Odlazi iz mog stana
Iva, zašto si još uvijek za štednjakom već dva sata? Pljeskavice, salata, juhu si skuhala ujutro. On to ionako neće cijeniti.
Maja Stipanović sjedila je na stolcu do frižidera, stisnuta uz šalicu čaja. Većinom je tamo i sjedila, na tom baš tom mjestu, malo sa strane, ali s pogledom na sve oko sebe. Ima 75 godina, ali oči joj nisu propustile ništa.
Mama, molim te. Samo spremam večeru, ništa posebno.
Ništa posebno Maja je spustila šalicu na koljeno. Baš to. Svaki dan ništa posebno. Svaki petak ništa posebno. Dvadeset godina ista priča.
Sedamnaest.
Molim?
Sedamnaest, ne dvadeset.
Nije bitno. Jesi li ikad brojala koliko si pljeskavica napravila u tih sedamnaest godina? Koliko si puta brisala stol? Koliko košulja oprala?
Iva je okrenula pljeskavicu u tavi. Ulje je zaprštilo, po kuhinji se širio miris prženog mesa i luka. Miris djetinjstva, običnog života koji je tješio.
Ne brojim, mama. Niti ću brojati. To je moja obitelj, moj život. Meni to nije teško.
Nije ti teško, ponovila je Maja polako, kao da te riječi žvače sumnjičavo. Iva, kad si se zadnji put pogledala u ogledalo, onako, normalno? Umorna si. Imaš podočnjake do pola obraza. Kad si zadnji put samo sjedila i ništa radila?
Prošli vikend.
Dok si mu krpala čarape.
Iva se nasmijala, iskreno, protiv svoje volje.
Mama, sve ćeš zamjeriti.
To ti je samo promatranje. Stara sam, meni je dopušteno.
Vani je padalo mrak. Kraj listopada, a već u pola šest večer. Ivi su takve večeri najviše pasale, kad gori svjetlo u kuhinji, tava cvrči i može s mamom pričati o svemu i ničemu. Majka je kod nje bila već treći tjedan u Majinu stanu u Gundulićevoj su baš popravljali vodu, cijev je pukla, vlaga i majstori posvuda. Rekli su da će sve biti gotovo za dva tjedna, a već je prošlo više. Iva se nije žalila. Bilo joj je drago što je mama tu. Navikla je.
Dvosobni stan na četvrtom katu obične zgrade u Trešnjevci. Nije luksuz, ali je njezin. Naslijedila ga je od bake ’93., odmah nakon privatizacije. Poslije je obnovila i prilagodila ga sebi. Upoznala je Borisa, udala se, on je doselio kod nje nije imao ništa osim sobe u zajedničkom stanu, koju je kasnije prodao, a novac se negdje istopio.
Dolazi uskoro? pitala je majka.
Trebao je biti doma u šest. Sad je skoro dvadeset do sedam.
Je li barem javio?
Iva je šutjela. Boris nije zvao. On uopće rijetko zove kad kasni. Smatra da, dok nema svoj ured, on je stalno negdje po poslu i to se podrazumijeva.
Postavljala je stol kad su se začula vrata. Poznat zvuk: najprije ključ, onda naglo otvaranje vrata, pa koraci. Ali sad ih je bilo više. Ne samo jedno.
Iva, doma si? viknuo je Boris iz hodnika.
U kuhinji sam.
Aha, dobro. Čuj, imam ti nešto
Ušao je u kuhinju. Iza njega ušla još dvoje: žena od kojih četrdeset i osam, u kratkoj jakni, s torbom preko ramena i nekim napetim, već uvrijeđenim licem, i pored nje sin tinejdžer, mršav, s velikim slušalicama na vratu, pogleda u pod.
Iva je ostala stajati s kuhinjskom krpom u ruci.
Evo. Boris je rukom pokazao svoje suputnike kao da ih je s placa donio. Znaš Ljubicu. A ovo je Matej. Moj sin.
Iva je znala za Ljubicu. Prva Borisova žena, razveli su se prije nego što je on upoznao Ivu. Matej, sada petnaestak godina. Iva ga je srela možda dvaput ranije, došao bi s ocem na rođendan, sjedio šutke i buljio u mobitel. Dijete kao i svako drugo, nikakvih problema s njim nije bilo.
Dobra večer, rekla je Iva neutralno.
