Nepotrebna stvar
Davno, u jedno doba koje se sad čini kao davna prošlost, Marija je stajala ispred ogledala u maloj spavaćoj sobi njihove zagrebačke zgrade i isprobavala sad jednu, sad drugu haljinu. Plava haljina, koju je kupila još prije tri godine u Ilici, još joj je dobro stajala u struku, ali Marko je znao reći da mu je “previše seljačka”. Crna, svečana haljina već je zatezala u ramenima, a kopčanje na leđima neugodno stezalo. Ipak, Marija je odlučila obući plavu i počela češljati kosu, spremajući ju u jednostavnu pletenicu.
Marko je izašao iz kupaonice, oblačio je bijelu košulju i vezivao kravatu. Pogledao ju je u ogledalu i lice mu se lagano snuždilo, kao da se nad Zagreb nadvila kišna oblaka.
U tome ideš? upitao je.
U čemu, u tome? Marija se nije okrenula, zaposlena kosom.
U toj haljini.
Pa što s njom nije u redu?
Marko je prišao ormaru, otvorio vrata i neko vrijeme šutio, namještajući manžete.
Marija, tamo će biti ozbiljni ljudi. Partneri, direktori iz Zagreba. Restoran je na Jelačić placu, znaš? Nisu to ćevapi kod rodbine.
Znam odgovorila je mirno. I odjenula sam se pristojno.
Pristojno… ponovio je on uz poluosmijeh, kao da izgovara šalu koja mu zapravo nije smiješna. Imaš li ti uopće nešto što bi pristajalo prilici?
Marija je spustila ruke. Pletenica je ostala nedovršena. Okrenula se k mužu. Kroz dvanaest godina braka, gledala ga je u svakakvim raspoloženjima: umornog, bijesnog, sretno uzbuđenog. Ali ovakvo lice, sa suzdržanim prijezirom i nervozom, gledala je tek u zadnjih pola godine, otkad je Marko postao voditelj prodaje u “Tehnoelektru”, zajedno s, kako su to u šali zvali, “velikom premijom” ozbiljan novac za njihove tadašnje prilike.
Marko, pristojno sam odjevena ponovila je.
Izgledaš kao žena nekog seoskog učitelja prerezao je. Ta tvoja pletenica… haljina ti je kao vreća. A cipele…
Cipele su mi nove.
Marija… duboko je uzdahnuo, kao kad djetetu peti put objašnjava istu stvar. Sada sam na drugoj razini. Razumiješ? Moje kolege dolaze sa suprugama koje… koje paze na izgled, znaju se ponašati i pričati i o nečem drugom osim recepata i susjeda.
U sobi je zavladala muk. Samo što se s ulice čuo zvuk automobila i tramvaja s Maksimira.
Marija je polako spustila četku, vratila plavu haljinu u ormar. Uzela crnu, navukla ju u tišini. Zakopčala kopču, iako je zatezala. Obula cipele. U ruku je uzela torbicu, poklon od prijateljice Ane za rođendan.
Spremna sam.
Marko ju je pogledao. Crna haljina joj je bolje stajala. No to nije komentirao. Samo je tiho kimnuo glavom i provjerio mobitel.
Vozili su se u tišini kroz zagrebačku večer. Kroz prozor je grad jurio sa svjetlima, listopad je bio pri kraju i ranilo se mrakom. Marija je gledala neonske natpise i razmišljala kako sjede rame uz rame, no između njih se stvorila udaljenost koju nijedna karta ili kilometar ne mogu objasniti.
Upoznali su se još na trećoj godini, u studentskom domu u Cvjetnom. Ona je studirala likovnu kulturu na Filozofskom, on menadžment na Ekonomskom. Živjeli su blok do bloka, sretali se u zajedničkoj kuhinji. Ona je pržila jaja, on kuhao čaj i tražio sol. Tako je počelo. Dolazio je k njoj pod izlika: treba knjigu, treba tanjur, kod nje je toplije. Pola godine kasnije sve je bilo jasno: neće nikud, ni on, ni ona. Petnaest godina prošlo, dvanaest su u braku. Sve to vrijeme nije razmišljala o udaljenosti. Sad ju je prvi put osjećala.
Restoran na glavnom trgu bio je baš kako je Marko opisao: visokih stropova, diskretne rasvjete, stolova kitnjasto uređenih za četrdesetak ljudi, sa svježim cvijećem i istim prslucima na konobarima. Vidjela je žene, supruge kolega, neke je poznavala od ranije. Kao da su se sve promijenile u jednu godinu. Ili se njoj činilo?
Marko je odmah našao svoje, rukovao se, nasmiješio. Ta njegova osmijeh, širok, s rupicom na obrazu, bio je drukčiji nego doma. Lijepo se znao smijati pred ljudima, pričljiv, uvjerljiv znala je to uvijek cijeniti, nekada se time i ponosila.
Marija je stajala uz zid. Prišla joj je Jasna, žena Ivana iz računovodstva. S njom je uvijek do sada normalno razgovarala.
Marija, draga, dugo se nismo vidjele! zagrlila ju je, mirišući na poznati miris parfema, toplinu.
Jasna, dobro izgledaš.
Ma kakvi, cijeli dan jurcam, čudo da sam i stigla. A ti, sve dobro?
Sve uredu, rekla je.
Još malo su pričale, Jasna je prešla na kćer, Marija je slušala. Marko ju je pogledao preko cijele sale, pogled kojeg se bojala: ne ljutit, ni razočaran, nego onaj kojim se procjenjuje izvan izloga, kao da biraju robu vrijedi li ili ne.
Večer je tekla polako. Govori, zdravice, smijeh. Marko je sjedio s direktorima, daleko. Smijao se najglasnije, pričao sigurno. To je on mogao uvijek, i divila mu se. Nekad ju je to ponosilo.
