Vozio sam sa sinom iz trgovačkog centra. Pored nas bila je žena s djetetom, koji je bio gotovo iste dobi kao i moj sin.
Autobus je bio prepun ljudi. Primijetio sam mladića koji je slušao glazbu na slušalicama pa sam ga zamolio da nam prepusti mjesto. Odmah je ustao, a ja i moj sin smo sjeli. Sin mu je čak dao i jednu bombon-kocku u znak zahvale. Dečko se malo zbunio i nasmiješio.
Nakon toga sam vidio da je majka pokušala kopirati moj postupak. Doslovno je počela trgati za rukav jednog starijeg muškarca koji je sjedio i drijemao. Nije reagirao jer je bio uronjen u san, pa je žena počela vikati. Muškarac je skinuo slušalice i počeo se buniti. Nije mu bilo jasno što se događa.
Zar ne vidiš da sam s malim djetetom? Daj, ustupi mjesto! Vikala je toliko glasno da je i njezin sin počeo plakati od straha. Neću ustupiti mjesto! Muškarac je čvrsto odgovorio.
Znate, razumijem ga i podržavam što je tako postupio. Nije njoj ništa dugovao! Štoviše, nije zaslužio takvo poniženje i vrijeđanje. Predložio sam joj da njezin sin sjedne pokraj mog sina. Nije prihvatila njoj je bilo važnije napraviti scene.
Nikada nisam postupio tako. Ako treba, zamolim pristojno. Ako mi netko ustupi mjesto za dijete, zahvalim s poštovanjem. Ako ne razumijem, to je njihova odluka. I, u svim tim godinama, nikada nisam dobio odbijenicu.
Vjerojatno zato što nikada ne vičem i ne galamim na ljude koje ne poznajem.