Bok, dobacila je Ljubica tonom kao da mora biti tu, ali joj se to uopće ne da.
Ljubici su pukle cijevi. Isto kao i Maji, zapravo. Poplava, stan neupotrebljiv. Hotel je preskup, znaš i sama. Pa sam rekao da mogu kod nas na vikend.
Maja je tiho spustila šalicu na stol.
Na vikend ponovila je Iva.
Da, petak, subota, nedjelja, možda ponedjeljak. Ovisi kako bude.
Borise. Imamo dvosoban stan, u jednoj sobi ti i ja, u drugoj mama živi već tri tjedna, jer je i kod nje renovacija.
Pa znam, zato i kažem Boris se počešao po glavi. Znaš, Iva Možda bi ti i mama mogle prespavati kod nje, valjda su radovi već pri kraju? Nekoliko noći, to nije ništa strašno. A Ljubica i Matej bi bili tu.
Nastala je tišina, toliko gusta da sam mogao jasno čuti tramvaj.
Što? Iva.
Ti i tvoja majka preselite se kod nje, a
Da, čuo sam te. Samo želim biti siguran da dobro razumijem. Predlažeš da ja i moja stara majka izađemo iz mog stana kako bi tu živjela tvoja bivša žena?
Nemoj tako, to je mati mog sina, a Matej mi je sin. Ne mogu ih izbaciti na ulicu.
Borise, tiho je rekla Maja sa svog mjesta. Tako, da se on odmah okrenuo. U mom stanu nemam tople vode, podovi su raskopani, rupa u zidu. Kod tebe sam jer se tamo ne može spavati.
Gospođo Majo, znam, ali
Predlažeš da se mi vratimo u to, kako biste vi mogli biti ovdje?
Samo privremeno. Kod nje stvarno nema kamo, a kod vas bar ima zidova.
Nema ni podova, rekla je Iva. Glas joj je bio čudno smiren, i njoj samoj. Vlaga, prašina, mama ima sedamdeset i pet, slabo srce i artritis.
Nemoj, Iva, dramatizirati. Dva dana. Madrac ćemo raširiti
Madrac. Na pod. Mami. Sedamdeset i pet.
Ljubica se nelagodno pomaknula kod vrata, možda joj je bilo neugodno, možda je samo bila umorna.
Znate što, ubacila se, mogu ja pogledati sobe pa
Stani! rekao sam čvrsto, i već u toj riječi bilo je nešto da je Ljubica odmah stala.
Odgurnuo sam krpu od sudopera, pogledao Borisa. Znam to lice sedamnaest godina, ta povlačenja kose kad zna da je kriv ali nikad neće priznati, taj polukajajući i istovremeno zahtjevni ton nekog tko vjeruje da će opet dobiti svoje, jer uvijek je.
Sedamnaest godina juha i ušivenih čarapa. Plaćanja režija “jer on zaboravi”. Organiziranja majstora i odrađivanja neugodnih poziva. Nikad nije postavljala suvišna pitanja kad novac “nestane” pred godišnji. To je zvala obitelj, i mislila da tako treba biti.
A sad, u njenoj kuhinji, među njenim loncima i zavjesama, on predlaže da ode. Kao iz kafića kad te zamole da oslobodiš stol. Jer je došao netko tko više treba.
Borise, molim te, uzmi Ljubicu, Mateja i vaše stvari i odlazite. Odmah.
Gledao me kao da sam rekao nešto na grčkom.
Molim?
Odlazite. Sva troje. Nađi im hotel, stan, što god. Neće spavati ovdje.
Iva, jesi li ti normalna? To je moj sin!
Nemam ništa protiv tvog sina. Imam protiv toga da si došao u moj stan i predložio da iz njega izađem. To je razlika.
Nisam ja predložio
Upravo to jesi rekao. Slovo po slovo. Ponovi ako želiš.
Boris pocrvenio. Uvijek se crveni od ljutnje, ne srama. Prvo uši.
Nemoj praviti scenu pred svijetom.
Ovo je moj svijet, rekla sam. Moja mama i ja. Vaš svijet, lagano klimnuo prema Ljubici, stoji na vratima i nije bio pozvan.
Ljubica, da joj dam zasluga, nije se petljala, gledala je negdje sa strane. Matej i dalje u pod.
