Jedna mala stvar, koja mijenja sve
Mobitel mi je kao i obično ležao na noćnom ormariću, ekran okrenut prema dolje. Nije mi ni palo na pamet da ga uzmem. Samo sam posegnula za čašom vode, ruka mi slučajno dotakla rub plastike i ekran je sam od sebe zasvijetlio, ono kad slučajno baci svjetlo na nešto što bi trebalo ostati u tami.
Vidjela sam samo jednu poruku, tek kratku rečenicu u obavijesti WhatsAppa.
Fališ mi isto. Danas je bilo baš lijepo. Tvoja Anita.
Prvo mi nije bilo jasno, gledala sam te riječi nekoliko sekundi, kao da su napisane na stranom jeziku i trebam vremena da prevedem. Onda sam pogledala Marka, muža kako spava pokraj mene. Na boku, okrenut leđima, mirno diše, kao netko tko nema nikakvih briga, ništa na savjesti.
Tvoja Anita.
Anita. Anita Kovačević. Najbolja prijateljica, ona koja je prije tri mjeseca s nama birala zavjese za Matijinu sobu. Koja je pila kavu u našoj kuhinji valjda stotinu puta. Koja me prošli tjedan zvala da se požali kako više nema volje za izlaske i kako su svi muškarci isti.
Nježno sam uzela čašu vode, popila gutljaj i tiho ustala iz kreveta, toliko oprezno da stara dasaka pod nogama nije ni škripnula. Izašla sam na hodnik, zatvorila vrata spavaće sobe i otišla u kuhinju. Upalila sam samo malu lampu iznad štednjaka, ne onu glavnu – bila bi previše jaka, a i ovako su mi oči pekle. Iako, to nije bilo od svjetla.
Sjela sam za kuhinjski stol i buljila u praznu površinu.
Noć vani, obična zagrebačka jesen, s raspršenim svjetlima s druge strane dvorišta. Čajnik je stajao na štednjaku, još od jučer. Nisam ga palila. Samo sam sjedila.
Danas je bilo baš lijepo.
Kad, danas? U srijedu je došao kući oko pola osam. Rekao je da je ostao s klijentima i da su večerali negdje u restoranu. Umoran je, Daj mi samo nešto toplo, brzo ću u krevet. Zagrijala sam mu sarmu, nije je pojeo do kraja. Pogledali smo malo televiziju, on je zaspao na kauču, pokrila sam ga dekicom. Svojim rukama.
Prsti su mi bili stegnuti za rub stola.
Matija je spavao u svojoj sobi, za zidom. Ima osam godina, čvrsto spava, nekad kroz san priča o autićima ili školi. Sutra ga moram voditi na nogomet u devet, kupiti kruh, javiti se mami – nisam joj zvala već četiri dana, sigurno je tužna što se ne javljam.
Život, sasvim običan, bio je u tim sitnicama. A ispod svega toga, ispostavilo se, trajao je nekakav paralelni život. S tuđim porukama, večerama, nekom drugom koja piše tvoja.
Prišla sam prozoru. Na polici je bila tegla s pelargonijom, koju zapravo ne volim, ali je uporno zalijevam jer mi ju je donijela susjeda. Pelargonija je čvrsta, prašnjava, žilava.
Dugo sam gledala tu pelargoniju, pa se vratila za stol.
Morala sam nešto odlučiti. Ili, možda, ne baš sad odmah. Nisam znala što je ispravno. U meni je bilo tiho, na onaj način kako zna biti tiho prije nego što sve eksplodira. Nije to bio plač ni vrisak, samo ona tišina što reže.
Sjedila sam u kuhinji do četiri ujutro. Ništa nisam radila, samo sam gledala kroz prozor kako se gase svjetla po zgradi preko puta. Na kraju sam ipak skuhala čaj, nisam ga popila. Oprala šalicu, vratila se u krevet. Legla kraj Marka, ne dodirujući ga, zureći u strop.
On je spavao.
Slušala sam njegovo disanje i mislila kako je to disanje do jučer bilo običan zvuk noći, kao hladnjak ili automobili. A sada je svaka udisaj zvučao drugačije. Kao da ga sad tek prvi put stvarno čujem, nakon puno godina, a da je to gotovo neizdrživo.
