Ne budite mamu, ona je cijelu noć radila.
Jelena se probudila zato što je stan bio previše tih. Inače bi iz kuhinje dopirao miris kave i cingulanje tava Marko je obožavao peći jaja s kobasicom, čak i kad kasni na posao. Danas, međutim, tišina i zima. Protegnula je ruku prema susjednom jastuku prazan, odavno ohlađen.
Marko? pozvala je u prazno.
Tišina.
Nije joj se ustajalo. Iza prozora mokri studeni dan prosevao kišu po staklu, u cijevima zavijalo grijanje. Jelena je nabacila kućni ogrtač, navukla papuče i odvukla se do kuhinje. Na stolu poruka, pritisnuta soljenkom. Krivi rukopis Marko je uvijek pisao kao da piše lijevom nogom:
“Jelena, odlazim. Ovako više ne ide. Vječno prigovaraš, novca nema, stan je mali, dijete urla. Upoznao sam drugu. Normalna je, bez komplikacija. Svoje stvari ću pokupiti kasnije. Ne traži me. Marko.”
Jelena je pročitala poruku tri puta. Riječi su joj plesale pred očima. Sjela je na stolac, pokrila lice dlanovima i pokušala udahnuti. Nije išlo, netko joj je kao sjeo na prsa.
Iz sobe se začulo mrmljanje probudila se Maša. Ima tek osam mjeseci, maleckasta, još jedva puže, samo se okreće s leđa na trbuh i nazad. Jelena je ustala, noge kao da su joj olovne, otišla je, podigla kćer i zaplakala glasno, zagnjurila nos u dječju glavicu koja miriše po bebi i kremi.
Što ćemo sad, srce moje? kukala je. Što ćemo sad?
Maša je šutjela, cuclala šaku i promatrala mamu velikim plavim očima.
Marko se pojavio tjedan dana kasnije. Dovukao je dvojicu prijatelja, gledao u pod, pokupio stvari jakne, traperice, alat iz hodnika, stare željezarije od auta, sportsku torbu s utezima. Jelena je stajala na vratima sobe, gledala kako iznosi vlastiti život.
Marko? tiho je rekla. Pogledaj bar dijete. Otac si joj.
Stao je, pogledao Mašu, ravnodušno okrenuo glavu.
Ajde, bok procijedio je i otišao.
Prijatelji su promumljali “žao nam je” i za njim nestali sa stvarima. Jelena je još slušala kako im koraci nestaju niz stepenice. Pogledala je kroz prozor: tovari sve u staru “Zastavu”, Marko sjeda za volan, ne okreće se. Auto se kotrlja iz dvorišta i nestaje za ugibalištem.
Maša je zaplakala možda zato što ju je Jelena prejako stisnula, možda što je osjetila tugu. Jelena je prigrlila kćer, poljubila je i otišla ugrijati bočicu na štednjaku.
Nakon toga sve je bilo kao kroz maglu. Prvih pola godine preživljavala je na dječji doplatak i povremene kune što bi joj majka slala iz Sinja, i sama krepajući od mirovine. Marko o alimentima nije ni razmišljao, nestao, promijenio broj. Jelena je obilazila socijalnu, policiju, slala žalbe, slušala svaki put isto: “Nađite ga, gospođo, tisuće je ovakvih”.
Susjedi su naravno sve znali i još dodatno znali. Teta Senka iz prizemlja, zvana KGB s cvjećem, zaustavljala bi Jelenu pred ulazom:
Što te je ostavio, Jelena? Kažu, otišao računovotkinji, Nini. Lijepa je, dotjerana, a nema ni djece. A ti, gle, propala, ne ličiš na sebe. Da si se više sredila znaš, muški vole očima.
Jelena bi šutjela i prolazila. Što bi rekla? Da više ne spava jer Maši niču zubi pa neprestano plače? Da za frizera nema, jer sve ide na pelene i kašicu? Da sama sebe više ne prepoznaje u ogledalu?
Prijateljica nema puno, par ih je na početku zvalo, ponudile podršku, no ubrzo svaka u svoje brige i svađe. Samo Ana je dolazila, donosila vrećicu stare robice od svojih klinaca i tapšala Jelenu po ramenu:
Izdrži, najdraža. Pupat ćemo skupa! Ma svi su muški isti…
Jelena bi klimnula, ali mislila: kako da pupam kad nemam više ni snage, kad ustajem četvrti put po noći, pa ujutro trk u ljekarnu, onda pranje, peglanje, usisavanje… svaki dan isti, dan hrčka, mjesec hrčka, godina hrčka.
