Kristina
Ajme, odakle si ti, mala? Čija si?
Ivan je čučnuo kraj ulaznih vrata svog stana. Pred njim je stajala mršava maca, s izbočenim leđima i razbarušenim repom, šišteći kao da će svaki tren napasti.
Dobro si ti, ljuta… Cijenim. Znaš, samo bih ušao doma, s posla sam, gladan i mrtav umoran. A ti? Otkud si se stvorila?
Maca je na zvuk njegovog glasa trznuo glavom i pokušao dohvatiti Ivanovu cipelu šapom, ali from nespretnosti više nego namjere. Ivan se lagano nasmijao i gledao kako gost pokušava ustati s otirača.
A nije baš da si fit? Ne svidjaš mi se nešto… Izgledaš loše, jadno, sav izriban. E, gle, možeš li se barem sažaliti? Ja ti ništa loše ne želim!
Vidjelo se da je maca ostalo snage tek za zadnju obranu i uspjela je dohvatiti Ivanovu cipelu, zagrizla i ukočila se, tiho predući, više nije mogla ni maknuti.
Ma sve jasno. Prijatelju, ajmo mi tebe malo nahraniti? Mama je oduvijek govorila ‘gladan čovjek nije siguran prijatelj’. A bila je jako pametna. Dajmo joj poslušati, može?
Pažljivo je odvojio macu s cipele, prebacio s jedne ruke na drugu, izbjegavajući kandže, ali maca nije ni pokušala napasti, samo se zibala kao plišana lutka i nije više ni šištala.
Jadni mali! Nije te mazila sudbina reče Ivan, vadi ključeve i otključava vrata uđi, kad si već tu.
Stan ga je dočekao tišinom i ustajalim zrakom. Ivan nije rado dolazio kući. Nema više mame, a biti sam u velikom trosobnom stanu kao da je svaki zvuk preglasan. Već odavna je zatvorio vrata glavne spavaće i dnevne, živi na relaciji soba-kuhinja-kupaonica. Posprema rijetko, sve je ostalo po maminoj navici. Čim bi pojeo, oprao bi tanjur i pospremio stol. Mama ga je naučila…
Ivan neizmjerno nedostaje ona koja mu nije bila samo majka, već najbliži prijatelj. Samo joj se mogao povjeriti iz duše. Nije to uvijek bilo tako, ali posljednjih godina nije imao bližeg čovjeka.
Otac je otišao kad je Ivanu bilo trinaest. Preživjeti to nije bilo lako. Otac ga nije želio ni viđati ni razgovarati s njim, imao je novo dijete u drugoj obitelji. To je Ivanu oduzelo tlo pod nogama, svu ljutnju i razočaranje istresao je na mamu. Ona je sve trpjela, tješila ga, pokušavala podići. Jednom ga je, kad se pijan vratio, samo tiho pokrila i sjedila pokraj kreveta, gladila ga po mokroj kosi i plakala. Tada je shvatio nije ona kriva ni za što, ona ga jedina istinski voli.
Krenulo je onda sporo i teško pomirenje. Sa sobom, s mamom, s cijelim svijetom. Opet je pored njega stajala ona koja je sve shvaćala… Mama.
Nema je već pola godine, a Ivan se ne miri s tim što ga više neće dočekati na vratima, s onim vječnim Operi ruke prije jela ili nježno zagrliti oko vrata i poljubiti u čelo, kao da provjerava ima li temperaturu i upitati:
Kako je? Jesi gladan?
Što bi dao da to još jednom osjeti, barem na trenutak vratiti vrijeme…
Mama je nestala prebrzo, nije stigao ni pravo se oprostiti.
Kad je Hitna došla po nju, dok je kašljala tako strašno, Ivan nije mogao ni zamisliti da je više neće vidjeti. Kasno se trgnuo.
Oboje su se razboljeli skoro istovremeno, iako su čuvali i maske i rukavice i dezinfekcijska sredstva. Ivan je sve podnosio teško, temperatura ga lomila, glava pucala. Hitna, koju je mama zvala, njega nije htjela povesti.
Mlad je, izdrži. Nije kritično. U bolnici može još što pokupiti. Sačekajte par dana, kad ne prođe, zovite opet.
Mama se držala dokle je mogla, nije spavala, nije ga ni minutu puštala samog. Dala bi lijekove, mjerila mu temperaturu, sebe zaboravljala.
Kad se Ivanu popravilo, mama se slomila. Sad je bio red na njemu da pokuša brinuti o njoj. Ni blizu nije išlo dobro. Pozvao je i on Hitnu, ovaj put nisu časili ni sekunde.
