Nemoj mi ni pomisliti dovoditi ženu u moj stan, izjavila je majka Davoru.
Ana Perković je tri tjedna pripremala ovaj razgovor.
To se odmah vidjelo. Obrisala je porculan za goste koji nije vadila još od Davorovog krizmanja. Ispekla je pitu od jabuka i cimeta, onu koju je Davor obožavao dok je bio dijete. Posložila je šalice.
Davor je stigao u nedjelju popodne, kao što su se dogovorili. Ušao je, osvrnuo se. “Nešto će biti,” pomislio je. Skidao je jaknu, prošao u kuhinju.
Mama, što si tako svečana?
Sjedni, rekla je Ana Perković. Hoćeš čaj?
Hoću.
Natočila mu je. Primaknula pitu. Šutjela je dugo, kao pred skok u hladni Jadran. Onda je ustala, otišla do sobe i vratila se s nekakvim papirima.
Spustila ih na stol.
Evo, rekla je. Papiri od stana. Odlučila sam ga prepisati na tebe.
Davor je pogledao fascikl, pa majku.
Mama
Pusti me da završim, podigla je ruku. Nisam više mlada. Stan je velik, previše za mene samu. Neka bude tvoj. Sve ću napraviti kako treba, raspitala sam se.
Davor je gledao majku, a na njenom licu odmah je znao: slijedi ali.
I nije čekalo ni minutu.
Samo jedan uvjet, rekla je Ana Perković, mirno, tiho, gotovo kao da komentira vrijeme. Ivanu ne dovodi ovdje.
Davor je spustio šalicu.
Šališ se?
Ne.
Mama, Ivana mi je žena.
Znam ja tko je ona, Ana je rukama stisnula stolnjak. Davor, ovo je naš obiteljski stan. Tata je tu živio. Ti si tu odrastao. Ja sam ovdje cijeli život. Ne želim da ona gospodari tu. Ne želim, i gotovo.
Ne gospodari ona. Dolazi kao tvoja snaha. Dolazi u goste.
U goste možeš doći sam. Pogledala je opet papire. Stan će biti tvoj. Živi koliko hoćeš. Samo bez nje.
Davor je gledao mamu.
“Stvarno je ozbiljna,” shvatio je. “Tri tjedna se spremala. Pitu je ispekla.”
Čime ti je zasmetala? upitao je tiho.
Nikad mi nije bila draga, rekla je Ana jednostavno, kao da je to svega dosta.
Kući je vozio dugo.
Ne zato što je daleko petnaest minuta autom, znao je svaki semafor. Samo je vozio sporo. Svrnuo pogrešno, stao pred dućanom, nije izlazio, samo gledao kroz prozor. Mozak mu je radio poput starog hladnjaka ljeti, brujao i nije pratio.
Tri sobe. Visoki stropovi. Tatina biblioteka duž zida. Kuhinja gdje je mama radila faširane svake nedjelje, gdje je nekad pisao zadaće. Stan vrijedan, takvih se više ne gradi.
Parkirao se pred svojim ulazom. Sjedio je još malo u autu. Onda je ušao.
Po stanu se širio miris variva Ivana je nešto miješala u loncu, pjevušila, falširala, nije ni primjećivala. Izuo se. Prošao do kuhinje. Zastao u vratima.
Rano si došao, rekla je, ne okrećući se. Mislila sam da ćeš kod mame ostati do navečer.
Nije išlo.
Nešto u njegovom tonu ju je odalo. Ivana se okrenula. Pogledala ga pažljivo, onako kako ljudi koji ne postavljaju puno pitanja, ali sve razumiju.
Sjedni, rekla je. Sad ćemo jesti.
Jeli su u miru. Davor je pričao ukratko, bez puno detalja.
Ivana je slušala. Nije ga prekinula. Samo, kad je došao do onog “nemoj ženu dovoditi”, lagano je klimnula, kao da je nešto sebi potvrdila.
Ona već dugo tako misli, rekla je kad je zašutio.
Znaš?
Ne, ali sam naslućivala. Oprala je tanjur, šutjela. Davor, stan je dobar. Razumijem.
Nije stvar u stanu.
Kako nije? okrenula se prema njemu. Tri sobe, dobar kvart. To je novac, to je dom, to je… zastala je. Ne želim da zbog mene to izgubiš.
Davor ju je pogledao.
Ivanice…
Ne, pusti me. Podignula je ruku. Ozbiljna sam. Ako ti je važno nešto ćemo smisliti. Nisam povrijeđena. Neću tamo živjeti nema veze. Bit će to tvoj stan, a time i naš, na neki način. Naći ću rješenje.
