– Gospodine Josipe, oprostite što vas smetam, ali moram danas ranije ići kući. Dopustit ćete mi? Dijete mi se razboljelo.
Mirna je položila na stol uredno pripremljene papire i popis sutrašnjih sastanaka. Do kraja radnog vremena ostao je još sat, ali zvali su već dvaput iz vrtića, pa je odlučila riskirati i otpratila se ranije. U ovu građevinsku firmu zaposlila se tek nedavno, gotovo pa čudom, s obzirom na to da nije imala iskustva kao tajnica, a ni izgled koji je bio tražen u oglasu. Gledajući se u ogledalo prije razgovora, Mirna je odmahnula glavom:
– Aha… taj kriterij sigurno nije za mene.
Stari kardigan, koji je čuvala kao oči u glavi, još je uvijek nekako držao formu, ali suknja… eh, bilo bi bolje da ju zamijeni. Sašila joj ju je mama, pažljivo birala tkaninu i danima sjedila za šivaćom mašinom, skupljajući strpljenje za svaki novi šav.
– Bit će bolja od svake kupljene.
– Mama, to je ručni rad! Naravno da je najbolja. Mirna se smješkala, znajući da te riječi njezinoj mami puno znače.
Viška novca za novu odjeću u njihovoj kući nije bilo. Mirna se sjećala vremena kad je otac bio živ, kad nije bilo problema birati što će obući. Ali otkad ga nema, sve se promijenilo. S maminoj plaći medicinske sestre nisu mogli priuštiti puno. I nekako su gurali dok nije oboljela baka. Odnosi s bakom, Lidijinon svekrvom, bili su blago rečeno napeti.
– Lida! Nemaš ti pojma što je prava obitelj. Ali sad si dio naše kuće, zato se navikni da članovi obitelji nose brigu jedni o drugima!
Mirna je tada još bila dijete, nije zapravo razumjela te bakine riječi, zvučale su ozbiljno, ali kasnije je shvatila da prazno zvone. Sve je bilo jednosmjerno. Lidija je trebala brinuti za svekrvu, davajući i više od pola svoje plaće, a baka je sve to primala bez ikakve želje da se potrudi zbližiti ili zahvaliti. Uvijek samo prigovori i optužbe.
– Mama! Zašto šutiš? Zašto joj ne odgovoriš? pitala bi Mirna, dovedena do ludila dok bi slušala još jedan “monolog” bake. Lidija je rijetko vodila Mirnu sa sobom kod svekrve, no ova je svakako zahtijevala da djevojčica dođe pa izbora nije bilo.
– Dušo, ona nije u pravu. Samo… znaš, bolesna je i jako sama. Osim nas, nema više nikog. Sestru je odbacila, nećaci ju ne žele vidjeti. Lidija bi slagala ispeglano rublje. A ja sam tvom tati obećala da je neću pustiti. Kako da ne održim obećanje?
Mirnu je svaki put obuzimala ljutnja na baku, htjela je sve ispričati u lice, no Lidija bi ju mirno smirila pogledom.
– Nema smisla. Vidiš, ja to ne uzimam k srcu. Važno je da znam da je sve ispravno. A baka ne treba ništa.
– Ne bi joj ništa falilo ni da joj više ne pomažeš! mrmljala je Mirna sebi u bradu, znajući istinu dok je postajala starija.
I kasnije je shvatila da je baka zapravo imala mnogo više nego što je pokazivala. Velik stan u kojem je sama živjela, još jedan stan naslijeđen od majke i iznajmljen podstanarima, solidnu mirovinu i štednju od djeda. Sve to joj je omogućavalo lagodan život.
– Zašto još mama daješ novac baki? Zar nema dovoljno? Mirna je žustro ispunjavala kućnu knjižicu.
– Mirna! Lidija bi uznemireno bacila kuhinjsku krpu na stol.
– Što, Mirna?
– Molim te… Lidija bi tiše nastavila. Nemoj biti…
– Biti što? Kakva?
– Nema veze! Budi svoja! Nemoj dopuštati sebi crnilo u srcu. I zapamti sve što je bakino, to je njezino. Nije naše. Niti je ikad bilo niti će biti. Lidija bi lagano odložila šalice i Mirna bi shvatila koliko joj snage treba za samokontrolu. Ni u mislima nije tvoje. Inače kasnije nećeš moći podnijeti.
Mirna je shvatila ove riječi tek kad je bake više nije bilo. Ostavila im je pismo i oporuku, i sve ostavila svojim nećacima. Što je pisalo u oporuci, Lidija nikad nije rekla Mirni. Tek jednom, pod pritiskom, priznala:
– Ostavila je njima, jer su joj krv. Dosta više o tome! Drži se dalje od svega toga.