Ujutro sam ustala prva. Probudila Matiju, spremila mu kašu, nije ju htio, tražio je sendvič sa šunkom. Napravila sam mu sendvič, vezala mu tenisice (još nije skroz naučio), uzela ga za ruku i izašla.
Van je bilo hladno, mirisalo na mokar asfalt i lišće. Matija mi je pričao o nastavi matematike, kako je učiteljica bila nepoštena, a on sve točno riješio a ona mu rekla da nije. Slušala sam ga, kimala kad treba, odgovarala na autopilotu. Toliko godina to radim.
Stigli smo na vrijeme na trening. Predala sam ga treneru, gledala minutu kako trči prema ekipi, kako se smije, gura s drugima najobičniji dječak. Pa sam izašla.
Ispred dvorane, na klupi, izvadila sam mobitel, otvorila kontakte i stala buljiti u Anita K.. Samo sam gledala. Pa odložila mobitel.
Ne sad.
Ne još.
Prvih dana sam stalno razmišljala kako je to sve počelo. U mislima sam premotavala zadnjih par mjeseci kao stare slike, tražeći znakove. Sjetim se nas troje na Anitinom rođendanu u svibnju. Marko se smije njezinoj šali, tad sam baš pomislila kako mi je drago što se muž slaže s mojom frendicom, nisu svi te sreće. Anita je dolazila kod nas u subotu, pomagali smo birati zavjese, njih dvoje dugo razgovarali u kuhinji dok sam ja Matiju stavljala na spavanje. Pitala sam kasnije o čemu toliko, Marko je rekao O poslu, pa znaš da je dizajnerica, pitao sam ju za savjet. Naravno.
Kasnije nije bilo suza. Čudilo me to. Očekivala sam da ću plakati, ali samo me stezalo u grlu i osjećala sam neku čudnu hladnoću ispod rebara. Jela sam, spavala, kuhala, pričala, tipkala poruke. Marko ništa nije primijetio. Bio je točno onakav kakav je stalno, ni pažljiviji ni manje pažljiv. Pitao je kako je prošao dan. Nekad me poljubio u obraz prije posla. Okrenula bih obraz.
Nakon četiri dana Anita je nazvala.
Mobitel je zasvibrao u džepu i kad sam vidjela njeno ime, srce mi je na sekundu zastalo. Udahnula sam i javila se, sasvim obično.
Ej, Anita.
Ej Lana! Gdje si ti nestala? Pisala sam ti u ponedjeljak, nisi odgovorila.
Glas normalan, topao, s onim blagim prizvukom krivnje kad misliš da je netko ljut.
Oprosti, baš sam bila u frci. Matija malo bolestan lagala sam bez truda, iznenadila se koliko mi to lako ide.
Uh, kaj mu je? Temperatura?
Ma ne, malo prehlađen. Već je bolje.
Dobro da nije ništa ozbiljno. Htjela sam pitat jeste li slobodni u subotu? Da izađemo negdje svi zajedno, dulje se nismo vidjeli.
Gledala sam u zid pred sobom. Na zidu fotografija, Marko i ja na moru prije šest godina, Matija još nije bio ni rođen, oboje se smijemo, vjetar mi nosi kosu. Dobra slika.
Mislim da nećemo moći u subotu kažem. Al’ javim ti se kasnije, kad vidim kako mi je s vremenom, može?
Može, naravno. Nekako ti čudno zvučiš…
Samo sam umorna. Sve je ok.
Znaš da mi se možeš javiti, uvijek.
Znam, hvala, Anita. Čujemo se.
Prekinula sam. S ustala. Otišla do te fotografije na zidu. Gledala svoje lice pune smijeha. Skinula okvir, stavila u ladicu i zatvorila je.
Te noći sam napokon plakala. Tiho, u kupaoni, pustila sam vodu da me ne čuju. Plakala sam jako, ružno i dugo, dok me nisu počele boljeti oči i grlo. Plakala nisam zbog Marka, ni zbog toga što nije onaj za koga sam ga mislila. Plakala sam zbog godina, zbog povjerenja, zbog sebe koja je voljela i vjerovala, naivno i glupo. I zbog Matije. Što će rasti u kući gdje otac laže i koju možda nikad neće skroz razumjeti.
