Dogodilo se davno, sada se sjećam tih dana kada sam imala šezdeset godina i živjela sama. Nisam imala djece, a ni muža. Istina, jednom sam bila udata. Bilo je to kad sam imala dvadeset i pet godina, udala sam se iz ljubavi.
Brak mi je razorio muž koji je bio nevjeran. Doveo je ljubavnicu u naš stan, u središtu Zagreba. Naravno, nisam mogla to podnijeti; spakirala sam svoje stvari i otišla roditeljima u Osijek. Samo dva mjeseca nakon što smo se razveli, saznala sam da sam trudna.
Moram priznati, nisam htjela reći bivšem mužu što se desilo. Nisam ga ni kontaktirala. Odlučila sam da sama odgajam dijete. Kada se rodio moj sin, doktori su mi saopćili tužne vijesti: “Vaše dijete je rođeno vrlo slabo, ali to nije sve. Ima neizlječivu bolest. Bit će prava sreća ako doživi jedanaest ili dvanaest godina.”
Nisam znala što da radim, kamo da pođem. Odgajala sam sina, hranila ga svaki dan, ali u glavi mi je bila samo jedna misaoda će uskoro napustiti ovaj svijet.
Moj sin je živio do svoje petnaeste godine. Sin i otac su mi umrli u razmaku od samo tjedan dana. Izgubila sam dvije najdraže osobe.
Otac mi je ostavio svoj stan, koji je bio prostran i nalazi se u samom srcu Zagreba. Godinama sam živjela sama i nisam imala puno muškaraca u životu. Željela sam imati dijete, ali bojala sam se ponoviti istu priču, pa nisam više riskirala. Kad sam napunila četrdeset i pet godina, kupila sam si laptop da mogu biti u kontaktu s rodbinom i čitati vijesti.
Rodbina je saznala da živim sama, pa su počeli dolaziti u posjetu, jedan za drugim. Donosili su poklone i suvenire iz Varaždina i Rijeke. Često su pitali jesam li napisala oporuku, a kad su saznali da nisam, počeli su pričati o svojim financijskim problemima i žaliti se. Neki su čak nastojali s drugim članovima obitelji izgledati bolji u mojim očima. U srcu sam znala kome će stan ostati. Imam prijateljicu čija kći mi pomaže uvijek, bez ikakve koristi.
Mojoj obitelji bitna je samo nekretnina. Na kraju sam prestala kontaktirati rodbinu, ali to ih nije smetalo.
Jednog dana me zvao rođak iz Splita pa je drsko pitao jesam li još živa i kome ostavljam stan. Toliko sam se uvrijedila da sam blokirala sve kontakte, da mi više ne pišu ni ne zovu.
Sve se to dogodilo prije mnogo godina, ali i danas osjetim mirnoću što sam odlučila živjeti po svom. Stan u Zagrebu ostavit ću onima koji su ljudski i iskreni. Ni kune neću dati onima koji gledaju samo svoju korist.
