Sjedila sam samotno za stolom u svom stanu u Zagrebu, promatrajući zalazak sunca kroz prozor. Suprug, Ivan, napustio me prije nekoliko godina otišao je tiho, ostavivši Marka kao jedino svjetlo mog života. Odgajala sam ga s puno ljubavi i pažnje, sve što smo imali ulili smo u njegovo obrazovanje. Prije nego što se oženio, Marko je živio s nama. Već tijekom studija započeo je s radom, a čim je završio fakultet odmah je dobio pristojan posao.
Marko je bio moja ponos, dijete za primjer. Suprug i ja nikad nismo mogli kupiti stan za njega; živjeli smo skromno cijeli život, pa smo tek s četrdeset godina uspjeli kupiti mali stan za nas dvoje. Prije toga smo bili podstanari, pa nije bilo šanse za drugi stan. No Marko je uvijek bio snalažljiv sam je mogao stvoriti svoj dom, baš kao što smo i mi morali.
Kada mi je Marko jednog dana rekao da ima djevojku, srce mi je zadrhtalo od sreće. Trudila sam se imati dobar odnos sa snahom; nikad joj nisam prigovarala ni zamjerala, nije mi bilo važno tko će mi biti snaha jedino me zanimalo da je moj sin sretan. U početku mi je Josipa bila draga, skromna, uljudna. Ali nakon svadbe, sve se promijenilo.
Marko i Josipa su otišli na medeni mjesec na Brač, a kad su se vratili, Josipa je dala otkaz. Rekla je da joj šef previše prigovara te da želi posao gdje će se više cijeniti. To, naravno, nije bio kraj već dvije godine sjedi kod kuće, živi na Markovoj grbači i ne namjerava raditi.
Njih dvoje žive u Josipinom garsonijeri na rubu Zagreba maleni stan, jedva ima mjesta za hodati. S obzirom da Josipa ne radi, Marko nema mogućnosti kupiti novi stan; sve što zaradi odlazi na Josipine frizerske salone, kozmetiku i odjeću.
Ne mogu pojmiti da netko dvije godine ne uspije pronaći posao. Mislim da mi laže kad kaže da ide na razgovore. Čini se da uživa u tome da joj suprug sve pruža i živi lagodno.
Jednom sam je pitala planiraju li dijete. Ma kakva djeca, pa jedva imamo prostora za nas dvoje, odgovorila je Josipa hladno. Možda bi mogli početi štedjeti za kredit, rekla sam tiho. Nemamo od čega štedjeti, jedva sastavljamo kraj s krajem, odbrusila je Josipa.
Povukla sam se nisam htjela reći ono što sam mislila: da bi već nešto imali da Josipa ne sjedi kod kuće. Da su zaista htjeli štedjeti, sigurno bih ih pomogla, jer sam već odvojila lijepu svotu kuna za budućnost, ali sada to ne želim jer znam da bi Josipa sve potrošila na besmislice.
Nedavno je Josipa počela spominjati dijete; žalila se da vrijeme prolazi i da bi trebali razmišljati o nasljedniku, ali kako odgajati dijete u ovakvim uvjetima? Mark se počeo slagati s njom.
Mama, znaš, Josipa i ja razmišljamo zašto ne biste zamijenili apartman s nama? Ništa neće biti pravno zapisano, samo promijenimo stanove, i gotova stvar. Tebi bi dovoljno bilo naše malo mjesto, a mi bismo mogli živjeti u tvom velikom stanu bez brige oko kredita.
Markove riječi su me zabolele to nije mogao sam smisliti. Rekla sam mu da ne mogu biti daleko od svog doma zbog posla i da stare bukve ne presadiš lako.
Još par godina ćete raditi, a onda ćete imati unuke, rekla je Josipa s osmijehom.
Odbila sam njihovu povoljniju ponudu, nije mi se sviđala, ne želim otići iz svog doma.
Nakon toga, Marko je još nekoliko puta pokušao otvoriti tu temu. Svaki put me njegove riječi još više povrijede. Moj sin nikad nije pokušavao profitirati na tuđoj nesreći, a sada ga njegova žena odvodi u tom smjeru.
Hajmo, idemo kući. Rekla sam ti da tvojoj mami nije stalo do naših djece, ona ništa ne bi napravila za nas! Josipa je rekla Marku kad su me zadnji put posjetili.
Od tada mi se Marko više ne javlja ne odgovara na pozive, ne šalje poruke. Ne razumijem, on nije glup, ali kad je Josipa kraj njega, kao da razmišlja samo što ona kaže.
Sjedim u tišini, a težina neizrečene boli slama mi srce. U mom stanu mirisi prošlih godina, na zidovima slike Ivana i Marka iz djetinjstva. Pitam se hoće li mi se sin ikad ponovno vratiti, ili će ga Josipina hladnoća zauvijek oteti iz mog života.
