– Mama, znaš li ti uopće što radiš? Ivana je stajala kraj prozora, još uvijek u kaputu, glasa čvrsta i odlučna kao da je već sve odlučila i došla izreći presudu. Tata leži, ne može ni ustati iz kreveta, a ti dovodiš neku nepoznatu ženu ovdje.
Snježana je sjedila za kuhinjskim stolom, pred njom šalica čaja koja je već odavno bila hladna. Vanjski prozor prekrivale su krivudave crte jesenske kiše, onaj sitni, dosadni studeni.
Nije bilo kakva žena. Profesionalna njegovateljica, rekla sam smireno. Ankica Petrović, šezdeset joj je godina, ima dvadeset i pet godina iskustva s neurologijom. Razgovarali smo satima.
To je kao nešto mijenja? Ivana se okrenula od prozora, lice kao da joj je netko izdao. Tata bi trebao biti doma, s obitelji.
Pa i je doma.
S tobom!
Nasmiješih se gorko i uzmem šalicu. Pokušah popiti gutljaj, ali čaj je bio hladan.
Ivana, meni je pedeset i sedam godina. Leđa su mi loša, tlak mi skače svaki čas jedva i s tabletama. Ne mogu ja dizat čovjeka od osamdeset kila, prevrtati ga, kupati. Fizički ne mogu.
Drugi mogu.
Koji drugi, Iva?
Ivana je otvorila usta, pa ih opet zatvorila. I to je bila najbolja rečenica što je tad mogla reći. Nije se mislila ponuditi.
Ti si mu žena, prošaptala je.
Znam tko sam mu.
Onda moraš.
Šalicu sam vratila na stol. Tiho, bez zvekanja.
Znaš, Iva rekla sam mirno trideset godina slušam tu riječ moraš. Morala sam ostaviti posao kad ste bili mali. Morala šutjeti, ne zamjerati, praviti se da ne vidim ili ne čujem. I šutjela.
Ne znam što ti sad to znači sve.
Znači to da sam umorna.
Ivana me gledala zbunjeno, s pomiješanim prijezirom i strahom.
Mama. Tata je imao moždani udar. Paraliziran je. Sad nije vrijeme za zamjeranja i prošlost.
Ne pričam o zamjeranjima. Objašnjavam ti zašto ga ne mogu ja sama njegovati.
U spavaćoj, preko zida, začuo se tihi zvuk Ankica je pregledavala stan, bila joj je prva smjena, prvi dan. Mirko je odmarao, možda je spavao, a možda i samo glumio da spava.
Znaš li kako ovo izgleda izvana? tiho je rekla Ivana.
Znam. Izgleda kao izdaja.
Tako je.
Ali nije, odvratih. To je granica. Imam pravo postavit je.
Ivana je uzela torbu s prozora. Nagli pokret, kao točka na kraju rečenice.
Nazvat ću Martina.
Nazovi.
Otišla je. Ja sam još dugo sjedila za stolom, pa napokon ustala, prolila hladni čaj u sudoper i uključila kuhalo za vodu.
Ankica je provirila iz spavaće sobe, stala na vrata.
Hoćete kave ili možda još čaja? pitala je.
Ne, hvala. Sama ću. Kako je on?
Mirno, tlak mu je dobar. Nema brige.
Klimnula sam joj. Ankica je tiho otišla dalje, tiha, ne pita ono što ne treba.
Kiša se napolju još pojačala.
Martin je nazvao iduće jutro. Baš sam spremala jaknu prvi put izlazak nakon tri tjedna. Otkad je Mirko pao nasred kuhinje, otad nisam bila izvan stana više od par minuta. Sad sam odlučila samo prošetati rivom, pola sata. Za sebe.
Telefon zazvoni baš dok hvatam kvaku.
Mama? Martin je zvučao tiho, onako kad čovjek oprezno opipava teren. Ivana mi je rekla. Htio sam sam razgovarati.
Slušam te, Martine.
Ozbiljno si platila njegovateljicu?
Već sam je uzela. Ankica Petrović, jučer je već radila.
Tišina.
Mama, jasno mi je da ti je teško. Ali tata On nam je otac.
I moj je muž. Ali to ne znači da će mi on biti odgovornost idućih deset godina.