Umila sam se hladnom vodom. Pogledala se u ogledalo. Trideset osam, ni mlada, ni stara. Obično lice i natečene oči. Pomislila sam da sutra na poslu moram biti normalna.
Znala sam i da ne smijem samo pustiti da prođe. Da im ne smijem dopustiti da misle kako oni nastavljaju svoj paralelni život a moj, i Matijin, koriste samo kao kulisu. Ne smijem.
Vratila sam se u krevet. Marko je spavao. Legla sam kraj.
Treba razmisliti.
Sljedeća dva tjedna živjela sam u dva sloja. Izvana, sve isto: kuhanje, posao, vožnja Matije na trening, razgovori s mužem, smijeh na njegove šale. Nekad bih se uhvatila da nakratko zaboravim, da samo živim i tada bi me to posebno boljelo, jer to znači da i dalje mogu živjeti s njim kao da je sve ok.
Ispod toga, radila sam ono drugo samo sam promatrala. Nisam unajmljivala nikakve detektive. Samo sam gledala pažljivije, primjećivala što prije ne bih ni registrirala. Kako Marko uzima mobitel i odlazi u drugu sobu da napiše poruku. Kako se nasmiješi sam sebi prema ekranu pa ga brzo makne kad me vidi. Kako srijedom opet kasni s posla ruča s klijentima.
Jednom, dok se tuširao, uzela sam mu mobitel. Šifru znam godina Matijinog rođenja. Otvorila WhatsApp, pronašla razgovor s Anitom.
Čitala sam brzo, ne sve, dovoljno da shvatim razmjer. Krenulo je u srpnju. Tri mjeseca. Dok smo bojali zidove u dječjoj sobi, dok je Matija krenuo u drugi razred, dok sam ja išla k mami za rođendan i ostavila Marka doma jer mora raditi.
Vratila sam mobitel, otišla rezati luk za juhu u kuhinji. Rezala sam mirno, ujednačeno.
Marko je izašao iz kupaonice, zamotan u ručnik, zavirio u kuhinju.
Juha? Super, baš sam gladan.
Bit će za pola sata rekla sam.
Moj glas je bio miran. Luk sam rezala ravno. Sve je išlo po liniji.
Te noći sam odlučila večera će biti.
Ne odmah, ne sutra, trebam se pripremiti. Ne zbog osvete, ne. Nisam razmišljala o osveti. Samo sam htjela jednom sjesti s njima za moj stol u mojoj kući i reći im što trebam reći. Mirno. Bez galame. Davno sam naučila da dernjava bude samo lošije, a oni si kasnije šapuću da sam neuravnotežena.
U petak sam nazvala Anitu.
Hej, zoveš radi subote? pitala je.
Da, mislim ipak da bi bilo super da dođeš do nas. Kuhat ću nešto kako spada, Marko će biti, baš fali jedno pravo druženje.
Pauza. Kratka, jedva treptaj.
Super, u koliko sati?
U sedam. Dođeš?
Dođem. Trebam li što donijeti?
Ništa, samo sebe.
Otkvačila sam. Ušla kod Marka, on je gledao televiziju.
Zvala sam Anitu da dođe u subotu na večeru, da se okupimo.
Na licu mu je nešto bljesnulo, sitno, ali primijetila sam.
Ok. Dobra ideja.
Tako sam i mislila rekoh i vratih se u kuhinju.
Znala sam da će si odmah pisati, dogovoriti ponašanje. Da će glumiti da su samo stari prijatelji. To me nije brinulo. Nisam priređivala scenu. Matija je ionako najavljen kod bake u subotu. Bit će mirno.
Cijeli tjedan sam razmišljala što ću kuhati. Prva odluka kojoj sam se stvarno veselila: pečena piletina s krumpirom i ružmarinom, salata od rikule i kruške, onaj moj fancy kolač od jabuka koji svi kod mene obožavaju. Neka atmosfera bude kao uvijek.
U subotu sam u dva odvezla Matiju kod mame. Kao uvijek, mama me pokušala ispitati što mi je, baš izgledam umorno. Rekla sam Ništa posebno, samo malo nespavam. Poljubila sam Matiju, koji mi je mahao bez previše interesa, i vratila se doma.
