Tri godine adaptacije bez gostiju
Marta spušta šalicu na prozor i čuje kako se Davor zaustavlja u hodniku. Osjeti to po leđima, iako je okrenuta licem prema prozoru. Tišina je gusta kao da bi se u nju čovjek mogao utopiti.
Stavia si šalicu na prozor kaže on napokon. Ne pita. Samo konstatira.
Jesam, Davore. Spustila sam šalicu na prozor.
Površina je lakirana. Od vrućeg ostaje trag.
Znam.
Zašto onda?
Marta se okreće. Ima četrdeset pet godina i izgleda upravo tako. Ni mlađe, ni starije. Davor stoji na vratima kuhinje u sivoj majici za po kući, u ruci drži libelu. Nosio bi libelu po stanu svake subote, kao što netko nosi mobitel.
Zato što nemam gdje drugdje odgovara. Stol je prekriven najlonom, druga stolica stoji naglavačke, pod u hodniku još nije suh od premaza. Čaj pijem stojeći uz prozor, Davore. Već treću godinu pijem čaj stojeći uz prozor.
On gleda šalicu. Onda nju. I opet šalicu.
Stavit ću podmetač.
Ne treba mi podmetač.
Ostat će trag.
Nek ostane.
On je pogleda ispod obrva. Tako je Davor gledao kad nije mogao skužiti šali li se. Marta ni sama više nije bila sigurna.
Marta, pa što sad
Dosta tiho kaže. Riječ pada u tišinu kao kamen u more. Dosta, Davore.
On ne shvaća odmah. Pita:
Što dosta?
Pakiram stvari.
Tišina traje dugo. S ulice se čuje auto, pa nestane. Davor polagano spušta ruku s libelom.
Zbog prozora?
Ne. Nije zbog prozora.
Marta otpije čaj i namjerno, mirno, bez trunke grižnje, opet spusti šalicu tamo gdje ne treba na lakirani prozor.
Ima četrdeset pet godina, radi kao računovotkinja u jednoj maloj tvrtki, voli navečer čitati, na poslu ima mali kaktus kojem je dala ime Kreso i već godinama više ne zove prijateljice na kavu. Točno pune tri godine.
Odlazi u spavaću sobu.
Prije tri godine, kad su kupili ovaj dvosobni stan na petom katu ciglene zgrade u mirnoj ulici, Marta je bila sretna. Prava, stvarna sreća. Sjeća se kako su tada ona i Davor stajali usred praznog stana, s oljuštenim tapetama, gledala kroz prozor na javor i mislila: to je to. Naš dom.
Davor je tada također bio drugačiji. Ili je ona to umislila. Premjeravao je zidove metrom, zapisivao bilješke, u očima mu je gorjela ona iskra koju je voljela. Iskra čovjeka koji zna što treba i sve će napraviti sam.
Marta, pogledaj pokazivao bi joj skicu na papiru sa kockicama. Ovdje bismo napravili otvoren prostor kuhinja i dnevni boravak, policu ugradili cijelom visinom zida, ovdje točkasta rasvjeta
Lijepo govorila bi, iskreno.
Sve ćemo sami, polako i kako treba. Jednom, za cijeli život.
To jednom, za cijeli život trebalo je tada bolje čuti. I shvatiti da su iza toga riječi nešto više od štednje na majstorima.
Prvih pola godine bilo je kao avantura. Živjeli su usred toga svega. Marta je kuhala na maloj električnoj ploči jer plin nisu priključili. Spavali su na madracu na podu jer kreveta nije bilo kamo staviti. Jeli su iz plastičnih tanjura jer nije bilo sudopera. Bilo je nezgodno, ali i zabavno. Tad.
Kasnije se sve promijenilo. Polako, kao da zemlja ispod temelja mijenja oblik.
Davor bi svakog vikenda radio na stanu, ponekad i preko tjedna. Radio je kao građevinski inženjer, znao više od polovice majstora. U tome nije bio problem.
Problem je bio što nije mogao stati.
