijeli predjelo.
Dizajn. Uređenje interijera, najviše stanovi, ponekad poslovni prostori.
Gledaj ti to! Baš bi mi takav došao dobro! Sad kod nas gore u Novom Zagrebu traže nešto moderno, a nitko ne zna što točno to je!
Uobičajeno, klimnu Marko.
I što onda radiš u takvim slučajevima?
Postavljam pitanja. Ne što žele u smislu dizajna, već kako žele živjeti. Onda ispadne na vidjelo.
Darko ga je gledao s pozornošću:
I nađeš pravi odgovor?
Gotovo uvijek. Nekad se ispostavi da ni sami ne znaju kako žele živjeti. To je teže.
Nasmijali su se. Marko se razigrao. To mu je bila jača strana čim krene u svojemu, nemoguće ga je ne slušati. Nakon nekog vremena, još par muževa iz grupe je došlo do njih, priče su krenule o svemu i svačemu. Marko je držao čašu s mineralnom već neko vrijeme ne pije, neovisno vozi li ili ne.
Sve je išlo dobro. Gotovo sam se opustila.
Za sat vremena došla je voditeljica večeri žustra žena oko trideset i pet, s mikrofonom i namještenim osmijehom. Počele su igre. Sudjelovala sam u jednoj pogodi kolegu po dječjoj slici, pogodila sam troje, za nagradu sam dobila mirisne svijeće.
Sad ćeš meditirati? pitala Ivana.
Možda, nasmiješila sam se.
Marko naravno nije išao na igre. To mu je uvijek bilo mucanje, ali nije mi izgledao dosadno. Sjedio je s Darkom i još dvojicom, pričali o nečemu muškom. Vidjela sam da ne pije, drži se svog tempa.
Glavno da je tu.
Oko devet su donijeli glavno jelo. Pečenka, piletina, nešto u umaku od gljiva. Ja sam uzela piletinu pečenka mi je već previše ozbiljna za večernji domjenak. Za susjednim stolom već su zdušno pjevali osamdesete. Voditeljica je napravila pauzu u igricama, prostor je živnuo.
Ustala sam da odem do WC-a bacila pogled za stolom, Marko nije bio na mjestu.
Našao se uz zid, malo dalje. Nije bio sam.
Pored njega je stajala mlada žena, možda dvadeset šest godina, iz nekog novog odjela viđala sam je u hodniku. Tamna kosa, nježno lice, na ramenima nešto svjetlucavo, vjerojatno šljokice. Približila mu se, nešto mu govori, on sluša i smiješi se. Njegov profil, smiješak koji doma rijetko viđam.
Gledala sam sekundu, pa produžila prema WC-u.
Tamo je bilo tiho. Ogledalo od zida do zida. Gledala sam sebe crna haljina, biseri, kosa dobro stoji. Sve je bilo u redu. Dobro izgledam.
Iz kabine je izašla žena nepoznata, iz druge grupe kojoj je mala sala bila rezervirana. Lijepa, oko trideset, u zelenoj haljini. Pogledala me u ogledalu, ljubazno se nasmiješila.
Lijepa vam je haljina, rekla je.
Hvala.
Crna je uvijek dobar izbor.
Otišla je. Ja sam još sekundu zurila u svoj odraz.
Iznenada sam poželjela biti kod kuće. Skinuti haljinu, nakit, oprati šminku. Leći pod dekicu s našim mačkom Šimom.
Otvorila sam već aplikaciju za taksi, utipkala adresu i na kraju ipak spremila mobitel.
Poškropila sam vrat hladnom vodom, stala. Govorila sebi: vidjela si razgovor, ništa više. Mlada žena, zgodna i što onda? Marko razgovara s lijepim mladim ženama. Nije zločin. Nije razlog.
Ali, onaj osmijeh. Baš onaj.
Nisam htjela razmišljati više o tome. Nisam to često koristila, ali znala sam jednostavno zatvoriti mapu, spremiti na policu. Nije sad vrijeme. Doma, ako bude trebalo. Ili nikad, najbolje.
Namjestila sam bisere, vratila se.
Marko je već sjedio na svom mjestu. Ona cura s blještavilom sad je bila na drugom kraju dvorane.
Gdje si bila? pitao je.
U WC-u.
Dobro.
Donijeli su desert. Ja sam pojela čokoladnu tortu, slojevitu, baš finu tortu. Pričala sam s Ivanom o tome da planira u svibnju u Tursku uzeli su putovanje, Darko želi aquapark, a ona samo želi ležati kraj mora.
Kombinirat ćete?