Mama čuješ li što pričaš?
Čujem. Rekla sam i Ivani pedeset i sedam mi je. Zdravlje mi nije što je bilo. Nisam spremna dati cijeli ostatak života tome. Ankica je profesionalka, znat će sve. Tata će imati kvalitetnu njegu.
Ali ona je strana.
Da, ali ja nisam medicinska sestra. Nisam njegovateljica. Ja sam mu žena. Žena koja je trideset godina odgajala vas, vodila kuću, radila. I sad kažem: dosta je. Ne jer ga ne volim, nego jer više ne mogu. Neću više žrtvovati samu sebe.
Martin je dugo šutio.
Promijenila si se, napokon je rekao.
Nisam, odgovorih. Samo sam prestala skrivati što mislim.
Pozdravila sam ga i otključala vrata. Kiša je prestala, ali zrak studen i težak, miriše na mokro lišće. Do rive sam došla i stala nad tmurnom vodom. Tamo je plivala patka, sama, dalje od jata. Nisam mislila na ništa posebno. Samo sam stajala.
Bio je to dobar osjećaj.
Mirko je ležao nepokretan već četvrti tjedan. Desna strana mu je bila potpuno slaba ruka se nije pomicala, noga jedva. Govorio je teško i nerazumljivo, ali mu oči nisu izgubile ni trunku oštrine. Trideset godina sam naučila te njegove oči čitati. Sad sam u njima vidjela nešto novo. Nisam htjela imenovati.
Liječnik je rekao s dobrom njegom i rehabilitacijom moguć je oporavak, s lošom pogoršanje. Svaka sitnica je važna: okretanje, hranjenje, vježbe, lijekovi na vrijeme. Nisam tražila bilo koga, nego nekog iskusnog.
Ankicu sam pronašla preko agencije. Već drugi dan nakon što se Mirko vratio kući, dok djeca nisu došla s mišljenjima. Razgovor s gospođom iz agencije bio je poslovan, nikakve krivnje u glasu, nitko nije izgovarao to žena mora sama.
Trebate nekog s iskustvom u neurologiji? pitala je.
Da. Poslije moždanog, djelomična paraliza, problem s govorom. Muškarac, šezdeset godina, prije toga zdrav.
Shvaćam. Imamo nekoliko kandidatkinja. Možemo dogovoriti susret.
Ankica je došla već sljedeći dan krupna žena, kratke sijede kose i radnih ruku. Pitala je pravo: koje lijekove prima, kakav režim, ima li ranica, kako spava, kako je s probavom. Ja sam odgovarala i shvatila da prvi put nakon tri tjedna pričam s osobom kojoj ne moram ništa opravdavati.
Kada mogu početi? pitala je.
Sutra, rekla sam.
Zvalo sam Ivanu tek navečer. Trebala sam ranije, da spriječim scenu ali nisam imala snage. Umorna sam bila od objašnjavanja.
Prije petnaest godina stvari su izgledale drukčije.
Ne, nisu. Samo sam ja tada još znala šutjeti. Onda sam još mogla gutati. Šutjela bih kad Mirko ne bi došao kući na večeru, kad bi izbjegavao govor o novcu, kad bi treći put odgodio pregled kod doktora.
Tlak mu je poskakivao još od pedesete. Sto četrdeset na devedeset, ništa to nije, govorio je. Liječnik upozorava: promijenite život, manje soli, manje stresa. Mirko kima, ništa ne mijenja.
Mirko, shvaćaš li da tako ne može dalje?
Ma šta dramatiziraš, Snježana. Evo, Šime ima sto šezdeset tlak i živi.
Šime je već preživio infarkt.
Pa što? Živi.
Svi naši razgovori bili su takvi. Vrtjeli se u krug: ja pričam, on se šali ili postane grub, pa sve prođe i opet ispočetka za par mjeseci.
Jedno ljeto, dvanaest godina otprilike prošlo, zabole ga jaka glava, odmah leže. Zovem hitnu sto osamdeset na sto deset.
To je kriza, kaže doktor. Treba stalno piti terapiju.
Pet dana bolnice, recepti. Tri mjeseca uzima lijekove, pa prestane dosadilo mi, dobro se osjećam.
Mirko.