U početku Marta to nije primijetila. Prvi put joj je bilo čudno možda osam mjeseci nakon što su počeli, kad su sjedile ona i prijateljica Iva u kafiću i Iva pitala:
Pa što, jeste li skoro gotovi? Ne mogu dočekati da dođem. Obećala si mi gulaš!
Još malo kaže Marta. Davor kaže, do Nove godine bit će sigurno.
Nova godina u znaku adaptacije. Nisu zvali nikoga jer su u dnevnoj stajale daske i kartoni za gips. Dvoje ih je večeralo, u kuhinji koja je bila skoro gotova, kako bi rekao Davor.
Davore, iduće godine napravimo normalnu proslavu sipajući pjenušac, predloži Marta.
Naravno kaže on kad završim strop u dnevnoj, sredim parket tad!
Strop je završio u ožujku. Do tada se ispostavilo da treba nanovo razvlačiti instalacije u kupaoni prvi majstor to je loše napravio, a Davor to ne može gledati. Onda se ispostavilo da na balkonskom vratu postoji fuga široka tri milimetra. Našao je to mjernom šipkom.
Marta se tada još šalila. Prijateljicama bi pričala: Moj muž ratuje s tri milimetra. Svi su se smijali. I ona s njima. Bilo je zabavno.
Parket su polagali u svibnju kad se već moglo otvarati prozore. Marta je nosila letvice, dodavala alate, čistila prašinu usisavačem. Davor je radio u tišini, kao kirurg. Svaku dasku kontrolirao libelom i laserskim metrom. Nekoliko puta je dignuo već položene letve. Jer nije bila savršena fuga.
Ali Davore, tko će to vidjeti? jednom pita.
Ja vidim odgovara on, ne dižući pogled.
To je bio prvi put da je u njegovim riječima osjetila nešto što ju je zaustavilo. Nije ju povrijedilo, samo zaustavilo. Gledala ga je i nešto važno joj je postalo jasno, ali još nije znala što.
Parket su završili u lipnju. Bio je stvarno prekrasan. Svijetli hrast, savršena linija, čista geometrija. Marta ga je dotakla dlanom:
Lijepo si napravio.
Premazat ćemo još lakom kaže Davor Njemački, otporan na ogrebotine.
Kada?
Sljedeći tjedan.
Onda je pronašao da je lajsna u jednom kutu dignuta pola milimetra. Lak je odgođen.
Tad, tog lipnja, Marta je zvala Ivu i tražila da se nađu. Sjede na terasi kafića, piju ledni čaj.
I? Kako ste?
Skoro će biti gotovo kaže Marta.
Je li nešto bilo?
Ne, samo Znaš, počinjem misliti da nikad neće završiti.
Svi oni tako.
Nije to. Nije da odgađa. Kao da ne želi završiti. Dok god traje adaptacija, ima izlaz za sve nema gostiju, nema rasporeda, nema života kakvog želiš.
Iva ju gleda ozbiljno.
Jesi mu rekla?
Trudim se. On uvijek kaže još malo, pa će sve biti idealno.
A ti to želiš, idealno?
Marta šuti.
Želim dom, Iva. Samo dom.
Te večeri Davor joj pokazuje uzorke boje za zidove. Rasprostro ih je dvadesetak po kuhinjskom stolu sve bijele, ali različiti tonovi.
Vidiš? Ova je topla, ova hladna, ova ima malo plavog razlika je ključna na dnevnom svjetlu. Ja bih uzeo ovu.
Pokazuje kvadratić. Marta gleda i vidi samo bijelo, uvijek bijelo.
Davore kaže svejedno mi je.
On je gleda kao da je rekla nešto nerazumno.
Kako svejedno? Pa živjet ćemo tu.
Upravo to. Živjet ćemo. Živi ljudi ne razlikuju nijanse bijelog.
Razlikuju, ali to ne znaju.
Dobro odustaje. Izaberi sam.