– Je li sumnjala da sam joj unuka? ipak je pitala Mirna.
– Ne. uzdahnula je Lidija. Rekla je da si previše poput mene. Da nemaš ništa tatino. Tuđa krv.
– Je li to istina? Nisam kao tata?
– Mirna! Lidija je umorno spustila glavu. Sličiš tati kao kap vode kapi. Više karakterom nego izgledom. Ne zaboravi, uzmi iz te obitelji samo ono dobro, ostalo ostavi iza sebe. Nije potrebno.
Mirna više nije imala snage raspravljati. Shvatila je majku, čak i ako joj nije bila potpuno jasna.
Vrijeme je prolazilo. Mirna je završila srednju, upisala fakultet. Tad je i sašivena ta famozna suknja. U njoj je polagala ispite, pohađala predavanja, kasnije radila na fakultetu, pa upoznala budućeg oca svoga sina. Ona je bila njena sretna suknja. Zato je u njoj otišla na razgovor za posao. A i nije imala puno izbora. Ne možeš na intervju doći u trapericama.
Već u kadrovskoj čula je šaptanja iza leđa, no sjetila se Lidijinih savjeta ispravila je ramena.
– Djevojko, a vi bez iskustva, s malim djetetom? Gdje ste prije radili?
– Predavala sam na fakultetu.
– Zašto ste uopće poželjeli promijeniti struku?
– Željela sam isprobati nešto novo. Mirna se trudila ostati pribrana, iako su joj koljena drhtala. Mislila je da će je i ovdje odbiti.
Ali nije bilo tako. Voditeljica kadrovske ju je, zabavivši je još s nekoliko pitanja, zaposlila na probni rok. Nije čula što su govorili kad je izašla.
– Anamarija, zašto baš nju za Josipa? Što će mu ova?
– On cijeni pametne žene. Vidjet ćemo kako će se snaći. I nije ona baš nikakva. Malo urediti i sve će vas nadmašiti. Ajde, na posao!
S Josipom, šefom, odnos je odmah bio prirodan. Kad je zamišljeno proučavala uputstvo za kavu, nasmijao se:
– Prvi put vidim ženu da ne stisne sve gumbe nego prvo pročita knjižicu. Bit će od nas suradnici!
Posao nije bio težak. Šef je volio sve imati pod kontrolom, ali shvatio je s vremenom koliko Mirna ima dobru memoriju i radnu etiku. Mogla je iskopati bilo koga, dogovoriti termine da svima odgovara, a kad bi bilo nužno otkazati tako da su svi zadovoljni. Jedino joj se ponekad zamjeralo što zbog djeteta mora ranije ići.
– Mirna, razumijem, ali postaje pravilo. Tako ću ubrzo ostati bez tajnice. Josip je otresao prste po sljepoočnici.
– Glava vas boli? Da donesem tabletu?
– Proći će. Idite, naravno. Dijete je najvažnije. Ali, potražite rješenje. Ako ide u vrtić, uvijek može pomoći netko iz obitelji, baka, teta, dadilja…
– Nikoga nemam. Mirna je ljutito navukla novi sako.
– Ništa, ništa?
– Ništa. Mama mi je umrla, drugih nemam.
– Šteta… Dadilja onda?
– Ne mogu si to još priuštiti. Riješit ću sama, obećajem. Hvala, Josipe, to je moja briga.
Mirna je kimnula, izjurila iz ureda. Nije imala volje ni za što. U vrtiću ju je čekao Pavlek s temperaturom, a kod kuće brige… Došlo joj je da vrisne od nemoći i usamljenosti. Zašto je sve uvijek naopako? Zašto sama?
Na ovo pitanje nije trebala odgovora, znala ga je još otprije. Kako je jednom rekla mama:
– Nisu svi ljudi na tvom putu dobri. Možda ih u životu sretneš na prste jedne ruke. Zato ti moraju biti zlata vrijedni i ne smiješ ih propustiti.
– A ako ih ni tada ne sretneš?
– Nemoguće! Ti si matematičarka, izračunaj šansu za to! smijala se Lidija. Ne mogu svi biti loši. Samo neki žive za sebe, a neki ne. Samo da ti bar sretneš one druge…
Mirna bi često požalila što nije poslušala majku kad je upoznala Igora. Mlad znanstvenik s velikim ambicijama, sve ono što ona nije imala. No njihovi su snovi bili potpuno različiti. Igor je bio samo “sada”. Kad je dobio posao u inozemstvu, prihvatio ga je bez razmišljanja, dan nakon što joj je dao prsten.
