Zastara nije prošla
Gospođo, znate li vi uopće tko sam ja?
Nisam odmah podigao pogled. Završio sam zapis u dnevnik, polako povukao crtu, pa tek onda pogledao ženu koja je stajala s onu stranu pulta.
Bila je u ranim tridesetima, ne više od trideset i pet. Plava kosa besprijekorno složena, miris parfema toliko intenzivan da sam nakratko osjetio peckanje u nosu. Predivan bež kaput, jasne kašmirske tkanine, i torbica na ruci koja je vrijedila više nego što sam ja zaradio kroz pola godine.
Slušam vas rekao sam mirno.
Zašto ne otvarate vrata? Već tri minute čekam!
Nemate propusnicu, objasnio sam. Već sam rekao vašem vozaču kad je zvao da se propusnica mora unaprijed najaviti.
Moj muž iznajmljuje ovdje pola osmog kata! Tvrtka Vertigo Trgovina. Shvaćate li vi uopće s kim razgovarate?
Shvaćam, kimnuo sam. Ali na vaše ime nije izdana propusnica. Nazovite supruga, neka on siđe ili nazove mene, pa ćemo sve riješiti za tren.
Ne namjeravam nikome zvati! Ja sam žena zakupca i vi me MORATE pustiti unutra!
Pogledao sam je ukošeno, bez ljutnje. Gledao kao što čovjek gleda nešto šta mu se već previše puta dogodilo, a svaki put ga ponovno umori.
Pravila vrijede za sve, rekao sam ravnim tonom.
Napravila je korak naprijed, nagnula se k meni i prošaptala tiho, ali jasno:
Poslušajte me, djede. Tu sjedite u svojoj kućici, primate svoju crkavicu i mislite da imate pravo gaziti po meni? Po MENI? Nazovite koga trebate i otvorite vrata, ili ću se pobrinuti da vas više ovdje nema.
Sekundu sam šutio.
Dobro, rekao sam tiho i posegnuo za telefonom.
Žena se ispravila, zadovoljna.
Nazvao sam upravitelja, pričekao da se javi.
Gospodine Ivšiću, ovdje portir. Na ulazu je gospođa bez propusnice, predstavlja se kao supruga Daria Kosa sa osmog kata. Da, čekam.
Spustio sam slušalicu i ponovno se posvetio svom dnevniku.
Koliko još moram čekati? pitala je žena.
Čim stigne odobrenje, odgovorio sam.
Ona je frknula i uzela mobitel u ruku, odlučno tipkajući, svaki pokret vrištao je ogorčenjem zbog čekanja. Prošlo je dvije minute, trenutak kasnije čula su se vrata lifta i u predvorje je ušao muškarac visok, elegantan, zabrinutog lica.
Mirjana, šapnuo je. Što se dogodilo?
Tvoj portir me ne pusta unutra!
Morali smo ranije prijaviti dolazak, znaš da je to procedura…
Dario, neću svaki put zvati da bih došla mužu na posao!
Muškarac je pogledao mene. Klimnuo sam.
Dobar dan, reče. Ovo je moja supruga, Mirjana Kos. Možemo li izdati privremenu propusnicu?
Naravno, ukucao sam podatke u sustav.
Dok sam unosio podatke, Mirjana je stajala malo ustranu i razgovarala na mobitel. Prije nego što je prošla kroz vrata, dobacila je, više sebi nego nama:
Ovo je cirkus.
Dario je prošao za njom, ne pogledavši me.
Ispratio sam ih pogledom, zatvorio dnevnik i natočio si mlaki čaj iz termosice.
Nisam razmišljao o Mirjani Kos. Razmišljao sam o tome da njezino prezime nije slučajno ponovno isplivalo u ovoj zgradi, i da sam to zapravo mogao i naslutiti.
Dario Kos.
Zatvorio sam oči na sekundu.
Dvadeset i dvije godine… dug je to period. Ljudi se promijene, postaju stariji, zasnivaju nove obitelji, uredi im rastu po osmom katu. No, neke stvari ostaju iste. U to sam bio siguran.
Poslovni centar Horizont smjestio se na Aveniji Graditelja već osmu godinu. Sivi stakleni zidovi, granitne stepenice, čuvano parkiralište, kafić u prizemlju i sendviči od četrdeset kuna. Sve uredu, sve na svom mjestu. Dvadeset i četiri zakupca, od malih odvjetničkih ureda do velikih trgovačkih firmi. Vertigo Trgovina koristila je gotovo cijeli osmi kat, redovno plaćala i smatrala se poželjnim zakupcem.