Kod kuće mirno. Marko se negdje izgubio ujutro, vratio oko tri s vrećicama iz dućana. Donio vino, dobro vino, ono skuplje, prepoznala sam etiketu.
Za večeru rekao je. Nadam se da je ok?
Baš dobro kažem.
Vidim da je pomalo napet. Dva puta provjerava mobitel kod frižidera. Onda sjeda za stol s novinama (koje inače nikad ne čita).
Spremala sam piletinu, krumpir, salatu, začinjala, miris ružmarina i češnjaka punio je stan. Otvorila sam prozor ipak je lako previše zagušljivo. Osjetila sam hladan dah izvana, miris jeseni.
U šest sam postavila stol, tri tanjura, tri čaše, ružičaste salvete, cvijeće iz tržnice. Nije bilo svijeća, to bi bilo previše, kao iz inata, a nisam htjela biti zločesta. Samo lijepa večera.
Točno u sedam zazvonilo je na vratima.
Anita, u novom plavom kaputu, s frizurom, lakim parfemom (čiji miris bih prepoznala bilo gdje na svijetu). Donijela je bombonijeru, iako sam rekla da ništa ne treba.
Lana, uvijek ti je ovako lijepo smijala se s vrata. Miriši mi cijeli hodnik!
Uđi, drago mi je da si došla istina, u tom trenutku bila sam čak i iskreno sretna, koliko god kontradiktorno zvučalo.
Marko je ušao. Pozdravili su se, poljubili u obraz, sve normalno, kao pred svima. Bili su dobri u glumi, moram priznati.
Sjeli smo za stol.
Prvih pola sata pričala je o nekom novom poslu, uređenje nekakvog uredu u Novom Zagrebu, klijenti traže zlatne kvake. Marko je pričao o svojim klijentima, uvijek neka čudna sorta. Ja sam slušala, ponekad uzvratila rečenicu, dolijevala svima vino.
Vani se već smračilo. Upalila sam svjetlo na stolu. Bilo je toplo i nekako pretužno od te normalnosti.
Pričekala sam drugi krug vina. Kad se sve utišalo, Anita uzela još salate, a Marko odložio vilicu, mirno sam progovorila.
Imam vam nešto za reći. Oboje, molim vas, poslušajte me.
Pogledali su me. Anita s vilicom na pola puta, Marko s čašom koju nije stigao prinijeti do usana.
Znam za vas dvoje. Od srpnja. Čitala sam poruke, Marko. Znam sve što trebam znati.
Tišina. Čulo se samo tiho kucanje sata u kuhinji.
Marko prvi progovori, glas mu čudan, manji, stisnut:
Lana…
Ne, pusti me. Neću vikati. Samo želim jasno reći vama oboma jer ste ovdje i oboje trebate čuti. Znam. To je to.
Pogledala sam Anitu. Gledala je u stolnjak, lice joj je porumenilo, prsti su joj stisnuti oko vilice.
Anita, bila si kod mene doma ne znam koliko puta. Znala si sve o meni, o Marku, o nama. Bila si uz mene kad mi je bilo loše, noćima. Bila si pred vratima kad sam rađala Matiju. Ne govorim ti ovo da ti bude neugodno; nego da znaš da ja sve to pamtim. Nisam zaboravila.
Prvi put mi pogleda u oči. U njima nešto mokro, uplašeno.
Lana, ja…
Nemoj, molim te tiho kažem.
Onda sam se obratila Marku.
Marko. Dvanaest godina smo zajedno. Neću sad secirati gdje smo pogriješili ni kad si presjekao u glavi da ti je dopušteno. To nije za danas. Danas sam samo željela sjesti s vama za stol, reći vam u lice. Mislili ste da ne znam. Ali znam. I to je razlika.
On je pažljivo spustio čašu, kao da će je razbiti da pusti.
Lana, nije to tako jednostavno. Moramo pričati nas dvoje, samo…
Znam da treba pričati. Pričat ćemo. Ali ne večeras.
Ustala sam. Uzela čašu, dopila vino do kraja.