Znaš što, Boris je promijenio ton, sada čvršći. Ja živim u ovom stanu, znaš i sama. Prijavljen sam tu.
Prijavljen si. Stan je moj, to znaš.
Ne znam. Mi smo muž i žena, zajednička imovina
Borise, prekinula ga stan je bio bakine, naslijedila sam ga prije braka. Znaš to dobro.
O tome će odvjetnici.
Neka odvjetnici odluče. Sad vas molim da izađete.
Iva!
Odlazite.
Duga pauza. Gleda me, ja njega. Maja mirno sjedi.
Boris se okrene, promrmlja nešto, ode. Za njim Ljubica i Matej, nijemi. Vrata tresnu: prvo od sobe, zatim glavna.
Iva je ostala kod štednjaka. Pljeskavice su se već ohladile.
Eto, tiho je rekla Maja nakon što je tišina potrajala. E to volim vidjeti.
Mama, šuti.
Šutim, šutim
Iva sjeda na rub stolice. Ruke hladne, gleda ih kao da su tuđe, složi ih na stol.
Doći će noću. Ima svoj ključ.
Pa što?
Samo ti kažem, unaprijed.
Majka ustane, krene prema štednjaku, stavi stari čajnik grijati.
Iva, imaš broj onog majstora što je stavljao bravu Nini s trećeg kata?
Iva podiže pogled.
Mama.
Što mama? Imaš broj?
Negdje u kontaktima.
Traži. Sad je petak, pola osam. Možda ga još uhvatiš prije kraja radnog.
Gleda majku, vadi mobitel.
Majstor dolazi oko pola deset. Stariji tip, šutljiv, s kovčegom. Zamijeni bravu za četrdeset minuta, uzme novce, ode. Iva mu da napojnicu, jedini način da joj je lakše.
Boris stiže oko pola dvanaest. Ključ ne paše. Zove na vrata, još jednom, zatim zove mobitelom. Iva gleda ekran, njegovo ime, ne javlja se. Napiše “Ključ više ne odgovara. Adresu odvjetnika poslat ću sutra.” Pošalje. Spremi telefon.
Majka spava. Iva leži u mraku, oči širom otvorene. Zna da će sutra biti grozan dan. Puno poziva, riječi, vikanja. Boris zna vikati kad izgubi kontrolu, poznato. Ali straha nema. Ne hrabrost, već praznina tamo gdje je prije bilo ono “samo da ne bude svađe”.
Zaspala je blizu dva.
Tjedni su bili teški. Boris prvo pokušava porukama i pozivima. Onda preko zajedničkih poznanika, kojih je malo. Onda preko svoje majke iz Rijeke, koja je zvala i molila da njen sin “nije zao, samo su okolnosti”. Iva se pristojno oprostila.
Onda dolazi odvjetnik. Najprije papir iz odvjetničkog ureda Boris traži dio stana kao bračnu imovinu, iako je sve stečeno prije braka. Pročitala je tri puta, pospremila, ponovno izvukla i pročitala još jednom. Osjetila je onu poznatu nervozu kad shvatiš da stvari postaju ozbiljne.
Iva je glavna računovotkinja u maloj građevinskoj firmi. Stabilan posao, dobra plaća, dobar kolektiv. S novcem zna, zna planirati. Ali odvjetnici su skupi, a ona ne zna kako te stvari idu.
Prijateljica Goga je rekla: “Idi u MJO, imaš besplatne pravne savjete.” Iva nije baš vjerovala, ali otišla je, morala je ionako papire promijeniti nakon promjene brave, a i treba joj info što treba za razvod.
Red u MJO-u ogroman. Studeni, ljudi u jaknama, s maskama, s registratorima. Uzme broj i sjeda. Pokraj nje sjedi muškarac, oko pedeset pet, možda malo više, poguren, s naočalama. Čita na mobitelu, pa odloži i gleda ekran nad pultovima.
Iva izvadi Borisev dopis, čita. Previše pravnih izraza koje razumije pojedinačno, ali ne skupa.
Oprostite, susjedni muškarac, nehotice sam vidio. Imate imovinski spor?
Iva vrati papir u torbu.
Oprostite, nisam htio, jednostavno se vidi.
Nema veze, kratko.
Ja sam pravnik. Građansko pravo, najčešće obiteljski procesi. Ako želite, mogu baciti oko. Ne morate ništa.
