-Kumice, vidi, vidi, Ivana tko dolazi? Tvoja ljubav!
Ivana je sjedila s kolegicama za stolom i ručala. Čuvši Marijine riječi, okrenula se i vidjela da u menzu ulazi Krešo. Krešo se nekome smješkao, s nekim pozdravljao, nekome klimnuo glavom. Kao i uvijek bio je neodoljiv. Ivana je s dozom zavisti gledala sve te sretnice. Jer njezin Krešo nju nikada nije ni pogledao, a ona je bila baš prava zaljubljena.
-Pa nek dolazi… Što me briga, slegnula je Ivana ramenima.
-Ali ti se on sviđa, oči su se smijale Ani.
-Dosta vas, cure! stala je u Ivaninu obranu Snježana. Što ste navalile na Ivanu? Pa sviđao ti se i tebi, Marija, Tin. A Ani se sviđa šef Marko. A ti si, Snježana, ionako udata!
-Dobro, dobro, odmah su se sve raspričale, a na Ivaninu sreću, stolom je zavladala tišina.
Ivana je izašla s posla i krenula prema tramvajskoj stanici. Nije stigla napraviti ni dva koraka, kad ju je na velikoj brzini skoro srušio mali dječak na romobilu.
I eto ti ga, osim što je bilo bolno i na nozi će joj ostati modrica, još su joj i čarape poderane!
Baš idealan kraj dana…
-Oprostite, oprostite, odmah je pritrčala dječakova mama.
-Ništa, nije strašno, rekla je Ivana.
-Mogu vam platiti za čarape? izvukla je mama novčanik i počela tražiti po njemu.
-Ne treba, stvarno nije potrebno, uvjeravala ju je Ivana.
Mama i dječak krenuli su dalje. Ivana je uzdahnula i htjela nastaviti prema tramvaju, kad je pokraj sebe ugledala Krešu.
-Trebam li pomoći? upitao je. Mogu ti ponuditi prijevoz do kuće?
U tom je trenu Ivanino srce skoro iskočilo od sreće, najradije bi zaplesala usred ceste, ali hladno mu reče:
-Ne, hvala. Sve je u redu.
Krešo je otišao, a Ivana se vukla prema tramvaju, proklinjući svoju glupost i nazivajući se kokoškom: zamisli odbiti pomoć svog tipa iz snova.
Ipak, nakon tog dana, Krešo je počeo pozdravljati Ivanu.
Vrijeme je prolazilo. Kod Ivaninih kolegica mijenjao se život netko je dao otkaz, netko se oženio, Ana se razvela pa sada izlazi sa šefom Markom. Samo je kod Ivane sve ostalo isto. Još je uvijek bila sama i još uvijek zaljubljena u Krešu.
Jednog dana sudbina ih je ponovno spojila. Kao i prvi put, izlazila je s posla i koračala prema tramvaju, kad ju je pošteno poprskala voda s ceste dok je auto projurio pored nje.
Kao i onda, pored nje se odjednom stvorio Krešo i upitao treba li joj što pomoći. I opet Ivana odbije. I opet se kod kuće pregrizla i nazvala samu sebe kokoškom.
Sutradan, primila je službeni email od Kreše u kojem zahvaljuje na suradnji i piše da odlazi iz firme.
“Eto, gotovo je…”, oči su joj se zasuzile.
Sad će dati otkaz, a ona ga više nikada neće vidjeti…
Što sad?
Ivana je razmišljala.
-Hej, prijateljice! osjetila je ruku na svojem ramenu.
-A? Što? to je bila Marija.
-Jesi pročitala? Marija je širom otvorila oči i značajno gledala Ivanu.
Naravno da je Ivana odmah shvatila na što misli.
-Pročitala sam…, tiho reče.
-I što ćeš sada?
Ivana je paničarila. Što bi ona uopće trebala učiniti?
-Ja? promrmljala je.
-A tko drugi? Nije mene gledao cijelo vrijeme, nego tebe! Da je bio moj, odavno bih već nešto poduzela. Ali ti, stalno odugovlačiš…
Ivana je uzdahnula. Mariji je stvarno sve lako. Uvijek je samopouzdana i uporna… a ona, Ivana… pa nije ni sjena takvoj osobi.
-Ne razumijem… Znači, nećeš ništa napraviti?
-A što bih mogla? bojažljivo pita Ivana. Osjetila je kako joj se pod pritiskom Marijinih riječi mali svijet topi kao sladoled na kolovozu.
-Ma daj… napiši mu da ti je bilo drago raditi s njim i nek predloži oproštajno druženje. Ako ti glupo zvuči party, reci piće za rastanak
-Ne znam…
Ivana doista nije znala što je najbolje. Činilo joj se da je to nepristojno i nelogično!