Loše je, moramo je hitno uzeti.
Više je nisam vidio.
Tek kasnije, nakon četrdeset dana, Ivan je u njezinoj ladici pronašao pismo. Mama je više voljela papirnate poruke nego mobitele ili e-mail. Pisala je sestri, pokojim prijateljima, a ponekad i njemu.
Tako mi je lakše reći što mislim, sine. Pravo objasniti što osjećam, bez viška, na miru.
Njena pisma Ivan je čuvao. Nije imao snage prelistavati ih, ali su bila tu. Ovo posljednje znao je skoro napamet. Mama ga je poznavala bolje od njega samog. Znala je i da će ga Anita, njegova djevojka, prije ili kasnije ostaviti. Znala je i da će ga tuga slomiti.
Ivane, čuvaj mi se, molim te! Ti si moj nastavak. Sve dok me pamtiš, ja postojim. Ako će te tvoja djeca pamtiti po pričama živjet ću još dulje. Možda me neće upoznati, ali ispričat ćeš im, zar ne? Neka ih bude, sine moj! Veliki i tvrdoglavi poput tebe kad si bio mali. Obožavala sam kad si lupao žlicom po stolu tražeći doručak, kad si tvrdoglavo odbijao moju pomoć, pa razbio nos, a onda došao po utjehu. Voljela sam tvoju tvrdoglavost kad nisi htio ugasiti komp dok ne prođeš igru do kraja, a onda molio da ti oprostim jer me voliš od zemlje do neba. Želim ti isto, da ne uništiš budućnost zbog druge osobe. Gradi svoju sreću, trud će se isplatiti, možda ne odmah. Ako Anita ostane, super. Ako ne pusti je, poželi joj sve najbolje i ne zamjeri. Cijeni vrijeme drugih ljudi kao i svoje, Ivane. Ako ti ga netko daje, znači da mu je stalo do tebe. I ti daruj svoje vrijeme. Ne traći ga.
Mama je, naravno, bila u pravu. Anita ga je napustila dva mjeseca nakon mamine smrti.
Nije ga ostavila odmah. Pomagala mu je koliko je mogla, bila uz njega kroz najgore dane, ali je ipak otišla.
Nije bila uz njega kad su oboje bili bolesni tada je Anita bila kod svojih u Puli. Kad se kasnije mogla vratiti, nije ga puštala iz ruke sve dok nije donekle prihvatio da mame više nema.
I izašla je iz njegovog života diskretno, kako samo može netko tko iskreno želi dobro. Ivan je, sjećajući se maminog pisma, uspio prebroditi tugu i ljutnju. Razišli su se pristojno. Nije mu bilo lakše. Krivio je sebe, Anitu, mamu, svijet Bol nije prolazila.
Išao je na posao, kuhao nešto od namirnica koje bi donio doma, ali, realno, sve više bi završilo u smeću nego na stolu. Bezvoljno bi popio čaj iz šalice mamine, sjeo na balkon, promatrao Zagreb i pokušavao shvatiti što napraviti sa sobom.
Možda je baš zato došavši maca donijela pomak. Imao je kome posvetiti vrijeme, maknuti misli s tuge.
Čim je stavio pred nju tanjurić mlijeka, maca je oživjela. Hladnu, zaboravljenu hrenovku smrznuto je pomaknula šapom, pa Ivan nije ni pokušavao više nuditi.
Fino, a? Oprosti, nemam ti više za ponuditi. Ako hoćeš, možeš ostati…
Čak ga je i samog iznenadila ta ponuda.
Oni su oboje, zapravo, ranjeni. Ivan sam, zaboravljen osim od tete. A ni ona ga nije vidjela zadnjih desetak godina. Mačka nije imala ni dom ni vlasnika.
Mi smo ti dobra ekipa… Ivan je nježno dotakao njezinu koštunjavu kičmu. Maca nije frknula, samo se stresla i prihvatila dodir.
Kad je mlijeko nestalo iz tanjurića, maca ga pogleda pogledom jasan kao dan još bi!
Kad je dobila drugu porciju, napravila je nešto što ga je zbunilo. Otišla je prema vratima, sjela i počela glasno mijaukati.
E moj prijatelju, ni zahvale nema od tebe slegne Ivan ramenima. Tek što se navikneš na nekoga, on ti ode… Možda je to karma? Sudba, rekla bi mama.
Idi Otvorio je vrata. Kad ogladniš, svraćaj. Kod mene mlijeka ima.
Mačka nije ni pogledala nazad. Zapravo, kao i svi do sada samo ode.