Već se prepiremo, uzdahnula je. Svake godine isto. Ja bi more, on bi nešto aktivno. Na kraju uvijek aktivno more.
Moglo je biti gore.
Moglo je. Uzela je žličicu. A vi, kamo ćete ti i Marko ove godine?
Malo sam zastala.
Nismo još planirali. Vidjet ćemo.
Moraš planirati. Inače nećete nigdje. Mi svake godine budemo vidjeli, pa shvatimo u studenom da nismo nigdje bili.
Popričat ću s njim.
Popričaj.
Torta je bila stvarno dobra. Do kraja, Marko je također memlao svoj komad, pa ga najednom smazao u sekundi. Darko je pričao o autima. Marko klimnuo par puta.
Gledala sam ga običan večernji stol, samo nije naš kuhinjski.
Onda je voditeljica najavila plesni dio.
Nikad nisam plesala na domjencima pravilo kroz godine. Gledala sam kako Mirna vuče muža na podij. Ivan iz IT-a pokušava pratiti ritam, nije to za njega, ali trudi se.
Hoćemo plesati? iznenada je pitao Marko.
Gledala sam ga:
Ti ne voliš plesati.
Pa, samo ovaj put.
Baš sad?
Ne znam. Muzika je dobra.
Pogledala sam ga još jednom tražila sam nešto. Nije skinuo pogled s mene.
Ajde, rekla sam.
Izašli smo na sredinu. Svirala je lagana pjesma. Marko je stavio ruku na moj leđa potpuno naviknuto, kao uvijek. Malo smo se njihali u ritmu.
Ok je ovaj domjenak, šapnuo mi je. Bila si u pravu.
Uvijek sam ja u pravu.
To je istina.
Gledala sam preko njegovog ramena salu. Ona cura sa šljokicama je plesala s nekim iz svog odjela. Smijali su se, već su očito dugo kolege. Gledala sam sekundu, pa nagnula glavu.
Samo gledala.
Zima je samo vani, rekao je Marko.
Veljača.
Uskoro će proljeće.
Uskoro.
Voliš proljeće?
Malo sam se odmaknula, pogledala ga:
Znaš da volim proljeće.
Pitao sam da čujem.
Malo sam šutjela.
Volim, rekla sam. Kad nestane led, kad prvi put možeš bez kape.
Ti uvijek prva skineš kapu. Još svi nose, a ti već ne.
I prehladim se.
I prehladiš se, priznao je.
Glazba je išla dalje. Zamalo sam zaboravila kad smo zadnji put ovako stajali blizu, mirno, bez važnih tema. Možda na prošlogodišnjoj fešti kod Perića. Možda još prije.
Kad se glazba ubrzala, vratili smo se za stol.
Oko jedanaest su se počeli razilaziti. Uzela sam torbicu, pozdravila Vedranu već zadrigla, grli sve redom. Zgrlila sam Ivanu.
Čujemo se u tjednu, rekla je Ivana.
Javi se.
I pričaj s Markom oko mora!
Hoću.
Marko se oprostio s Darkom, razmijenili su brojeve zapravo, Darko je otišao tipkati njegov kontakt. Stipe je mahnuo izdaleka, njegova žena je već stajala kod vrata.
U garderobi, Marko mi je pomogao navući kaput. To uvijek radi bez riječi, jednostavno.
Van je bilo hladno. Prava veljača.
Taksi? pitao je Marko.
Evo, zovem.
Otvorila sam aplikaciju, našla auto za pet minuta. Stajali smo ispred ulaza. Par kolega je prošlo, mahali. Odmahnula sam.
Čuj, rekao je Marko.
Da?
Ona mala s kojom sam stajao pokraj zida. Vidjela si nas?
Malo sam šutjela.
Jesam.
Pitala me za dizajn. Selila se, traži nekoga za stan. Dao sam joj vizitku.
Dobro.
Nemaš ništa protiv?
Ma, sve ok, rekla sam.
Pogledao me. Svjetlo mu je udaralo u pola lica.
Petra.
Što?
Sigurno si dobro?
Podignula sam ovratnik. Auto je skrenuo k nama.
Dobro sam, rekla sam. Sve je ok.
Taksi je stao. Marko otvorio vrata.
Sjela sam, gledala kroz prozor ljude što odlaze od one cure ni traga, valjda je već otišla. Marko je sjeo pored mene, rekao vozaču adresu. Krenuli smo.
Ovaj vozač je bio stariji, tih, radio nije svirao. U autu je mirisao borov miris. Gledala sam kroz prozor.
