U potrazi za idealom
Viktor je sjedio za malenim, okruglim stolom u ugodnom zagrebačkom kafiću, ne primjećujući baš atmosferu oko sebe pogled mu je bio prikovan na ulazna vrata. Povremeno bi pogledao na sat pa opet na vrata, čekajući da se pojavi Lana.
Svaka nova gošća koja bi ušla, tjerala ga je da napeto promatra i provjerava možda je sad to ona? Ušetala je jedna cura u živopisnom crvenom kaputu nije ona. Za njom niska crnka s velikom torbom opet nije Lana. U Viktorovoj glavi već su se vrtjele moguće isprike zašto kasni. Možda joj je jednostavno navika kasniti na spojeve? Puno cura to poput rituala radi, navodno da malo podignu iščekivanje i naprave misterij. No, ako Lana računa na taj efekt, grdno se prevarila. Viktor nije od onih koji će se vječno nadati i čekati. Dogovorio je sam sa sobom još pet minuta i odlazi. Nema čekanja preko toga, to je kod njega uvijek bilo pitanje principa.
Vrijeme je uporno usporavalo. Upravo kad je u glavi već počeo pozdravljati se s ovim promašenim večernjim izlaskom, iza njegovih leđa začuo se vedar glas:
Bok! Oprosti što kasnim!
Okrenuo se i ugledao vitku plavušu koja se uz širok osmijeh smjestila nasuprot njega. Kosa joj je bila uredno složena, a u očima lakoća i opuštenost.
Nadam se da nisam predugo kasnila? još je dodala, lagano nagnuvši glavu.
Viktor je zastao, pokušavajući povezati prizor pred sobom s onom ženom s fotografije.
Lana? upitao je, i sam sumnjičavo, pažljivo je proučavajući. Jesi li to stvarno ti? Na slici je bila sasvim druga žena! Dobro, skoro druga
Djevojka se bezbrižno nasmijala, kao da ju je ova situacija baš zabavila.
Da, to sam ja potvrdila je, očito uživajući u njegovoj zbunjenosti. I da preduhitrim pitanje, stvarno sam to ja na fotki Samo slika je stara, snimljena prije četiri godine. Dosta sam se promijenila od tada, zar ne?
Izgovorila je ovo s evidentnim ponosom, kao da želi pokazati spektakularni rezultat svoje transformacije. Bilo je jasno da je uvjerena kako je ovakav “iznenađujući” efekt prava stvar.
Ali… prevarila se.
To je sigurno odgovorio je Viktor, pazeći da ostane neutralan. Previše se promijenila! I ne može reći baš na bolje.
Lana je nagnula glavu, prstima vrtjela dugi uvojak, kao da želi unijeti malo igre i draži u trenutak.
Sigurna sam da ti je drago što izgledam puno bolje nego na onoj fotki, zar ne? namignula je. To sam i planirala. Znaš, toliko su mi muškaraca pisali, oduševljeni mojim sadašnjim izgledom A prije par godina nitko me ne bi ni pogledao.
Na trenutak je zastala i poput malog djeteta napućila usnice, očito čekajući da je obaspe komplimentima, pa da potvrdi koliko je bolje uživo. Viktor, međutim, nije pokazivao oduševljenje što ju je počelo blago živcirati.
Prije nego što je pristala na susret, Lana je marljivo proučavala Viktorov profil. Listala je slike, čitala biografiju, provjeravala poveznice na društvenim mrežama. I, svoje iznenađenje, nije pronašla niti jednu laž. Stvarno je bio direktor u uspješnoj tvrtki, imao kuću na dva kata u luksuznom kvartu kraj Zagreba i dva skupa auta. Sve kao iz nekog lifestyle časopisa. Lana nije mogla shvatiti što takav tip uopće radi na stranicama za upoznavanje. Ali u krajnjoj liniji, tko mari? Bitno je ne propustiti ovakvu priliku!
No Viktorove misli u tom su trenutku skroz lutale. Pogledavao je na sat, računajući kad je pristojno otići. Kazaljka je sporo kružila, a svaka mu se minuta činila kao vječnost. Trudio se sudjelovati u razgovoru, tu i tamo pristojno klimnuti, ali osjećaj nedostatka povezanosti s Lanom rastao je iz minute u minutu.
Ova Lana ga nije privlačila. Žena s fotografije nije bila model, ali je izgledala prirodno, stvarno, iskreno. Sada pred njim sjedi sasvim druga cura našminkana, samouvjerena, ali potpuno strana u svakom smislu. Maniri, ton glasa, čak i osmijeh sve mu je djelovalo kao pomalo usiljeno glumatanje koje je netko naučio napamet.