On je birao. Uvijek je sam birao. Isprva je to Marti bilo drago, znao je više. Kasnije je shvatila da je ne pita više. Na kraju je prestala izražavati mišljenje. Zašto bi?
Jeseni, druge godine, u listopadu, Davora je posjetio prijatelj Marko iz Osijeka. Najavio se da bi prespavao jednu noć. Marta se obradovala, kupila namirnice, izvadila normalno posuđe, obrisala stol.
Davor kaže da Marko ne može prespavati jer u spavaćoj sobi ima radova.
Nije bilo nikakvih radova. Tamo je bio krevet, složen ormar. Marta je točno znala.
Davore tiho ga pita kad završi telefonski razgovor kakav rad u sobi?
On malo šuti.
Treba popraviti pod. Marko ne bi mogao spavati od mirisa.
Koji miris? Nema mirisa tamo.
Zašto bi čovjek trebao vidjeti stan nedovršen?
Kakav nedovršen?
Takav, nije gotov.
Marta ga gleda i osjeća kao da joj tlo izmiče pod nogama. Fizički. Davor se srami stana koji sam radi jer nije kao u njegovoj glavi. Radi tog ideala spreman je lagati prijatelju.
U redu kaže ona. I ništa više.
Marko ih je obišao, popili čaj na kuhinji, večerali s Davorom vani, prespavao u hotelu. Marta je večerala sama.
Te noći nije mogla zaspati. Gledala je strop bijeli, ravan, bez greške, izvanredan strop iznad, iznad idealnog kreveta. Godinu dana nijedan gost.
Zimi je Marti mama bolesna ništa ozbiljno, samo obična gripa, ali Marta dva puta tjedno dolazi k njoj preko cijelog grada. Ponekad i prespava kod nje. Davor nema ništa protiv. On u to vrijeme boja balkonskog zida posebnim premazom, dva sloja, svaki razmaknut dvadeset četiri sata.
Jednog dana Marta se vraća ranije nego inače i nalazi ga na podu, u hodniku, s povećalom u ruci. Analizira kut između lajsne i zida.
Jel nešto nije u redu? pita, skidajući kaput.
Ovdje ima razmak mrmlja.
Nije ga pitala koliki je razmak. Znala je da je besmisleno pitati. On će objasniti u milimetrima.
Davore kaže jesi jeo danas?
Pauza.
Ne pamtim.
Jutros?
Nešto sam jeo.
Ona ode u kuhinju, skuha tjesteninu. On dođe, sjedne, pogleda tanjur.
Hvala.
Nema na čemu.
Jedu u tišini. Vani pada snijeg. Na stolu katalog okova za ugradbeni ormar koji već godinu dana planiraju.
Davore…
Mmm?
Ispričaj mi nešto. Ne o radovima.
Gleda je zbunjeno, kao da ga pita da priča na stranom jeziku.
Što točno?
Što god. Kako ti je prošao dan. Što te brine, što te nasmijalo… Samo ne pričaj o razmacima i materijalima.
On šuti nekoliko sekundi.
Na gradilištu je danas jedan majstor ulio pod bez armature. Otpustio sam ga.
To je posao.
Pa da.
I ništa više?
On stvarno razmisli. Marta vidi da ne izbjegava. Pokušava se sjetiti nečega nevezanog za radove. Ne može.
Ne znam kaže napokon. Valjda ništa.
Nakon toga dugo gleda u mrak. Kad je postao samo skup funkcija? Ili je oduvijek bio takav, a ona to nije vidjela? Ne sjeća se drukčijeg Davora. Sjeća se kako su starim autom putovali u Istru, a on joj objašnjava zviježđa. Sve ih je znao naizust. Pokazivao joj je prstom na nebo.
Gdje su sada zvijezde?
Treće godine prestala je prijateljicama obećavati skoro gotovo. Bilo je to laž. Adaptacija završava i odmah kreće nova. Davor nađe novo nesavršenstvo. Ili promijeni plan: keramika za kupaonicu nije dovoljno izdržljiva, boja na zidu drugačija kad se osuši, kvaka paše ali šarka škripi kad zahladi. Svako nesavršenstvo početak je nove faze.