Kad je Maša napunila godinu dana, Jeleni je prekipjelo. Novca je nestajalo kao sladoleda u svibnju. Mater joj je poslala zadnjih sto eura i rekla: “Jelena, žao mi je, ni ja ne mogu više, mala penzija, tablete preskupe.” Jelena nije zamjerala, što će na ljutnju nemaš ni snage.
Sjetila se tada kako je u školi dobro šivala, čak ju je profesorica na tehničkom hvalila: “Tebi bi, Jelena, dobro išlo u šivaljku.” Ali Jelena je sanjala ekonomiju, pa tehnička, pa trudnoća, udaja, i sad evo je dijete, nema više Markove ekonomije.
Bakina starinska Bagat šivaća mašina, čudo iz Jugoplastike, stajala je u kutu. Jelena ju je očistila, podmazala, navukla konac i pokušala za Mašu srezati hlačice od stare plahte. Ravno nije bilo, ali držalo je. Onda je sašila bodi, pa haljinicu. Kad je susjeda Mara vidjela Mašu u toj modnoj kreaciji, pitala je: “Jelena, možeš meni suziti haljinu? Kupila sam u Pevecu, šlepao se kao cerada.” Jelena suzila, Mara zadovoljna, tutnula joj dvjesto kuna. “Ako što trebaš, znaš gdje sam.”
Odatle sve krene. Prvo susjede, pa njihove poznanice, pa “zovi Jelenu, ona šiva”. Zalijepila je po stubištu papir: “Popravci i prepravci odjeće. Povoljno.” Mobitel nije prestajao zvoniti. Očito svima treba nešto zašiti, prešiti, popraviti. Jelena je sve prihvaćala od dječjih pidžama i majica do večernje haljine. Učila je s YouTubea, kupila polovni endler.
Marko se javio tek nakon dvije godine. Maša već trčkara, priča rečenicama. Marko ulazi polupijan, Jelena još nije promijenila bravu, stalno bila “sutra-sutra”.
Šta ti treba? pita ona, stajući između njega i sobe.
Daj da vidim dijete muca, talasa se Imam pravo.
Kakvo pravo? Alimentacija? Poziv? Tko si ti uopće?
Ja sam otac! proderao se, a iz sobe izviri preplašena Maša.
Mama, tko je to?
Nitko, Mašo, idi gledaj crtić Jelena zatvori vrata i okrene se Marku. Gubi se dok zovem policiju.
Otišao je tada. Maša tjednima pita: “Mama, zašto je onaj čovjek bio ljut? Je l’ to moj tata? Zašto nas ne zove?” Jelena vrda, izmišlja priče o pilotu koji je stalno na putu, ali kako Maša raste, tako raste i sumnja u bajke.
Onda se pojavila i bivša svekrva, Mira. Došla kad je Maša navršila tri, donijela tortu i lutku, sjela u kuhinji i započela:
Jao, Jelena, kako vi to tako sami? Maša, prava Markova, iste plave oči, iste obrve… A Marko i Nina gotovi, ništa od njih. Možda vi opet… Ha?
Jelena tada ustane, odnese tortu, lutku, pa i Miru na hodnik.
Nemojte nam dolazit više. Nama ništa ne treba. Ništa od vas, ništa od njega. Preživjet ćemo.
Naravno, Mira se naljuti, požali Marku, ovaj nazove i izdera se. Jelena blokira broj. Od tada nema kontakta.
Tako su živjele. Jelena šiva, Maša raste. Novca koliko-toliko ima, narudžbe variraju, ali Jelena nauči šparati na svemu. Šminkala se zadnji put za Badnjak, šiša se sama, odjeću kupuje u second handu i prekraja. Ali Maša uvijek dolazi u vrtić kao princeza haljinice, suknje, jaknice, kapice s pufovima sve šije mama. Odgajateljice uzdišu: “Mašo, gdje ti mama kupila tu haljinicu?” A Maša diže nos: “Mama je sama ušila. Moja mama sve zna!”
Te godine veljača je bila prava zlobnica. Zaleđeni Zagreb, stare cijevi pucaju, svaki tjedan negdje poplava. Radiatori kod Jelene griju ko mlaka juha, pa uključuje grijalicu koja mlati skupe kilovate sa struje i tanji ionako kratak proračun.
Mašu dva puta poklopi viroza: prvo neka klasična viroza, a onda nešto s temperaturom do četrdeset. Jelena s djetetom uz sebe broji šake kovanica za ljekarne. Lijekovi skupi, Maša i bolesna traži bajke, pažnju, zove mamu uz sebe. Jelena joj čita, na krilu drži nedovršenu haljinu za neku službenicu iz Porezne, bode si prste škarama i iglom, buljeći u mokre oči zaštopane curicom.
Mama, kad ozdravim, idemo van? šapće Maša.