Davor je tu zašutio. Na dulje.
Jer nije to očekivao. Vozio je kući pripremljen na suze, ljutnju. Sve bi mu bilo jasno. Imala bi pravo.
Ali rekla je: naći ću način.
Mirno. Kao netko tko nije navikao biti tuđa uloga.
Davor je ustao. Šetao je kuhinjom, tri koraka tamo, tri natrag, mala je to kuhinja. Zastao je do prozora.
Ivana, rekao je. Znaš li što je napravila?
Što?
Pokušala me kupiti. Davor je govorio polako, kao da izgovara misao prvi put. Stan u zamjenu za to da ti ne kročiš unutra. Kupila bi moj izbor. Nije poklonila stan, nije. Kupila ga je. I cijena si bila ti.
Ivana ga je gledala.
Davor. To je njen stan. Ima pravo
Ima pravo, složio se. Na stan da. Ali ne na mene.
Sjeo je. Natočio si još čaja.
Nemaš ti što nalaziti rješenje, rekao je. Ovo nije zbog stana. Ovo je zato što mama još uvijek misli da sam njezino vlasništvo. Trideset osam godina joj nisam protuslovio. Navikla je.
Ivana je šutjela. Onda tiho rekla:
Znam.
Kako znaš?
Četiri godine pokušavam izgraditi odnos. Zovem svaki blagdan. Nosim joj ono džem što voli. Pitam je za zdravlje. Ivana je govorila mirno, bez gorčine, više umorno; kao kad izgovaraš nešto što je odlučeno davno, a sad prvi put izrečeno naglas. Ona mene ne vidi. Nisam joj osoba. Samo netko tko joj je oteo sina.
Davor je gledao ženu.
A nije ni shvaćao do sad.
Hoćeš li otići do nje? upitala je.
Hoću, rekao je Davor. Za par dana. Moram razmisliti što reći.
U redu.
Ne zanima te što ću odlučiti?
Ivana ga je pogledala s iznenađenjem.
Ne, mirno je rekla. Vjerujem ti.
To je bilo najteže. Ne uvjet majke. Nego što je žena rekla, “vjerujem ti,” i znao je mora biti toga vrijedan.
Davor je nazvao mamu u subotu ujutro.
Ana Perković je kasnije sama priznala da je iz glasa znala nešto je drukčije. Nije ono njezino “mama, kako si, bit ću u nedjelju”. Glas drugačiji, bez ikakve krivnje što ju je uvijek pratio zadnjih dvadeset godina.
Mama, dolazim danas. Oko tri. Može?
Može, rekla je i počela čekati.
U tri je pozvonio.
Ana je otvorila i odmah vidjela bez cvijeća, bez vrećica iz dućana. U jakni, ključevi u ruci. Ušao je, izuo se, prošao u kuhinju. Sjeo.
Ana se uhvatila za čajnik, iz navike.
Ne treba, mama, rekao je. Neću dugo.
Vratila je čajnik. Sjedila. Gledala sina.
Pa? upitala je. Je li odlučeno?
Je. Davor nije žurio.
Mama, želim prvo nešto pitati.
Pitaj.
Da je tata bio živ, rekao je polagano bi li njemu dala ovakav uvjet? Ovako: “Radi kako ja kažem, ili ostaješ bez stana?
Ana je otvorila pa zatvorila usta.
To je drugo, rekla je.
Zašto drugo?
Jer tata je tata. A ti si moj sin. Ja se brinem za tebe.
Mama, tiho, gotovo nježno izgovori Davor. Ne brineš se ti za mene. Vežeš me. To nije isto.
Tišina je bila gusta kao pjena.
Četiri godine, rekao je. Već četiri godine Ivana pokušava naći s tobom kontakt. Jesi li ikad pošteno odgovorila?
Ana je šutjela. Gledala u stol.
Znaš što mi kaže svaki put nakon takvog poziva? nastavio je Davor. Ništa. Samo poklopi slušalicu i nasmije se. Kaže: najvažnije je da si ti dobro.
Zastao je.
Pitao sam je vrijeđa li je. Rekla je samo želi da ti budeš dobro. To je sve.
Ana ga pogleda.
Ivana je sama predložila da ne živi u stanu, ako je to bitno za nas. Razumiješ? Sama. Da meni bude lakše.
Davoru je glas podrhtavao.
Stan je tvoj, mama.