Znao sam to jer sam osobno čitao sve ugovore. Navika čitao sam svaki papir koji je prošao kroz ruke uprave.
Na porti sam radio sedam mjeseci.
Kolege su me doživljavali kao starijeg gospodina koji na penziji radi još malo, s blagonaklonošću koja iskreno nije ništa posebno značila, ali mi je jednako bila draga. Pomagali su prik pratiti s novim programom, donosili kolače, ponekad pokrivali smjenu bez pitanja. Nisam ih uvjeravao u suprotno.
Upravitelj, Goran Ivšić, u pedesetima, bio je precizan i pomalo nervozan čovjek, dobar vođa koji nikad ne diže glas i dobro postavlja granice. Simpatičan mi je bio.
Nitko tu u Horizontu nije znao da sam ja zapravo vlasnik firme koja upravlja cijelom zgradom. Ne samo ovom zgradom. No, o tome se sada nije radilo.
Odluku da sjednem na portu donio sam nakon razgovora s kćeri.
Tata, nemaš pojma što se događa među ljudima, rekla je. Radila je kao financijska direktorica jedne od mojih firmi, uvijek direktna i po tome sam je posebno cijenio.
Sjedneš u ured, gledaš brojeve i misliš da znaš sve. A ne vidiš pravo lice onih s kim radiš. Ne vidiš kako se ponašaju kad misle da ih ne gledaju.
Šutio sam.
Mislis da ne znam kakvi ljudi mogu biti?
Moguće da si zaboravio, tata. Pokušaj ponovno doći bliže.
Bila je u pravu. Priznajem to, kao i uvijek kad je činjenica jasna.
Tih sedam mjeseci donijelo mi je mnogo. Gledao sam kako zakupci razgovaraju s čistačicama. Tko pozdravlja zaštitare, a tko prolazi kao pored namještaja. Sitne podlosti, i sitne dobrote to je život.
Pa tako, i Mirjana Kos.
Nisam tip koji olako donosi odluke. Dao sam sam sebi tjedan dana.
Za tih tjedan, Mirjana se pojavila još dva puta. Jednom opet nije imala propusnicu i dugo, naživcirano objašnjavala mladom zaštitaru Dini kako je sve prijavljeno te zašto sustav ponovno ne radi. Propusnicu je ostavila kod kuće. Dino ljubazno pojašnjava, Mirjana povisuje glas, na kraju opet suprug dolazi. Sve sam gledao sa susjednog pulta, praveći se da gledam nadzorne kamere.
Drugi put je stigla u petak navečer, baš dok je čistačica tetka Zdenka prala pod. Mirjana prolazi po mokrom, Zdenka je zamolila da pričeka, Mirjana se okrenula i nešto tiho rekla. Nisam čuo što, ali lice tetke Zdenke jasno je govorilo sve.
Tetka Zdenka radila je šest godina, ima šezdeset i tri, odgaja unuke, nikad se ne žali.
Tjedan sam završio nedjeljom, kući, uz čaj i tanku fasciklu dokumenata.
Nazvao sam upravitelja Gorana Ivšića.
Dobar večer, Gorane, rekao sam. Oprostite što zovem izvan radnog vremena. Možete li sutra doći sat ranije?
Gospodine Boras? bio je iznenađen. Mogu, naravno. Je li sve u redu?
Sve u redu, imam jedan razgovor.
Dolazim u osam.
Te večeri nisam loše spavao. Sasvim normalno, samo sam gledao u strop par minuta pred san, misleći kako dvadeset dvije godine možda jesu dug period, ali neki dugovi nemaju svoj rok ne pravno, nego ljudski.
U ponedjeljak u osam popeo sam se u upraviteljev ured.
Ivšić je sjedio zbunjen za stolom. Mislim da je očekivao da tražim promjenu smjene ili imam neku primjedbu na rad. Bio je spreman na svakakve molbe, osim na ono što sam donio.
Na stol sam spustio tanku fasciklu.
Što je ovo? upitao je.
Pogledajte, rekao sam.
Otvorio je fasciklu. Na vrhu punomoć, zatim izvadak iz sudskog registra, pa par internih dokumenata s mojim potpisom.
