Ja sam žena vašeg muža. Dolazit ću ovdje živjeti s vama! izjavila mi je neka zgodna, nepoznata cura baš ispred vrata.
Taj dan sam se, Iskra, probudila puno prerano. Prvo su me cijelu noć mučile more pa sam nekoliko puta iz sna trznula ko da sam bolesna, a onda me do kraja razbudila bura što je režala kroz prozor spavaće. U stanu je bilo dosta hladnjikavo, na ulici još gore sve smrznuto, ulice prazne. Srećom, vikend je bio, pa nisam imala obavezu izlaziti van. Dok sam prolazila kroz stan prema kuhinji, obukla sam debelu trenirku, stavila vodu za čaj i ispekla sebi sendvič. I po onoj rutini, opet sam zvala bolnicu ali ni ovaj put ništa utješno iz slušalice.
Prošlo je već više od dva tjedna otkako mi je suprug, Siniša, bio u komi. Poskliznuo se na ledu i završio u šok sobi, a doktori su i dalje suzdržano šutjeli o prognozama. Iako sam se silila vjerovati u dobro, sve mi je teže bilo tjerati crne misli.
Sjela sam uz prozor s čajem od matičnjaka i gledala kroz zamagljeno okno. Nisam imala pojma kako istjerati tjeskobu.
Kad je zazvao Sinišin prijatelj Boris, pomalo sam bila i sretna. Inače izbjegavam razgovore s njim jer znam što misli o meni, ali sad… nekako mi je pao kamen s duše. Ispovjedila sam mu strahove, čak i to da se bojim izgubiti Sinišu. Boris je uvjeravao da će sve biti dobro, nema druge, i iz nekog razloga, povjerovala sam mu. Osjetila sam olakšanje.
Da bih izbacila tugu i nemoć iz glave, odlučila sam baciti se na veliko spremanje. Ne da je kod mene ikad nered, ali sada sam htjela da sve zasja. Pa zamisli, kad se Siniša vrati nova zavjesa u kuhinji, svaki kut uredan…
Dan mi je prošao u trenu. Potom tuš, i planirala sam rano leći, da ujutro mogu za promjenu u bolnicu, a ne samo zvat. Čula bih iz prve ruke kako napreduje, što mu rade, koliko dugo još…
No taman kad sam se spremala za krevet, zvono na vratima. Streslo me iznutra, onako, da ti odmah predosjećaj sjedi na prsima. Nisam znala tko bi to mogao biti, ali otvorila sam vrata brzo i skroz zablokirala.
Na pragu, mlada ljepotica podsjetila me na mene kad sam bila cura. Ima drukčije crte lica, ali nekako, kao da sam je već negdje vidjela.
Mogu li, molim vas, Sinišu? izgovorila je poslovno, zahtjevno.
Oprostite, tko ste vi? bila sam zatečena.
Ja sam žena vašeg muža. Došla sam s vama živjeti. Zovite Sinišu!
Kako to žena, a ne znaš gdje ti je muž? pokušala sam dokučiti jel se šali, il je samo pobrkala stan.
Pustite me, žurim! odmaknula me grubo i krenula preturati po stanu, kao da traži Sinišu.
Sine, gdje si? Hajde, Sinišek moj…
Halo, što si dozvoljavate?! sav bijes i nelagoda prokuhali su mi iznutra, a misli su mi odmah skliznule na najcrnje: možda je prevarantica, možda hoće odvući pažnju dok joj je netko drugi u stan provali? Prepriječila sam joj ulaz u spavaću i mirno, ali odlučno, rekla: Izađite iz stana odmah!
Jeste li me čuli? pogleda me ispod obrva. Rekla sam vam već: ovdje dolazim živjeti. Siniša mi je prošli tjedan rekao da će s vama riješiti razvod, da ću se ja odmah moći useliti i evo me, kako smo i dogovorili. On se sad ne javlja na telefon, a ja ne idem nigdje dok Siniša sam ne kaže. Inače, gdje je on?
