Ja i moja supruga smo se sami izborili za uspjeh, dok su naši mlađi braća i sestre uživali velikodušnu podršku roditelja. Ne smatramo da nam nešto pripada po pravu, ali jednako tako mislimo da roditelji nisu dužni stalno pomagati najmlađima. Stalno me muči zašto je taj odnos toliko različit prema nama.
Sjetim se kako je otac mom bratu Anti poklonio potpuno novi automobil, dok je sebi ostavio stari. Kasnije sam saznao da su Ante i njegova žena odmah nakon vjenčanja dobili u nasljedstvo djedov stan u Šibeniku pravi luksuz za početak života, sve bez puno priče. Razlika između mene i brata je deset godina, no i prije njegova svadbe roditelji su prema meni i mojoj supruzi Marini bili hladni, gotovo kao prema strancima. Kada nam je Ante zadovoljno rekao da će se ženiti, roditelji su mu odmah predali taj veliki stan bez ikakvog pitanja.
Jednom sam skupio hrabrost i pitao majku zašto toliko pomažu Anti, a nama ništa. Odgovorila mi je s nevjericom: Jeste li ikad tražili pomoć? Zar ne vidiš kako vam je stan? Nisi primijetio da nemaš auto? Obuzele su me uspomene kako smo Marina i ja pokušavali sagraditi život ni iz čega, doslovno u praznom stanu kad se rodilo naše dijete. Sve što smo imali skupili smo uz pomoć prijatelja. Bilo je toliko teško da nas je strah bio zvati liječnika kad bi mali bio bolestan, samo da ne bi netko prijavio socijalnoj službi kako živimo.
S druge strane, Marina uvijek priča o svojoj jetrvi Ružici, zlatnom djetetu u njihovoj obitelji. Njezini roditelji su se povukli na selo kod Knina kako bi Ružici ostavili stan u Splitu, iako im teško pada svakodnevno putovanje i razdvojenost od grada. Unatoč svemu, Ružica i dalje ovisi o njima, pa joj svake subote pune hladnjak domaćom hranom i vraćaju se na selo praznih ruku.
Nedavno sam još jednom pitao majku zašto je postoji tolika razlika. Smireno mi je, čak malo grubo rekla da nikad nismo tražili pomoć, bez obzira što su znali kroz što prolazimo. Te riječi su me zaboljele toliko da ih i danas ne mogu potpuno oprostiti, ni njoj, ni ocu ni bratu.
Na kraju, ta nepravda otvoreno favoriziranje mlađeg brata, dok su nas ostavili da se borimo sami ostavila je dubok trag. Teško je pomiriti se s dvostrukim mjerilima; osjećaj nepravde prati me i kroz godine.
Ali shvatio sam nešto kad izgradiš život bez tuđe pomoći, svaki uspjeh, ma kako malen, ima veću vrijednost nego što ti itko može pokloniti. Dok boli, iz toga sam izašao jači i ponosniji na sve što smo Marina i ja postigli.