Kupi Marta sebi malu noćnu lampu s platnenim sjenilom. Stavi je na ormarić. Uvečer dođe Davor, gleda je:
Odakle ovo?
Kupila.
Zašto? Planirali smo ugradbene spotove.
Ja želim čitati navečer.
Spotovi će biti bolji.
Kad?
Ne odgovara.
Upravo tako kaže ona. Spotovi će biti kad budu, ali ja hoću sad čitati.
Lampa stoji tjedan dana. Onda Davor iz podruma donosi svoju radnu lampu, metalnu, i stavlja je pored nje: ova je navodno bolja po svjetlu. Martinu lampu premjesti u kut. Kasnije ona pronađe svoju lampu u podrumu, među kutijama s premazom.
Ne komentira. Samo je vrati na ormarić.
Davor je opet makne.
Ona ga opet vrati.
On šuti. Ona šuti.
Lampa je bila na ormariću. Mala pobjeda, i istovremeno tragedija jer u normalnoj kući i odnosu, to uopće ne bi bila pobjeda ni tragedija. Bila bi lampa.
Proljeće treće godine. U travnju, Marta šalje poruku Ivi. Sred radnog dana:
Iva, bi li mi išla negdje? Na vikend ili u toplice? Bez muževa.
Iva odmah odgovara: Bi! Kad?
Odu u svibnju, četiri dana u mali pansion pokraj Novigrada. Marta uzme slobodne dane. Davor se čudi, ali ne prigovara. Upravo kreće nova etapa preuređenja kupaonice i upija ga u potpunosti.
U pansionu sobica, obični drveni namještaj, šaren pokrivač, prozor kroz koji miriše mokra šuma. Sve je malo izgrebano, nesavršeno, ali Marti je tu dobro. Pravo dobro. U prvi sumrak legne na šareni pokrivač, gleda plafon s napuklinom i rasplače se.
Iva je do nje na drugom krevetu. Ne pita ništa. Samo je tu.
Živim u muzeju napokon kaže Marta, gledajući u plafon. U krasnom, savršenom, mrtvom muzeju.
Iva malo šuti. Onda pita:
Je li on zna?
Da.
I?
Kaže još malo, pa će sve biti lakše.
Možda terapeuta? Zajedno otići?
Neće on. Davor misli da terapeuti trebaju onima s pravim problemima. A on samo adaptira stan.
Leže obje u tišini, prozor miriše na šumu. Marta misli: to je to. Prozor. Šuma. Napuklina. Šareni prekrivač kupljen bez plana. Život.
Vrati se doma, četiri dana kasnije. Stan miriši na glet-masu. Davor je čeka i odmah, gotovo ponosno, pokazuje nišu u kupaonici. Marta skine cipele, pogleda nišu.
Dobro je kaže.
Vidiš? Sad je simetrično. Prije je desna strana hodala za centimetar i pol.
Vidim.
Cijeli tjedan sam razmišljao kako to popraviti bez razbijanja nove pločice. Našao sam rješenje.
Super.
Marta odlazi u sobu, presvlači se, legne na krevet. Gleda strop. Strop je savršeno bijel.
U lipnju se dogodi razgovor koji će zapamtiti do u detalj. Nedjelja je, osam navečer. Davor nešto boja u ostavi. Marta kuha večeru, sluša šuškanje trake.
Davore! vikne.
Što je? kroz zid se čuje.
Večera za dvadeset minuta.
U redu!
Ona postavi stol. On ne dolazi ni nakon dvadeset, ni nakon četrdeset minuta. Otkuca na vrata ostave.
Večera se hladi.
Pet minuta.
Pet minuta prođe, njega nema.
Marta jede sama. Posprema stol. Operi posuđe. On izlazi iz ostave polako, gotovo u jedanaest.
Uh, izgubio sam pojam vremena kaže on.
Znam.
Da ti podgrijem?