Još jednom je pogledao na sat. Još minutu-dvije pristojnosti, pa će se pozvati na neku žurnu obvezu i krenuti. U glavi je već smišljao frazu ne biti nepristojan, ali i ne razvlačiti ovaj susret više nego što mora.
Opet mu se u mislima vraćala ona fotografija ona slika koja ga je i dovela do razgovora s Lanom. Što ga je tamo zapravo privuklo? Odgovor je bio jasan tijelo. Djevojka na slici bila je baš po njegovom ukusu obline, zavodljive linije, figura kakva se njemu činila istinski ženstvenom. Još se sjećao kako je zurio u fotku i mislio: “E, napokon nešto vrijedno pažnje.”
A sada ispred njega sasvim druga žena! Vitka, čak i pretjerano mršava kao da će nestati u preširokom džemperu. Viktor se trudio ne pokazivati razočaranje, ali mu nije izlazilo iz glave: zašto? Zašto cure toliko ganjaju tu nametnutu mršavost i odbacuju ono što im je priroda dala? Tko im je nametnuo da je tanak kostur sa zategnutom kožom ideal ljepote? On to nije mogao razumjeti niti je u tome vidio išta zavodljivo ili privlačno.
Razgovor su vodili još desetak minuta uglavnom je Lana pričala o sebi, hobijima, planovima. Viktor je pristojno slušao, povremeno ubacio kakvu rečenicu, ali mu je cijelo vrijeme krčkao plan: kad priča zamre, predložit će joj da je odveze kući, a kao izliku navesti hitan poslovni poziv. Srećom, to je bila i istina stvarno je morao riješiti jedan važan problem iz firme.
Kad je napokon stigao trenutak, Viktor je ponudio:
Hoćeš da te odbacim kući? Imam za sat vremena važan sastanak, ali stignem te usput ostaviti.
Lana je na trenutak zadrhtala, lice joj se na sekundu namrštilo, ali se brzo pribrala i klimnula:
Hvala, može.
Putem su uglavnom šutjeli. Viktor je pratio promet, Lana je zurila kroz prozor i tu i tamo ga odmjerila pogledom, kao da pokušava dokučiti gdje je točno pogriješila. Prije nego što je izašla iz auta, upitala je:
Hoćeš mi se javiti večeras? Možda dogovorimo još neko viđenje?
Naravno, javit ću ti se. Čujemo se, dogovorimo Viktor je blago iznuđeno osmjehnuo, već odlučan da je to to. Ne vrijedi dalje gubiti ni svoje ni njeno vrijeme.
Lana je zastala na vratima, kao da čeka još kakvu njegovu riječ. Ali Viktor je samo klimnuo, poželio joj ugodnu večer i krenuo.
Istog je trena izbrisao profil s portala za upoznavanje i blokirao Lanu. Nimalo dvojbe, nikakvo možda. Znao je odmah nema smisla produžavati nešto čim osjetiš da nije to. Samo pristojnost ga je zaustavila da ne prekine ranije…
********************
Nekoliko dana kasnije Viktor je ručao s kolegom u jednom od restorana na Britancu. Ispred njega sočni ramstek i prženi krumpirići njegova klasična narudžba. Polako je jeo, povremeno bacio oko po sali. Pogled mu je stalno klizio prema gošćama gotovo svaka od njih imala je salatu ili kakav fit obrok.
Zašto žene stalno muče sebe s tim dijetama? uzdahnuo je, odmaknuvši tanjur. Oduzimaju si masu radosti! Reci, je li ti to hrana? kimnuo je prema susjednom stolu, gdje je cura vilicom vrtjela blitvu. Nema tu užitka, samo brojanje kalorija.
Kolega se nasmijao. Znao je Viktorov stav o hrani i ženama.
Zato što većina nas voli vitke žene smireno je odgovorio, srknuvši kavu. Ti očito nisi u većini. Vidi onu zgodnu crnku tamo za krajem stola cijelo vrijeme te mjerka. E, na takve treba baciti oko!
Diskretno je pokazao prema vitkoj djevojci koja je zaista tu i tamo gledala prema njihovom stolu, praveći se da lista jelovnik.
Viktor ni nije pogledao. Lice mu je ostalo ravnodušno, hladan, distanciran ton:
Tvoje mišljenje me ne zanima. Ne petljam se u tuđe privatne stvari pa nemoj ni ti u moje.
Kolega je podignuo obrve, ali nije odustao:
A imaš li ti uopće privatni život? sa smješkom je dodao, polušaljivo. Samo posao i hobiji, a ni traga pravoj curi
Viktor je polako odložio vilicu i čvrsto ga pogledao.