Vraćali su se doma u tišini. Marija je izula cipele u predsoblju, otišla u kuhinju po čašu vode.
Marko je skinuo sako, vješao ga, izašao za njom.
I? Kako ti je bilo? pitao je.
Kako što? nije ga pogledala.
Večer. Jesi li se opustila?
Dobro je.
On je malo stajao iza nje.
Jasna je danas bila u novoj haljini. I Iva isto. Jesi primijetila?
Nisam gledala haljine, Marko.
Samo kažem, brinu o sebi. Vidi se.
Okrenula se i dugo, mirno gledala u njega. Gledala je nešto što je milijun puta vidjela i čega je bila umorna.
Slušala sam te kako si za stolom govorio o stanu. Kako ste sami sve sredili.
Marko je slegnuo ramenima.
Pa dobro, i?
Tko je ličio zidove, Marko? Tko je pločice stavljao, tko je tri vikenda provodio na koljenima s fugom?
Nije ništa rekao.
Preuveličavaš.
Samo konstatiram rekla je tiho.
Marija…
Laku noć, Marko.
Otišla je u sobu, nježno zatvorila vrata. Nije zalupila, nije zaključala, samo lagano pritisnula kvaku. Legla je u mraku, zurila u strop. S vanjske strane čuo se šapat kiše. U kuhinji je Marko još dugo nešto prebirao, onda se i on smirio.
Plakati nije mogla. Samo je ležala i razmišljala. Kad ju je zadnji put pitao: Kako si danas provela dan? Samo tako, iz brige, bez razloga. Pokušala je prisjetiti se nije mogla.
Sljedeći dani prošli su u miru. Marko je odlazio na posao rano, vraćao se kasno. Marija je kuhala, čistila, peglala mu košulje za cijeli tjedan, vješala ih na uredne vješalice. Navikla se na ritam još kad je dala otkaz u tiskari. Prije tri godine Marko joj je rekao da nema smisla više raditi za par sto kuna, kad ima dovoljno posla oko kuće i on može sam zaraditi. Pristala je, vjerujući da je privremeno. Tri godine i još je ostala kod kuće.
Cijeli joj se dan vrtio oko njegovog rasporeda. Doručak do sedam, ručak u osam navečer. Pranje rublja utorkom i petkom. Čistila je srijedom. Četvrtkom išla u dućan i uvijek uzimala što on voli piletinu, kefir, brokulu. Nikad nije zaboravila njegove tablete za tlak, uvijek mu ih stavljala uz šalicu. Naručivala ga kod doktora, jer bi on uvijek bio prezauzet.
Nije to radila zato što je morala. Radila je jer je takva bila narav. Jer ga je voljela. Ili jer je navikla voljeti. Granica se s godinama tako izlizala da je teško razlučiti što je što.
Korporativna zabava bila je u petak. Sljedećeg petka, Marko je došao kući prije, oko šest. Marija je čula da je zalupio vratima, skinuo cipele, naravno ne na tepih, nego gdje mu padne još jedna nova navika. Ušao je u kuhinju, baš kad je miješala lonac s gulašem.
Marija, u subotu idemo kod Novakovića na selo.
Novaković je bio novi kolega, upoznao ga je na seminaru.
Dobro, rekla je Marija.
Samo… mogao bi nešto s frizurom napraviti? Mislim, ne tu pletenicu stalno. Maja Novaković je mlada, bit će tamo ‘normalnih’ žena. Idi kod frizera, možda?
Bila sam kod frizera prije tri tjedna.
Možeš opet.
Miješala je gulaš, polako, namjerno.
Marko, reci mi nešto. Ti se sjećaš kako smo iz studentskog doma vozili presjedanjima do tvoje bake u Gorski kotar? Imala sam dvadeset tri, nosila traperice, stare tenisice i ovu istu pletenicu. I cijelim putem držao si me za ruku.
Šutio je.
Sad želiš da budem netko drugi rekla je.
Želim da budeš primjerena odgovorio je. Život se promijenio.
Život se promijenio ponovila je.
Isključila je štednjak, uzela kuhinjsku krpu, obrisala ruke. Okrenula se. On je još stajao na vratima s blagim nestrpljenjem, spreman na njeno klasično: Dobro ili U redu.
No, ovoga puta nije rekla ni jedno ni drugo.
Ne odgovaram ti više rekla je. Znam. O tome sam puno razmišljala.
Ajme, Marija, opet počinješ…
Ne počinjem. Završavam. Završavam s glumom da je sve dobro.
On je prišao hladnjaku, otvorio, natočio si vode pa pio iz boce. I to je bila jedna od novih navika.
Imaš krizu, rekao je. Doma si stalno, zato si nervozna.
Izlazim ja. Idem u trgovinu, kod Ane…
Marija. Odložio je bocu, pogledao ju s izražajem koji je mrzila milostivim. Ti si dobra žena. Dobra si domaćica, sve je uredno. Samo što ne uspijevaš pratiti život. Razumiješ? Trebam nekog s kim nije sram izaći.
To sram palo je na kuhinjske pločice kao kovanica bučno i teško.
Mariji je nešto stalo u grlu, ne suze, nego drukčije kao da joj je negdje duboko pukao neki osigurač.
Dobro, rekla je ravno. Razumjela sam.
I izišla iz kuhinje.
Te noći nije spavala. Ležala je gledajući strop, slušala kako Marko diše, bez imalo brige. Razmišljala je o toj riječi sram. Pripisivala ju je sebi. Ona, Marija Branković, trideset šest godina, koja zna oslikati zidove da pola susjedstva fotografira njene radove. Koja je od koštice uzgojila limun na prozoru. Koja je jednom, kad je njemu temperatura narasla na četrdeset, cijelu noć naizmjenično mijenjala obloge. Koja mu je na njegov prvoj velikoj poslovnoj prezentaciji ostala budna do kasno, ispravila mu pravopis, a šutjela o greškama. Koja je svaki put kad je išao na važan sastanak, pažljivo peglala i šivala dugmad koju nikad nije ni primijetio. Sram.
