Bila sam nevjerojatno sretna jer sam oduvijek bila osoba koja zna što želi. Do svoje 25. godine sama sam uspjela kupiti stan u Zagrebu.
Nisam imala nikakvu pomoć od mame ni tate, čak ni iz šire obitelji sve sam napravila svojim rukama. Kad sam upoznala muškarca u kojeg sam se zaljubila, bila sam dovoljno iskrena i pomalo luda da mu kažem kako već imam svoj stan.
Ipak, odmah sam mu dala do znanja da neću živjeti u njegovom stanu. On je predložio da iznajmimo zajednički stan, a ja bih svoj iznajmila kako bih mogla uštedjeti za auto. Pristao je na to, obećavši da će uskoro skupiti novac za stanarinu i da ćemo ubrzo živjeti zajedno.
Šest mjeseci kasnije došao je k meni s koferom u ruci. Rekao mi je da je ostao bez posla i nema ni kune u džepu.
Zamolio me da ga ugostim na neko vrijeme. Na sreću, imao je roditelje kod kojih je mogao otići. Nisam ga pustila kod sebe jer sam u dubini srca znala da traži izgovor da živi na moj trošak, ništa više od toga. Tu je bio kraj naše veze.
