Marko se vratio kući oko pola sedam. To je bio dobar znak, obično ga ne bi bilo prije osam. Marina je upravo završavala s pranjem suđa iza večere i čula ga kako se zadržava u hodniku, duže nego inače.
Mare, pozvao je tiho. U glasu mu je bilo onog opreza čovjeka koji nosi nešto krhko, sam ne zna gdje će to spustiti.
Marina obriše ruke krpom i izađe iz kuhinje.
U hodniku stoje dvoje. Marko izgleda kao da je upravo napravio neki pothvat i ni sam ne zna je li dobar ili loš. A uz njega žena od kojih pedesetak godina, s putnom torbom preko ramena i koferom kraj nogu.
Ovo je Dragica, reče Marko. Moja sestrična, sjećaš se da sam pričao?
Marina se slabo sjećala. Negdje usput, davno. Dragica iz Vukovara. Ili iz Osijeka. Nije zapravo ni bitno.
Ostat će par tjedana, Marko doda žureći. Ima nekih problema tamo.
Par tjedana, ponovi Marina u sebi.
Bok, Marina, reče Dragica, gotovo šaptom, stidljivo, s krivnjom u glasu. Zao mi je što upadam ovako. Obećavam, neću smetati. Kuham, čistim, stvarno neću biti na teret.
Marina pogleda u nju. Pa u muža. I opet nju.
Ajde, ne stoj vani, reče. Uđi.
Što drugo reći? Žena stoji s koferom u hodniku. Nećeš ju poslati na cestu.
Marko je duboko odahnuo; nešto joj se u prsima stegnulo. Eto. Sve je već odlučeno. Nitko ju nije ni pitao.
Dragica prođe u dnevni boravak, pogleda oko sebe tiho, bez radoznalosti. Kofer stavi u kut.
Lijepo vam je, reče tiho. Nije to rekla kao kompliment, nego onako, usput.
Marina gleda onaj kofer i misli: što se točno skriva iza problema.
Jer problemi su širok pojam.
Dragica zbilja nije nikome smetala. Ustajala je ranije od svih, tiha kao mačka. Čaj je pila u kuhinji dok je Marina još spavala i već bi prije nje sve oprala za sobom. Ni mrvicu nije ostavljala. Kupaonicu nije zauzimala. Katkad bi skuvala nešto bez pitanja, ali i bez komentara: samo bi ostavila lonac juhe i otišla. Juha je bila dobra. Zapravo, bolja nego njezina vlastita.
To ju je malo živciralo.
Ozbiljno, kad se netko ponaša loše, sve ti je jasno. Imaš razlog razgovarati o tome. A kad je sve čisto, tiho, pristojno, a ipak ne možeš odagnati neki osjećaj, to je najgore. To je kao iver što ga ne vidiš, ali stalno žulja.
Prošla je tjedan. Onda mjesec.
Marko se opustio, zadovoljan, stalno govoreći: Vidiš da je sve u redu. Marina bi klimala glavom. Da, sve je u redu. Općenito.
Jedino, Dragica je stalno šaptala na telefon.
Marina je jednom slučajno prošla kraj zatvorenih vrata dnevnog boravka i čula je, glas tih, brz, isprekidan. Nisu riječi, više ton zabrinut, užurban. S takvim glasom se ne komentiraju recepti ili vrijeme.
Stala je, nije prisluškivala. Samo nekoliko sekundi. Pa otišla.
Ali ostao je onaj osjećaj. Kao kad osjetiš miris plina, izmaš ga, ali stalno misliš da ga ima.
Još nešto bila je čudna kad bi netko pozvonio. Bilo kurir, susjeda, poštar Dragica bi se skroz sledila i gledala prema vratima kao netko tko nešto očekuje, ali ne zna što.
Marina je sve to primijetila, ali je šutjela.
Jednom je oprezno upita:
Dragi, je l ti sve rješavaš tamo?