Diskretno je ustala da ga ne budi. Izašla u kuhinju. Natočila si čaj. Sjela kraj prozora, gledala grad. Onda je uzela mobitel i napisala poruku Ani: Ana, ne spavaš?. Nije odgovarala bio je jedan sat ujutro.
Otvori galeriju s fotografijama. Listala je dugo. Našla stare slike iz studentskih dana. Ona i Marko u bloku, jedu nešto iz istog tanjura, oboje se smiju. Ima pletenicu, a Marko onaj izlizani džemper koji mu je kasnije popravila.
Zatvorila je mobitel.
Subota. Marko je ustao u devet, dobre volje, kao da sinoćnji razgovor nije ni bio. Takav je mogao biti teme je zatvarao kao prozore. Marija mu tiho stavi ispred tanjur s jajima i kruhom.
Odličan doručak rekao je, gledajući u telefon.
Ona je oprala tavu, otišla u spavaću, otvarala ormar. Dugo je gledala svoje stvari. S vrha uzela staru tamnoplavu putnu torbu iz studentskih dana. Spustila na krevet.
Spakirala nije puno. Nekoliko pari donjeg rublja. Džemper. Debele čarape. Staru udobnu vestu koju Marko nije ni registrirao. Zbirku pjesama Vesne Parun s police. Malu bilježnicu i set olovaka. Bočicu omiljenog parfema. Punjač za mobitel.
Našla je vlastitu karticu iz ladice ispod daske za rezanje uvijek ju je potkradala s Markovih sitnih kuna, nikad puno, ali dovoljno. Uzela je karticu.
Marko je još sjedio za stolom.
Idem malo van rekla je.
U redu odgovorio je ne dižući pogled.
Odjenula se, uzela torbu i izišla.
Vani je bio hladan kasni listopad. Do autobusnog kolodvora bilo je dvadesetak minuta pješice. Hitala je lagano, torba joj je bila lagana, noge su ju same nosile.
Na kolodvoru je kupila kartu za Vrbovec. Tri i pol sata puta, s presjedanjem u Koprivnici. Znala je rutu napamet gotovo svako ljeto išla je kod bake Marije u Vrbovec. Nakon bakine smrti, kuća je ostala, povremeno bi otišla, zaključala škure, platila porez. Marko joj je jednom išao dosadno mu je bilo, miris na stare daske mu nije pasao.
Kupila je kartu. U minijaturnom kafiću na kolodvoru uzela šalicu čaja. Nazvala Anu.
Marija, sve u redu? Ana se odmah javila.
Anna, idem. Odoh u Vrbovec, kod bake.
Ali… bakina kuća je prazna!
Znam. Kuća je tu. Može se tamo živjeti.
Ana je nekoliko trenutaka šutjela.
Jeste se posvađali? napokon pitala.
Nismo. Samo… rekao mi je da mu je sa mnom sram izaći.
Ana je naglo izdahnula. Šutnja.
Da dođem do tebe?
Ne treba. Moram sama. Tamo mi je mirno.
Zna Marko?
Saznat će.
Marija…
Dobro je. Nazvat ću kad stignem.
Popila je čaj, dočekala autobus. Autobus star, s ispranim sjedalima i mirisom djetinjstva. Sjela je do prozora, torbu pokraj sebe. Izvadila bilježnicu i olovke. Samo ih držala.
Telefon zazvoni u džepu Marko. Gledala je ime dok nije prestao zvoniti. Onda mu je napisala: Otišla sam u Vrbovec. Ne traži me. Trebam vrijeme.
Autobus je krenuo. Zagreb je nestajao iza prozora, sa svjetlima, zgradama, restoranima na trgu i uredima važnih ljudi. Marija je gledala kroz prozor i mislila kako ju nije strah. Prvi put, zapravo, osjećala je olakšanje ono što ju je pritiskalo počelo se polako udaljavati.
Kroz prozor počela je padati kiša ista ona jesenja, sitna. Put je išao kroz polja, uz šume, sela u kojima se iz dimnjaka dimilo i živjelo još starim ritmom. Nagnula je čelo o hladno staklo i zatvorila oči. Riječ “sram” još joj je brujala u ušima.
Ali pomalo, polako, nadjačao ga je neki drugi osjećaj: sjećanje na bakin kuhinjski stol, pitu od zelja, miris drva u peći, heklani stolnjak na stolu. Baka bi govorila: Marija, imaš ruke. Nikad nećeš propasti. Glavno da ih ne sakriješ.
Autobus je vozio dalje.
***
U Koprivnicu je stigla predvečer. Presjedanje je čekala na drvenoj klupi stare autobusne stanice. Vani je mirisalo na mokre jakne, na televizoru je išlo neko natjecanje. Marija je izvukla bilježnicu i crtala prozor, ženu na klupi, njene kese i gumene čizme. Ruka je radila sama, lako, kao da nikada nije prestala crtati.
U Vrbovec je stigla pred devet navečer. Koračala je prašnjavom cestom koju je poznavala jednako dobro kao haustor u Zagrebu. Selo je spavalo, gorjelo je pokojih svjetlo. Bakina kuća još na istom mjestu, kraj stare kruške koja je narasla otkad je nema.
Ključ je stalno nosila na privjesku. Marko je znao pitati zašto zlu ne trebalo”, odgovarala bi.
Vrata su škripala od vlage. Upalila je svjetlo struja nije bila isključena, računi su se dugogodišnje plaćali trajnim nalogom. Pahuljica prašine svuda, debela, kao sivo pokrivalo. Ormar uz zid, lavor u kutu, stol s kariranom krpom. Sve na svom mjestu, strpljivo u tišini.