Čitao je polako, dižući pogled prema meni, pa natrag.
Gospodine Boras, konačno je izustio. Vi ste…?
Ja, potvrdio sam.
Vi ste… radili ste cijelo vrijeme ovdje na porti?
Da.
Šutio je.
Mogu pitati zašto?
Htio sam vlastitim očima vidjeti kako stvari funkcioniraju. Ne iz izvještaja. Osobno.
Kimnuo je sporije. Nije bilo zamjerke u pogledu, to sam cijenio samo iznenađenje, malo zbunjenosti i možda nešto poštovanja.
Jeste li zadovoljni viđenim?
Uglavnom da, kazao sam. Vi ste dobar upravitelj. I tim vam je dobar. No imam još jedno pitanje za vas.
Slušam.
Vertigo Trgovina, osmi kat. Želim raskinuti ugovor o najmu.
Iznenađeno me pogledao, pa opet u dokumente.
Njihov ugovor traje do ožujka iduće godine. Sve ispravno, nema povrede. Požalit će se, možda i sudski…
Znam proceduru, Gorane. Pripremite pismenu obavijest o nepodnošenju ugovora i ponudu za prijevremeni raskid uz odštetu. Ponudit ćemo im korektne uvjete, ali moraju se iseliti.
Gledao me, pa klimnuo.
Razumijem. Rok?
Tjedan dana za obavijest, tri mjeseca za iseljenje. Dovoljno.
Pitat će razloge.
Recite da je strateška odluka vlasnika o prenamjeni prostora. Istina je, ionako sam mislio gore otvoriti dvorane za sastanke.
Ustali smo, rukovali se. Već kod vrata zastao je.
Gospodine Boras, hoćete li ostati na porti?
Malo sam razmislio.
Još neko vrijeme, rekao sam. Dok ne završim što imam.
Dario Kos dobio je obavijest u srijedu. U četvrtak sam ga vidio kako izlazi iz lifta s izrazom lica kao da ga je netko ošamario, hitajući prema parkiralištu, mobitel na uhu. U petak je bio kod upravitelja više od sat vremena.
Poslije mi je Ivšić ispričao razgovor:
Traži objašnjenje, rekao je Goran. Kaže da je sve plaćao, ima klijente, partnere, selidba za tri mjeseca mu je nemoguća. Nudi dvadeset posto veću najamninu.
Ne, odgovorio sam.
Tako sam mu i rekao.
Hvala vam.
Mislio sam da je to to. Kos će pronaći drugi ured, bit će mu teško, ali nije kraj svijeta. Firma mu je stabilna.
No, sljedeći utorak stigao je sam.
Ne upravitelju.
Meni.
Vidim ga već izdaleka. Ide prema porti, ne s onom poslovnom samouvjerenošću, već vidno nervozan.
Gospodine Boras, reče.
Podigao sam pogled.
Dobar dan, Dario.
Oklijevao je.
Mogu li nakratko porazgovarati?
Izvolite.
Pogledao je okolo. Predvorje je bilo poluprazno.
Saznao sam, tko ste zapravo, tiho kaže.
Pretpostavio si?
Netko mi je rekao. Ali nije važno tko. Zastane. Želim vam nešto pojasniti.
Što točno?
Ono što se dogodilo… onda. Dvijetisućeprve.
Spustio sam kemijsku.
Godina 2001. Imao sam tada četrdeset tri godine. Supruga Lucija još je bila živa, dizali smo zajedno firmu iz ničega. Bilo je skladište na rubu grada, dugovi, puno nade. I imao sam partnera, mladog i bistru glavu, kojem sam vjerovao.
Dario Kos je tad imao dvadeset sedam, znalac, vješt, odan. Radio je godinu i pol kod nas. Učili smo ga svemu, Lucija ga je smatrala gotovo sinom.
Onda je otišao. Otišao s bazom naših klijenata koju je potajno kopirao i velikim ugovorom koji je prepisao na sebe dok sam bio u bolnici. Prvi infarkt, nije bio smrtonosan. Smrtonosan je bio drugi, tri godine kasnije.
Nikad nisam izravno krivio Dariu za Lucijinu smrt. To bi bilo nepošteno. Lucija je bila bolesna, srce joj nije bilo dobro. Ali zauvijek ću pamtiti što mi je tada rekla, blijeda nakon povratka iz bolnice: Ne shvaćam, ja sam ga gledala kao sina.