Još jedna večer u tišini. koliko ih je već bilo? Nemoš’ ni brojiti Možeš izaći, srest prijatelje, ali više ni za to nemaš želje. Shvatiš nakon gubitka da su svi ulovljeni u svoje probleme, kao da ne postojiš. Nitko ne zove, osim Anite.
Par puta bi nazvala, pitala kako je. On uvijek dobro, i tu priči kraj. Znao je Ivan da se Anita planira udati, njezin novi partner ima sve karijeru, kuću, sve što joj treba za život kakav želi. Nije ju zamjerao. Život je jedan, treba ga iskoristiti.
Sjedio bi Ivan na balkonu, pio hladni čaj pa mislio dosta je. Vrijeme ide, neće čekati. Ako sad ne zgrabi šansu, mogao bi zauvijek ostati samo netko tko gleda tuđe prozore i žali za propuštenim.
To večer, dok se dvorištem čuo razdrndani akord gitare i smijeh klinaca, Ivan je stajao u kuhinji, ali nešto ga je zaokupilo. Čuo je šuškanje iz hodnika, iz tame. Malo ga je prepalo, ali odmah se sjetio djetinjstva i one mame:
Ivančiću, nema nikakvog Bauka. Tko ti je to uopće pričao?
Teta u vrtiću! Kaže ako ne spavam, dođe po mene…
Ti si dobro dijete, nema tebe razloga nitko uzimat!
Zašto mu to sad pada na pamet?
Jer je Bauk došao! Ivan se gorko nasmije, upali svjetlo i ode do hodnika.
Odozdo se čulo grebanje po vratima. Netko je očajnički pokušavao ući.
Pogledao je kroz ‘špijunku’, ali nikoga nije bilo.
Nisam baš svoj… promrmlja, ipak otključa i otvori vrata.
Nije ga više bilo strah. Najgore se već dogodilo.
Maca je izgubila ravnotežu, ali se brzo snašla. Ugrabila je maleno mače u zubima i unijela ga u stan.
Vidi ti nje! Jesi iznenadila…
Ivan prigne i uzme to mače. Kad mu je u toplim rukama, počne se meškoljiti i plakati.
Pa ti nisi mačak, nego maca! Što ću sad s tobom i ovim malima?
Maca nije gubila vrijeme vratila se niz stepenice i ubrzo došla s još jednim. Pa s trećim. Pa četvrtim.
Ivan je sjedio kraj vrata i čekao. Znao je da mu se život mijenja. I nije znao kuda vodi, ali makar je osjećao nešto novo potrebu za smijehom.
Mačići su se gmizali po njegovim dlanovima, gurnuli glavicama, repovi tek točkice. Maca se vratila s petim i sjela pokraj njega kao da čeka odgovor.
E pa što? Očekuješ da se brinem sad za sve?
Maca ga je pogledala pogledom kao da ga procjenjuje. Ustala je, protegnula se i lagano prošla u stan.
Ivan pobrao mačiće, slijedio ju je i gledao kako razgledava stan.
Otraga izvadi staru maminu košaru, složi unutra šal, onaj kojim ga je mama grijala kad bi imao upalu uha, složi im gnijezdo. Gledao je kako maca promatra sve to tiho i nekako ponosno.
Sviđa li ti se? pomakne košaricu maca bliže, ona nagne glavom, nasloni čelo na njegov dlan i smjesti mačiće unutra.
Super! Sad ste doma. Idem ja spavat, sutra moram na posao. E, da ne zaboravim!
Izvadi tanjurić, stavi blizu. Mačka se snalazi, kao da je oduvijek tu.
Ivan je sjedi uz njih i pita:
Pa dobro kako da te zovem? Samo maca mi je neobično… Imaš li ime?
Mačka šuti, samo ga gleda.
Dobro, mislit ću još. Neka bude Mica? Ne voliš? Možda Markiza?
Maca frkne, ljuto pogleda.
Dobro, dobro, razmislit ću. Nisam imao mačku, samo hrenovke i akvarij. Bit ćeš strpljiva!
Gledajući je tako ponosnu, sjeti se Ivan pjesme koju je mama obožavala, o nekoj Simonki iz Splita što joj ne treba ništa, samo svoje On počne pjevušiti.
Kristina! Što misliš?
Maca šuti.
Ivan shvati to kao odobravanje, ugasi svjetlo i legne prvi put miran nakon dugo vremena.
Ujutro ga probudi neko tiho škakljanje po obrazu. Anita?
Zamišljeni Mijau bio je odgovor. Maca sjedi do jastuka, gleda ga onim pogledom koji jasno kaže: ‘Ustani već!’