– Sačekat ćemo nekoliko godina, nije problem.
– Igore… ja ne mogu čekati. Bit ćemo roditelji…
Kad je vidjela kako se promijenio, znala je da je to kraj.
– I baš sad to mora biti? Odgoditi ne možeš? nervozno je šetao, ne gledajući je.
– Ne može. Ali ne brini! Mirna je uzela torbu i krenula. Na vratima je još šaptom: Sve ću sama riješiti. Sretan put, Igore!
Nisu se više nikad vidjeli.
Pavlek je rođen mjesec dana nakon što je Lidija otišla. Srčani udar na poslu. Oko nje su bili liječnici, ali joj nije bilo spasa. Mirna je ispratila majku, zabranivši si da plače.
– Kasnije, mama. Kad se Pavlek rodi, tad ću plakati, dobro?
Ali vremena ni tad nije bilo. Pavlek je bio slabašan i često bolestan. Sve vrijeme i energiju posvetila je njemu pranje, kuhanje, šetnje, hranjenje iz dana u dan. S fakulteta je otišla; nije mogla podnijeti šaputanja i osuđujuće poglede.
– Oprosti, mama, previše sam osjetljiva. Nisam izdržala šaptala bi slici svoje mame. Što sam loše učinila? Što sam rodila? Nisam na silu zadržala Igora, možda sam trebala? Ali rekla bi ti da se prošlost ne gleda. Rekla bi idi naprijed. I trudim se, mama ne ide baš sjajno
Kad je došla na red, upisala je sina u vrtić. Prva godina bila je najteža. Pavlek je stalno bio bolestan, Mirna je shvatila da s takvim ritmom ne može naći pravi posao, pa je prestala slati molbe. Neformalno je radila kao čistačica u obližnjem frizerskom salonu. Uvečer bi ribala podove i sanjala dan kad će moći pristojno raditi negdje.
Sve te uspomene vrtjele su se po glavi dok je Mirna vozila po Pavleka. Uzela ga je, s temperaturom, pa odmah u apoteku I konačno kući. U haustoru je pozdravila susjedu:
– Bok, Sanja!
– Bok! Opet boluje? Sanja je klimnula Pavleku.
– Da, opet… uzdahnula je Mirna otključavajući vrata. Izbacit će me s posla, ovo je već drugi put u mjesec dana. Ajde, Pavlek, izuj cipele.
– Eh, sve dadilje sad skupe, treba radit samo za njih. A da imaš baku… Sanja je slegnula ramenima.
– Da, da je bar imam. Idem unutra, Sanja.
Mirna više nije mogla zadržati suze.
Mama, kako mi fališ…
Ali energija malog Pavleka brzo ju je vratila u stvarnost. Stavila ga je u krevet, podigla temperaturu, pristavila čaj i sjela pred laptop tražiti rješenja…
Tiho kucanje na vrata zamijetila je skoro slučajno. Pavlek je spavao, ona je šaptom tražila oglase. Čudila se što nitko ne koristi zvono. Kad je otvorila, začuđeno je gledala:
– Dobar večer, Mirna!
Na pragu je stajala susjeda, teta Marica iz drugog ulaza. Površno ju je poznavala, tek za pozdrave.
– Dobar večer! Je li se nešto dogodilo? Mirna je gledala mršavu staricu.
– Pa… može i tako reći. Hoćeš me pustit unutra, ili ćemo na vratima rješavat?
– Oprostite! Samo izvolite…
Teta Marica odlučno je ušla, izula cipele i odmah pošla prema kuhinji:
– Mugam da ti je kuhinja tamo?
– Da…
– Hajdemo, ionako ne treba budit dijete san je najbolji lijek.
Marica je sjela, savila ruke u krilu i pažljivo pogledala Mirnu:
– Treba ti baka na sat?
– Molim? Mirna je podigla obrve od iznenađenja.
– Baka na sat. Netko da pričuva malog kad treba. Kad je bolestan ili tako… Marica je strpljivo ponovila, a Mirna je kao da prepoznaje ton svoje mame.
– Treba mi, jako treba. Samo… ne znam gdje bih je našla.
– Nemaš više što tražiti. Ja sam došla. Hoćeš li me uzeti za dadilju?
Mirna je oklijevala. Prijedlog se činio rješenjem, ali malo je znala o susjedi, ne može dati dijete bilo kome…
– Oprostite, kako ste znali da tražim?
– Ma, viđe ti tajne! Marica se osmjehnula. Danas sam srela Sanju pa je spomenula…
– Aha… Oprostite, nemojte krivo shvatiti…
– Slušaj, pitaj što hoćeš, slobodno, ja sam tu s tvojim djetetom! Ako želiš, sve ću ti ispričati. Pa procijeni… vodi računa.
