“Ma šest godina zaredom slavimo Novu godinu kod tebe za džabe i sad ćemo opet!” izjavila je svekrva. No, frižider je imao drugačiju verziju…
Marina, poslala sam ti popis, obrati dobro pažnju dočekala me Antonija Pavlović bez ikakvog pozdrava, čim je zazvonila 29. ujutro. Nemoj pobrkati vrste kao lani. Katarina mi je dva mjeseca gurala pod nos da su oni imali bogatiji stol.
Marina je otvorila poruku i ostala zatečena. Dimljeni brancin, ramstek, sirevi s imenima koja ni ne zna izgovorit, pašteta od guščje jetre, kamenice, vrhunske kobasice. Na dnu još stoji: “I uzmi neko pristojno pjenušavo, nemoj onu jeftinu. Vedran će reći koje.”
Šest godina za redom. Šest novogodišnjih noći, Marina tri dana ne izlazi iz kuhinje dok Antonija Pavlović prima komplimente za “bogat stol i široku dušu”. Gosti se motaju oko svekrve s čašama, a Vedran na balkonu puši ili gane do frenda “pet minuta”, što se pretvori u ponoć.
Što šutiš? svekrva zveckala nervozno. Ne valja ti nešto?
Antonija, ovo je dosta skupo Marina je stegla mobitel. Možda da ove godine napravimo malo jednostavnije? Htjela sam skupiti za renovaciju, pločice u kupaoni nam otpadaju.
Jednostavnije? glasi se svekrva, skoro vrišti. Šest godina ti ne prigovaraš, slavimo kod tebe svi, i sad dok sam cijelu rodbinu pozvala, scene mi praviš?! Vedran!
Muž leži na kauču zabijen u mobitel.
Mama je već obećala normalan stol svima ni ne diže pogled. Nemoj me blamirat pred bratom, ionako misle da sam papučar. Radi kako treba, bez drama.
Marina radi kao računovotkinja u jednoj firmi. Štedjela je malo po malo od premija, od svakog što ostane. Skupila je pristojnu svotu za renovaciju. Kupaona se raspada, smrad je curi ispod umivaonika, ali pare idu na hranjenje dvadeset i pet ljudi koji neće reći ni hvala.
Tridesetog prosinca Marina je ustala u šest i krenula u kupovinu. Mesnica, ribarnica, delikatesa. Gepek je klonuo pod težinom kutija. Kad je stigla doma, Vedran gleda TV, Antonija se rasprostire u fotelji s čajem.
Napokon! svekrva ni ne pogleda. Samo mesa nemoj presušiti kao prošle godine. Cijelo ljeto slušam Svetlanu.
Marina je krenula iznositi stvari. Vedran ni makac s kauča. Kad ga zamoli da prenese najtežu kutiju, samo odbrusi:
Ne vidiš da sam zauzet? Snaći ćeš se, ti si od nas najjača i najneovisnija.
Marina spusti kutiju. Gleda muža, svekrvu, njihove sretne face. I odjednom joj sve postane jasno.
Ujutro 31. ona prva ustaje. Vedran hrče preko cijelog kreveta, Antonija otišla u salon “po tuđe ljepote”.
Marina oblači kaput, uzima ključeve i kreće iznositi hranu natrag u auto. Brzo, precizno, bez panike. Brancin, govedina, škampi, sirevi sve u gepek. Kad je zadnja kutija ubačena, upali motor i vozi na periferiju, gdje u staroj zgradi stoji dječji dom.
Novogodišnji ukrasi svuda.
Nakon sat vremena vraća se. Presvuče se u najljepšu haljinu, uredi se, stavlja crveni ruž, sjeda u kuhinji kraj prozora i čeka.
U tri popodne vrata se otvaraju. Antonija dolazi od salona, blista s otfriziranim noktima.
Marina, već spremaš? ulazi u kuhinju Gosti za tri sata, zašto ništa nije narezano? Što radiš?
Marina diže pogled, polako.
Nema od čega spremat.
Kako nema?! Antonija juri do frižidera, otvara ga.
Prazno. Samo margarin na gornjoj polici i malo senfa.
Gdje je sve?! Gdje je kavijar?! Gdje je meso?! Antonija drži se za vrata. Vedran, dođi odmah!
Vedran dolazi, zapuhan, pogleda u frižider, problijedi.
Marina, što si napravila?
Odnijela tamo gdje će se cijeniti ona se uspravlja, gladi haljinu. U dom na Jurišićevoj. Danas imaju kraljevsku večeru. Vi svoju rodbinu nahranite onim što ste sami kupili. Za šest godina, vi niste kupili ništa. Ništa.
Tišina, samo zuji frižider.
Ti… Antonija drži rub stola Nezahvalna! Primila sam te u obitelj! Opraštala da nemaš djece! Da kuhaš tako-tako! A ti ovo meni?
Primili ste me kao služavku Marinin glas hladan, jasan Da kuham, čistim, plaćam i šutim. Šest godina služim vaše rođake, vi primate zahvalnost. Kraj.
Marina, sjedi, razmisli! Vedran ide prema njoj Čekam dvadeset i pet ljudi! Što da kažem?!
Istinu uzima torbu sa stola, trpa dokumente, mobitel, ključeve Reci mami da voli slavit na tuđi račun. Da šest godina nisi dao ni lipe za stol. Da ste mislili da ću život gurati zbog vašeg hvalisanja.
Ne smješ tako s mojom mamom! pokušao blokirati vrata, ali Marina ga zaustavi pogledom.
Sad smijem. I znaš što? Odlazim k roditeljima, otvaram pjenušac koji sam kupila s vlastitim kunama, i slavim bez vaših lista i graje. Snađi se sam.
Antonija staje pred nju:
Odeš li, nema braka! Ne dam Vedranu da živi s takvom!
Super Marina navlači kaput, mirna Reci mu da nakon blagdana predajem papire. Neka sam ode gdje treba, bez mamine pomoći.
Zatvori vrata. Iza nas stara šamara nešto o zid. Marina silazi niz stepenice, sjedne u auto, vozi.
Mobitel luduje za pola sata. Vedran moli, viče, jadikuje. Antonija prijeti, psuje. Marina gasi sve pozive, blokira brojeve.
Kod roditelja je dočekana bez pitanja. Mama postavlja jednostavan stol salata, pečena piletina, domaće predjelo. Tata otvara pjenušac.
Kad sat zvoni ponoć, Marina stoji uz prozor s čašom. Tamo negdje, Vedran i Antonija objašnjavaju gladnoj rodbini zašto je na stolu margarin sa senfom. Tamo negdje, svekrva izgubi obraz pred onima kojima je voljela hvaliti se. Tamo, njen muž prvi put čuje da je “promašaj”.
A ovdje mirno.
Sretna Nova, kćeri tata je grli I nova života.
Mobitel vibrira poruka sa nepoznatog broja. Fotka: djeca iz doma za stolom, sretne face, osmijesi do ušiju. Poruka od ravnateljice: “Hvala. Prava ste im blagdane dali.”
Marina gleda ekran i zna novac je dobro potrošen. Ne na tuđu škrtost, već na one kojima zaista treba.
Podigne čašu. Za sebe. Za hrabrost da kaže dosta. Za to što frižider nije prazan slučajno, nego zato što ona sama tako odlučila.