Večeras pojedite piletinu, stvarno sam se potrudila. Onda možete ići, oboje. Matija je kod mame, tamo će prespavati. Ja imam svojih stvari.
Nijedno se nije micalo.
Marko me gledao s nekim izrazom koji dugo nisam mogla dešifrirati. Nije to bila samo krivnja, više kao zbunjenost kao da je očekivao galamu, a nema što staviti na njeno mjesto.
Anita je odjednom tiho rekla, i glas joj se slomio:
Lana, oprosti mi.
Gledala sam ju. Njeno lice znam petnaest godina, poznajem i kad koristi isti parfem kao ja jer sam joj ga i sama preporučila.
Ne znam, Anita… Možda jednom. Ali ne sad.
Izašla sam iz blagovaonice. Ušla u spavaću sobu, zatvorila vrata, sjela na krevet. Čula sam prigušene glasove, škripu stolaca. Onda su se vrata jednom zalupila. Onda drugi put.
Tišina.
Sjela sam na sredinu kuhinje.
I to je to. Za nešto tako veliko, sve stane na tih par trenutaka. Dvanaest godina, najbolja prijateljica, sve što je bilo. Čist stol, miris sapuna.
Nazvala sam mamu.
Mama, može da Matija ostane kod tebe do nedjelje?
Može, već spava. Lana, nešto se dogodilo?
Jest. Ali ispričat ću ti kasnije. Ne sad.
Hoćeš doći k meni?
Ne, mama. Malo ću biti doma. Trebam samo biti sama.
Nije inzistirala. Ona zna kad ne treba.
Jesi jela bar nešto?
Jesam. Kuhala sam baš fino. Piletina je super ispala.
Dobro, nek’ je tako rekla je mama. I od te njene riječi dobro me zabolelo više nego išta tu večer.
Spustila sam slušalicu i zaplakala. Sad bez kupaonice i bez puštanja vode, sjela na kuhinjsku stolicu i prepustila se plaču. Dugo. Onda mi je dosta. Obrišem lice, umijem se nad sudoperom.
Vani grad, svjetla, studeni, obična subota. Negdje su Marko i Anita, možda sjede u autu i pričaju, ne znam što govore, i iskreno me više nije zanimalo.
Ne razmišljam što će biti dalje. Ne danas. Danas je dovoljno to što sam preživjela ovu večer ne eksplodirajući, ne rekavši im previše. Rekla sam samo ono što sam željela.
Marko se vratio iza jedan.
Ležala sam u mraku, budna, čujem kad ulazi, tiho izuva tenisice, dolazi u kuhinju, nalijeva si vode. Zastaje pred vratima spavaće sobe. Čujem tu pauzu.
Onda tiho ulazi.
Ne spavaš kaže. Nije pitao, ustvrdio je.
Ne.
Sjedne na rub svog dijela kreveta. Šuti dugo.
Lana, ne znam kako početi.
Onda ne moraš večeras odgovorim. Spavaj. Sutra ćemo.
Ne želiš…
Marko, noć je. Umorna sam. Sutra.
Leže. Spavamo na udaljenosti, kao dva potpuna stranca koje je spojilo nešto vanjsko, nitko nije nikog ni dotaknuo.
Ujutro sam ustala rano. Dok je Marko spavao, spakirala sam torbu, ne da odem zauvijek, nego par stvari za nekoliko dana. Putovnica, kartica, nešto odjeće, Matijina slika s noćnog ormarića.
Spustila torbu kraj vrata.
Skuhala kavu, čekala Marka.
Vidim da je spazio torbu.
Ideš?
Par dana kod mame. Treba mi prostora. Moramo razgovarati, Marko, ali prvo trebam biti sama.
Gleda torbu, pa mene.
Htio bih objasniti.
Slušam.
Oklijeva. Ja uzimam gutljaj kave.
Nisam planirao ovo. Ništa nije išlo po planu…
Znam, Marko. Nitko to ne planira.
Hoćeš se razvesti?
Ta riječ između nas, kao kamen.
Ne znam još. Treba mi vremena. Ali znam sigurno da ne mogu ovdje ostati i praviti se da je sve isto. Shvaćaš?
Kima glavom. Teško, kao netko tko sad sve zna ali mu od tog znanja ništa nije lakše.