Grad je noću drukčiji iste ulice, ali brže, šire. Lampioni, izlozi, par prolaznika. Veljača je noću čak i lijepa snijeg uz rubove ceste, bijel, još netaknut.
Darko je dobar tip, reče Marko.
Je, takav je.
Kaže, ima posao gore na Jarunu. Ako prođe, dobar projekt.
Lijepo.
Kaže da klijent želi nešto u skandi stilu. Ja kažem: super, skandi je ok, ali treba vidjeti što to za njih znači. Svakom je drugačije.
I što je rekao?
Nasmijao se. Eto, taman ćeš ti to riješit.
Nasmijala sam se umorno.
Znači već računa na tebe.
Možda. Vidjet ćemo. Marko je zašutio. Jesi li ti zadovoljna što smo išli?
Nisam odmah odgovorila. Iste ulice, samo natrag.
Jesam, rekla sam.
Djelomično, ali istina.
Doma nas je dočekao mačak Šime. Prošao se oko mojih nogu pa, nakon malo razmišljanja, i oko Markovih. Skinula sam kaput, objesila, izvukla papuče.
Hoćeš čaj? pitao je Marko.
Ne znam. Mislim da neću.
Napravit ću. Ako poželiš.
Otišao je u kuhinju. Ja sam stajala u hodniku, gledala sebe u ogledalu crna haljina, biseri. Skinula sam naušnice i vratila u kutijicu. Mamine naušnice lijepe, ali uvijek mi nekako previše.
Mama je znala reći: izađi među ljude lijepa. Ne zbog njih, nego zbog sebe. Kad znaš da dobro izgledaš, drugačija si. To se vidi.
Nisam uvijek vjerovala. Ali večeras sam izabrala bisere i obukla ih.
Šime je sjedio pored mene, gledao onim svojim pogledom: ne zna on što se zbiva, ali osjeća da nešto jest.
Sve je ok, rekla sam mu.
Mačak je trepnuo.
Otišla sam do kreveta, skinula cipele. Držala ih još malo udobne su, ni previsoka peta, noge me nisu boljele. Uredno ih odložila.
Iz kuhinje je dopirao miris mente.
Mislila sam što sam zapravo vidjela. Marko kod zida, ona cura, njegov osmijeh onaj što nemam kod kuće. Premotala sam to jednom, pa opet. Pitala se što sam zapravo vidjela? Razgovor. Vizitka za posao. Poslije je opet sjedio sa mnom.
Nisam znala vjerovati li objašnjenju.
Ne, znala sam da je iskreno. Samo nisam znala što učiniti s onim malim, izoštrenim osjećajem što me presjekao uz zid, a još nije nestalo.
To nije bila ljubomora. Ili ne samo ljubomora. To je bilo nešto u meni samoj gledam se u haljini, i pitam: je li dovoljno?
Nikad to prije nisam pitala. Ili možda jesam, ali se nisam usudila priznati.
Petra, Marko je došao s dvije šalice. Ionako sam napravio. Menta.
Hvala.
Stavio je šalicu na noćni ormarić, sjeo na svoje mjesto, uvijek desno, četrnaest godina navika. Spustio mobitel ekranom prema dolje.
Jesi umorna?
Malo.
Jesu te žuljale cipele?
Ne. Dobre su.
Kimnuo je, uzeo šalicu u ruke, grijao dlanove, kao vazda. Pogledala sam ga sa strane.
Četrdeset četiri godine. Brada. Širok sako. Čovjek s kojim dijelim život četrnaest godina znam kako voli čaj, kojom rukom drži šalicu, što kaže kad ne zna što bi rekao. Znam.
Ali onaj osmijeh uz zid tog ga više ne znam. Ili sam možda zaboravila.
Marko, rekla sam.
Hm?
Zastala sam. Tražila prave riječi.
Kad si zadnji put bio sretan što negdje ideš sa mnom?
Pogledao me. Nije odmah odgovorio.
Kako misliš?
Onako. Kad smo negdje išli skupa a ti si bio stvarno sretan. Ne samo pristao, nego baš sretan.
Marko je odložio šalicu, razmišljao.
Novogodišnja kod Perića, rekao je. Tamo je bilo lijepo.
To je već davno.
I? Brojiš?
Ne brojim. Pitam.
Gledao me dugo, onako stvarno, što nije baš često.
Petra. Što te muči?
Ništa.
Zbog one djevojke?
Ne.
Stvarno?
Marko, uzela sam šalicu, nije zbog nje.
Onda zbog čega?
Pila sam topli, mirisni menta čaj. On zna točno koliko volim šećera. Četrnaest godina.
Ni zbog čega, na kraju sam rekla. Samo sam pitala.
