Moj suprug je odrastao i školovao se u velikoj obitelji. Svekrva je rađala djecu sve dok nije rodila svoju kćer. Pomalo neobična taktika, ali nije na meni da sudim.
Kad sam se udala, mislila sam da sam sretna žena. Marko mi je djelovao odgovorno, hrabro i snažno. Znao je što znači obitelj, ali nikako se nije mogao odvojiti od majke i mlađe sestre. Svekrva nije pokazivala neku posebnu ljubav prema sinovima, ali dobrobit njezine kćeri uvijek joj je bila na prvom mjestu.
Mala sestra, Tea, imala je deset godina kad smo se upoznali. U početku mi nije smetala, ali nakon nekoliko godina ipak je počelo. Nije htjela učiti, družila se s sumnjivim mladićima, a oko svega se trebao brinuti moj suprug. Moja šogorica mogla je Marka nazvati usred noći ako joj je trebala pomoć.
Nadao sam se da će Tea odrasti, udati se i da će sve doći na svoje. Ali ne! Kad je odlučila da će se udati, svekrva je natjerala sinove da sudjeluju u troškovima svadbe jer ona nije imala dovoljno novca. Mladoženja je bio slabije financijski stojeći, pa su Tea i njezin suprug morali živjeti kod svekrve.
Jedno dijete, pa drugo… Svekrva je uskoro shvatila da nema smisla sve njih držati skupa. I tada joj je palo na pamet savršeno rješenje ona će se preseliti k nama, a Tea će dobiti njezin stan. Samo što je moj stan kupljen mojim vlastitim novcem, a Marko nije uložio ni lipu! Zanimljivo je da je i on zadovoljan situacijom kaže, Moja mama će ti pomoći.
Imamo dvosobni stan u Zagrebu. Ali ne želim zanemariti svoju udobnost i dijeliti svoj dom s drugima. Svekrva je uvjerena da smo dužni primiti je jer je Marko najstariji sin i treba se brinuti za dobrobit svojih roditelja.
Volim svog supruga, i razvod mi nije opcija. Ali kako da mu otvorim oči? Kako mu mogu objasniti da život s njegovom majkom nije put do sreće? Ima li netko kakav savjet za mene?