Snježana, nemoj opet.
Tako je to bilo svaki put.
Nisam ga samo nagovarala. Vodila sam ga sama liječniku, davala pilule, štimala mu podsjetnike na mobitelu, kupila tlakomjer i molila ga da svaki dan mjeri. On tjedan dana mjeri, pa zaboravi. Ja opominjem. On se ljuti. Ja opet šutim.
Jednog sam mu, kad sam već bila posebno umorna, rekla iskreno:
Mirko, ako ovako nastaviš, završit ćeš s moždanim. To neću moći sama. Zdravlje mi to ne dopušta.
Gledao me, kao da me prvi put vidi.
Ozbiljno?
Ozbiljno.
Kažeš mi da bi me ostavila?
Kažem ti da shvatiš što donosiš svojim izborima.
Otišao je u dnevnu. Nismo pričali dva dana. Poslije se opet vrtjelo sve u istom kolu.
Ali riječi sam rekla. Ja ih nisam zaboravila. Nadala sam se da ni on. Ali takve riječi su prikladne za zaboraviti.
Moždani se dogodio u listopadu, srijeda oko jedanaest. Mirko je bio u kuhinji, radio kavu. Ja sam u sobi čitala. Čujem neki tupi zvuk, kao kad stolica padne, neki tihi jecaj.
Uletim, on sjedi na podu uz ormarić. Lice iskrivljeno, desni rub usne, desno oko čudno. Lijeva ruka drži element, desna uz tijelo.
Mirko!
Gleda me, pokušava nešto reći.
Zovi uspio je promrmljati. Ili nešto blizu toga.
Zovem hitnu. Sjedim na podu pokraj njega i držim ga. Ne znam ni što sam pričala, valjda bit će dobro to svi govore, pa i kad ne vjeruju.
Hitna je stigla brzo osam minuta. To ću sve pamtiti cijeli život.
U bolnici je bio tri tjedna. Svaki dan sam dolazila, nekad dva puta. Donosila sam mu naranče, kad su ih dopustili. Čitala mu novine kad je htio. Malo smo pričali teško mu je bilo, mučio se izgovarati riječi pa bi se ljutio. Naučila sam sjediti i šutjeti. Nije to teško kad navikneš.
Kad su ga otpustili, liječnica je detaljno objasnila: dugo ležanje, potom aktivacija, vježbe svaki dan, logoped, nadzor tlaka, stroga pravila. Pitala je: tko će brinuti?
Naći ću njegovateljicu, odgovorila sam.
Ne čudila se nimalo. Vjerojatno se nagledala svega. Zafalila sam joj što nije moralizirala.
Doma sam dva dana pokušavala sama. Treći dan sam nazvala agenciju.
Ankica je ispala točno takva kao na prvom susretu. Smirena, ozbiljna, bez suvišnih riječi. Zna kako tijelo okrenuti, kako hraniti kad teško guta. Mirko ju je prvo gledao mrko strana žena mu u sobi, neugodno mu. Poslije se naviknuo. Ili predao. Ne znam koji je bolji izraz.
Mene je rijetko nešto pitao. Ulazila bih tri puta dnevno, pitala kako je. Dobro, može, ajde. Ponekad bi gledao kroz mene. Ponekad bi zažmirio znak da mu je dosta.
Jednog popodneva, tjedan dana od povratka kući, dok je Ankica bila na pauzi, Mirko mi reče:
Bila si u pravu.
Stala sam na vratima.
O čemu?
Tlak doktori sve.
Prišla sam mu, sjela na stolicu.
Mirko, sad je to najmanje bitno.
Meni je, mukotrpno je prisiljavao riječi. Ti si govorila. Ja nisam slušao.
Gledala sam mu ruku. Prste koji se više nisu pomicali.
Čujem te, rekla sam.
Ljutita si?
Ne.
I bila je to istina. Ljutnje je nestalo u tih nekoliko prvih dana. Ostala je neka čudna bistrina. Ili umor, ne znam.
Ne, nisam ljuta, ponovila sam. Ali neću te sama paziti. Ne iz ljutnje, ne mogu.
On nije odgovorio. Možda nije znao riječi. Možda je razumio.