Zašutio je. Pa rekao:
Gledala si se večeras u ogledalu?
Molim?
Bila si lijepa. Baš u toj haljini. Htio sam ti reći još doma, zaboravio sam.
Pogledala sam ga. Nije skidao pogled.
Zaboravio si?
Zaboravio. Glupost. Ali lijepa si bila.
Šime je skočio na krevet, uredno mi se smjestio kraj stopala, težak, topao.
Hvala, rekla sam.
Nema na čemu.
Dopila sam čaj. Stavila šalicu sa strane.
Van valjača, onaj isti sivi s komadima leda. Sutra po kruh, pa na posao, pa opet doma ista svakodnevica.
Pomislila sam kako će Marko sutra vjerojatno nazvati onu djevojku iz restorana. Ili neće. Možda za tjedan dana. Možda ništa ni ne bude od toga često ne bude, samo koji put ispadne posao. Znam to.
Ali, recimo da ispadne, dobar posao.
I što onda?
Dobar posao je dobar. Za oboje. Kune su kune. Naučila sam sebe da ne izmišljam priče bez stvarnog temelja. Vidjela si razgovor ne izmišljaj. Jesi vidjela osmijeh ne izmišljaj. Budi u onome što je.
A što je bilo: on je išao. Sjedio je s Darkom. Pomogao mi s kaputom. Napravio čaj.
I rekao lijepa.
Je li to istina?
Moguće. Ono, haljina znam da mi dobro stoji. On često ne primijeti. Ne tako što ne želi, nego gleda nekud drugdje. Radiona, klijenti, tablet na kauču.
Ali večeras je primijetio. Ili se barem sjetio.
Marko, rekla sam.
Hm?
Stvarno si zaboravio reći? Ili si sad izmislio?
Tišina. Čekala sam.
Stvarno zaboravio, rekao je. Razmišljao sam o tome dok sam ti navlačio kaput. Onda taksi, pa sam se preletio na Stipu i njegovu nervoznu ženu. Gledao sam ih i mislio: evo ljudi kojima je zajedno teško, ali i dalje su skupa.
Zašutjela sam.
Zašto mi to govoriš?
Ne znam. Samo sam razmišljao o tome dok smo se vozili.
I?
I ništa. Samo misao.
Zagledala sam ga u polumraku prolazio je svjetlo s ulice kroz zavjesu. Marko je ležao na leđima, gledao u strop.
Je li nama dobro zajedno? upitala sam tiho.
Duga pauza.
Meni je s tobom normalno, napokon je rekao.
To nije isto što i dobro.
Normalno je dobro. To je stabilno. Pouzdano. Nije svaki dan vatromet, ali nije ni požar. Nije li i to dobro?
Razmišljala sam.
Nije loše, rekla sam. Samo bih ponekad voljela da ti mene pozoveš. Da se sjetiš sam. Da primijetiš.
Danas sam primijetio.
Danas.
Petra. Hoćeš da ti svakodnevno govorim da si lijepa?
Ne. Samo da ponekad kažeš. Kad stvarno misliš. Ne svaki dan.
Marko je šutio.
Dobro, rekao je.
Što dobro?
Kažem kad budem mislio.
Nisam odgovorila. Šime se proteg’o, smjestio još bolje. Vani je prošao auto crta svjetla po stropu i nestala.
Legla sam. Marko je ugasio svjetlo.
Ležala sam u mraku i mislila ne o onoj curi, ne o smiješku, ne o onome što je bilo. O tome da sam ja njega pozvala. Ja. Htjela sam da ide. Da nisam sama.
A on je išao.
I primijetio. I rekao.
To je nešto. Možda ne sve. Ali je nešto.
Marko, šapnula sam.
M? umorno.
Sljedeći put ti predloži. Ne čekaj da ja zovem.
Tišina. Onda:
Hoću.
Ozbiljno.
Petra. Hoću, kažem ti.
Zatvorila sam oči.
Šime je spokojno disao kraj mojih nogu.
Ne znam što će biti. Nikad ne znam s poslom, novcima, s njim. Život je takav: nekad dobro, nekad ti iznenada dođe onaj peckavi osjećaj kod zida.
Ali sad mi je toplo. Ima miris mente. I on je rekao lijepa.
Za danas, to je dovoljno.
Zaspala sam.
A haljina je visjela na vratima ormara crna, dobra, kupljena na sniženju prije tri godine. Pričekat će do sljedećeg puta.
Naučila sam: nekad je dovoljno dobro dobro. Kad zbrajaš male stvari, imaš život. To treba znati cijeniti.