Siniše nema, a neće ga ni skoro biti! Ako ne odeš sad, zvat ću policiju ruke mi drhte, ali nekako se držim.
O, kako se bojim! hihotala se dok sam uzimala telefon. Ajde, zovi! Jel treba tvoj ili moj mobitel?
Upisujem broj policije, a ona i dalje po svom.
Stan je Sinišin? Znam da nisi prijavljena ovdje. Pa policija tu ništa ne može, mi smo ovdje potpuno ravnopravne, obje žene, samo si ti bivša s papirima, a ja sam nova, samo što papir nisam stavila! Ako netko treba otići, to nisi ti…
Skida bundu skupu bundu, primijetim automatski, izuva čizme i blene mi u lice.
Koju sobu biram dok Siniša ne dođe? Il’ da sama odaberem?
Sjednem na kauč, puna gorčine, i ne znam što da radim. A “žena” mog muža baulja po stanu, vuče moje stvari iz ormara i seli ih u dnevni, komentira Spava mi se i moram na fitness ujutro…
Nisam mogla prozboriti ni riječi. Kakva paraliza! Da sam barem malo prisebnija, izbacila bih je na ulicu. Ali ne prepoznajem samu sebe… Jedino što sam mogla je nazvati Borisa kad je cura otišla pod tuš.
Borise, oprosti što te gnjavim, ali imam problem… tiho mu ispričam situaciju i pitam Kako da je izbacim?
Iskreno, samo silom kaže Boris. Mogu odmah doći i fizički je iznijeti van, pošto ne sluša.
Nije dobra ideja odmahnem. Takva ko ona bi odmah prijavila da smo je napali, ili još gore. Policija tu ipak može pomoći, zar ne?
Iskra, sumnjam. Prava ima kao i ti. Ako ona kaže da ti smetaš, a ona živi tu s partnerom Policija ne može ništa bez vlasnika, to ide na sud. Sjećaš se kad je naša susjeda Mila umrla, pa njezina njegovateljica nije htjela iz stana? Ni policija ni sud ništa dok se sve ne riješi. Ako trebaš, dolazim, ali garantiram ti, neće biti jednostavno.
Pusti, Borise, ne želim te uvlačiti u problem. Ali reci mi, znaš li ti išta o Siniši i meni, je li on stvarno htio razvod?
Ne znam ništa kaže, ali ako se predomisliš, tu sam.
Poklopim, zahvalim mu, kad eto ti cure vraća se iz kupaone, ide u kuhinju, škica u frižider, vadi sir i maslac.
E nećeš! revoltiram se i vratim sve stvari natrag. Nećeš mi ovdje domaćica biti. U sobu se povuci i ne izlazi, a kad se Siniša vrati, letiš isti dan!
E, vidjet ćemo tko će letjet zlobno dobaci i ode, Usput, ja sam Mateja. Ako te zanima…
Baš me briga! pokrijem lice rukama.
Vraća se s tabletom i prinosi ga pred mene.
Pogledajte, ako ne vjerujete. Rođendanski video.
Ma, ne planiram gledati, al’ onda čujem Sinišin glas nježan, topao, kakav je bio samo prve godine braka. Zagrlio je Mateju, poklonio joj tu bundu što sad visi u ormaru.
Izađi. kažem polako i zaklopim joj vrata bez buke.
Nisam mogla zaspati cijelu noć. Plačući sam sjedila u kuhinji i prebirala po uspomenama. Naš brak činili su se Iskri uvijek sretnim. Nije nam Bog dao djecu, ali bili smo ispunjeni, radili dobre poslove, živjeli u stanu koji je bio na Siniši, a moj sam iznajmljivala fin dodatak budžetu. Kad se vrag ušuljao? Možda Mateja nije ni prva… A ja sam vjerovala da je obitelj jednom za uvijek. Moja baka je uvijek govorila: što god došlo, treba zajedno prevladati, dogovarati, praštati. Ali ne rušiti na sitnicama.