Ivana se javila tri dana od posjeta. Glas joj je bio neizražajan i hladan, što me još više boljelo.
Mama, razgovarala sam s Martinom. Mislimo da bi tati bolje bilo u rehabilitacijskom centru. Morski bor, čula si za njega?
Čula.
Imaju logopeda, fizijatra, dobro je tamo. Platit ćemo mi.
Oklijevala sam.
Želite ga premjestiti tamo?
Da. Mislim da bi mu bilo bolje.
Ivana, on ne želi ići.
Pitala si ga?
Nisam, ali ga poznajem. Trideset godina živi ovdje, u svom domu.
Mama, dovodiš njegovateljicu umjesto da sama brineš. Ne želiš ga ni u centar. Što ti zapravo hoćeš?
Profesionalnu njegu u njegovoj kući. I da me prestanete okrivljavati.
Isključila je bez riječi.
Pet dana kasnije došli su skupa. Martin i Ivana, ozbiljni, nervozni. Prepoznala sam odmah njihov stav: nisu došli razgovarati, došli su iznijeti konačnu odluku.
Mama, razgovarali smo s tatom, rekao je Martin.
Kada?
Ivana je bila jučer, dok si bila u dućanu.
Osjetila sam umor umjesto ljutnje, onaj osjećaj kad vidiš koliko malo ti zapravo toga možeš kontrolirati.
I što kaže?
Da je pristao na centar.
Sam mi je rekao to?
Da, ubacila se Ivana. Rekao je svojim riječima.
Dobro, rekla sam. Ako hoće, neću se protiviti.
Očekivali su suze, svađu, viku. Ja sam samo klimnula.
Premješten je za tjedan dana. Morski bor je u borovoj šumi uz more, dvadeset minuta od grada. Ja sam pomogla spremiti ga. Mirko je za vrijeme pakiranja samo gledao kroz prozor.
U autu mi je, prije nego su zatvorili vrata, rekao:
Hoćeš doći?
Hoću.
To je bila istina.
Kad su otišli, vratila sam se u prazan stan. Ankica je otišla, nije više bila potrebna. Prolazila sam sobama, popravila jastuk, pogledala čašu vode uz krevet onu koju sam zadnju stavila ujutro. Premjestila sam je. Nije ni tuga ni veselje. Samo činjenica.
Ivana se nije javljala dva tjedna. Onda je kratko nazvala: tata je primljen, privikava se, ništa više. Kako si ti, ni riječi. Nije me iznenadilo.
Martin se javio tek nakon mjesec dana, deset minuta razgovora o poslu, vremenu, njegovoj maloj djevojčici koja je sad prvašica. Pričali smo o ničemu. O Mirku: drži se, ide na terapije, bolje govori. Ni on ni ja nismo spominjali išta od onoga što nas je rastavilo.
Odlazila sam Mirkovom svaka dva tjedna. Morski bor je uistinu bio ugodan svijetli hodnici, puno cvijeća, osoblje nasmiješeno. Mirko je bio u dvokrevetnoj sobi s tišim susjedom. Malo su pričali, ali to im je pasalo.
Razgovori s Mirkom bili su kratki. Govor mu je išao bolje, ali i dalje teško. Sjedili smo na klupi ili na verandi kad je sunčano. Govorila sam mu što ima u stanu, što nova knjiga, zgodnu priču s tržnice. On bi klimnuo ili kratko nešto dodao.
Zimi me jednom upitao:
Žališ li ti?
Što?
Ovo, kako je završilo.
Razmislila sam.
Što si se razbolio žalim. Što su se djeca udaljila žalim. Što sam odabrala ovako ne žalim.
Gledao je kroz prozor.
Uvijek si bila tvrdoglava, rekao je, bez gorčine.
Ti si to oduvijek kao uvredu govorio, nasmijala sam se. Meni je to samo osobina.
Zakrivio je usne u krivi osmijeh. Ali to je bio osmijeh.
Djeca su nestala iz mog života. Ivana se više nije javljala. Martin je povremeno zvao, ali samo oko najnužnijeg. Unučad Ivana ima osmogodišnju Maju, rjeđe nego bih htjela viđamo se; Martinovu kćerkicu nisam više ni viđala.
Boljelo je. Ne katastrofa. Više kao kamenčić u cipeli.