Ma ide polako, Dragica se blago osmjehne. Nemoj se sekirati, Mare. Bit će to dobro, još malo pa idem.
Još malo. I to je vrlo rastezljiv pojam.
Marina je promatrala, osjećala nešto ipak nije kako treba. To su one priče koje nikad ne ispričaju, ali znaš da postoje. Pitanje je samo što točno?
Odgovor nije imala. Do te noći. Probudi se žedna, ode u kuhinju po vodu. Dnevni boravak je odmah tu, vrata poluotvorena, a iznutra Dragica tihim glasom, ali u gluho doba svaki se šapat čuje.
Bit ću kod njih još neko vrijeme. Nemaju pojma.
Marina se ukoči kraj hladnjaka, bocu drži u ruci.
Nemaju pojma.
Ostane nepomična pola minute. Vrati se tiho u spavaću. Legne. Gleda u strop, a Marko kraj nje mirno diše kao čovjek kojem je i savjest mirna i juha odlična.
Nije ga budila. Ni sama nije znala što bi rekla. Što to Dragica nije rekla? Trebala je prvo sama shvatiti.
Saznanje je došlo u subotu, oko podne.
Netko je pozvonio. Sasvim običan zvuk. Marina otvori vrata.
Na stubištu žena u četrdesetima, u poslovnom kaputu, s fasciklom. A iza nje mlađi muškarac, šutljiv.
Dobar dan. Trebamo Dragicu Horvat. Imamo podatke da živi ovdje.
Marini nešto hladno prođe niz leđa.
Oprostite, tko ste vi? upita.
Agencija za naplatu dugova, reče žena. Ravnodušno, bez suosjećanja. Navikla je.
Marina pogleda u fascikl, u muškarca. Naplata dugova je visjela u zraku hodnika kao još jedan neželjen gost.
Pričekajte, reče ona i zatvori vrata.
Već izlazi Dragica iz dnevne, s mobitelom u ruci, lice joj izmučeno, kao nekom tko je dugo čekao loše vijesti.
Po mene su došli? šaptom.
Marina ništa ne odgovori. Samo gleda.
Mare, objasnit ću…
Najprije pričaj s njima, reče Marina i samo se povuče.
Marko je bio na vikendici. Marina ga nazove.
Marko, dođi danas doma. Moramo razgovarati.
Što se događa? odmah mu se glas promijeni.
Nije ništa strašno, samo dođi.
Iza vrata je tišina. Gosti su otišli. Dragica se ne pojavljuje.
Marina sjedi za stolom. Misli kako su problemi vrlo širok pojam. I tu je sad već mjesec i pol u njenom stanu.
A ona, Marina, klimala je glavom. Trpjela. Govorila u redu je.
Nije u redu.
Marko je stigao negdje poslije tri. Ušao je u hodnik, odmah pogledao ženu i shvatio da je ozbiljno.
Što se dogodilo? pitao je. Bez imalo one opuštenosti u glasu.
Sjedi, kaže Marina. Dragica također.
Dragica sjedi u dnevnoj, tiha, uspravna, ruke na krilu. Spremna za razgovor kojem se cijelo vrijeme bojala.
Marko sjedne.
Može li mi netko reći što se događa? pita on.
Draga, mirno započne Marina. Reci Marku tko je danas dolazio.
Dragica spusti pogled. Pa ga podigne.
Agencija za naplatu, reče tiho. Bili su iz agencije.
Marko prvo ne shvaća. Gleda u nju, pa tek nakon nekoliko sekundi spoji riječi u značenje.
Naplata… zbog čega?
Imam dug, Marko. Velik. Digla sam kredit prije dvije godine. Mislila sam da će posao krenuti. Nije išlo. Onda sam pokušala drugi kredit. Ni to nije uspjelo. Ostala sam bez stana i s dugom.
Zašuti. Pa još tiše, umorno:
Zbog toga sam se skrivala.