Mislila sam tada na Borisa. Prvi put smo se sreli na mom vjenčanju donio mi je bijele krizanteme koje nisam voljela i šapnuo mi “Cijeli ću život žaliti što sam te upoznao poslije Siniše”. I otišao. Probola me tada u dubinu duše, jer sam osjetila uz njega nešto što s Sinišom nikad nisam kao da mi je od djetinjstva poznat. Bila sam stroga prema sebi i rekla sada si žena, nema više šanse za druge. Taj dan sam čak i krizanteme zavoljela.
Vidjela sam Borisa još par puta i svaki put su emocije eksplodirale. Onda je otišao raditi vani, navodno se oženio, vratio se prije nekoliko mjeseci bez žene, kupio kuću kraj Zagreba. Zvao je Sinišu, ali ja sam uvijek imala izgovore. Nisam smjela ni razmišljati o drugome, a Siniša, eto, nije imao tih kočnica…
Kad je zazvonilo, shvatila sam da je već jutro. Iskočila sam iz stolca, a Mateja je već bila na vratima “To je moj dostavljač, doručak stigao! Uletjela je s hranom kao da je kod kuće…
Zazvonio je mobitel, šifra s bolnice. Jave mi da se Siniša probudio iz kome. Taj tren zaboravila sam i na njegovu Mateju i na sve drugo. Samo želim znati da je dobro.
Kako je? Dolazim odmah! Treba donijeti što? Uredu, krećem!
Tko je zvao? uleti Mateja kao da sam joj kolegica.
Zar nisi na fitness išla? kažem, požuri, izlazim iz stana.
Ja vas ne zadržavam, samo ostavite ključeve i nema problema.
Što, da ti ostavim i karticu s PIN-om? puknem.
Ne treba Siniša mi je već napravio karticu osjehne se.
Nisam više imala volje raspravljati. Jedva sam dočekala izaći i vidjeti Sinišu. O Mateji s njim neću pričati dok se skroz ne oporavi. Ostavila sam joj uključene kamere, one što uvijek postavimo kad idemo na godišnji.
U bolnicu me nisu pustili do Siniše još je bio u intenzivnoj. Ali odvukli su me do glavnog doktora, koji mi objasni da je najgore prošlo, ali ga još treba paziti.
Trebat će mu stalno društvo i pomoć prvih tjedana. Ili vi ili angažirajte njegovateljicu.
U redu, naći ću nekog klimnem.
Vratila sam se doma, odmah u Sinišinu radnu, pogledam snimke Mateja šeta po stanu kao po svom, pregledava ormare (ipak ih ne čačka), sve detalje gleda, pere za sobom šalice.
Odem do nje u kuhinju.
Aj’ reci, što ti to treba moj Siniša? Stariji je od tebe, djecu imat ne može
Volimo se jednostavno odgovori.
Ideš, kao za cijeli život? U dobru i zlu?
Pa da, naravno! Samo vi maknite ruke od njega, dosta ga je bilo strah priznati vam, stalno je odugovlačio
Nemam ništa protiv, al tek kad Siniša potvrdi. Dotad, ti ćeš dobit obveze. Siniši treba briga i njega.
Mateja problijedi.
Znači, neće nikad bit bolje?
Ne, samo privremeno, ali ti si žena, pa red je da ga njeguješ. Sve sam platila, imaš krevet u njegovoj sobi i sveučilišnu sobu posla
Mateja skupi trbuh.
Naravno, neću ja svog Sinišeka ostaviti…
Njeno Sinišek mi idu na živce više nego išta. A ja samo poželim zaspati.
Ujutro, Mateja na nogama s prvim svitanjem. Stavlja šminku ko da je za modnu reviju, mijenja outfite. Promatram je i ne vjerujem što se događa.
Boris me nazove još jednom.