Ali nisam promijenila mišljenje. Nikad nisam ozbiljno pomislila možda sam pogriješila. Razmišljala sam o tome kako je cijeli život bio niz moraš i trebaš, i kad sam prvi put rekla neću, osjećala sam olakšanje, ne izdaju. Kao prvi dah nakon dugog zarona.
Imala sam pedeset i sedam. Leđa bole, tlak je pod tabletama, ali sam živa i to je moj život.
Na proljeće sam upisala tečaj akvarela. Nisam ni sanjala da želim slikati samo sam pročitala oglas u parku i pomislila: zašto ne. Bilo nas je sedam, svi stariji od mene. Voditeljica, žena oko četrdesetpete, nije od umjetnosti radila dramu: probajte, pogriješite.
Grešila sam i uživala.
Nakon prvog sata sam se pitala kako je to kad s pedeset i sedam netko radi nešto samo jer želi.
Ljeto sam provela u gradu, kupila sam ventilator, šetala po tržnici, čitala. Nazvala sam prijateljicu Marinu, koju nisam čula od zime živi na drugom kraju grada, rijetko se viđamo, ali sve zna. Dodijelila sam joj i sve o Mirku, djeci, njegovateljici.
Kako si? pitala je.
Dobro. Slikam.
Molim?
Akvareli. Najviše cvijeće. Ne ide sjajno, ali volim.
Ozbiljno?
Ozbiljno.
Pa je tiho rekla:
E, veselim se zbog tebe.
Ma hajde
Stvarno, Snježka. Nikad nisi ništa napravila samo za sebe. Sjećam se kad nisi htjela u toplice jer nema tko s djecom iako su već bili veliki.
Martin je imao dvadeset i dvije, Ivana je imala devetnaest.
Eto vidiš. A nisi otišla.
Nasmijala sam se. Poluglasno, ali ipak.
Sjećam se tih toplica. U Gorskom kotaru. Nekad mislim da sam trebala.
Odi sad. Gdje hoćeš.
To me kopkalo cijeli kolovoz. Nikad nisam putovala sama. Prije davno išli smo Mirko i ja zajedno: Pula, jednom Turska. Djeca već odrasla, novci su bili. Poslije Mirko više nije želio nigdje čemu, tu nam je dobro. Navikla sam se.
U rujnu sam kupila kartu za vlak. Zagreb. Pet dana. Sama.
Mirko je tada bio devet mjeseci u Morskom boru. Odlazila sam svakih četrnaest dana. Govor mu je napredovao, uz štap je hodao do blagovaonice. Sestra je rekla da ide dobro.
Prije puta sam mu rekla:
Putujem u Zagreb na pet dana.
Pogledao me.
Sama ideš?
Sama.
Nikad nisi išla sama.
Eto prvi put.
A idi u onaj muzej što voliš.
Otići ću.
I u neki kafić. Dobar.
I to ću.
Pogledao me dugo, drukčije nego ranije.
Snježana? rekao je tiho.
Što?
Ništa. Idi.
Znala sam što je htio reći. Ili sam mislila da znam.
U Zagrebu je kišilo, bio je hladan rujan. Ali kiša nije imala miris mora, više prašine i grada. Spavala sam u maloj sobi na Trešnjevci, doručkovala u prisnom kafiću na uglu, jela kroasane. Drugi dan sam provela u galeriji. Stajala sam pred slikama dok mi nisu počeli trnuti tabani.
Četvrti dan zovem Marinu.
Zašto ovo nisam prije? pitala sam.
Što?
Ovo putovanje. Samoća. Doručak sama.
Jer ti nisu dali.
Nisam ni ja.
Kad sam se vratila, osjećala sam nešto novo. Ne sreću, ne nije tako velik osjećaj. Samo bistru svijest da život ne stane u pedeset i sedmoj. Ima još nešto što nema ime, ali postoji.
U listopadu je nazvao Martin. Prvi put nakon dulje. Nije bilo rutinsko kako si, nego ozbiljno.
Mama, tati je gore.
Ostavila sam knjigu.
Što je?
Upala pluća. Sad je u bolnici, ne u centru. Odveli ga hitno. Bio sam jučer.
Ozbiljno?