To sam zapamtio.
Slušam vas, Dario.
Počeo je, glas mu je bio miran, očito se pripremao. Pričao je kako je bio mlad i griješio, kako je kasnije shvatio što je učinio. Ispričao je da godinama razmišlja o tome. Pa, nakon kratke šutnje, rekao:
Imam nešto što pripada vašoj obitelji. Sat.
Sjetio sam se. Džepni sat, stari, još iz Austro-Ugarske. Djed Lucije ga je nosio kroz rat, jedini predmet koji je donosio doma. Luciji je mnogo značio. Dao sam ga Dariu jednom da ga odnese uraru, tad se sve dogodilo, bolnica, razlaz, a sat je ostao kod njega.
Želim ga vratiti kazao je i molim da još jednom obavite razgovor o zakupu.
Tako to znači.
Gledao sam ga. Fin sako, sijede sljepoočnice, ruke sklopljene ispred sebe. Nije više mlad, skoro pedeset, ali život mu je očito ispao dobro. Žena u kašmiru, velik ured, dobar auto.
Nisam znao je li mu istinski žao.
Ili ga je samo strah ostati bez ureda. Često se ni sami ne znamo što nas zapravo motivira.
Donesite sat rekao sam.
Pustio je zrak kroz usta.
Kada želite…
Donosite ga na portu. Ja ću ga preuzeti.
A o zakupu…
O zakupu je odluka konačna.
Gledao me.
Znate li što mi to znači? Uložio sam…
Lucija je isto nešto uložila. U vas. Sjećate li se?
Šutio je.
Donesite sat, treći put ponovio sam. O tome više ne razgovaramo.
Ostao je još nekoliko sekundi, pa otišao.
Sat je donio drugi dan. Zamotao je u mekano platno, predao Dini, nije htio izaći pred mene.
Raspetljao sam platno na kraju smjene. Sat je bio točno onaj prepoznao sam ogrebotinu na poklopcu, mehanizam je radio.
Dugo sam ga držao u ruci.
Potom pospremio u torbu i krenuo kući.
Dvije iduće tjedna u Horizontu je vladala napeta tišina. Zaposlenici Vertigo Trgovine najprije ništa nisu znali, kasnije se pronijelo, pa su počela nagađanja. Neki su s osmog kata pitali Dinu i ostale zaštitare je li to istina, on bi rekao da ne zna.
Mirjana Kos pojavila se tjedan dana nakon muževa razgovora sa mnom. Bilo je oko podneva. Tog dana imala je tamnoplavi kaput i drugačije lice bez poznate nadmenosti.
Dobar dan, rekla je.
Dobar dan, odgovorio sam.
Željela bih razgovarati.
Otvorit ću vam vrata, pa prođite.
Ne… Mirjana je slegnula glavom. Želim razgovarati s vama.
Podigao sam obrve.
Slušam.
Mirjana se premišljala. Nije znala kako se ispričava; to se vidjelo i po držanju i po načinu govora. Ali stoji ispred mene, i to ipak nešto znači.
Ponašala sam se bezobrazno, napokon reče. Kad sam došla bez propusnice; izgovorila sam vam ružne riječi. To nije bilo dobro.
Nazvali ste me djedom, rekoh ravnodušno.
Pogledala je u stranu, pa opet u mene.
Da. Oprostite.
Gledao sam je nekoliko trenutaka. Mlada žena, koja ne zna priznati krivicu. U njenom svijetu status vrijedi više od sadržaja; zaštitari i čistačice samo su kulisa.
Prihvaćam ispriku, rekao sam.
Klimnula je. Pa tiho:
Nećete povući odluku o uredu?
Ne.
Dobro.
Već je krenula, kad sam rekao:
Mirjana. Sačekajte minutu.
Okrenula se.
Gledao sam je pažljivo, dugo, desetak sekundi. Nije skrenula pogled, iako joj je bilo nelagodno.
Radite li negdje? pitao sam.
Molim?
Imate li posao? Izvan kuće.
Ne. Brinem se za dijete i dom.
Koliko dijete ima godina?
Osam. Ide u školu.
Dakle, danju ste uglavnom slobodni?
Gledala me s nesporazumom.
Ima mjesto u arhivi, u susjednoj zgradi. Nije lako, ali je potreban posao. Slaganje dokumenata, skeniranje, urednost je najvažnija. Nije ono na što ste navikli.