Iva ga pogleda. Obično lice, diskretne naočale. Prsti njegovanih ruku. Ništa posebno.
Nije potrebno, hvala.
Muškarac slegne ramenima, šuti. Nakon nekoliko minuta Iva ponovno vadi papir. Glasno prevrće rečenice.
“Zajednička imovina” odnosi se samo na ono stečeno kroz brak, kaže tiho pravnik. Ako ste stan imali prije braka, to nije zajedničko po zakonu.
Spominje neke uložene zajedničke novce.
Česta praksa. Treba dokazati. Bez računa teško išta.
Iva ga ovaj put pogleda stvarno.
Ivan, pruži ruku.
Iva.
Mirno, ne nameće se, ne ispituje. Kad ga pozovu, obavi svoje, ali vrati se i sjedne. Iva pomisli čudno je što je ostao. On samo dobaci:
Nije mi žurba. Imate pogled kao netko tko ne zna što s papirom.
Ne izgledam izgubljeno.
Ne, nego kao da ste dobili aparat bez uputa. To je drukčije.
Razgovarali su još kojih četrdeset minuta, do njenog reda. Objasnio joj osnovno o imovinskim sporovima, što gledati, gdje tražiti. Jednostavno, bez pravničkih zamki.
Na izlasku joj dade vizitku. Obična, bijela, ime i telefon.
Ako hoćete pravo savjetovanje, zovite. Prvi put besplatno.
Zašto?
Jer ne volim kad ljude zastrašuju papirima koje ne razumiju. To je nepošteno.
Iva sačuva vizitku. Zove tjedan dana kasnije.
Ivan dolazi u subotu na konzultacije. Neobično, primati nepoznatog muškarca doma, ali ponudio je sam papire je lakše pregledati gdje su. Maja ih pusti unutra i preseli se u kuhinju, kao po dogovoru.
Ivan ostane tri sata. Pregleda sve, vrlo pažljivo. Nasljednički list, ugovor o privatizaciji koji je Iva pronašla u staroj, prašnjavoj fascikli. Bakina ispisana, ali još jasna.
Ovo je važno, reče držeći papir pažljivo. Privatizacija je bila na baku, naslijedili ste prije braka. Brak je registriran…?
Dvije tisuće i šeste.
Znači osam godina prije vjenčanja jasno je da je stan ono što zakon kaže stečeno prije braka.
On govori da smo oboje ulagali u renovaciju.
Kad ste je radili?
Dvije tisuće devete. Nešto sami, nešto…
Računi?
Imam neke.
Pronađite sve. Ako je većina plaćena vašim novcem, ili novcem prije braka, njegove tvrdnje padaju. Zajednički novac je što ste zajednički zaradili. Ako ste vi radili, on nije, ili malo…
Radio je, kako kad. Najčešće malo.
Ivan je pogleda preko naočala.
Potvrde o plaći, ispis računa, bankovni izvodi. Možemo skupiti. Nije teško, ali treba raditi.
Hoćete vi to voditi?
Malo razmišlja, pa klimne:
Da. Dogovorimo uvjete.
Cijena korektna. Iva zna računati, vidi da traži manje od tržišta. Ne pita zašto. Samo zahvali i potpiše ugovor.
Suđenje u veljači. Sive zgrade, kroz prozore suda pogled na zid. Iva sjedi na drvenoj klupi, gleda suca, Borisa s odvjetnikom, Ivana uz sebe. Ivan opušten, ona pokušava biti. Ali uvijek kao da nešto visi.
Boris, za par mjeseci propao. Izgubio onaj ponos, ispod ostalo nešto ružno, zbunjeno. Gledao je Ivu dugo, kao da traži neku bivšu nju, onu što bi popustila, ispričala se, našla kompromis.
Te Ive više nije bilo.
Ivan predstavi dokumente. Nasljedstvo, privatizacijski ugovor, kartične izvode jasno da je obnova plaćena s Ivine kartice. Oba prihoda: njezin stalan, njegov nestalan i upitan. Teorija o “ulaganju zajedničkim sredstvima” se raspada.
Borisov odvjetnik još pokušava priču o “moralnom doprinosu” i “zajedničkom vođenju domaćinstva”. Sudac sluša mirno, bez izraza.