Idemo, naravno. Snješka ćemo radit!
Hoće tata s nama?
Jelena se ukoči. Taj se upit ponavlja barem jednom mjesečno. Ima spreman desetak priča: tata na putu, tata radi sezonu na sjeveru… Ali Maša raste, bajke su sve šuplje.
Znaš, Mašo, pričale smo o tome. Tata živi posebno. Ima svoj život.
Zašto mi ne zove? Lidi iz grupe tata zove svaki dan, čula sam. A meni nitko.
Jelena odloži šivanje, legne pokraj Maše, zagrli je, osjeća vruće tijelo.
Lidinega tata je dobar. A naš… Naš je jednostavno takav čovjek. Nije naučio voljeti, valjda.
Voli li on mene?
Vjerujem da te voli… onako, po svom.
Maša uzdahne, sklupča se i zaspi. Jelena ne uspijeva, bulji u strop i misli koji sam ja grijeh počinila za ovakvu životnu nagradu?
Marko se javi bas na pokvareno 25. veljače, kad Jelena hrani Mašu večerom. S nepoznatog broja, ali ona odmah zna on je.
Halo?
Jelena, bok, Marko ovdje.
Pijan, bahat, kao da nema ta tri godine tišine. Kao da je jučer otišao, a ne ostavio bebu i ženu.
Što trebaš?
Ništa posebno. Moja mama će ti zvati. Nemoj odmah odbiti, hoće doći Maši na priredbu za Osmi mart. Da vidi unuku.
Jelena se zaledi.
Molim?
Pa kažem, mama bi došla. Baka ipak… Ima pravo. Da ponese nešto slatko, poklon. Nemoj zapinjati, šta te košta?
Izađe iz kuhinje da Maša ne čuje. Ruke joj drhte.
Jesi ti normalan? Tvoja majka nije nazvala tri godine, niti pitala di smo, jesmo li žive, sad bi ona pokloni, priredbe, bakice! Aj marš s materom!
Ne pizdi! zaurla Marko. Ja neću više lijepo. Mama će doć, ja je dovozim, vidjet će dijete. A ti da nisi preseravala, jasno? Ja sam otac! Imam prava!
Koja prava, Marko?! Alimentacija? Pokloni? Jesi pitao jednom kako je Maša? Kasno, Marko. Prekasno.
Ništa nije kasno sad škripi zubima Sutra dolazim, poskenirat ću te. Vidimo se.
Spusti ona slušalicu. U tom trenu Maša izviri.
Mama, tko je zvao?
Nitko, zamijenili broj. Jedi, kaša se hladi.
Vrati se za stol, navuče lažni smiješak, ali Maša je zbunjeno gleda; mala već sve kuži, samo šuti, zna koliko joj je mami teško.
Te večeri Jelena dugo razmišlja. O tome kako je prije pet godina gledala kroz prozor kako Marko tovari svoje stvari u Stojadina. Kako je plakala, stišćući Mašu uz sebe, kunući se da taj čovjek više neće kročiti u njihov život.
A sad, evo ga natrag prijeti, ucjenjuje, majka mu odjednom “baka”. Ona ista koja je Jeleni rekla: “Za mog sina nisi, nisi ničija, nisi ništa, bez škole, bez miraza”. On je našao Ninu. Sad ni s njom ne ide, i bakica bi opet ulažu u unuku.
Ne spava gotovo cijelu noć. Razmišlja: zaključaj vrata, zovi policiju, napiši prijavu. Ali policija se smije lokalnim obiteljskim dramskim serijama, pogotovo kad nema noža nego samo pijanog bivšeg.
Ujutro stigne poruka od Mire: “Jelena, dobar dan, Markova mama piše. Želim na priredbu kod Maše, da joj čestitam Dan žena. Kupila sam joj lijepu lutku, Marko kaže da ne daš, ali ja znam da si pametna, ipak sam baka. Javi mi, molim te.”
Jelena se nasmije i odgovori kratko: “Ne treba.”
Sat kasnije nova poruka: “Jelena, nemoj biti zla. Stara sam, imam srce, možda ne dočekam iduću godinu. Daj da vidim unuku.”
Ona više ni ne odgovara. Isključi zvuk na mobitelu, zatrpa se radom. Narudžbi pred 8. mart koliko hoćeš. Sve žele biti zgodne i nove mame, kćeri, svekrve. Jelena uzima sve, i kad više ne može. Novac riješi sve.
Za mašinom je do kasno u noć, ponekad do tri ujutro, a u šest skače, Mašu vodi u vrtić. Natrag u stan šivanje. Katkad zaspi za stolom, s obrazom na platnu, probudi se ukočena i s upalom vrata.