Tišina.
Vi meni nudi te posao? upitala je zbunjeno.
Da.
Zašto?
Zastao sam.
Jer ste došli i rekli što ste rekli. I niste samo otišli.
To je samo osnovna pristojnost, rekla je malo oštrije.
Jest, osnovna pristojnost. Ali niste to učinili prvi ni drugi put. Učinili ste sad, kad niste imali što za izgubiti. To je razlika.
Šutjela je. Pa pitala:
Plaća?
Minimalna, ali službeno, s prijavom.
Duga pauza.
Razmislit ću, rekla je.
U redu, klimnuo sam. Telefonski broj Ivšića imate, on će riješiti papire.
Uzeo sam dnevnik. Razgovor je bio gotov.
U ožujku su se Vertigo Trgovina iselili. Tiho, bez skandala. Kos je prihvatio odštetu i našao novi ured na periferiji, manji i jeftiniji. Pričalo se da je izgubio par klijenata zbog ove situacije, ali ja to nisam provjeravao niti me brinulo.
Gledao sam kroz prozor trećeg kata kako nose kutije i razmontirano staklo. Kraj jedne glave, početak druge. Običan život.
Skinuo sam naočale, obrisao ih, vratio.
Dvadeset dvije godine. Dugo.
Nisam osjećao zadovoljstvo. Očekivao sam ga, ali… ništa. Samo nešto drugo, teško i mutno, kao kad te stisne i napokon pusti.
Lucija je umrla 2002. Imala je pedeset šest. Sve sam podignuo sam, polako i oprezno, bez povjerenja, bez puno pomoći. To me skupo koštalo, ali dalo mi je snagu.
Nisam se žalio. Samo sam pamtio.
Arhiva je bila u susjednoj zgradi, urednijoj i manjoj. Tridesetak ljudi, sve mirno. Slobodno mjesto u arhivi stvarno je postojalo.
Mirjana je nazvala Ivšića četiri dana nakon razgovora kod pulta.
Prijavila se, rekao mi je Goran, zbunjeno. Idući tjedan počinje. Sve sam rješio.
Hvala, odgovorio sam.
Gospodine Boras, smijem li vas nešto pitati?
Izvolite.
Ostajete li na porti?
Pogledao sam kroz prozor. Sivo nebo iznad Avenije Graditelja, zadnji komadi snijega na travi, rijetki prolaznici.
Ne, rekao sam. Mislim da sam napravio što sam htio.
Šteta, uzdahnuo je iskreno. Kolege su vas zavoljeli.
Pozdravite ih od mene, i Dini posebno. Dobar dečko.
Hoću.
Tiho sam otišao s porte, bez oproštajnih čašćenja. U ladici ostavio termosicu, dobru kemijsku i mali kaktus koji sam još u studenom donio. Ostavio sam ceduljicu: Zalijevati kaktus jednom u dva tjedna. Ništa više.
Tetka Zdenka dočekala me kod lifta, kaput na meni.
Odlazite?
Da.
Šteta… Zastala je pa rekla: Vi ste uvijek pozdravljali. Svaki dan. Neki nijednom u godini ne kažu Dobar dan, a vi uvijek.
Pogledao sam je.
To nije nikakav podvig, Zdenka. To je normalno.
Trebalo bi biti, a nije, složila se.
Pozdravili smo se.
Izašao sam na ulicu. Proljeće je kasnilo ove godine, vjetar je rezao kroz kaput. Parkirao sam uvijek dalje, iz navike htio sam to.
Bilo je baš ugodno hodati.
Razmišljao sam o Mirjani. Ne očekujem čudo: jedan razgovor neće promijeniti nečiji život, arhiva neće preodgojiti. Život ne radi tako jednostavno.
Ali došla je. Rekla što je rekla. To nešto znači; barem je sjeme koje može izrasti u što god hoće. Ovisi o čovjeku.
Dao sam joj priliku i ništa više.
Ostalo nije bilo u mojim rukama.
Došao sam do auta, sjeo, spustio torbu na sjedalo. Sat je bio unutra. Povremeno sam ga izvadio i promatrao. Mehanizam radi, pregledali ga majstori; rekoše može još sto godina.
Dobar sat. Čvrst.