Ok, nije moje da ti solim pamet, sori kolega je brzo digao ruke i presjekao temu. Htio sam samo pomoći.
Viktor je ostao šutjeti. Vratio se hrani, ali istina je njegov privatni život bio je prazan. Prije godinu dana prekinuo je s djevojkom na koju je mislio ozbiljno, s kojom se gotovo planirao vjenčati. Zvala se Marijana. Bila je mila, nježna, brižna. I ono što je njemu najviše odgovaralo imala je onu figuru, onu prirodnu ženstvenost, obline i šarm u svakom pogledu.
Njihova veza išla je glatko. Viktor nije štedio svaki bi dan donio cvijeće, tu i tamo sitan poklon; uživao je gledati kako joj sjaje oči dok otvara paket ili vidi novu haljinu. Garderoba Marijane zauzimala je cijelu jednu sobu. Stalno su stizale nove stvari, haljine, suknje, cipele Nikad nije nosila isto dva puta. Voljela se uređivati, a Viktor je obožavao gledati je dotjeranu.
Komplimenti su letjeli na sve strane. Viktor nije štedio riječi uvijek bi joj rekao kao joj što pristaje, kako je lijepa, kako mu godi njezina prisutnost. Nije skrivao oduševljenje za njega je Marijana bila baš ona prava.
Ali vrijeme je to počelo mijenjati. Marijana je sve više vremena provodila s prijateljicama šetnje, izlasci, kave, shopping. Svakim takvim susretom, ona bi se vratila malo drukčija. Prvo sitne promjene, a onda i krupnije.
Jedne večeri Viktor ju je zatekao pred ogledalom, zabrinuto je promatrala svoj odraz.
Debela sam! dramatičnim tonom izjavila je prije nego je stigao skinuti jaknu. Moram odmah u teretanu, na ljeto će me biti sram na plaži!
Viktor je ostao zbunjen.
Ma, Marijana, daj molim te! Izgledaš super, nemaš zbog čega brinuti.
Ti to ne vidiš! Sve je obješeno, sve je krenulo nizbrdo! Prijateljice kažu da je moderna vitkost, zategnuto Ako ne smršavim, izgledat ću kao iz prošlog stoljeća!
Viktor joj je nježno primio ruke i pokušao s uvjerenjem:
Tvoja figura je odlična. Baš ti to daje poseban šarm. Ja tako volim tvoje obline, svi te drugi gledaju s divljenjem!
Ali, Marijanina odluka je već bila donesena. Prestala je jesti slatko, kruh i masno. Hladnjak se napunio kutijama s kuhanom puretinom, brokulom i posnim sirom. Svako jutro vaga, kalorije, aplikacije. Malo po malo, postajala je razdražljivija. Umjesto smijeha i zezancije, sve više nervoze, sve više izbjegavanja pogleda.
Za stolom je počela hvatati svaki Viktorov kompliment kao napad:
Ma daj budi iskren! Nemoj mazati oči!
Pokušavao joj je objasniti, ali više ga nije slušala. Ispitivala je nove dijete, krpala tjedno prehrambene režime jednom bez kruha, drugi put samo na voću, treći tjedan detox voda.
Viktor je s tugom gledao kako nestaje stara Marijana ona vesela, uvijek gladna života, koja je zdušno jela njegove pohane šnicle i kolače. Sad samo bliska vilicom po salati dok mjeri svaku kaloriju.
Jedne večeri kad se vratio kući, zatekao je napetost u zraku.
Opet ti! odbrusila je skoro kroz suze. Zbog tebe nikad ne uspijevam! Ti stalno naručuješ kalorijsku hranu a znaš da sam na dijeti!
Pa i ja bih volio jesti normalno. Nisam ja na dijeti, zašto bih morao živjeti na zelenjavi?
Umjesto pojašnjenja, uslijedila je salva ljutnje, nabrajanja grijeha kako je ne podržava, kako ne razumije njen trud, kako se osjeća usamljeno u borbi za mršavoću.
Viktor je slušao, sve umorniji. Po tisućiti put joj je htio dokazati da je baš takva kakva jest savršena. Ali Marijana je sada u njemu vidjela prepreku vlastitoj transformaciji.
Gledao je tu bijesnu djevojku i pitao se kamo je nestala ona nježna, vedra cura koju je volio? Ona koja se znala smijati do suza, koja je mogla uživati u svakom zalogaju i svakom veselju?
I što sada? Je li vrijedno boriti se, stalno ispočetka ispravljati tu sliku u njezinoj glavi? Ili ići nizvodno i odustati od sebe postati savršen samo u njenim očima? Bez povjerenja, nježnosti, razumijevanja sve je više izgledalo kao patnja nego veza.