Ozbiljno. Stariji je, slab. Liječnici kažu tjedan dana kritično. Mislio sam da moraš znati.
Hvala što si rekao. Dolazim.
Mama, ne moraš
Dolazim.
Nije više govorio.
Tipična bolnička atmosfera: bijeli zidovi, miris dezinfekcije, sestra na pultu. Mirko je bio u četverokrevetnoj sobi. Kad me ugledao, zaklopio je na tren oči ne od umora, nego nečeg drugog.
Došla si, slabo me pozdravio.
Došla.
Sjedila sam. Držala ga za ruku. Spavao je, pa gledao u mene. Jednom je rekao: hladno je. Zamolila sam sestru još jedno pokrivalo.
Prije odlaska pitao je:
Ideš li opet negdje?
Možda, na proljeće.
Idi kamo god želiš.
Obećajem.
Izliječili su pluća. Vratili su ga u Morski bor. Dolazila sam češće jednom tjedno. Sada je već mogao manje, tijelo ga je izdavalo. Sestra je rekla: stanje stabilno, ali rezerve su druge.
Naši razgovori su i dalje bili kratki. Tišina nije više bila teška. Kao da se mulj slegao i voda je postala bistra.
Jednom me iznenada pitao:
Si li sretna?
Razmislila sam.
Nisam nesretna. I to nešto znači, valjda.
Osmjehnuo se na svoj krivi način.
Ivana ti nije oprostila?
Nije.
Martin?
Razgovaramo. Drukčije. Kao da postoji neka distanca.
Mojom krivnjom.
Svih nas.
Žališ li što su te zamrzili?
Žalim. Ali ne osjećam da sam pogriješila. I to ne bih birala drugačije.
Klimnuo je polako.
Snažna si, rekao je.
To si uvijek govorio kad si mislio tvrdoglava.
Sad mislim baš tako.
Pogledala sam ga.
Hvala ti.
Drugi moždani desio se dvije i pol godine kasnije, u centru. Zvali su me ujutro. Martinov glas bio je drukčiji.
Mama, tata je umro. Noćas.
Sjedila sam u kuhinji, telefon u ruci.
Čuješ me?
Čujem.
Ivana i ja idemo Hoćeš li
Dolazim.
Sprovod je bio tih. Martin, Ivana, par Mirkovih kolega, nekoliko susjeda. Stajala sam kraj lijesa i razmišljala trideset i dvije godine završile su bez pompe. Ne prekinule, završile. Kao kad pročitaš zadnju riječ knjige.
Ivana do mene nije došla. S druge strane, pogled zatvoren, kao iza zastora.
Martin prilazi na groblju.
Kako si, mama?
Dobro.
Ja zastao je. Drago mi je što si došla.
Pa gdje bih drugo?
Gleda me.
Mama, sve ovo vrijeme Bio sam ljut. Kužiš?
Kužim.
Ali promišljao sam. Ne znam ni sam što je ispravno. Iskreno ne znam.
Gledala sam ga. Imao je trideset osam. Iste one sivo-plave oči kao Mirko nekad.
To je normalno. To nije stvar gdje ima pravo.
Stvarno misliš?
Nisam sigurna. Ali tako živim.
Klimnuo je glavom.
Ivana se pokupila bez pozdrava. Gledala sam je kako sjeda u auto ispravnih leđa, brzih pokreta. Nisam joj prigovarala.
Poslije je život tekao ili bolje rečeno nastavila sam ga kako sam zadnje dvije godine naučila. Akvarel sam ostavila zimi upisala sam se na tečaj španjolskog, za oba nije bilo vremena. Španjolski je bio težak: miješala sam glagole, izgovor mi je bio smiješan čak i meni. Ali odgovaralo mi je biti početnica.
Na proljeće sam, kao što sam Mirku rekla, putovala. Gruzija, dva tjedna. Tbilisi, malo Batumi, kavkaska sela. Šetala sam starim uličicama, jela hačapuri u malim gostionicama, pila vino na terasama. Gledala sam u planine.
Nitko me nije zvao, nitko ništa zahtijevao. Čudno, ali ugodno. S pedeset i osam konačno naučiš ne objašnjavati gdje si.