Minut-dva sam sjedio i gledao Horizont kroz vjetrobransko staklo. Siva fasada u kojoj se ogledaju oblaci.
Sedam mjeseci proveo sam za portom, dnevnik, telefon, termos, i za tih sedam mjeseci naučio više o ljudima, poslu, sebi, nego kroz godine u uredu s pogledom na Savu.
Kći je bila u pravu.
Upalio sam auto.
Vraćajući se doma, razmišljao sam kako moralni izbor rijetko izgleda lijepo. Nikada nije čist kao u knjigama. Kos je vratio sat jer je htio zadržati ured. Mirjana se ispričala jer joj je muž objasnio s kim je pričala onog dana. Je li bilo išta iskreno ispod te računice? Možda. Ljudski su motivi pomiješani; strah i sram idu zajedno, pritisnuti jednu ili drugu tipku.
To ih ne čini lošima. Samo ljudima.
Ni ja nisam svetac. Raskinuo sam ugovor ne samo zbog grubosti prema Zdenki. Raskinuo sam ga jer su se zvali Kos, i što 2001.-u nisam zaboravio niti oprostio.
Oprostiti znači pustiti. Pustio sam. Ali sjećanje ostaje.
I to je ljudski.
Doma bilo je toplo i tiho. Kći me nazvala navečer, dugo smo pričali o poslu, planovima za ljeto, unuku koji uskoro kreće u školu.
Kako ide na porti? upitala je pred kraj.
Gotovo je, rekao sam. Što trebalo, napravio sam.
Što si otkrio?
Zastao sam.
Da su ljudi uglavnom baš onakvi kakvima izgledaju. Ni previše zli, ni previše dobri. I da dostojanstvo ne ovisi ni o novcu ni o funkciji. To sam znao, ali zaboravio.
Tata, ti ponekad zvučiš kao knjiga! nasmijala se.
To ti je kad ostariš rekao sam. Onda govoriš mudro.
Pozdravili smo se.
Odložio sam telefon i stao kraj prozora. Grad je živio svoj običan večernji život; svjetla u prozorima, par ljudi s vrećicama iz dućana, autobus klizi niz cestu. Prava mudrost najčešće izgleda sasvim obično: večer, prozor, osjećaj da si napravio nešto ispravno.
Ne savršeno. Ispravno.
To nije isto i kroz godine sam naučio razliku.
Mirjana je počela raditi u arhivi u utorak.
Znao sam to jer mi je Ivšić poslao kratku poruku: Došla. Zasad sve mirno. Odgovorio sam: Hvala.
Što će biti dalje s Mirjanom nisam znao. Možda izdrži tjedan i ode; rad u arhivi je težak i monoton, nema status, samo prašina i papiri. Možda izdrži mjesec, i nešto nauči o sebi. Možda ništa ne shvati, ali makar počne pozdravljati one ispod sebe.
Nisam očekivao čudo. Dao sam joj priliku, bez garancija, bez obećanja. Ostalo nije na meni.
Daria Kosa više nisam vidio.
Sat sam stavio na policu u dnevnom boravku, pokraj Lucijine slike. Tamo mu je mjesto.
Takva je životna crta počela u vlažnom skladištu, prošla mnogo toga, i dobrog i lošeg, kroz poraze, izdaje, godine rada bez predaha, bez tuđe pomoći.
I tako stojim kraj prozora, sedamdeset godina iza mene, u stanu na Trešnjevci, šalica čaja u ruci. Vani proljeće, unuk kreće u školu, posao ide svojim ritmom.
Zove se to život.
Nije parabola o dobru i zlu, nije moralna pouka. Samo je život, sav neravan, s neplaćenim računima, s ljudima koji čine loše što im se nekad vrati, s ljudima koji rade dobro i ne dobiju ništa osim mira.
Otpio sam gutljaj čaja, odmaknuo se od prozora i otišao u kuhinju napraviti večeru.
Sutra imam sastanak radi novog projekta osmi kat u Horizontu ostaje žustro prazan, planiram napraviti dvorane za sastanke s pristojnom kavom i dobrom zvučnom izolacijom. To treba ljudima, to je ispravno, za to imam snagu i planove.
Režem luk, oči me peku; možda od luka, možda od misli.
Obrišem suzu, a ruke i dalje rade.
I još jednom potvrdim istine o ljudima nisu uvijek očigledne.
Ali s vremenom naučiš koje vrijede i koje čuvati.