Presuda odmah. Stan je Ivina osobna imovina, stečena prije braka. Boris odbijen.
Iva izlazi iz suda, ulice oštre i ledene. Ivan kraj nje.
Eto vidiš kaže. Rekao sam ti.
Jesi, složi se. Pauza. Hvala ti.
Nema na čemu. Lako je kad imaš urednu papirologiju.
Uvijek sve spremam.
To je dobra osobina, ozbiljno doda. Onda, toplije: Hoćemo na kavu, tu blizu je dobar kafić.
Odu na kavu. Sasvim obično, a opet novo. Iva nakon dugo vremena pomisli koliko dugo nije imala osjećaj da je obična šetnja ili razgovor nešto vrijedno.
Razvod potvrđen u ožujku. Bez pompe. Iva potpisuje, Boris potpisuje, sudac pečatira. Gotovo.
Vozeći se doma tramvajem, Iva si misli da bi trebala osjećati nešto veliko tugu, olakšanje, pobjedu. Ali nema ničeg. Samo umor i nešto nalik znatiželji. Kao otvorena vrata za koja ne znaš što je iza, ali prvi put te ne strah otkriti.
Proljeće je stiglo rano te godine.
Travanj donosi toplinu, Iva otvara sva prozora i shvati da želi renovirati stan. Ne jer mora, ne zbog gostiju ili muža: nego sebi za dušu. Želi svijetle zidove, lijepe zavjese, novu kupaonicu s normalnim pločicama.
Nazove par majstorskih ekipa, dogovori, smeta pregleda sama, dvaput jer je knjigovođa po navici. Radnici dođu prvog svibnja, Dan rada što joj je bilo skoro šaljivo.
Majka se u međuvremenu vratila doma. Cijevi popravljene još u prosincu, malo su okrečili, Maja otišla s osjećajem kao da se vraća iz toplica. Prije povratka još jednom piju čaj, pa Maja kaže:
Iva, sad si konačno svoja. Ne brinem više. Prije sam brinula.
Zašto bi sad odjednom prestala?
Jer si prva put kao Iva, onakva kakvu samo sebe prepoznaješ.
Renovacija traje dva mjeseca. Iva živi usred radova, kao žena koja u kaosu vidi red koji dolazi. Hranu kuha na elektro-ploči, obilazi kako žbukaju zidove, s građevinskim šefom pregovara korektno ali čvrsto. Ploćice bira sama, uživa u tom procesu, vikendima obilazi dućane.
Ivan svraća s vremena na vrijeme. Sad više ne radi, samo čaj i razgovor. Šutljiv, ali razgovori se razvuku. Puno čita kad predlaže knjigu, Iva je pročita i komentira. Nekad se slažu, nekad raspravljaju. Sviđa joj se što netko ne zamjeri kad se ne slažeš.
Krajem svibnja prošeću nasipom uz Savu. Topla večer, miriši na vodu i rano lišće. Ivan prepričava roman o poslijeratnoj Europi, a Iva razmišlja kako dugo nije s nekim šetala tek tako, bez plana.
O čemu razmišljaš? pita Ivan.
Da dugo nisam tek tako šetala.
Kako tek tako?
Bez razloga. Bez popisa zadataka. Samo ideš i gledaš vodu.
On šuti, pa odgovara:
Nije to jednostavno, hodati bez razloga.
Znam.
Sjedaju na klupu. Dugo šute. To joj odgovara.
U lipnju je renovacija gotova. Iva tri dana slaže sve po svom. Usporeno, uz kavu, uz prekide i duže biranje mjesta stvarima. Nove zavjese svijetle, police u hodniku, kupaonica s bijelim i sivim pločicama koje je najduže tražila. Kuhinja s novim zelenim mozaikom. Bojala se bit će kič, ali ispalo je lijepo.
Fotka stan i šalje mami. Mama piše: “Iva, predivno! Dolazim u goste.” Zove je i raspravi svaku sitnicu.
Onda i posao krene nabolje u srpnju šefica, glavna knjigovođa, odlazi u mirovinu. Svi znaju, Iva zna. Direktor je pozove i otvori nudi poziciju. Ona zamoli dan. Promisli pristane.
Veća plaća, veća odgovornost, ali to je Iva koja to zna. Uvijek je znala samo nije primijetila.