Sam si podgrij.
Ona odlazi u sobu. Legne. Uzme knjigu. Čita, ili glumi da čita. Kad on dođe, pita ne dižući pogled:
Davore, jesi li sretan?
Dugo šuti.
Pa jesam. Valjda.
Jesi siguran?
Marta, kakvo je to pitanje?
Obično pitanje.
Leži kraj nje. Šuti. Konačno kaže:
Kad završim ostavu, idem na balkon. Tamo treba postaviti izolaciju. Nakon toga, stan je gotov.
Marta zatvara knjigu.
Znaš li da si zapravo odgovorio na moje pitanje?
Kako to misliš?
Pitala sam jesi li sretan. Ti mi pričaš o balkonu.
On ni riječi. Leži šutke.
Laku noć kaže Marta.
Laku noć.
Ona još dugo ne gasi svjetlo. Gleda strop, sluša ga kako diše do nje, razmišlja o tome kako bi možda, u nekom drugom životu, sada ležali isto tako, ali pričali. Nije bitno o čemu. O seriji koju su gledali. O tome što je Marti majka rekla nešto smiješno. O promjeni jelovnika u omiljenom kafiću. Samo pričali bi.
A ovdje je tišina. Savršena kao strop.
Taj je razgovor Marta jutros imala na umu kad je spustila šalicu na prozor. Tada je shvatila da je riječ dosta u njoj zrela već dugo. Trebalo je šalicu da izađe.
Marta sprema stvari metodično, bez suza. Uzima samo svoje. Nekoliko knjiga, kozmetiku, odjeću, lampu s platnenim sjenilom, osobnu, dokumente, punjač mobitela. Svoj kaktus Kreso koji je s posla donijela jer u stanu nije bilo živih biljaka. Davor nije imao ništa protiv kaktusa. On ne ostavlja tragove.
Davor stoji na vratima sobe i gleda kako ona slaže stvari.
Marta…
Što je?
Hajde da pričamo.
O čemu?
Pa spremaš stvari.
Da.
Zbog šalice?
Davore, molim te. Sam znaš.
Ne razumijem. Stvarno ne razumijem.
Ona zastane. Pogleda ga. Stoji u vratima, visok, bez libele, izgubljen. To je neočekivano, odavno ga nije vidjela takvog.
Davore kaže živimo ovdje tri godine.
Da.
Nismo imali običnu večeru s prijateljima. Ni jednu. Tri godine.
Jer stan još nije
Jer stan nikad neće biti gotov. Razumiješ li to?
On šuti.
Uvijek nađeš nešto. Tako si složen. To nije loše, ali ja ne mogu. Umorna sam od života na gradilištu.
Još malo
Ne. Tih glas, ali čvrst. Ne još malo. Nije stvar u tome. Živim kao gošća u vlastitom stanu. Hodam na prstima, pazim da ne ogrebem parket. Stavljam šalicu na podložak. Maknula sam vlastitu lampu. Ne zovem prijateljice jer te sram što stan nije gotov. Ja…
Glas joj zadrhti. Stane.
Ja želim živjeti. Samo živjeti, s ogrebotinama na podu i mrljama od kave na prozoru. S gostima nedjeljom. S tvojom starom jaknom na naslonu stolice. Sa svim što ima živa kuća. A mi je nismo imali.
Dugo šuti. Napokon kaže tiho:
Kamo ideš?
Kod mame.
Na dugo?
Ne znam.
Zatvara torbu. Uzima Kresa. Prolazi pored njega u hodnik, oblači jaknu, obuva tenisice, ne gleda po savršenom parketu.
Marta kaže u leđa.
Što?
Ja Nisam znao da je ovako.
Znao si. Samo nisi razmišljao.
Vrata se zatvaraju šaptom. Savršeno nježno, kao sve u stanu.
On ostaje.
Davor još minutu stoji u hodniku, onda ode u dnevnu, sjedne na kauč. Kauč je birao mjesecima, navlaka je čvrsta i ne upija dlake. Sjedne na taj svoj savršeni kauč i gleda oko sebe.