Ostavila je torbu, obišla kuću. U spavaćoj sobi još je vedno bakino šareno prekrivač, pokriven čistom plahtom. Uzela ga je pažljivo, stresla. Prašina zapleše pod svjetlom žarulje, ona kihne, pa se nasmije. Eto, od toga se počinje.
Noć je spavala duboko, prvi put nakon dugo vremena. Pod bakinim pokrivačem, u hladnoj sobi.
A u Zagrebu, Marko nije znao što će sa sobom.
Mislio je da će se vratiti do večeri. Onda do noći. Zvao ju je još tri puta, nije se javljala. Pročitao je njenu poruku još jednom: Otišla sam u Vrbovec. Ne traži me. Trebam vrijeme. Riječ “vrijeme” ga je najviše iritirala riječ od koje ništa ne znaš, a ipak sve govori.
Podgrijao si je gulaš što ga je ostavila na štednjaku. Pojeo, sjedio dugo pred televizorom, zapravo ne gledajući ništa. Leže, ali ne zaspe. Stan za koji nikada nije mislio da mu je tih, sada je zjapio kao da je netko odnio pozadinski šum, onaj koji ne primjećuješ dok ga nema.
Ujutro je skuhati kavu. Prejaka, naravno. Pronašao jaja, skuhali ih, pa zaboravio. Jeo napola, odjenuo prvu košulju s hrpe. Košulje na vješalicama bile su uredno ispeglane, Marija je to napravila zadnji petak. Obukao je onu plavu što mu je bila najdraža.
Na poslu ga je direktor pozvao na sastanak o rezultatima sve kao obično. Samo ga je kolega Krešo upitao: Marko, si dobro? Jesam, odvratio je.
Uvečer je opet shvatio da nema hrane. Marija bi inače pripremila unaprijed za nekoliko dana, ali taj put nije stigla ili nije htjela. U frižideru je našao komad sira, jaja i pola paketa maslaca. Naručio je dostavu. Jeo pizzu iz kutije.
Prošao je tjedan. Marija se nije javljala. Kratko joj je napisao: Kako si? Odgovorila je nakon par sati: Dobro. Nije dodala ništa više.
Stan se počeo mijenjati. Posuđe se gomilalo u sudoperu. Pere ga, ali ne do kraja, ostaju tragovi. Na stolu stoje vrećice iz dućana. Po kutu predsoblja nagomilane besplatne novine iz poštanskog sandučića. Nikad ih prije nije primjetio, Marija ih je uvijek odmah bacala.
Košulje su mu ponestale nakon tjedan i pol. Naučio je upaliti peglu, ali izabere krivi program, pa je jedna ostala iskrivljenog ramena. Obukao drugu, malo zgužvanu. “Dobar je”, pomislio je.
Na poslu su to primijetili tek nakon nekoliko puta. Odjednom, kad netko tko je uvijek izgledao kao iz izloga, sada dolazi malo neuredan, nezalizanih rukava, percepcija se mijenja, čak i kad ljudi ništa ne kažu.
Tablete za tlak su mu nestale krajem prvog tjedna. Sjetio ih se tek kad mu je navečer počela boljeti glava. Tražio ih, ali ih nije bilo. Marija je uvijek pratila kad nestane, nabavila bi na vrijeme, stavljala kraj šalice. Nikad nije razmišljao kako tablete nestaju one su uvijek tu, kao i topla voda.
Išao je u ljekarnu. Trebao je recept, a on je bio kod Marije, među papirima. Tamo je pronašao samo stari, istekao. Prvi slobodni termin kod doktora bio je tek sljedećeg tjedna.
Bez tableta, glavobolje su bile sve češće.
U to vrijeme upoznao je Ivonu.
Bilo je to na večeri koju je organizirao kolega Novaković. Ivona je radila u PR agenciji i došla je kao gošća. Visoka, kratke kose, stroga u odijelu, vrlo sigurna u sebe baš onakav tip žene čiju je eleganciju Marko zadnjih mjeseci smatrao uzorom. Lijepa, uglađena, govori bez treme, pravo u oči.
Stali su pričati, Ivona je bila pametna, brza, malo zajedljiva. Postavljala je pitanja o njegovom poslu, slušala s istinskom pažnjom barem se tako činilo.
Ponudio ju je odvesti. U autu su nastavili razgovor. Tražila broj, spomenula neki projekt u kojem bi mogli surađivati.
Marko je te večeri nakon dugo vremena mislio na nešto osim tišine u stanu. Ivonu, njenu kosu, kako ga je gledala s poštovanjem. Tako, kako mu je nedostajalo.
Jutro nakon toga, Ivona je poslala poruku kava i da ponovimo razgovor. On je odgovorio: Naravno.
Našli su se još jednom za kavu, još jednom u nedjelju, ovaj put ne poslovno. Marko je osjetio nešto nalik olakšanju, nešto novo i lako.
U Vrbovcu je Marija proživljavala svoje dane drukčije.
Prva tri dana samo je čistila. Ogromno, ali ljekovito. Takvo čišćenje, kad znaš sve polazi ispočetka. Iz drvarnice je izvukla staru metlu, našla krpe. Prozore prala octom i vodom tako je baka radila. Iz dvorišta iznijela tepihe, istukla ih šibom od lješnjaka. Polagala police, prati lavor, čistila pećku.
Peć je prvi put naložila tek drugi dan, nije odmah uspjela, dimilo je, ali kasnije se sve sredilo. Kuća se grijala polako, od poda do stropa. Marija je sjedila na staroj stolici i gledala žar kroz malena vratašca. Tek tada osjećala je nešto nalik zaboravljenom miru.
Susjeda, baka Kata, kojoj je bilo već preko sedamdeset, svratila je treći dan. Pokucala, ušla s lončićem mlijeka i komadom kukuruznog kruha.
Vidim svjetlo, pa mislim tko je to. pogledala je Mariju pažljivo. Propala si, podočnjaci…
Dobar dan, bako Kata.