Ljeto prođe lako. Kolovoz vruć, s Ivanom nekoliko puta odu vikendom kod prijatelja van Zagreba, na vikendicu, sjede na trijemu i ne rade ništa. Tamo Iva nauči opet ne raditi ništa. I vidi, smije se sebi, zapravo je dopušteno samo gledati lišće i ne osjećati krivnju.
Nisu žurili. Ivan je već dugo rastavljen, odavno prošao svoje draame, ne ljuti se na bivšu niti priča patetično. Iva to cijeni. Ne žuri, želi polako i sigurno.
Do rujna, kad stigne jesen, život izgleda drukčije. Ne u svemu bolji, ali drukčiji. Gušći. Kao da je zrak prozračniji tamo gdje ga prije nije bilo.
S Borisom se susretne krajem rujna. Potpuno slučajno.
Iva izlazi iz trgovine s dvije vrećice. Jesen, lišće po pločniku, miris mokre zemlje i prvi hladan zrak. Razmišlja da nazove Ivana za kino.
Boris stoji pred ljekarnom. Pogleda u mobitel, pa je ugleda.
Prva sekunda je neugodna. Na Borisovom licu zatrepti nešto što nalikuje stidu.
Iva.
Borise, bok.
Bok. Baš dobro izgledaš.
To je bila istina. Izgledala je dobro. Spavala je normalno zadnjih mjeseci, redovno jela i nije nosila stres kakav su godine donosile, a kojeg nisi ni svjestan dok ga se ne oslobodiš.
Hvala.
Kam’ ideš?
Doma.
Pauza. Premješta težinu s noge na nogu.
Kak’ si ti općenito?
Dobro.
Na poslu dobro?
Dobro.
Htio je još nešto reći; po pogledu je prepoznao, traži njeno lice kao da traži nešto staro, traži ulaz u poznati razgovor.
Gle, Iva Pitao sam se, možda da se nađemo nekad. Popričamo.
O čemu?
O svemu Zajedno smo bili sedamnaest godina.
Iva drži dvije vrećice. Jedna s jogurtom s borovnicom i medom. Druga kruh, sir i mali kaktus koji je kupila na blagajni, iz čiste zabave.
Gledala ga je pomalo pogureni čovjek s mobitelom kod ljekarne, koji je očekivao da će ona nešto reći, malo omekšati, vratiti se ulozi iz navike.
Nemamo o čemu, Borise.
Kako nemamo
Zaista nemamo. Sve je riješeno. Ti živiš svoje, ja svoje. Sve je ok.
Sve je ok.
Da.
Par sekundi ga samo gleda. On kimne.
Dobro.
Bok, Borise.
Nastavlja dalje. Lišće šuška, vrećice zatežu ruke. Ne osvrće se.
Iza nje ostalo je ono što je bilo. Sedamnaest godina pljeskavica i opranih košulja. Riječ obitelj kao izgovor za sve. Jedan petak koji je sve promijenio.
Mislila je da mora osjećati nešto veliko. Ali nema ništa, samo lagano korača ulicom, jesen je krasna, treba nazvati Ivana, a kaktus u vrećici pika kroz plastiku.
Vadi telefon i piše: “Jesi li slobodan u srijedu?”
Odgovor skoro odmah: “Jesam. Kamo bi?”
“U kino. Onaj francuski film o kojem si pričao.”
“Super. U sedam?”
“U sedam.”
Spremi mobitel i prođe još jedan blok. Vjetar nosi lišće, žuto, smeđe, zlatno. Jedno se zalijepi za rukav. Ne skida ga, odnese ga do ulaza.
Na četvrtom katu, kod vlastitih vrata, spusti vrećice, izvadi novi ključ sa žutom oznakom, onaj koji je napravila one listopadske noći, i otvori bravu.
Unutra miriše na svježe i novo drvo s polica. Na prozoru u kuhinji poredano više teglica; dopustila si nabaviti ih kad je shvatila da nema više nikog tko će pitati “zašto zatrpavaš prozor”. Zeleni, živi, malo prašnjavi. Kaktus je dodala među njih. Pristao je.
Stavila je vodu za čaj. Prozoru otvorila malo da se čuje vani. Jesenski zrak ušao je lagano, hladan i mirisan na lišće.
Sjedila je za svojim stolom, čekala da voda zakuha, a vani je šumio njezin kvart, njezina jesen, njezino sve.