Shvati Ivan sad ima nekoga tko ga voli budi, kao što je mama znala.
Hvala ti…
Prvim danima Ivan se smijao kao dijete. Imao je koga čekati doma. Trebao je konačno pospremiti stan, nabaviti pravu hranu za macu. Samo od mlijeka nema puno koristi ni za koga, pogotovo za mačku koja je sada majka.
Veterinar kojem je Ivan odveo macu i mačiće već prvi vikend iznenadi se:
Mladiću, kako možete ovako zanemariti rasnu mačku? Pogledajte u kakvom je stanju!
Rasna je?
Da! Čak ima čip. Možemo provjeriti vlasnika. Nije vaša, pretpostavljam?
Ne, sama je došla. Nije imala ogrlicu ni ništa, nemam pojma čija je. A ovi mali?
Ovi mali su pravi spektakl! Tata očito nije rasni, ali je nekako čudesan. Pogledajte ih! Priroda nije pogriješila, makar ih nije planirala.
Kristina je sjedila tiho dok je veterinar pregledavao njezine male. Nije mogla reći kako je zapravo živjela u velikom stanu s mladom vlasnicom. Pokloni je na rođendan ružičasta trakica oko vrata, dvije slike, par zagrljaja i gotovo. O njoj se brinula spremačica, ne uvijek nježno. Prva nespretnost i Kristina je dobila metlom, pa je shvatila da od ljudi više nema milosti ni povjerenja.
Vlasnica je kasnije dovela dečka koji nije volio mačke, i čim je Kristina napravila neku glupost, bacio ju je kroz prozor s petog kata van, bez da je razmišljao što će biti.
Preživjela je pad grmlje je malo ublažilo udarac. Skrivala se danima. Kada je pokušala vratiti se doma, spremačica ju je nogom otjerala, opsovala, smjestila u vrećicu i izbacila kraj kontejnera.
Kristina nije ostala kod kontejnera. Previše je bilo pasa, auta, ljudi koji su je tjerali. Pronašla je mračni podrum, taman, ali siguran.
Kasnije je bilo i prva lovina, prvi drski mačak, prvi mačići… Tada je znala vrijeme je za promjenu, nema smisla ostajati bez hrane pa riskirati život svih njih. Kad je slabo jela, oni su plakali od gladi, gurali se lijevo-desno, tražeći mlijeko.
Tada je krenula tražiti novu šansu.
Ivan nije bio prvi. Na svakim vratima je pokušala, svi su je tjerali. Kome treba ofucana, mršava, tužna, stara mačka? Kod Ivana je došla već lomljena, umorna od gladi i straha. Zato je i šištala.
Ali Ivan je razumio. I to je bilo pravo čudo shvatio je da čovjek nije sam na svijetu, a koliko je već vjerovala da je svijet jedna karikatura gdje se sam brineš i za sebe i za druge, ili si propao.
Nije ni odmah povjerovala. Hodala je po stanu, bojeći se, ali je s vremenom pristajala na toplinu doma i maženje, kad je Ivan dolazio s posla, svaki put s nečim finim.
Mačići su rasli, a Kristina se smirivala.
Nije znala da je Ivan zvao staru vlasnicu ona je samo kratko odbila, rekla: ‘Nemam mačke! Ne gnjavi me više!’
Nije znala ni da je od tada Ivan sebe smatrao pravim vlasnikom, nje i svakog njezinog mačića.
Još manje, koliko mu je dala snage. Dala je smisla u svijet u kojem je počeo sumnjati da ikome može biti potreban.
Proći će još malo više od godine; mačići će naći svoj dom, a jedan će se vratiti natrag u Ivanov život, skupa s djevojkom koja je pristala brinuti za Kristininog sina. Nova cura imat će nježne ruke, smisao za humor i ljubav prema macama.
Kristina će je prihvatiti, smiriti se znajući da Ivana može predati u dobre ruke.
Jedne večeri, Kristina će podučiti već odraslog sina ponašanju, pa skočiti Ivanu u krilo na balkonu, slušajući tihe riječi i tople ruke dvoje ljudi koji joj češkaju vrat i uši. Ivan će se naježiti od šapta na uho, a Kristina će ponosno predeći, znajući da dolazi još jedna dobra vijest onome koga voli.
Napokon neka ljubavi bude što više u ovom domu! Ivan je zaslužio male, svoje prave mačiće. Ako je mogao zavoljeti tuđe, sigurno će svoje voljeti još više. I ti klinci će biti najsretnija mačja ekipa u cijeloj Hrvatskoj. A Kristina ona će, naravno, u njihovom odgoju pomoći.