Sjedi, sjedi. Uzmi mlijeko, meni ga je puno, a ti si ipak na selu. Kruh je od jučer, mekan još.
Marija je uzela lončić.
Ostaješ dugo? pitala je Katarina.
Ne znam još.
Zna li muž gdje si?
Zna.
Onda dobro. Znaš i sama kad trebaš nazad.
Nije više ništa pitala. Samo je rekla da pokuca ako treba nešto. Otišla je. Marija ju je gledala u leđa i pomislila kako postoje ljudi čije tiho prisustvo vrijedi više od ijedne riječi.
U bakinoj škrinji našla je i nešto važno boje. Ne bakine, njezine. Kad je prije osam godina posljednji put dolazila, donijela je temperu i kistove planirala je oslikati škure, ali nije stigla. Tempera se osušila. No, kistovi su ostali dobri. Na dnu je našla nekoliko još živih kutijica gouachea.
Izvadila ih je, složila na stol. Uzela bilježnicu. Iz prve je ruke nacrtala grančicu kruške ispred kuće, crnog vrapca na ogradi. Ispalo je živo, pomalo se iznenadila kako joj ruka nije zaboravila.
Sljedeći dan otišla je u obližnju trgovinu, dva kilometra pješice. Uzela akril, najobičniji, i debelu četku. Pitala prodavačicu Željku za podlogu nije bilo, pa je uzela bijelu boju za drvo.
Ispred kuće je stajala i mjerila stare škure sive, oljuštene. Dodirom je osjetila čvrsto drvo. Može se spasiti.
Počela je s njima. Najprije je pobrusila, premazala bijelom. Kad se osušilo, uzela je kist i crtala. Najdraže motive: cvijeće, lišće, ptice, vinjete. Samostalno, u staroj jakni, s crvenim obrazima od hladnoće, zamrznutim prstima. Boja se dobro primala.
Željka iz trgovine zastala je kraj kapije.
Vi to sami radite?
Sama.
Divno… Možete i meni oslikati vrata? Gledam ih svaki dan, sramota me poznati.
Može smijala se Marija.
U Zagrebu je Marko nastavio viđati Ivonu. Druženje s njom bilo je ugodno, lagano, u kazalište su išli, iako on nije ljubitelj. Ivona je znala nekako održavati razgovor.
Jedne večeri poslala mu je poruku obiman tekst o projektu, investicijama, jednom klijentu koji traži partnere u korporativnom sektoru. Spomenula što misli o njemu.
Marko je poruku iščitao nekoliko puta. Nazvao kolegu Novaka.
Rec’ mi za ovu Ivonu iz PR-a.
Pametna žena, Marko, samo pazi. Brzo procijeni da li joj trebaš. Nije loša, ali zajedljiva. Kalkulira sve.
Marko je spustio mobitel i dugo gledao njihovu prepisku. Pročitao prvi dio, drugi. Shvatio je da kolega ima pravo njezin je interes bio za njegova poznanstva, klijente, posao. Ne za njega, samo njega.
Odložio je telefon.
Te noći je ležao, gledao strop. Stan mu se činio još prazniji. U kutu gomila neopeglanih stvari. Pokraj kreveta šalica od prije dva dana. U kupaonici ne radi jedna žarulja, mrsko mu je mijenjati. Sudoper začepljen.
Marija je u Vrbovcu vodila razgovore s pijetlom.
Baka Kata ju je zamolila da na par dana pripazi na kokoši dok ode k kćeri. Marija je pristala. Kokoši su bile mirne, ona bi im bacila žito, one bi veselo kljucale. A pijetao, Stjepan, crven i važan, odmjeravao ju je svaki put.
Što, ne vjeruješ mi? smijala se Marija, stojeći u gumenim čizmama.
Stjepan bi ju samo pogledao.
Nema veze… Hrane ima, nemoj se ljutiti.
Naslonila se na plot i nasmijala. Pomislila evo, smijem se pijetlu u selo u studenom, u blatnim čizmama. I dobro mi je.
To ju je iznenadilo. Nije tražila dobro otišla je jer više nije mogla ostati. A ovdje je našla mir. Drugi ritam, drugi zrak. Ujutro se budi prirodno, bez alarma, drva mirišu, treba naložit peć. Navečer sjedi uz knjigu ili bilježnicu. Nitko ju ne gleda ocjenjujućim pogledom.
Ana je nazvala sredinom druge sedmice.
Kako si?
Dobro, Ana. Stvarno dobro.
Marko me zvao.
Marija je šutjela.
I što?
Pitao kako si. Rekla sam da ne znam ništa. Samo da si živa.
Hvala.
Marija, koliko planiraš ostati?
Marija je pogledala škure koje dovršava plave ptice na bijeloj pozadini, crvene bobice. Lijepo je ispalo, znala je sama.
Ne znam.
Razmišljaš o razvodu?
Ne razmišljam ni o čemu konkretnom. Samo živim.
Dobro. Pazi na sebe, jedeš li barem?
Jedem. Kata donosi mlijeko, sama kuham. Dobro sam.
Poslije razgovora izišla je u dvorište. Stala pod krušku, nebo je bilo zelenkasto, s prvom zvijezdom iznad kuće.
Mislila je na Marka. Ne s ljutnjom, ne s boli. Proveli su petnaest godina zajedno. To ne nestaje samo zato što je on rekao pogrešnu riječ. Ali riječ ne nestaje.
Stajala je još malo pa u kuću. Trebalo je podložiti drva i skuhati žgance za večeru. Život u Vrbovcu nije dopuštao stajanje i promišljanje uvijek je bilo posla i to joj je sada odgovaralo.
Marko je u Zagrebu primijetio da mu na poslu ništa ne ide. Zaboravio je na važan termin s klijentom. Marija je inače uvijek dvaput podsjećala. Sada je zaboravio, mobitel se ugasio, sastanak propustio. Klijent je otišao. Ispričao se, ali kolega je pogledao s pitanjem.