Matija…
Matija će biti dobro. On nije ni za što kriv. To je između nas. Brinit ću se za njega.
Popijem kavu. Ostavim šalicu. Uzimam torbu.
Nazvat ću te.
Izađem.
Na stubištu je bilo prohladno, mirisalo je na staro drvo i tuđi doručak. Brojim stepenice, kao da sam prvi put dvanaest katova, a znam ih napamet. Danas ih brojim svjesno.
Van je zrak studen i vlažan, asfalt mokar, lišće skupljeno u hrpe. Nebo sivo, pravi zagrebački studeni. Ali ja stojim ispred zgrade, dišem taj zrak i iznenada mi je mrvicu lakše. Samo zato što nisam skrivena, što stojim tu i dišem.
Mislila sam na Matiju. Kako će se probuditi kod bake, tražiti palačinke, biti sretan. Kako ne zna što se događa, i to je dobro. Ima osam godina, neka mu još malo sve ostane jednostavno. Ostalo ću riješiti nekako.
Ne znam što će biti. Za razvod, zajednički život ne znam ništa. Je li moguće oprostiti Aniti? To mi je bilo teže nego razmišljati o Marku muževi odlaze, to je bolno, ali s prijateljicama je drukčije. To ću nekad morati preraditi, ali ne danas, ni sutra.
Sad samo stojim vani s torbom u ruci, i jutro je sivo, i negdje iza dva kuta čeka me moj sin i ja koračam dalje.
Samo idem.
Mama me dočekala bez suvišnih pitanja. Pogledala me, vidjela torbu, moje lice i shvatila sve bez riječi.
Idi, umij se, skuhat ću ti čaj.
Matija je izletio iz sobe, s razbarušenom kosom.
Mama! Zašto si došla? Rekla si jučer da nećeš?
Nedostajao si mi rekla sam, zagrlila ga, u nos mu miris djetinjstva.
Golicaju me! smijao se i pobjegao nazad k crtićima.
Gledala sam za njim.
Otišla sam u kuhinju, gdje je mama već vadila šalice. Stara kuhinja, zavjese s cvjetićima koje mama ne da izbaciti, hladnjak s magnetima i jedan ručno napravljeni iz Matijinog vrtića.
Suze su mi opet došle ali nisam plakala pred njom.
Mama mi je stavila šalicu pred nos, sjela nasuprot.
Hoćeš pričat?
Hoću. Samo ne još. Neka mi sjedne.
Marko?
Marko.
Mama je kimnula, popila svoj čaj. Obje smo šutjele. U susjednoj sobi lik iz crtića smješno je urlikao a Matija mu se smijao.
Mama, mogu ostati kod tebe malo?
Koliko trebaš, toliko.
I to je sve.
Onda je počeo život koji nisam znala kako bih nazvala. Nije privremen, iako se takav osjećao. Nije novi, iako je polako postajao. Samo je bio dan po dan.
Razgovarala sam s Markom. Ne jednom, više puta. To su bili teški razgovori, bez vike, držala sam svoju odluku da ne vičem i uspjela većinom. On je pričao što ga je mučilo, kako je zalutao, kako mu je žao, kako misli na Matiju, kako ne zna što je ispravno.
Slušala sam. Odgovarala. Nisam ni opraštala, ni psovala.
O razvodu smo razgovarali dugo, polako, kako to biva kad se dijeli nešto što je bilo zajedničko. Papiri, odvjetnik, dogovor gdje će Matija živjeti. Sve to bilo je teško i ružno, ali izdržala sam.
Anita se nije javljala par tjedana. Onda je poslala kratku poruku: Ovdje sam, ako ti ikad što treba. Nisam joj vratila odgovor, ne jer bi se svetila, već jer jednostavno nisam znala što napisati.
Jednog krajem studenog išla sam po Matiju poslije treninga. Padao je prvi ovogodišnji snijeg, sitan, nestajao prije zemlje. Matija je istrčao iz dvorane i podigao glavu da uhvati pahulje usnama.
Snijeg! Mama, vidi!
Gledala sam prema gore. Snijeg je sipio iz tamnog neba, ili je možda tako izgledalo, ponekad kad dugo gledaš gore sve djeluje naopako. Jedna mi se pahulja zalijepila na obraz i odmah otopila.