Iskra, ima li šta novo, mogu li posjetiti Sinišu?
Sad nije vrijeme, Borise. Sve je pod kontrolom, žurim na posao.
Ako trebaš što, znaš gdje sam.
Na poslu sam, sve mi to previsoka razina stresa, razmišljam uzeti odmor. Zanemarila sam se vrijeme je da mislim na sebe kad već može Mateja biti uz Sinišu.
Predam zahtjev za dopust, izađem na hladno, šećem, mobitel zvoni. Ulazim u kafić na kavu dok odgađam odgovor. Siniša me zove. Iznenadi me, ali javim se.
Iskra, dušo moja, glas mu drhti znam da znaš Ispričavam se, kriv sam vam jako, ali Htio sam ti sam reći…
Nemoj, Siniša. Sve je jasno, tvoju ženu baš naglasim riječ čekaj.
Mateja je izašla po vodu, nemoj je zvat tako.
Oprosti, Siniša. I zbogom.
Prekinem. Sama sebi šapnem:
Eto, Iskra. S četrdeset godina postala si neoženjena žena!
Nije mi više do kave. Krenem doma pakirati stvari. Ali stan koji sam iznajmljivala još su zakupci platili za tri mjeseca. Morat ću tražiti podstanarski stan Mateja će ionako uskoro pretvoriti stan u svoj…
Krenula sam se pakirati kad začujem jako lupanje na vratima. Otvorim i Mateja uleti, iznervirana.
Zašto mi niste odmah rekli da on neće nikada više hodati?! Da ste me samo iskoristili kao njegovateljicu? Da vas nema ni vas ni vašeg Siniše!
Čekaj, tko ti je to rekao?
Doktor! Neću ja njemu mjenjati pelene!
Zbunjena sam, doktor mi ništa nije rekao o pelenama. Morala bih joj odgovoriti, A gdje su sad tvoje riječi o vjernosti u dobru i zlu?, ali samo joj zalupim vrata pod nosom i odmah zovem bolnicu.
Doktor mi se smije.
Je, ta vaša Mateja Nasjelo joj je na šalu! Kad se predstavila kao supruga Siniše, dao sam joj do znanja kakva je obveza biti uz njega. Malo sam pretjerao, ali eto bježala je glavom bez obzira.
Ostajem s njim! kažem s olakšanjem.
Dobro došli. Siniši će dobro doći poznato lice, i ne brinite, savjestan je pacijent.
U Sinišinoj sobi, on pokuša sjesti čim me vidi.
Iskra, drago mi je što si ovdje. Oprosti, Mateja mi tebe podsjetila kad sam te upoznao. Ponijelo me i eto, sve sam zeznuo. Hvala ti što si tu…
Ne mogu još o tome pričati. Povrijeđen si me, a ne znam mogu li to zaboraviti. Mateja je pobjegla, nije prošla ispit u nevolji.
Znao sam da neće, iznenadio sam se da je i stigla do bolnice. Zatvorimo tu temu.
Siniša mi poljubi ruku. Budem uz njega, brzo ga otpuste iz bolnice. Boris svrati par puta, ali ja izbjegavam druženje još uvijek nisam načisto sama sa sobom. Kad se jednom nehotice vratim u kuhinju po mobitel, uhvatim Borisa i Sinišu u razgovoru…
Sram te bilo, takvu ženu nisi smio povrijediti. Da je meni takva žena, na rukama bih je nosio.
Ti nisi na mom mjestu. Shvaćam sad. Znam da me nitko ne treba osim Iskre…
Dva tjedna kasnije, kasno navečer, zvono na vratima. Siniša otvara pred vratima Mateja.
Sinišek, čula sam da si dobro. Vratila sam se. Zar nisi očekivao moj povratak?
Pa dugo si bila po vodu… Nisam, Mateja. Ne možeš ostati.