Mirna je donijela čaj i bombone, sjela nasuprot.
– Pričajte…
Priča Marice bila je obična, tipična.
– Rođena ovdje, roditelji radili u tvornici. Srednja škola, radila u tvornici, tu sam upoznala muža. Dva sina, odrasli, otišli u veće gradove Rijeku i Zagreb. Dobili posao, obitelj, unuke. No, ja sam tu ostala sama. Četvero unuka, a rijetko ih viđam. Njihove mame su uvijek tu, meni pomoć nije trebala. Sad djeca već odrasla… Volim gledati klince u dvorištu, srce me boli da nemam jednog kraj sebe. Nisam mislila na posao dadilje, ali Sanja me nagovorila pa rekoh, što imam izgubiti? Možda ja tebi trebam, ti meni! Cijena… niska, ne brini. Razmisli. Sutra mi javi.
Mirna nije imala što drugo, nego klimnuti. Odlazeći, zatekla se u mislima.
– Što kažeš, mama? Neobično je. Pomislim, i odmah netko dođe. Možda je znak na bolje?
Lidija s fotografije šutjela je, a Mirna je cijelu noć mučila odluka povjeriti svoje dijete ženi koju jedva pozna? Bilo joj je neugodno, ali je odlučila.
– Teta Marice, pristajem!
Tako je počela njihova “suradnja”, kako bi to rekla baka Marica.
– Mi smo sad suradnice radimo i ti i ja. Djetetu je dobro, meni je dodatak na mirovinu.
– Pomažu li vam vaša djeca?
– Pa, ako baš treba, uzmem, ali radije zaradim sama. Imaju i oni troškove i djecu.
Mirna je na početku oprezno motrila, ali je ubrzo shvatila Pavlek se prilagodio od prvog dana.
– Mali, slab si danas? promrmljala bi Marica u prvom susretu, stavljajući ruku na čelo Pavleka. Ništa, skuhat ću ti čaj s malinama i ispričat bajku. Pod njom ćeš zaspati, a sve teškoće će nestati.
– Nemam malina… Mirna je zbunjeno gledala.
– Ja sam donijela. Kako bi ih stigla ubirati kad si stalno u žurbi? Idi na posao, mi ćemo polako.
Nakon nekoliko mjeseci, Pavlek je Mirni iznenada pokazao da zna čitati.
– Ima samo pet godina! Već čita! Teta Marice…
– Šta ja? Dječak ti je pametan, za šah je stvoren. Vodi ga na šahovski kružok, ja ću ga pratiti.
Brzo potom, išli su na šah i plivanje dva puta tjedno.
– Nikad to sebi ne bih mogla priuštiti, vremena ni novca, a sad… pričala je Mirna Sanji. Divota, hvala ti!
– Ma nije do mene. Moja će Svetka narasti pa ću ti Maricu oteti, znaj!
Vremenom je Pavlek narastao i krenuo u školu, pa pomoć Marice više nije bila potrebna. Ipak, obiteljsku bliskost nisu izgubile.
– Mirna, šteta bi bila da ovako stagniraš. rekao je Josip, listajući dokumente. S tvojom strukom, imaš puno otvorenih puteva. Nikad te nije privlačilo nešto više? Jesi li ti matematičarka?
– Jesam. Ali meni je sve super ovako.
– E pa, meni nije! Trebaju mi stručnjaci. Firma će te poslati na dodatno školovanje, pa ćemo iskoristiti tvoje talente.
Nova pozicija, nove prilike Život joj se brzo mijenjao, na bolje. Financijski je laknulo, Pavlek odrastao, Mirna je napokon osjetila olakšanje.
– Eto vidiš, Mirna, tako i treba! radovala se Marica.
Njihov je odnos prerastao profesionalne okvire. Zato je Mirnu iznenadio Maricin nestanak.
– Sanja, gdje bi mogla biti? Nije javila, nigdje obavijestila. To nije normalno!
– Jesi zvala bolnicu?
– Sve sam prevrtila. Ne priznaju me, nisam joj rodbina.
– A djeca?
– Kažu da ne znaju ništa. Ne mogu doći. Pa kako to?
– Ne računaj na njih…
– Što da radim?
– Zovi, traži, nema druge.
Nije se više nadala, nego je obilazila bolnice.
– Tko ste joj vi? Nitko? Zašto je onda tražite? bio je odgovor svaki put.
Skoro tjedan dana tražila je Maricu i uspjela.