Odbijaš ga, rekla je. Nije pitala, konstatirala je. Tiho, zbunjeno. Nije vjerovala. Bila je sigurna da će prihvatiti. Uvijek je uzimao što bi mu dala. Jer je ona znala što mu treba.
Ne odbijam stan, rekao je Davor. Odbijam uvjet. To nije isto.
Znači, njoj si draži nego meni. U njenom glasu grč, posljednje oružje. Draži od majke.
Davor je uzdahnuo, dugo, kako čovjek uzdahne kad mora reći ono što ne bi trebao.
Mama, to nisu vage. Obe ste mi obitelj.
Pauza.
Ali ti si odlučila da je to natjecanje. I moraš pobijediti.
Ana je šutjela.
Volim te, rekao je Davor. I to se neće promijeniti. Ni s jednim uvjetom.
Ustao je. Uzeo jaknu.
Nazovi me kad želiš. Ja ću doći.
Ana nije odgovorila.
Davor je izašao. Vrata su se zatvorila tiho.
Ana je ostala sama. Prišla je prozoru.
Dole se Davor u autu spremao krenuti. Ona ga je promatrala s visine leđa, malo pogrbljena ramena, otvarao je vrata, na trenutak se okrenuo, slučajno, ne tražeći njezin pogled, i otišao.
Ana je još dugo stajala uz prozor nakon što je auto nestao. Razmišljala je. O čemu točno, ni sama ne bi znala reći. Samo je osjećala neku težinu u tišini.
Tri tjedna jedva su se čuli.
Davor je ponekad kratko pisao: “Mama, kako si?” Ana bi odgovarala: “Dobro.” I to je sve. Univerzalna hrvatska riječ, u kojoj stane sve od “odlično” do “tri noći ne spavam, ali nema veze.”
A onda se dogodilo ovo.
Ana se vraćala iz ljekarne, ne iz one blizu stana, nego one iza ugla tamo su tablete sedam centi jeftinije. Svaka kuna se broji kad penzija jedva pokriva sve. Prošla je među zgradama, skratila put. Tada je ugledala Davora.
Stajao je kraj auta. Poklopac motora bio podignut. Pored njega Ivana, u staroj jakni, rukav umrljan od ulja, nešto je pričala. Ana riječi nije čula, predaleko. Davor joj je odgovorio. Onda se Ivana glasno nasmijala iskreno, zabacila glavu, onako kako se samo sretni ljudi smiju.
I Davor se nasmijao.
Ana se zaustavila.
Gledala ih izdaleka tu sliku: dvorište, jesen, otvoren hauba, dvoje ljudi umazanih ruku, smiju se. Ništa posebno.
Nije je on ostavio. Nego živi svoj život.
Čudno otkriće. Jednostavno, gotovo otrcano.
Cijelo je vrijeme mislila da joj je Ivana ukrala sina. Odvela ga. Ali eto ih, u susjednom dvorištu, subotom, popravljaju auto, smiju se, i nitko nikoga nikuda nije odvukao. Samo je sin ima svoj život. Oduvijek. Ana ga nije htjela vidjeti.
Tiho se okrenula i pošla kući.
Stavila je vrećicu iz ljekarne na stol. Dugo je sjedila u kuhinji. Gledala dvorište kroz prozor.
Onda je ustala. Izvadila brašno.
Pitu je radila sat i pol, dulje nego obično, jer su joj ruke drhtale i dvaput je previše dodala šećera. S crnim ribizom. Isto ono džem što joj je Ivana donosila, Ana bi pospremila u ormar i iz inata ga ne otvarala.
Sad ga je otvorila.
Dva dana kasnije nazvala je Davora.
Ispekla sam pitu, rekla je. Puno. Sama ne mogu pojesti.
Pauza.
Hoćete doći? dodala je, malo tiše, pomalo s naporom: Oboje.
Davor je šutio trenutak. Samo trenutak.
Doći ćemo, rekao je.
Kad su pozvonili, Ana je otvorila i ugledala ih zajedno. Davor s cvijećem, Ivana s nekom vrećicom u ruci. Gledala je Ivaninu mirnu, neutralnu facu. Ivana je gledala nju, bez očekivanja, bez zamjerke.
Uđite, rekla je Ana.
Na kuhinji je bilo tijesno za troje mala je to kuhinja, takva kakva jest. Snalazit će se nekako.
Pa, rekla je, režući pitu, pričajte, kako živite?
Ivana je podigla pogled.
Ispričat ćemo, rekla je mirno i nasmiješila se.
Ana je spustila komad pite na tanjur. Bio je to početak. Mali, nespretan, mirisao je na pitu od crnog ribiza.