Poslije je zabrljao tablicu, zamijenio stupce. Krešo je u zadnji trenutak primijetio. Marku su obrazi gorjeli od srama.
Doma je još gore. Pokušavao je čistiti subotom, ali tri sata nisu bila dovoljna za sve. Shvatio je: treba svaki dan malo, drukčije ne ide. Sada, kad nije, ništa nije kako treba.
Pišući Mariji: Kako si?. Ona opet: Dobro. Škure si popravila? Oslikala. Kako misliš? Nije odgovorila.
Prošlo je još dana. Ivona je opet pisala vezano uz posao, ali je odbacio. Prirodno su prestali komunicirati.
Ostao je sam u stanu koji su zajedno uređivali. Odjednom, sve je bilo previše njegovo. I previše prazno.
***
Prosinac je u Zagreb stigao bez najave. Marko je stajao s tankom kavom uz prozor, gledao prvi snijeg što je legao na Maksimir i imao osjećaj da mu je u prsima stalno neka težina.
Na poslu su svi jurili normu prije kraja godine. Marko je radio kao robot, vođen tuđim zamahom. Krešo vukao dvostruko, Marko to znao ali nije komentirao.
Direktor ga je pozvao jedan dan.
Marko, jesi li dobro?
Dobro sam.
Posao je važan, znate. Da ne izgubimo klijentelu, sve viste prati.
Pratim.
Direktor ga je gledao još nekoliko sekundi, kao da planira reći još nešto ali onda odustane.
Navečer je kupio piletinu, krumpir, povrće. Skuhao juhu, ali juha je bila neslana i vodenasta, izlio je pola.
Sjeo u stari naslonjač, baš onaj u kojem je Marija voljela čitati. Naslonjač je bio mekan, pritisnut u njenom dijelu. Pogled mu je pao na policu s knjigama. Njene knjige: Parun, Cesarić, Buljan, povijest umjetnosti. Njegove: pokoji poslovni priručnik, neki krimić. Njezine potrošene, čitane; njegove jedva taknute.
Prišao polici, nasumično otvorio Zlatnu knjigu hrvatskog pjesništva. Našao rečenicu o čovjeku koji nešto radi rukama; svaki put komadić sebe ostavi u tome. Zatvorio, vratio.
Prije Božića mu je nazvala majka.
Sine, Marija ti je još uvijek u Vrbovcu?
Ništa ga ne čudi majka je uvijek znala.
Da odgovorio je.
Dugo već…?
Skoro mjesec.
Hoće li se vratiti?
Ne znam.
Nije ništa rekla.
Jesi li ju povrijedio?
Mama, nije tako…
Povrijedio si ju ponovila je odlučno. Znam po tvom glasu. I u djetinjstvu si tako pričao kad si slomio nešto, a nisi priznao.
Šutio je.
Dobra je žena, nastavila je uvijek sam ti to rekla. Jesi li slušao?
Mama…
Samo slušaj. Tvoj otac je znao što treba napraviti kad pogriješi priznati i ispričati se. Pravi čovjek to može.
Slušao je i pogledavao pod. Razmislit ću, mama.
Razmisli, ali nemoj predugo. Žena koja ode zimi na selo, sama, već je donijela odluku. Ili je donosi.
Nakon toga dugo nije mogao zaspati. Stajao je na balkonu, gledao zimski Zagreb, razmišljao kako nešto klizi iz ruku, a ne razumije što.
U Vrbovcu je prosinac došao drukčije. Snijeg je škripao, zrak mirna modra, rane noći, peć grijala. Bila je već doma. Baka Kata je naučila par trikova: kako grijati kokošinjac, kako ne zaleđivati vodu, gdje spremiti krumpir.
No, glavne su joj bile boje.
Sve je krenulo školjkom. Željka je tražila da joj Marija oslika vrata. Onda je susjeda Zorka tražila daske za kuhinju za poklon za Božić. Učinila joj je i to. Onda je netko iz susjednog sela dovezao dječji krevetić mladi roditelji.
Radila je s veseljem. Svaku letvicu naslikala zeca, pticu, cvijet, zvjezdicu. Tri dana, a kad su preuzeli krevetić, mlada majka je samo plakala.
Ali to je… to je pravo umjetničko djelo! promucala je. Sve ste ručno radili?
Sve, rekla je Marija.
Koliko tražite?
Marija je rekla prvi iznos, a žena mu je još nešto dodala.
Ana je nazvala početkom prosinca.
Marija, znaš li da se ovakve stvari super prodaju na internetu? Ploče, slike, namještaj… Ima puno ljudi koji žive od toga.
Meni je ovako dovoljno.
Nije to stvar novca. Imaš zlatne ruke, znaš?
Znam.
A Marko, je li znao?
Dugo je šutjela.
Vidio je, ali nije gledao.
Ana je uzdahnula.
Opet te zvao. Pitao bi li primila da dođe.
Što si mu rekla?
Da ne znam. Da je to tvoje. Ana je zastala. Marija, jesi li razmišljala?
Jesam.
I?
Marija je pogledala kroz prozor. U dvorištu nanosi snijega, kruška sva bijela. Predivno.
Ne znam. Ljutim se na njega, a istovremeno mi nedostaje. To ne mogu objasniti.
Nema se tu što objašnjavati, rekla je Ana to je normalno.
Nemam žurbe.
Zaista nije žurila. Uživala je u jutarnjem miru, u dvorištu, disala svež zrak, gledala sjenice iznad sela. Radila bojama, čitala navečer, pričala s Katom koja bi došla svaka dva dana, donijela nešto ili samo sjedila kraj nje, što je isto bilo lijepo.