Stan je lijep. Zaista lijep. Zidovi u pravoj toploj nijansi, parket ravan bez ijedne fuge viška. Strop bez spoja. Ugrađene police od poda do stropa, sve pravilno složeno. Rasvjeta tako da ne smeta očima. Balkon bez fuga. Pločice složene savršeno.
Gleda sve to i osjeća nešto čudno. Ne ponos. Više nešto kao mučninu, ali ne u želucu, nego više.
Na polici stoje knjige koje nije uzela. Gleda ih i pokušava se sjetiti kad je zadnji put vidio da čita zaista na kauču, pod svjetlom, navečer. Dugo. Jako dugo.
Ustane. Odi u kuhinju. Šalica je i dalje na prozoru gdje ju je ostavila. Pogleda mjesto gdje je stajala. Nema nikakvog traga. Čaj je odavno hladan.
Uzme šalicu, opere je, stavi na sušilicu. Malo se zadrži, pa ode u sobu. Legne na krevet obučen, što nikad ne radi. Gleda strop.
Strop je savršen.
Leži sat ili dva. Vrijeme gubi smisao. Ustaje, odlazi u podrum. Tamo su kante s ostacima boje, mrežice, lakovi, alati poredani. Sve uredno, sve na svom mjestu. Pronalazi mali uzorak pločica, vrti ga u ruci. Vraća ga natrag.
U ostavi nema ništa viška. Samo on.
Navečer ugrije nešto iz hladnjaka, pojede bez okusa, opere tanjur. Stan je potpuno tih. Prije je uvijek nešto škripilo, mirisalo na lak, brušenje Sad je samo idealna tišina u idealnim sobama.
Pokuša upaliti TV. Gleda dvadesetak minuta film, ne kuži ništa, gasi.
Uzme mobitel, dugo gleda njeno ime u kontaktima. Ne zove. Razmišlja.
Ne kako je vratiti. O onome što je govorila. O gostima. Lampi. Kako je tri godine bila u vlastitoj kući gošća. Riječ ga osobito boli. Gošća.
Sjeti se Marka. Kako mu je lagao zbog spavaće. Zašto? Sam sebi nije mogao iskreno odgovoriti. Govorio si: stan nije gotov, neugodno primati nekoga. Ali to već godinu dana nije bila istina. Stan je bio spreman za život. Samo nije bio onakav kakvog je Davor vidio.
On je sebi obećao idealan stan. Radio ga je. I nikako završio, jer ideal ne postoji. Nije to strop da ga obojaš i gotovo. Ideal je horizont. Koliko god ideš, uvijek je tamo negdje.
Marta je to znala. A on nije.
Ili nije htio znati.
Ustaje. Prolazi stanom i pali rasvjetu u svakoj sobi. Zaustavi se u dnevnoj. Pogleda police.
Na policama je sve po pravilu: knjige po veličini, dekoracije s jednakom udaljenosti. Njegov princip sve na svom mjestu, funkcionalno i estetski savršeno.
Na sredini treće police je malo stakleno srce. Smećkasto, nepravilan oblik, kao rukom rađeno. Marta ga je kupila na nekoj tržnici prije dvije godine. On je tad pitao: Čemu to? Samo skuplja prašinu. Ona je rekla: Meni se sviđa. Nije rekao ništa pa je ostalo.
On sada uzima to srce u ruke. Drži ga.
Staklo je toplo. Ili mu se čini.
Tri dana misli o tome. Tri dana luta stanom, ništa ne radi, jede bilo što, ne spava. Na poslu je rastresen, pogriješi proračun, mora ispravljati. Kolega pita: Davore, jesi li dobro? Jesam, laže.
Četvrtog dana pošalje joj poruku:
Marta, možeš li pričati?
Odgovara za sat: Mogu.
Zove njezin broj. Javi se nakon drugog zvona.
Bok kaže.
Bok.
Kako si?