Saznala sam tada da sam trudna. Htjela sam razmisliti. Nisam znala mogu li sve sama. Sad vidim da mogu. Mogu li ući? Nemam gdje
Mateja, ne mogu imati djecu! kaže Siniša ledeno.
Pa izgleda da možeš! samouvjereno će ona Tvoja bivša je neplodna!
Iskra mi je bila uz mene i tražim da je poštuješ. Idem sutra na pregled. Ako lažeš, razotkrit će se.
Zašto bih lagala? Danas sve možeš provjeriti!
Siniša joj pokaže kuhinju, sam dođe do mene sjedim, skrivena licem u dlanovima.
Iskra, može li Mateja prespavati? Sutra ću na pretrage, ona će otići. Morao sam biti siguran. Maštam o djetetu.
Idi. Volim spavati sama. tiho odgovaram, a kad izađe, gušim se u suzama.
Razmišljam gdje da idem. Kamo? Kvart, hotel, bilo gdje samo daleko… Prvi zoru ni ne dočekam budna, nego me ujutro budi žamor. Siniša ulazi sav sretan.
Iskra, znaš što? Napravili su testove. Mateja ne laže mogu imati dijete. Možeš to zamisliti? Konačno!
Valjda očekuješ da ti čestitam?
Ne, hoću razgovarati… Možeš ostati s nama, dok ne pronađeš riješeno stanovanje…
Znaš što pričaš? S vama DVOJE živjeti?! Pa nisi normalan!
Počela sam panično pakirati svoje stvari. Otišla sam odmah u hotel. Već iduće jutro sretnem Borisa pred ulazom.
Uspio sam te uhvatiti kaže. Čuo sam vijest od Siniše. Nisam mu čestitao Mislio sam na tebe. Hoćeš kod mene u kuću, Iskra? Bit ćeš mirna, ništa ne očekujem, ali ne želim da si sama.
Nikad toplije nisam gledala u nekoga. Odnesem mu kofere.
Boris je održao riječ nije se previše miješao u moj život, ali s vremenom sam i ja počela pričati o svemu Iskreno, rekla sam danas, sviđao si mi se od prve sekunde.
Godina dana kasnije jedno sunčano jutro, jedva sam čekala da se Boris probudi. Uz smiješak mu pružim test s dvije crte. Nije mogao skužiti, ali kad je shvatio, zavrtio me po kuhinji. Začuli smo zvono zvoni mobitel iz torbe.
Samo čas. šapnem.
Bio je to Siniša.
Iskra, sunce kako si?
Odlično!
Tražim te godinama. U tvojoj staroj kući žive novi ljudi, na poslu te nema. Jesi li otišla negdje?
Jesam. U novi život!
Ovdje sam sam Mateja me ostavila, samotnjim podižem sina. Teško mi je Ne znam kako sam bio tako glup. Iskra, hoćeš li se vratiti? Zaboravit ćemo sve?
Siniša, nikad nisam bila sretnija. Ti si svoj izbor napravio. Mogu ti dati samo broj profesionalne dadilje, ništa više. Nazvat ću te, pozdrav.
Tko je to bio? pita Boris kad sam se vratila.
Samo duh prošlosti nasmijem se kojeg više nema Nitko važan, nasmiješila sam se i primila ga za ruku. Samo netko tko nije znao prepoznati vrijednost kad ju je imao pred sobom.
Boris me kratko zagrlio, osjetila sam mir što ga nikad nisam poznavala onaj mir vlastite odluke, bez ožiljaka prošlosti. Iz kuhinje kroz prozor provirilo je sunce, zaplamsalo istu onu svjetlost koju su zatvorila duga tamna razdoblja.
Idemo u šetnju? upitao je Boris, nježno mi stavljajući šal.
Idemo, odgovorila sam, prste stegnute za njegove.
Tog proljetnog jutra, možda po prvi put, zaista sam povjerovala u novi početak. A kad sam zakoračila van, korak mi je bio miran i siguran jer napokon, bila sam tamo gdje sam sama htjela biti.