Vidim.
Hoćemo napraviti snjegovića?
Kad padne pravog snijega. Ovoga je premalo.
Joooj, mama…
Hajmo, smrzneš ćeš se.
Uhvatio me za ruku. Rukavica s malom autićem na dlanu, topla. Hodali smo ulicom, snijeg je postajao sve gušći, a Matija pričao o snjegovićima i jednom dječaku iz razreda koji zna napraviti većeg od sebe.
Hodala sam, držala ga za ruku.
Boljelo je. To neće tako nestati. Dvanaest godina ima svoju cijenu, ne nestaje u jednom studenom. Ali osim boli, pojavljivalo se nešto novo, neki zrak, osjećaj da idem svojim putem, sama, držim svoje dijete, odlučujem o svom.
Nisam znala hoće li mi ikad biti lakše znam da sam napravila ispravno, ali ispravno i lakše nisu isto, to sam tek sad shvatila.
Tjedan poslije vidjela sam oglas za stan mjesečnog najma u Botincu dvosobni, četvrti kat, pogled na dvorište. Vlasnici stariji ljudi, smireni, bez pitanja. Pogledala sam stan, stajala u tihim praznim sobama, osluškivala kako je mirno. Kuhinja mala ali sunčana, iz sobe pogled na drveće.
Uzimajte? pitao je vlasnik.
Uzimam rekla sam.
Preseljenje je trajalo jedan dan. Komšinice zamolila za pomoć s namještajem, nisu odbile. Marko je dovezao Matijine stvari sam, donio kutije, samo postavio, pogledao oko sebe.
Dobar stan rekao je.
Je.
Na vratima se još jednom okrenuo.
Lana… Stvarno mi je žao.
Gledala sam ga. Bio je umoran. Stariji nego što pamtim. Potpuno običan čovjek.
Znam. Hajde, Marko.
Otišao je.
Zatvorila sam vrata. Naslonila se na njih. Stajala.
Pa raspakirala stvari.
Matija je doletio navečer, prvo pregledao svoju sobu, pohvalio pogled, rekao kako će se po podu valjati ispod prozora i gledat dolje jer tamo trče mace. Rekla sam da je prozor uzak, on je odvratio Ja sam mali, stane mi. Nasmejala sam se.
Odjednom, bez upozorenja, iz srca, stvarno sam se nasmijala, dugo. Matija me zapanjeno gledao.
Što ti je sad smiješno?
Ništa… Hajde, idemo jest, imam štrukle!
Štrukle! viknuo je i pojurio u kuhinju.
Upalila sam lampu iznad štednjaka, stavila lonac vode, našla kupljene štrukle. Nova kuhinja mirisala je po tuđim stanarima i malo po starim zidovima, ali to će nestati, kad se malo živi i kuha.
Voda je zakipjela, ubacila sam štrukle.
Matija sjedi za stolom i crta u bilježnicu, nešto za domaći iz likovnog, sjetio se tek sad.
Mama, a snjegovića ćemo pravit ipak?
Hoćemo, kad padne pravi snijeg.
Obećavaš?
Obećavam.
Kimnuo je, vratio se crtanju.
Vani je padao snijeg, sad već pravi debeli, miran, tiši Zagreb, bijeli i, kao nekim čudom, ipak bolji.
Stajala sam kraj štednjaka, miješala štrukle. Nisam previše razmišljala. Samo sam kuhala, slušala Matijino mumljanje i gledala kako snijeg šara po prozoru.
Što će biti dalje pojma nemam.
Znam samo da ću ujutro ustati, spremiti Matiju za školu, kupiti kruh, nazvati mamu jer nisam tri dana. Navečer, možda, otvoriti još koju kutiju. Ako ne, pričekat će.
Bol će ostati, to znam. Dolazi noću, a zna upasti i danju. Neki poznat miris, neki glas s radija, omiljeni stari trenutak dođe ti pred oči i znaš da ga više nema, ali ne možeš ga poništiti.
Ali štrukle su bile gotove. Matija me već promatra s nestrpljenjem.
Evo, dajem! rekla sam.