-Pa što imaš razmišljati… daj stisni se malo.
Marija je sjela za Ivanino računalo i brzo natipkala email.
-Evo, gotovo… Samo pošalji.
-Čekaj… što si napravila?
-Ivana, opusti se, ozbiljno! Ništa strašno. Hajde, pripremi se za druženje.
Ivana se vratila za stolac i začudila kad je vidjela da je Marijina ideja upalila. I baš tada odlučila je da ipak neće doći na tamo neki Oproštaj.
Vrijeme je prolazilo. Dolazio je dan Krešinog odlaska. Ivana se dvoumila hoće, neće ići na piće. Gledala je Mariju, poželjela biti kao ona, čak je pomalo i zavidjela.
A onda, još jedan Krešin mail. Pisao je da je uprava zamolila da ostane još dva tjedna, jer nisu našli zamjenu. Za Ivanu je to bilo još dva tjedna nesigurnosti.
-Ma opusti se, što paničariš! bodrila ju je Marija.
Ivana je samo teško uzdahnula.
Nakon dva tjedna, još jedan mail: Krešo piše da su se dogovorili i ostaje u firmi. Ali druženje ostaje!
Ivana se besmisleno smijuljila. Super! Sad će sve biti po starom. I dalje će kriomice gledati Krešu i biti sretna što rade skupa.
Točno u 18 sati digla se sa stolca i krenula kući.
-Ivana, čekaj, idemo zajedno, zove Marija.
-A ti ideš na moju stranu? začudi se Ivana.
-Kakvu tvoju stranu! Idemo na party.
-Na party? Ivana je djelovala izgubljeno. Marija se nasmijala.
-Ma daj, molim te! Htjela si ne ići, zar ne? E, ja to ne mogu dopustiti. Godinama patiš za tim Krešom vrijeme je da saznaš je li on tvoja osoba ili nije. Nemoj žaliti kad budeš imala 45! Pristupi mu sad, pa što bude!
Ivana se čak naljutila na Mariju, ali shvatila je da je u pravu. Bolje poduzeti nešto, nego kasnije žaliti zbog propuštenih prilika.
-Dobro, idem! odlučno je rekla Ivana.
-I kako je bilo sinoć? pitala je Marija sutradan za ručkom.
-Odlično! Baš mi je drago što si me natjerala. Sad sam sigurna da je Krešo baš onakav kakvim sam ga zamišljala.
-Cure, bok! začule su Krešin glas.
-Eto vidiš! Marija namignu Ivani. Pomisliš na nekoga i pojavi se.
-Bok, ako ne zafrkavaš.
-Mogu sjesti s vama?
-Naravno!
I tako, Krešo i Ivana su se polako sprijateljili.
-I što ima novo kod vas? jednog dana upita Marija.
Ivana slegne ramenima.
-Ništa posebno. Samo smo prijatelji! Ponekad odemo u šetnju. Nakon toga me isprati kući, potapša po ramenu i kaže: Baš nam je bilo dobro, ponovimo opet.
Ivana je skoro savršeno imitirala Krešin glas i Marija se nasmijala.
-Jesi ga pozvala na kavu?
-Nisam.
-Onda ga pozovi.
Ivana je opet uzdahnula. U njezinom je svijetu prvi korak uvijek bio na muškarcu…
I dalje su zajedno išli u kino, na koncerte, na predstave, ali ništa više od prijateljstva nije se događalo.
Ivana je već bila sigurna da Krešo nije njezina sudbina i odlučila je konačno pogledati oko sebe. Možda baš pokraj nje stoji onaj pravi, a ona ga i ne primjećuje.
Onaj dan kad je to pomislila, ponovno su šetali parkom i Krešo se spremao ispratiti ju kući. I odjednom je počeo nevjerojatan pljusak. Na nebu je donedavno sjalo sunce, a sada se sve pretvorilo u vodu.
-Hajde brzo kod mene, blizu stanujem, rekao je Krešo i povukao Ivanu za ruku. Trčali su, smijali se, gazili po lokvama, pa utrčali u haustor, pa u lift. I tada su, ne dogovarajući se, jedno drugo čvrsto zagrlili i prvi put poljubili.
-Tko sam ti ja sad? upitala je Ivana.
-Tvoja djevojka odgovorio je Krešo. Samo, nisam mogao vjerovati da sam napokon našao onu o kojoj sam sanjao.
Smijeh, rizik i otvorenost često nam donesu sreću. Ponekad, sreća dolazi samo onima koji joj izađu ususret tek tada shvatimo da vrijedimo puno više nego što mislimo.