Tih dana Maša živi na crtićima i bojicama. Katkad dođe, zagrli mamu s leđa. Jelena je poljubi u kosu: Izdrži, mala, samo do praznika, uskoro ćemo opet disati.
Mama, a ja ću imati haljinu za priredbu? pita Maša navečer, dok Jelena šiva.
Hoćeš, naravno. Takvu nitko neće imati.
Koju?
Bijelu, s blještavilom.
Kad ćeš je sašiti?
Evo, samo da završim ove narudžbe.
Maša zatuli usne, ali ne svađa se. Ode leći ranije, da jutro prije dođe.
Jelena siječe tkaninu te večeri, vrtloži til, atlas, šljokice, konačno osjeća neku sreću. Jutro je, haljina skoro gotova, još samo detalj. Novac na ruci za botice. Maša skače po stanu: “Mama, vidi kako su roze!” “Takve ćeš sutra nositi, i haljinu!” “Je li gotova?” “Skoro. Iznenađenje!”
Odlazak u vrtić, gužva, roditelji nervozni, djeca vrište. Maša u haljini doslovno izazove divljenje. Mame šapuću: “Gdje si to kupila?” “Mama je sašila!”
Jeleni oči lete od umora. Sjedne u zadnji red i sklopi oči, samo na tren…
Ne čuje kad Mašu prozovu. Ne osjeti šapat iza: “Vidi, spava! Moš’ mislit, na dječjoj priredbi!” Platinasta mama u rozom bocka drugu: “Bože, mora da je bila vani sinoć!”
Maša stane na sredinu dvorane, pogladi haljinu. Traži mamu pogledom. Nađe je brzo Jelena sklupčana na stolici, glava na stranu, spava. Tik uz nju sjedi neka teta, snima mobitelom svoje dijete.
Mama, tiho šapne Maša.
Mašo, sad! požuruje voditeljica.
Maša pogleda mamu, njene ruke pune ogrebotina, lice izranjavljeno od neprospavanih noći. I digne glas, jasno, pred svima:
Nemojte buditi moju mamu. Ona je cijelu noć radila. Meni je šivala haljinu!
Tišina je bila toliko jaka da se vani čuo tramvaj. Platinasta mama skoro se ugušila na mjestu. Svi zamukli.
A Maša je u svojoj bijeloj til-haljini, sa šljokicama na prsima, izdeklamirala pjesmicu. Glasno, jasno, s ponosom. Gledala je u usnulu mamu i recitirala o maminom danu, proljeću, ljubavi.
Kad je završila, dvoranom su porasli pljesak i uzvici: “Bravo!” Maša se naklonila i potrčala mami.
Jelena se trgla od tapšanja nogica. Ne zna gdje je. Maša joj sjaji:
Mama, ispričala sam pjesmicu! Čula si?
Jelena polako, smješka se, grli je.
Čula, mala, bravo. Baš si mi super.
Ti si spavala Maša je prigrlila. Ali nema veze. Umorna si. Idemo doma?
Idemo, podigne se Jelena, a leđa joj krcka kao da je škripavi ormar. Prilazi joj ona platinasta mama:
Oprostite… eto, malo smo… Dobra vam je curica. I prekrasna haljina.
Jelena samo kimne, još zbunjena, pa izađe. U garderobi je maltretiraju druge mame, nude narudžbe. Jelena odgovara napamet, u glavi joj samo jedna stvar: leći.
Kod kuće padne na kauč i probudi se predvečer. Maša je gladi po kosi:
Mama, digni se, gladna sam palačinki. Obećala si.
Jelena otvori oči, pogleda Mašu i nasmije se.
I bit će ih!
Rastegne tijesto, peče. Maša pomaže, umaže se, smije se. Prvi put već mjesecima dobro.
Večer, Maša zaplava, Jelena uzima mobitel, nepoznat broj: “Poštovana, ja sam mama od Luke Alilovića, onog što je zaboravio pjesmicu. Možete li mu sašiti kostim za maškare? Oduševljeni smo vašim radom. Hvala vašoj Maši moj Luki je rekla da se ne srami. Evo video vaše djevojčice. Neka vam je sve najbolje.”
Jelena pročita, nekoliko puta pogleda snimku. Gleda prema maloj sobi gdje Maša spava. Ode, pokrije je, poljubi u kosu.
Hvala ti, ljubavi, što postojiš.
Vani zuji jarunska večer, psi laju, vrata se zatvaraju. Ali u malom stanu na petom katu je tiho i toplo. Jelena shvaća: bit će sve dobro. Mora biti. Ima za koga živjeti, za koga ne spavati noćima. Prvi put nakon dugo vremena prsa joj nisu teška.
Život ide dalje. I, zapravo, čudesno je lijep.