Nakon nekog vremena, Marija je počela raditi veće slike kružne, na drvenim panjevima koje su joj susjedi ispilili. Pazila je na motive selo pod snijegom, štale, žene na bunaru, konj sa saonicama. Bilo je živo, toplo, s likom. Dva je panja stavila pod prozor, gledala ih s nevjericom to je ona, njezin rad, njezine ruke.
Osjećala je u sebi novu tvrdoću i tišinu, neku čvrstu sigurnost u sebe, koja joj je godinama nedostajala pod tuđim glasom da ne vrijedi i da s njom nije prikladno.
Sram. Upamtila je tu riječ. Više ne reže.
Polovicom prosinca u Vrbovec je došla Katin kćer Sonja s mužem. Vidjeli su šarene škure pa ostali bez riječi.
Ovo je kao iz bajke! uskliknula je Sonja. Mama mi je pričala, ali nisam zamišljala ovako lijepo.
Sonja je bila praktična. Ušla je, vidjela slike, daske.
Prodajete li to?
Uzmu, da.
Jeste li razmišljali o prodaji u gradu? Znam ljude kod kojih radim drže dućan s narodnim rukotvorinama. Rado bih vas upoznala.
Marija je klimnula.
Razmislit ću.
Razmišljala je cijelu večer. Nije o novcu, iako je važno, njezina kartica nije neiscrpna. Mislila je kako sada, u rodnom selu, radi ono što voli i zna i netko to cijeni, plati. To je njeno nije ništa što je nečija žena ili kći, nego njena vještina.
Baka bi rekla: Ruke ne skrivaj. Nije ih skrivala.
***
U siječnju Marko je prvi put ozbiljno pomislio da dođe do nje.
Povod je bila sitnica našao je za hladnjakom njezin vuneni šal. Sivi, mekan. Kupila ga je na Dolcu za sitan novac, a nosila cijelu zimu. Uzeo ga, osjetio miris njezina parfema. Držao je šal u rukama dugo. Položio na prozor. Ujutro ga pogledao, pa vratio u ladicu ormar. Vadio ga još koji put. Bio je samo šal, ali nešto je ostalo u njemu.
Nazvao je mamu.
Mama, mislim otići po Mariju.
Već je vrijeme, odmah je rekla.
Mislite li da će me pustiti?
Ne znam, sine. To Marija mora odlučiti. A ti moraš otići. Što će biti, to nitko ne zna, ali moraš probati.
A ako mi kaže ne?
Onda ćeš oboje znati. Ne možeš ovako do kraja.
Nakon poziva, dugo joj nije pisao iz straha. Ili zbog razmišljanja što reći. Ne kao na službenom sastanku. Kako reći u četiri oka, bez fraza. Pripremao bi, ali uvijek bi ispala prazna rečenica.
Sjetio se dugmeta na lijevom rukavu što ga je Marija šila noć prije važnog sastanka. On tada nije ni zahvalio samo kimnuo. Koliko je bilo takvih sitnih stvari što su mu se podrazumijevale kao topla voda?
Krajem siječnja otišao je do Kreše.
Krešo, idući tjedan trebam tri dana privatno.
Naravno, Marko. Držim prodaju. Sretno!
Marko je uputio zahvalni pogled.
Vratio se u ured, tražio rutu za Vrbovec. Stotinjak kilometara sat i pol vožnje. Gledao je točkicu na karti i mislio: tamo je sad ona, s peći, bojama, u bakinoj kući.
Napisao joj poruku: Marija, volio bih doći. Ako nije problem.
Nakon dvadeset minuta stiglo je: Dođi.
Ponovio je to riječ naglas: dođi. To nije ne treba, nije šutnja, nije ni puno pričaj po mobitelu. Dođi.
Počeo se pakirati. Pronašao zimsku jaknu što je nije nosio godinama. Servisirao auto. Dugo hodao dućanom, birao što bi nju veselilo: dobar čaj, med, mandarine, čokoladu s lješnjacima. Uzeo i akarilne boje za drvo, dobre, u malim kutijicama. Stajao pred policom, vagao jesu li prave? Srce mu je reklo da jesu.
Krenuo je u subotu rano, grad je još spavao. Cesta je bila čista, desetak stupnjeva ispod nule. Vozio je bez glazbe, neobično za njega. Pogled mu kroz prozor, van Zagreba polja, šume, usnula sela.
Razmišljao je što će reći. Opet su se slamale samo peglane rečenice, ispravne, ali prazne. Prije Vrbovca zastao je uz rub ceste. Izašao, duboko udahnuo čist, prohladan zrak. Nikad takva tišina.
Vrbovec je prepoznao po krošnjama zima je u selu drukčija. Kuća je bila ista ali i nije. Najprije ga je zbunilo što je drukčija. Škure! Na bijeloj podlozi plave ptice, crveni bobici, zeleni listovi. Na zimskoj svjetlosti sve je sjalo.
Izišao je iz auta. Snijeg je zaškripao pod cipelama. Prišao je ogradi, ne usudivši se odmah dalje. Iz kuće je izišla Marija. U starom bakinom kaputu, s toplom šalicom u ruci, marama na glavi, mirna, drugačija od one kakvu je pamtio. Na trenutak stali su pogledi.
Stigao si, rekla je ravno.
Stigao, odgovorio je.
Pokazala je na vrata.
Otvoreno je. Uđi.
Išao je stazom očistiti snijeg. Unutra toplo, drvom i smolom. Po stolu razbacani kistovi, boje, iscrtane daske, u kutu slike prizori iz sela, živo, kao pravi prozor.
Stao je gledati slike.
Ti si to? Sve sama?
Sve.
Dugo već crtaš?
Ovde odavno. U Zagrebu više nisam.
Nije pitao ništa više, klimnuo je.
Stavila je vodu za čaj. On je sjeo, skinuo jaknu, promatrao još malo taj skromno, ali živo uređeni dom cvijeće na prozorima, police s hranom, staro bakino pokrivalo.