Dobro. Kod mame sam, uživa.
Tišina. Čuje joj disanje, ne zna otkud početi. Nikad nije znao početi ovakav razgovor. Ona je uvijek znala.
Marta, razmišljao sam ove dane.
Znam.
Znaš što ću reći?
Otprilike.
Znam da sam nešto važno promašio. Ne promašio, nego traži riječ birao sam pogrešno.
Šuti.
Pričala si o gostima. Lampi. Sve to mi je sad jasno. Do tad nisam uopće razumio. Ili nisam htio.
Zašto to govoriš?
Zato što želim da se vratiš.
Duga šutnja.
Davore…
Ne tražim odmah. Samo sam iskren. Želim da se vratiš. I želim pokušati drukčije. Ne znam hoću li uspjeti, ali želim pokušati.
Dugo šuti. Čuje gdje nešto pomiče. Možda šalicu. Na prozor ili stol, svejedno.
Razumiješ da samo reći pokušat ću nije dovoljno? upita napokon.
Znam.
Razumiješ da ne mogu živjeti kao prije?
Razumijem.
Ne mislim da stvarno razumiješ. Nemoj zamjeriti, iskreno ti kažem. Sada si uplašen i govoriš ispravne riječi. Ali čovjek ne može tek tako odlučiti biti drugačiji. Nije to zabiti čavao.
Znam da nije čavao.
Što onda konkretno predlažeš?
Zastane.
Prvo predlažem da se nađemo. Pričamo normalno. Ne preko mobitela.
Dobro nakon kraće stanke nađimo se.
Snalaze se u kafiću, na neutralnom terenu, ne doma. Kafić običan, stolci malo klimavi, jelovnik na crnoj ploči. Marta dolazi u poznatoj bež jakni, umorna ali mirna.
Naruče kavu. Davor ju gleda i misli: već dugo nije gledao tako samo gledao, bez misli o šavu.
Kako je mama? pita.
Bolje. Kupila cvijeće, posijala rajčicu. Drago joj što sam kod nje.
I meni je drago.
Šute.
Davore kaže ona želim da razumiješ jednu stvar. Nije stvar u adaptaciji. Nije loše što voliš raditi kako treba. To je super, stvarno jest. Ali zamijenio si cilj. Kuća je trebala biti sredstvo za život. Ti si napravio da je ona cilj.
Da kaže on.
Pristaješ ili to doista razumiješ?
Razumijem.
Kako znam da razumiješ?
Uzima šalicu. Drži ju. Spušta.
Nikako priznaje. Ne možeš znati. I ja sam nesiguran hoću li se promijeniti. Ali znam da ovako više ne može. Kad si otišla, stan je postao lijepa kutija.
Marta ga gleda.
Lijepa kutija tiho ponovi.
Da.
Važno je da si to shvatio.
Hoćeš li se vratiti?
Dugo šuti. Gleda kroz prozor. Vani je proljetna kiša, ljudi žure, ispred trgovine poslagani lonci s tulipanima, crveni, vjetar im mrsi latice.
Pokušat ću kaže napokon. Ali pod uvjetima.
Reci.
Prvo: sljedećih mjesec dana nema radova. Nijedan čavao, nijedan uzorak, nijedna brošura. Samo živimo.
Dobro.
Drugo: ove nedjelje zovemo Ivu s Lukom i Marka, ako može. Postavljamo stol, jedemo, pričamo. U ovom stanu, kakav god da je.
Kima.
Treće: počneš li opet svaku ogrebotinu pretvarati u katastrofu, ja ti to izravno kažem. A ti slušaš bez ljutnje.
Dobro.
Znaš da to nisu samo riječi? Da je zaista teško?
Znam kaže. Za mene teško. Ali pokušat ću.
Pogleda ga još jednom, pažljivo kao kad čovjek traži istinu kroz riječi. Onda:
U redu.
Vraćaju se doma pješice, iako kiša još sipi. Hodaju jedan kraj drugog, blizu. Ona nosi Kresa u džepu, on njen ruksak. Ispred ulaza stane i baci pogled na zgradu, na peti kat.