Marina je pisala: Zavidim bijelo. Ja sam joj: Dođi mi drugi put. Nasmijala se i Možda, tko zna.
Iz Gruzije sam donijela glineni vrč i šal s uzorkom. Stajali su na polici gdje je prije bio televizor što ga je Mirko svaku večer gledao. Televizor sam spremila više ga ne palim.
Ivana se nije javljala. Tri godine od kad je Mirko otišao u centar, sad ni poslije sprovoda. Samo preko Martina znala sam: rekla je mama mi više ne postoji. Riječi koje nije potencijalno zaboraviti, nit pretvarati se da nisu izrečene.
Mislila sam o tome, pogotovo navečer kad je tiho. Maju, sad već jedanaestogodišnjakinju, nisam viđala. Teže od svega.
Ali nisam nazvala Ivanu ni pisala. Nikada. Znam da ona ne želi razgovor, nego priznanje krivnje a ja kriva nisam osjećala. Je li to istina ili laž ni sama više ne znam. Lakše mi je živjeti s mišlju učinila sam što sam mogla nego pogriješila sam.
Godinu nakon Mirkove smrti, susrela sam u ljekarni Gordanu s petog kata, poznamo se dvadeset godina. Ona je muža čuvala sama godinu dana nepokretan, sad sama tri operacije leđa u kolicima.
Snježka, kako si? Čula sam za Mirka. Žao mi je.
Hvala, Gordana.
Teško je, vjerujem. Sad si sama.
Držim se.
Nakupovala je ljekove, pa me pogledala, ne osuđujući nego znatiželjno.
Je li istina da si ga dala u centar? Pričale žene.
Istina.
I ne kaješ se?
Ne.
Gledala me dugo. Nije bilo mržnje, više kao razumijevanje.
Ja svog brinula sama. Sad teško hodam. Mislila sam da tako treba. Ali sad
Gordana
Ne zamjeram ti. Samo kažem.
Nije završila misao. Uzela kusur, klimnula, otišla.
Dugo sam stajala, razmišljajući. Gordana je njegovala sad više ne može hodati. Ja sam uzela pomoć i još hodam. Nema o tome pobjede niti opravdanja. Samo činjenica.
Martin je došao jednog studenog, godinu od sprovoda. Nazvao iz dvorišta: Mama, mogu doći?
Otvorila sam mu. Pogled mu je prelazio po vrču s Kavkaza, po knjigama iz španjolskog, po akvarelima koje sam opet počela. Gledao je kao netko tko primjećuje promjenu.
Učiš španjolski?
Već godinu dana.
Zašto?
Ne znam. Sviđa mi se.
Sjeo je, natočila sam čaj.
Mama zastao je bio sam ti ljut. I ne toliko zbog tate, nego zbog toga što sam te osjećao kao strankinju.
I sad razumiješ?
Ne. Ne do kraja. Ali mislim da sam bio ljut više što si napravila nešto neočekivano. Što sam shvatio da ni mama nije ono što sam mislio.
Donijela sam čaj.
Očekivao si drugo?
Da ćeš ne znam biti tužna, patiti. A ti si otišla na put.
Patila sam. Svoje tišine, nije to uvijek ono izvana.
Pogledao je prema vratima.
Ivana
Znam.
Ali ona nikad neće promijeniti mišljenje. Znaš li koliko to boli?
Sjedila sam i upila tu rečenicu.
Boli, rekla sam. Ne svaki dan, ali boli. Maja odrasta, i nema je u mom životu. To boli.
Mogla bi i ona tebe zvati.
Mogla bi. Ali neće. Morala bi priznati da nisam pogriješila. A to ne želi.
A jesi li?
Pogledala sam ga.
Učinila sam koliko sam mogla.
On je kimnuo. Pili smo čaj šutke.
Kako je Petra? pitala sam za snahu.
Dobro. Hoće na more.
Idite.
Možda, ako budemo mogli.
Idite. Ionako uvijek mislimo da imamo vremena.
Nasmijao se.
To značiš za tatu?
Za sve nas.
Kad je otišao, zagrlili smo se nespretno. Nismo navikli, ali zagrljaj je bio iskren.
Čut ćemo se češće, rekao je.
Dobro.