Na kraju je došao prekid. Viktor je dugo razmišljao, probao sve načine. Svaki razgovor završio bi novim konfliktom, nova isprika pa još jedan nesporazum. Kad je shvatio da samo srlja u zid, donio je bolnu odluku. Prekid. Nije više bilo one stare Marijane. S novom, opsjednutom dijetama, mršavljenjem i usporedbom s idealom jednostavno više nije mogao dalje.
Sljedeće mjesece osjećao je manjak svega ona je otišla, ali njezini mirisi, fotke, njene stvari ostale su u stanu. Uhvatila bi ga želja da je nazove, ali bi se zaustavio. Sjetio bi se zadnjih tjedana u kojima su samo izbjegavali oči i čekali da padne nova primjedba i znao da ne može natrag.
Pola godine kasnije, rezigniran usamljenošću, prijavio se na portal za upoznavanje. Nije očekivao ljubav samo normalan razgovor. Listao je kroz hrpu profila; jedna preozbiljna, druga razigrana, treća nema kemije. One koje su ga privukle izgledom, izazvale bi razočaranje u komunikaciji. Druge su bile simpatične, ali uvijek bi nedostajalo ono nešto.
Shvatio je: nije problem u tim ženama, nego u njemu samom. Nije se oprostio od prošlosti, još uvijek je nosio svoju priču u glavi i nitko tome nije mogao parirati
********************
Prošlo je dosta vremena, život se polako stabilizirao. Još se povremeno prisjećao prošlih dana, ali je nastojao gledati naprijed posao ga je zaokupljao, navečer bi igrao nogomet s ekipom ili planinario po Medvednici.
Jednog prijepodneva otišao je do lokalnog caffe bara blizu posla, samo da uzme kavu za van. U kutu je sjedila djevojka s knjigom, nešto je zapisivala u bilježnicu, povremeno pogledala oko sebe i opet nastavila pisati.
Viktor ju je automatski promatrao. U načinu na koji sjedi, bilo je nešto drugačije sigurnost, mir, osmijeh bez napetosti. Nije popravljala šminku, nije paničarila oko mrvice na stolu, nije nasumično gledala je li joj suknja čista. Kad ju je primijetila, samo mu se prijateljski nasmiješila iskreno, normalno.
Skupio je hrabrost, otišao do nje.
Oprostite, toliko ste ustrajni u pisanju pišete možda dnevnik ili pripremate nešto za posao?
Oboje nasmijala se i spustila kemijsku. Pišem tekst za blog. Vi radite ovdje u blizini?
Razgovor je tek tako krenuo. Saznao je da se zove Vedrana. Model, ali ne klasični Vedrana je nosila modne kolekcije za žene s oblinama. Bila je zaštitno lice web shopa koji prodaje odjeću za žene koje ne žele biti štapovi, nego vole svoj oblik.
Najviše ga je iznenadilo što Vedrana potpuno prirodno obožava svoje tijelo. Uz ručak mu je veselo ispričala:
Mrzim dijete. Po meni, to većinom znači da si nesretan sam sa sobom. Kad je zdravlje u pitanju, ok, ali inače Ne zanima me što tko misli. Volim jesti dobro, volim uživati, volim samu sebe!
Govorila je jednostavno, bez šminke i patetike. Viktor je osjetio kako se u njemu topi napetost koju je toliko dugo nosio.
Počeli su izlaziti. Vedrana nije tražila poklone ni komplicirane dokaze pažnje. S njom si mogao i pričati i šutjeti, a uvijek si se osjećao dobro. Nijednom nije pokušala popraviti njegove navike, nije ga pritisnula svojim pogledima, ali je uvijek znala nježno i smireno izreći što misli.
Viktor je konačno mogao progutati omiljeni zagorski štrudl bez grižnje savjesti, uživati u šetnjama uz Savu, u razgovorima i sitnim gestama. Uz Vedranu je opet naučio veseliti se običnim stvarima.
Nakon pola godine znao je da više nema što čekati. Jedne večeri, sjedeći za malim stolom njihova omiljenog restorana, izvadio je kutijicu i tiho, gledajući Vedranu u oči, rekao:
Vedrana, hoćeš li biti moja supruga?
Vedrana se na trenutak nasmijala, radosno kao dijete, i tiho rekla:
Naravno da hoću.
Vjenčali su se jednostavno, bez pompe. Samo najbliži prijatelji, obitelj i to je bilo to. Viktor i Vedrana nisu marili za mišljenje drugih. Bilo im je dosta onoga što su stvorili zajedno poštovanje, podrška, povjerenje, jednostavna, mirna sreća I to im je, zapravo, bilo više nego dovoljno.