Kako ti je ovdje? pitao je.
Dobro, smireno.
Nije ti hladno?
Peć dobro grije. Navikla sam.
Kimnuo je opet. Tišina je bila gusta, ali ne teška.
Marija, rekao je.
Okrenula se.
Slušam.
Gledao je dlanove na stolu, pa podigao pogled.
Znam što sam rekao. Sram. Sjećam se te riječi.
Nije ništa rekla.
Ne znam kako sam došao do toga. Zapravo, znam. Mislio sam da vrijedim sam po sebi, da je sve što imam moja zasluga. A ti si tu kao dodatak. Nekako tako.
Je, tako si gledao.
A nije istina.
Marija je šutjela.
Do mene je došlo polako. Prvo košulje. Onda tablete. Sitnice. Brojio sam. Koliko je zapravo … mog u tom našem? Malo.
Zakuhala je čaj. Natočila dvije šalice. Jednu stavila pred njega, drugu pred sebe.
Gledao je tiho.
Želio bih da se vratiš, rekla je ona. Ne pita, izjavljuje.
Želim.
Ja tebe moram pitati nešto.
Pitaj.
Rukama je obujmila šalicu, pa pogled u nju, zatim u njega.
One žene, recimo Jasnu i Ivu s korporativne večere. Gledao si ih kao ideal. Takva da ja trebam biti. Je l’ tako?
Nije odmah odgovorio.
Tako je.
Znaš li da se Jasna rastavila mjesec dana nakon toga? Iva isto. Ana mi je ispričala. Muževi su im govorili isto što i ti meni. Samo, one nisu otišle na selo samo su otišle.
Šutio je.
Kažem ti to jer nema prave slike izvana. Nema savršenih žena. Samo ljudi koji žive zajedno ili se vide, ili ne.
Ja tebe nisam vidio rekao je.
Ne, nisi.
Vanjski svijet bio je tih. Snijeg je ležao čist, sjenice skakale po ogradi, dim se uzdizao ravno.
Marija, rekao je nakon dugo vremena ne znam sve reći kako treba. Uvijek sam bolji u djelima nego riječima. Ali došao sam. Mogao sam ostati, mogla sam ti samo pisati. Došao sam.
Znam. Vidim.
Uzela je šalicu, srknula.
Nisam ništa odlučila, rekla je. Razumiješ li to?
Razumijem.
Ovdje mi je dobro. To nije prigovor ni žalba. To je činjenica. Pronašla sam nešto što u Zagrebu više nisam imala. Ne mogu samo tako nazad kao da se ništa nije desilo.
Ni ne tražim samo tako, rekao je.
A što tražiš?
Gledao je slike na zidu, škure, kistove.
Tražim da razgovaramo. Danas, sutra, koliko treba. Ne žurim. Ne došao sam po odgovor, došao sam jer sam želio. Želio sam te vidjeti.
Gledala ga je dugo.
Gladn si? pitala je.
Malo.
Skuhat ću ti juhu. Sjedi.
Ustala je i otišla do štednjaka. U loncu je već bilo nešto gulaša. Zagrijala ga, rezala luk. Nož je kucao o dasku poznatim tempom, kao tisuću puta dosad.
On je gledao njezine ruke iste one ruke koje su sve slagale, čistile, radile.
Marija, tiho je rekao.
Hm?
Škure su ti predivne.
Nastavila je rezati, zastala na sekundu, pa nastavila.
Hvala ti.
Van se već smračivalo, zimski sumrak spuštao se brzo. S neba su sjale rane zvijezde. Peć je pucketala.
Marko je sjedio držeći šalicu, gledao je njezine ruke dok je kuhala. Ona je radila tiho. I u toj tišini bilo je sve ono što još nisu znali reći. Previše riječi, previše toga što treba spoznati. I sram još uvijek tu negdje leži nije nestalo, ali ne bode.
Ali bilo je i ovo: šalica toplog čaja preda njim, miris domaće hrane, plave ptice na škurama, njezine ruke koje i dalje stvaraju život oko sebe.
Nisu znali što će dalje. On, uvijek sklon planovima, sad nije znao. Bio je to čudan osjećaj tek sad prvi put znati da ne znaš. Sjediti tu, u selu daleko od poznate svakodnevice i ne znati.
Marija mu je stavila tanjur pred lice.
Jedi, ohladit će ti se.
Uzeo je žlicu.
Jelo je bilo jednostavno krumpir, luk i malo začina. Bez uglađenosti velikih restorana, ali toplo i zasitno.
Pojeo je u tišini. Ona je sjedila do njega, pogledavala van, u tamu.
Onda je rekla:
U šupi ima mjesta. Stari ležaj je tamo, hladno je ali mogu ti donijeti pokrivač.
Znao je to nije poziv u kuću, nego oprezan korak, poput stajanja na tankom ledu.
Hvala.
Kimnula je, ustala i iznijela mu pokrivač stari, bakini.
Drva su u šupi, mala pećica je tamo, pokazat ću ti.
Snaći ću se.
Dobro.
Izišli su van. Snijeg je zaškripao. Nebo iznad sela puno zvijezda, takvo na gradskom ne vidiš. On je gledao, zadivljen.
Koliko zvijezda, rekao je tiho.
Ona je pogledala gore, pa malo stajala do njega.
Marko.
Da.
Ne znam što će biti. Iskreno kažem.
I ja znam da ne znam.
Šutjela je još malo.
Dođi ujutro na doručak.
Povukla se prema kući. On ju je pratio pogledom dok se vrata nisu zatvorila. Onda je opet dignuo pogled u zvjezdano nebo sela.
Stajao je dugo, jedan u šupama, u hladnom zimskom zraku, s pokrivačem pod rukom, u tišini malog Vrbovca, noseći u sebi sve ono što tek treba izrečeno biti.
Iz kuće, iza zavjese, upalila se svjetlost.