Marko šuti. Lice mu je kao kad čovjek otkrije da je tlo pod njegovim nogama ipak voda.
Dragice… znaš li što si napravila?
Znam.
Koristila si našu adresu. Bez pitanja.
Znam, ponovi ona.
Mare, nisam znao, stvarno nisam, reče Marko.
Znam da nisi znao, odgovori Marina.
Dragica sjedi, gleda čašu vode.
Draga, želim da shvatiš nešto. Pomagati je jedno. Pomogli bismo, valjda, da si pitala. Ali živjeti u laži u svojoj kući to ne mogu.
Dragica podigne pogled.
U pravu si, tiho će. Znam da jesi. Samo… bojala sam se. Nigdje nisam imala ići. Kćer s obitelji u malom stanu. Kod prijateljice se renovira. A Marko je govorio ako ti što treba, dođi. Pa sam…
Došla, završi Marina. S koferom. I dugom.
Marko gleda u pod. Onda pita:
Koliko duguješ?
Puno, reče ona. Čeka trenutak. Šesto tisuća kuna. S kamatama još i više.
Marko jedva čujno izdahne.
Ne… Ne mogu ti dati taj novac. Toliko nemamo, reče iskreno.
Ne tražim, brzo odgovara Dragica. Nisam zato došla. Mislila sam da preživim, dok me ne nađu…
Draga, prekine Marina tiho. Već su te našli. Na našem pragu danas, točno u podne.
Tišina.
Dragica zatvori oči.
Znam.
Ne možeš samo čekati, kaže Marina. S ovakvim stvarima se ne čeka. One se rješavaju.
Ne znam kako.
Ja znam, reče Marina odlučno.
Marko je iznenađeno pogleda. Nije ju očekivao takvu.
Gledaj, nisam pravnica. Ali imam susjedu. Ona je prošla kroz isto. Preraspodijelila dug i izvukla se, nije bilo lako. Mogu ti dati njezin broj. A i jesi li zaposlen trenutačno?
Nisam, skrušeno.
Znam ženu, ima maleni dućan, traži prodavačicu na pola radnog vremena. Malo, ali novac i uredna prijava to je važno na sudu, ako tamo završi. I još nešto: tu u kvartu iznajmljuju sobe. Jeftino. Vidjela sam prošli tjedan oglas.
Dragica ju gleda, lice joj se mijenja polako kao sunce koje tek puca iza oblaka. Još nije svanulo, ali ipak je manje tamno.
Zašto mi pomažeš? prošapće. Nakon svega.
Jer si u nevolji, reče Marina jednostavno. I jer si Markova sestrična.
Marko gleda u ženu. Dugo. Pa šapne, iskreno:
Hvala ti, Mare.
Marina ništa ne kaže. Ustane, ode u kuhinju staviti vodu za čaj.
Jer poslije ovakvih razgovora uvijek treba skuhati čaj. To je Marina znala bolje od svih.
Dragica je otišla za četiri dana.
Ne odmah prvo je zvala susjedu koja se izvukla iz dugova. Onda susret. Pa Marina nazove ženu u trgovini, ova pristane uzeti Dragicu na tjedan probnog rada. Onda se pronašla soba pet tramvajskih stanica dalje, jeftina, gazdarica starija, mirna, obećala da neće smetati.
Sve to potraje tri dana. Četvrti dan Dragica sprema kofer.
Stoji u hodniku predugo, više nego treba za odijevanje. Gleda Marinu pomalo krivon, kao netko tko traži riječi, a nema ih.
Mare, ne znam kako…
Nema potrebe, prekinula je Marina.
Dragica uzima kofer. Marko je isprati do taksija. Marina ostane sama u hodniku.
Mjesec dana kasnije Dragica zove. Kratko: radi, platila prvu ratu, soba pristojna, gazdarica dobra, nedjeljom peče štrudlu od jabuka.
Marina se osmjehne.
Ali, bio je to dobar razgovor. Kratak, bez suvišnog.