Lijepa zgrada kaže.
Jest potvrdi on.
Penju se liftom gore. On otvara vrata. Ona ulazi prva, prolazi u dnevnu, postavlja Kresa na prozor, baš tu, bez podloška.
Davor ga gleda. Gleda lakiranu površinu pod saksijom.
Ništa ne kaže.
Marta odlazi u kuhinju. Davor čuje vodu, škljocanje čajnika.
Prođe u dnevnu. Sjedne na kauč. Gleda police. Stakleno srce stoji malo izvan reda, gdje ga je prije par dana ostavio, nije po špagi, malo pomaknuto.
Ne popravlja ga.
U nedjelju zovu Ivu. Iva kaže: Napokon! i smije se kao dijete, cijela kuća se čuje. Marko ne može doći ali obeća drugi put. Luka donosi vino, Iva kolač, Marta kuha gulaš što je obećala tri godine.
Stol postave u dnevnoj. Davor postavlja tanjure, misli kako nisu posve simetrični. Pomakne jedan, pa se zaustavi. Ostavlja kako jest.
Za stolom bučno je i malo tijesno. Iva lakat slučajno zalije čašu i vino prolijeva preko stolnjaka. Svi uzdahnu. Davor osjeti stisak u želucu i pogleda Martu.
Ona ga samo gleda. Bez straha.
Uzimlje maramicu, briše mrlju.
Nema veze.
Iva odahne. Marta se jedva primjetno osmjehne.
Poslije večere sjede dugo, smiju se, pričaju, piju čaj. Kad odu gosti, već je ponoć. Marta pere suđe, Davor briše. Šute, ali šutnja je drugačija. Nije kao prije.
Mrlja će se oprati kaže Davor gledajući stolnjak.
Možda i ne odgovara ona.
Neka ostane.
Pogleda ju. Ona mu dodaje tanjur.
Davore kaže.
Što?
Bilo mi je danas lijepo.
I meni iskreno kaže.
Završe. Odu u dnevnu. Na stolu još stoje šalice, na stolnjaku mrlja od vina. Srce od stakla na polici. Kreso na prozoru.
Davor sve to promatra. Razmišlja da bi mrlju trebalo sutra namočiti dok se ne uhvati. Da će Kreso bez podmetača ostaviti krug na laku. Da je jedna šalica koso.
Onda se sjeti da se Marta danas dvaput nasmijala. Prvi put kad je Iva pričala o svom mačku. Drugi put kad je Luka zamijenio riječi u zdravici. Smijala se kao nekad. Kad ju je gledao i mislio: eto to je ona.
Marta odlazi u sobu. Zastane u vratima:
Ideš?
Sad ću kaže.
Pogleda još jednom dnevnu. Mrlju. Kresa. Srce.
Gasi svjetlo.
Legne kraj Martu. Ona već čita. Njezina lampa s platnenim sjenilom stoji na ormariću i baca toplo svjetlo. Gleda strop.
Marta?
Mmm?
Čuješ li me kad pričam o fugama?
Spušta knjigu, gleda ga.
Čujem.
O čemu misliš onda?
Sekundu razmišlja, iskreno.
Mislim kako si tada jako daleko.
Da kaže on. Vjerojatno jesam.
Vraća knjigu.
On leži i misli hoće li uspjeti. Tri godine su dugo, nešto se promijenilo u oboma, kao napuklina pod zidom: možeš je premazati, ali materijal više nikad nije isti. On to zna bolje nego iko.
Misli o tome dok tone u san. I još nešto, pred spavanje: sutra će uzeti Kresa i vratiti ga na podmetač. Jer će inače na laku ostati krug.
Otvara oči.
Strop je isti. Savršen. Bez ikakve napukline.
Kraj njega Marta tiho okreće stranicu.
Ponovno zatvara oči. Kreso neće nigdje pobjeći. Kreso može čekati do jutra.