– Primljena bez dokumenata. Došla k svijesti tek drugi dan. Ne sjeća se ničeg.
Mirna je gledala Maricu, sitnu na bolničkom krevetu, srce joj je treslo.
– Zašto ste rekli da nije ovdje? Došla bih ranije! Što joj je bilo?
– Automobilska nesreća. Vjerojatna privremena amnezija. Vi ste?
– Kći! Gdje mi je šef odjela?
Nakon par sati prebacili su Maricu u drugu sobu, Mirna ju je uzela za ruku.
– Kako ste?
– Tko si ti?
– Ja sam Mirna. Sve ćemo zaboravljeno vratiti, ali sad, najvažnije je zdravlje.
Pozivi Maricine djece nisu ništa promijenili. Odbili su doći, pozvavši se na obaveze.
– Dobro! Riješit ćemo sami rekla bi Mirna. Što je ono mama govorila o ljudima? Misle na sebe… Bila si u pravu mamo.
Tjedan dana kasnije, otpustili su Maricu. Mirna ju je odvela kući.
– Pavlek, teta Marica se ničeg ne sjeća. Zovi je, kao uvijek, baka Marica i pazi da joj bude lijepo. Ako se ne brine, možda joj se vrati sjećanje.
– Mama, hoće li sad živjeti kod nas?
– Da!
Ozbiljno je kimnuo Pavlek.
– Tako i treba.
Sad je bio njegov red čuvati Maricu. Nakon škole grijao bi joj ručak i sjedao pokraj nje s knjigom.
– Napravit ću sad zadaću, pa idemo igrat šah. Može?
Baka Marica kimala je veselo. Pavleka je zvala unukom, Mirnu kćeri. Mirna nije imala potrebe ispravljati je. Što mijenja ime ako je žena njihova obitelj?
Tek nakon pola godine, došao je jedan od Maricinih sinova.
Mirna se tog dana žurila kući Pavlek je imao rođendan. Uzela je gotovu tortu iz slastičarnice, i pred ulazom ju je zaustavio muškarac.
– Vi ste Mirna?
– Ja sam.
– Ja sam Tomislav. Sin Marice.
– Dobar dan! Mirni su prsti zadrhtali na kutiji.
– Mogu li vidjeti mamu?
– Naravno. Zašto to pitate? Vrijeme vam je bilo prije doći.
– Znam… Tomislav je zamucao. Mirna ga je pogledala ravno.
– Ne sudim vas. Od vaše mame mi ne treba ništa. Bila je sve ove godine moja podrška. Sad je red na meni da se brinem o njoj.
– Krivo ste me shvatili… glas mu je zadrhtao.
– Tako ćemo ostati. I još nešto njezin dom možete prepisati na sebe, ali ja vam nju kao osobu, ne dam. Neće otići odavde.
– Zašto? Htio sam je povesti k sebi.
– Da ste stvarno htjeli, već biste to učinili. Sad je kasno. Ako je ne prepozna, nemojte se čuditi. Idemo.
Pavlek je otvorio vrata s uzvicima.
– Kako lijepa kutija!
– A torta je još bolja! Sretan rođendan, sine! Mirna ga je izljubila. Upoznaj se, ovo je Tomislav…
– …Marinić…
– Tomislav Marinić. Sin bake Marice.
– Tko? Pavlek je skoro ispustio tortu, Mirna ga je zaustavila pogledom.
– Polako! Sjećaš se što je rekao doktor? Ne smije je uzrujati.
– Da, mama.
Marica nije prepoznala sina. Tomislav je gledao mamu, ali od nekadašnje snažne žene ostala je samo lagana, krhka stara dama.
– Hoće li ikad više prepoznati nas? upitao je Tomislav dok je odlazio.
– Ne znam. Liječnici ne znaju. Jedino znam da je s nama mirna. Bolje da ostane tako. Ne uzrujavajte je.
– Mogu li dolaziti?
– Zašto pitate? Vaša je majka! Naravno, uvijek ste dobro došli.
Mirna ga je ispratila s tugom. Imala je osjećaj da ga uskoro više neće vidjeti. Sliježeći ramenima, zatvorila je vrata.
Neka sve staro ostane iza. A njih čekaju novi dani, novi trenuci, nova toplina.
– Pavlek! Stavi vodu za čaj! Vrijeme je za slavlje!
– Mama, smije li baka tortu?
– Mora! Najveći komad! Kako je znala reći kad bi te nudila pekmezom…?
– Da se malo zasladimo? nasmijao se Pavlek.
– Upravo! A i nama će dobro doći! Mirna je zaključala vrata i pošla za sinom u kuhinju.
