Restoran u koji me Branimir pozvao na naš drugi susret bio je pravi primjer zagrebačkog luksuza kakvog se sjećam – polumrak i diskretna glazba, dok su konobari klizili među stolovima u tišini, nalik sjenama. On sam savršeno je odgovarao toj atmosferi: skupi odijelo, zapažen sat i ona karakteristična polu-smiješna grimasa na licu čovjeka koji vjeruje da je uvijek središte svake prostorije.
Naruči što god želiš, rekao je šeretski, ne pogledavši ni u jelovnik. Nikad nisam volio kada se žena s nečim ograničava.
Zvučalo je kao nešto iz bajke o izdašnom princu, no u meni je odjednom proradila nelagoda. Možda zbog njegovog odmjeravajućeg pogleda ili zbog načina na koji preglasno i prečesto spominje bivše, tvrdeći kako su ga sve gledale samo kao “novčanik”.
Odabrala sam salatu s patkom i čašu graševine. Branimir je pak naručio biftek, tatarski odrezak i butelju skupog crnog vina. Razglabao je o biznisu, žalio se na površne ljude, govorio o vrijednostima i “duhovnim srodnicima”. Ja sam slušala, kimala glavom, no osjećala sam se kao da sam došla na ispit, gdje svako malo može uslijediti pitanje koje će me zateći nespremnu.
Kazalište jednog glumca
Kad je konobar donio račun u crnoj kožnoj mapi, Branimir nije ni prekidao svoju priču. Usput se posegnuo za unutarnjim džepom sakoa, pa drugim, pa opipao hlače. Izraz mu se promijenio sigurnost se pretvorila u lažiranu zbunjenost.
Vrag odnio, izgovorio je gledajući me ravno u oči. Izgleda da sam ostavio novčanik ili u uredu ili u drugom automobilu.
Raširio je ruke, glumeći nemoć, no stvarne panike nije bilo. Nije tražio od konobara da pričeka, ni posegao za mobitelom kako bi pokušao riješiti problem s transferom. Samo je gledao u mene.
Vidi ti, kakva neugodna situacija, nastavio je, zavalivši se u stolac. Možeš li uskočiti? Plati ti sada, ja ću ti vratiti poslije. Ili sljedeći put, uz kamatu.
Postalo mi je jasno: ovo nije slučajnost, već unaprijed smišljeni “test”, o kojem je ranije raspravljao.
Znala sam za takve priče čitala na forumima, gledala u slabim sapunicama, ali nikad nisam mislila da će se meni dogoditi, i to od odraslog, uspješnog muškarca.
Njegova logika bila je smiješno jednostavna: ako žena plati bez prigovora “dobra” je, spremna spašavati i nositi. Ako odbije “materijalist”. U tom trenutku ispred mene više nije sjedio poslovni čovjek, već nesiguran manipulator koji se poigrao ulogom ispitivača.
Bio je uvjeren da je pobjeda njegova, da ću, zbog “perspektivnog mladića”, bez riječi izvaditi karticu.
Hladan proračun
Smireno i polako otvorila sam svoju torbu. Branimir se opustio, misleći da mu je plan uspio.
Naravno, bez problema, blago sam rekla i pozvala konobara.
Razdijelite račun, molim vas, izgovorila sam jasno. Ja plaćam svoje. A za biftek, vino i desert neka gospodin plati.
Osjećaj sam mu nestao s lica.
Što to znači? šapnuo je, naginjući se prema meni. Pa nemam novčanik!
Razumijem, klimnula sam glavom, prislanjajući karticu na POS. No jedva se poznajemo. Normalno je platiti svoje. Večera muškarca koji me pozvao u skup restoran, i naručio najskuplje, ne može biti moja odgovornost. Odrasla si osoba, sigurna sam da znaš riješiti to.
Konobar je zastao, zbunjeno pogledavajući mene, pa njega. Branimir se počeo crveniti, slojevi “sjaja” su nestajali, otkrivajući čistu drskost.
Ozbiljno? prošaptao je. Zbog par kuna? Rekao sam da ću vratiti. Htio sam te testirati.
I testirao si, rekla sam, ustajući od stola. Ja sam žena koja ne dopušta da joj netko manipulira.
Krenula sam prema vratima, ali shvatila da je posljednja riječ još neizrečena. Ostao je sjediti zatečen, kipeći, s neplaćenim računom i bez “novčanika”.
Vratila sam se, izvadila iz torbe nekoliko zgužvanih novčanica i šaku sitniša onaj koji se taloži na dnu svake ženske torbe.
Ako ti je novčanik u drugom autu, znači da nemaš ni za taksi?
Stavila sam novac kraj njegova čaše vina.
Evo ti za tramvaj. Ne brini, stići ćeš doma. Smatraj to mojim doprinosom tvojim “istraživanjima” ženske duše.
Nekoliko ljudi za okolnim stolovima se okrenulo. Branimir je izgledao kao da je dobio šamar.
Izašla sam van na hladan zrak.
Te večeri me sve koštalo samo salatu i čašu vina mala cijena da na vrijeme prepoznaš čovjeka i uštediš sebi godine života. Nadam se da je nešto naučio, no takvi uglavnom ne mijenjaju ništa.
Što biste vi učinili na mom mjestu spašavali “zaboravnog” kavalira, ili izabrali hladnu, ali iskrenu opciju?
