Dnevnik, 12. lipnja
Moja svekrva, Marija, oduvijek je bila žena tvrdog karaktera i nije se lako dala uvjeriti u bilo što. Stalni prijekori i njezino miješanje u naš brak činili su život meni i mojoj ženi, Vedrani, prilično nemirnim. Unatoč njenom neodobravanja, zbog obiteljskih okolnosti morali smo nakon vjenčanja živjeti zajedno s njom u kući u Samoboru. Često smo zajedno išli u berbu šumskih plodova, najviše zbog pravljenja zimnice, ali ono što bi ostalo nikada nije bilo za našu malu obitelj.
Isprva sam za takve izlete imao vremena samo vikendima, jer sam radnim danima radio u Zagrebu. No, kad nam se rodila kći Klara, počeo sam odlaziti skoro svaki dan. Marija je uvijek inzistirala da plodove beremo što ranije ujutro, iako je kasnije u šumi bilo sparno, s mnogo komaraca i blatnih dijelova, bez ikakvog zaklona. Sve što smo ubrali stavljala je u svoj zamrzivač, a mi od toga nismo imali koristi.
Situacija se zakomplicirala kada sam konačno odlučio razgovarati s njom o našim financijskim potrebama, jer i nama je takva pomoć puno značila. Došlo je do neugodne svađe, a Marija je pokazala ogorčenost tako što nam je sljedeći dan za ručak skuhala juhu sa sasvim malo mesa. Osjetio sam se uvrijeđeno i povrijeđeno, pa sam se povukao u kupaonicu i dugo plakao.
Na kraju smo Vedrana i ja odlučili iznajmiti stan u Novom Zagrebu i odseliti se od moje svekrve. Osjetili smo nevjerojatno olakšanje i napokon stekli svoj mir. Povremeno bismo ih posjetili, ali uvijek bih odbijao popiti čaj u njezinoj kući, kao tihi znak protesta protiv njenog ponašanja. Mislim da je Marija shvatila zašto tako postupam, ali vjerojatno ju nije briga.
Danas, kad gledam unatrag, naučio sam da čovjek mora sačuvati svoje dostojanstvo i mir, pa čak i pod cijenu neugodnosti s bližnjima. Obiteljske razmirice ne treba gurati pod tepih, ali ponekad je najbolje udaljiti se i pružiti si priliku za miran život.
