Danas ponovno razmišljam o životu koji sam vodio sa svojom kćeri, Anamarijom. Od dana kad je njezina majka, moja voljena Marija, prerano preminula u Splitu, znao sam da mi nitko ne može zamijeniti zadatak odgojiti je u dobru, skromnu i poštenu osobu. Svaku kunu sam ulagao za Anamarijinu budućnost, često radeći prekovremeno na građevini, vozeći taksi po kiši i sunčevom žaru, samo da joj ništa ne zafali.
Nije joj bilo lako, to mi je ponekad i sama priznala dok je dolazila kući uplakana jer su joj drugi iz razreda znali dobacivati, rugajući se jer nema majku kao oni. Tad bih je zagrlio i rekao joj onu našu: Život je često kao Jadransko more nikad ne znaš hoće li te dočekati bonaca ili nevera. I pokazao joj koliko je volim, koliko mi znači, u svakom trenutku kad bi posumnjala u svoju vrijednost.
Uvijek je s oduševljenjem čekala Badnjak. Taj dan je bio poseban u našoj kući; slagali smo zajedno kuglice na bor, pjevali božićne pjesme. Škola u Splitu je tada organizirala priredbu, svi su dobivali male poklone i odijevali se u maštovite kostime. Novca nikada nije bilo na bacanje, ali, sjećam se dobro, jednom sam joj kupio bijelu haljinu sa sitnim plavim vezom koju je gledala mjesecima u izlogu. Taj dan bila je zvijezda priredbe svi su joj prilazili i divili se. Nije prestajala zahvaljivati, suze radosnice bile su mi najdraža nagrada.
Vrijeme je prolazilo. Anamarija je završila gimnaziju i upisala ekonomiju u Zagrebu. Znala je što hoće od života, bila je pametna, snalažljiva. Veliki grad je na njoj ostavio trag: postala je sve ambicioznija, počela cijeniti novac više nego prije. Kretała se s dečkima iz bogatijih slojeva, išli su u skupe restorane, kupovali darove nešto što nam prije nije bilo dostupno.
Kad mi je javila da je trudna i da se sprema na vjenčanje, bio sam sretan, mislio sam da više ne može poželjeti. Ali, nisam ni sanjao da me neće pozvati na svoje vjenčanje. Poslala mi je poruku u kojoj je napisala da su svi uzvanici imućni te da se ona ne želi da itko misli da je iz siromašne obitelji. Taj dan sam osjetio da mi srce puca. Sve one noći provedene uz njezin krevet, svaka žrtva, sve želje i snovi koji sam imao je li to sve vrijedilo?
Vrtio sam sve to u glavi i svejedno krenuo za Zagreb. Na svadbi nisam bio poželjan gost, ali kad je došao red da joj čestitam, odlučno sam joj pružio mali buket tratinčica, nježno je poljubio i zaželio joj svu sreću svijeta, a onda sam se okrenuo i otišao. Anamarija je ostala stajati kao ukopana, shvativši u tom trenutku što je izgubila. Potrčala je za mnom, u suzama me molila za oprost i obećala da više nikada neće učiniti nešto toliko bolno.
Danas shvaćam ljubav roditelja ne može se kupiti ni zamijeniti. Najvrijednije lekcije učenici dobivaju od srca, a ne iz novčanika.