Zatvorila sam vrata i naslonila se. U stanu tišina. Na polici kavkaski vrč. Na stolu knjiga španjolskog lekcija putovanja.
Prišla sam prozoru. Studeni, mrak, svjetlo lampe na pločniku; dječak, možda deset godina, šutira loptu, sam.
Gledala sam ga razmišljajući kako me dolijepilo vrijeme uskoro mi je šezdeseta, a već sam rezervirala putovanje za proljeće u Lisabon. Španjolski će dobro doći. Sljedeće godine želim probati s uljem na platnu, akvarele sam svladala.
Možda će se Ivana javiti nekad. Možda neće. Nemam utjecaja.
Razmišljala sam o Mirku, o onome što je bio kad smo bili mladi veseo, lakoćom života, s tim svojim sivim očima. O onom prvom putovanju na more, prije braka, kad mi je kupio šešir. Nisam ga nosila, ali sjećam se osjećaja.
Trideset dvije godine je dugo. Bilo je i dobrog, i onog nečeg što bi najradije zaboravio. I oboje smo griješili. Pomiriti se s time ne znači reći bilo je dobro. Nego bilo je.
Mali dolje zabija loptu u ogradu i diže ruke kao na pravoj utakmici. Osvrće se tražeći publiku, ali nikog nema.
Vratila sam se stolu, otvorila knjigu na dvadeset i trećoj lekciji Lisabon je na zapadnoj obali. Podvlačila nepoznate riječi. Svjetiljka je gorjela pred zgradom.
Prošlo je još pola godine. Portugal se ostvario. Baš kako sam zamišljala, i drukčije. Lisabon izbrisan, naporan, ali predivan. Jela sam pastel de nata, gledala Atlantik s rta. Mislila: evo, ovdje završava Europa.
Martin je zvao svakih četrnaest dana, kao što je rekao. Razgovarali smo drugačije: o životu, o svakodnevici. Pričala sam mu o Portugalu, on o kćeri plivanju, hobijima.
O Ivani nikad riječi. Zatvorena vrata, ali i on i ja znamo da su tamo.
U lipnju nazvao nepoznat broj.
Halo?
Sekunda tišine, pa:
Ovdje je Maja.
Stala sam nasred dnevnog.
Maja?
Da. Vaša unuka. Dječji glas, ali i neodlučan jedanaest joj je. Pronašla sam vaš broj kod tate. Nitko ne zna da zovem.
Razumijem. Kako si, Majo?
Dobro. Samo sam htjela pitati kako ste vi.
Dobro sam. Upravo sam došla iz Portugala.
Odakle?
Država, lijepa, topla. Puno kolača i strmih ulica.
Lijepo?
Baš lijepo.
Tišina.
Baka mama kaže da ste vi nešto loše učinili. Ja sam puno razmišljala. Ne znam jeste li. Ja sam mala.
Zatvorila sam nakratko oči.
Nisi mala, Maja. Misliš svojom glavom, to već puno znači.
Ljutite li se na mamu?
Ne.
Stvarno ne?
Stvarno ne.
Zašto?
Gledala sam kroz prozor. Zelenilo, pas šnjofa oko klupe.
Zato što ona misli da radi ispravno. Kao što sam i ja radila što sam mislila ispravnim. Razmišljale smo drukčije.
A tko je u pravu?
Ne znam, Maja.
Stvarno ne znate?
Ne znam. To ti je pitanje na koje će odgovor različiti ljudi drugačije dati.
Tišina.
Ja bih vas htjela vidjeti, tiho je rekla.
I ja tebe.
Ali mama neće dopustiti.
Znam.
Što sad?
Gledala sam napolje. Žena sa psom zaustavila se na travi.
Onda, kad odrasteš, odlučit ćeš sama. Tada ti nitko neće braniti.
To je još dugo.
Znam. Dugo.
Opet šutnja. Onda, kao da žuri:
Moram sad, mama će doći.
Idi, Majo.
Što?
Hvala što si zvala.
Sekunda, dvije.
Bok, bako.
Bok.
Zapis ovog ljeta za mene znači jedno: najsnažnija granica koju netko može postaviti jest ona prema samome sebi, i jedina prava odgovornost je prema vlastitom životu. Sve ostalo nek bude kako mora biti.
