Nedavno sam upoznao djevojku koja me na prvi pogled jednostavno očarala svojom ljepotom. Često smo šetali po Zagrebu, vozili se izvan grada, sjedili u kafićima na Cvjetnom trgu, išli u Kino Europa. Ali sve to mi nije bilo dosta. Htio sam biti s njom stalno, a ne samo na spojevima. Bez puno razmišljanja, zaprosio sam je. Ma kakva odgađanja, kad se volimo i kad nam je lijepo zajedno! Počeli smo živjeti skupa, još bolje se upoznavali i ubrzo se i vjenčali.
Međutim, mojoj majci odmah nije sjela Ivona. Rekla joj je to otvoreno pred menom. Ivona nije htjela živjeti s mojom majkom, iako sam ja zamišljao da svi budemo pod istim krovom. Imali smo dvosoban stan na Trešnjevci: jedna soba bi bila za nas, a druga za majku. Ivona nije htjela ni čuti za to, navalila je da živim s njom u njezinom studentskom domu. Kad smo se vjenčali, preselio sam k Ivoni u dom, baš onako kako je ona željela.
Iskreno, nikad nisam zamišljao da ću živjeti u domu i u takvim uvjetima. Prvo, zajedničke tuševe i WC-ove uopće ne mogu podnijeti. U početku me bilo sram od svega, nisam se mogao ni oprati kako spada. A žohari? Pužu svuda naokolo. Kako čovjek može tu živjeti? Ivona na to ne obraća pažnju, kaže mi da još nikoga nisu pojeli i da se bez veze živciram. Kaže, ne možeš ih se riješiti, po cijelom hodniku je prljavo. U susjednoj sobi živi par koji se svaki dan svađa.
S druge strane, živi obitelj s malom djevojčicom koja stalno plače i vrišti. Ne samo da ne da roditeljima spavati, nego diže na noge i nas. Nedavno sam imao i svađu sa susjedom koji je jedne noći popio previše i počeo se tući. Ja sam ga pokušao smiriti, ali od tada mi podmeće na svakom koraku i pokušava zametnuti svađu. Ne mogu podnijeti taj dom. Ivoni sam predložio da iznajmimo stan.
Ali ona to ne prihvaća. Kaže da je navikla na takav život i da joj je ovdje lijepo. Da živimo u našem stanu bilo bi okej. Ali najam u Zagrebu je preskup, moram praktički cijelu plaću dati samo za najam. Mama mi kaže da opet dođemo kod nje, obećava da se neće miješati u našu vezu. Ivona ipak ne želi ni čuti za takvu mogućnost.
U zadnje vrijeme počela je govoriti o djeci. Misli da će dijete učvrstiti naš brak. Ja naravno želim dijete i sanjam da budem tata. Ali čim pomislim u kakvim bi uvjetima naše dijete živjelo, sve mi volja nestane. Svađe među susjedima, vikanje, kaos… Ponekad mi pada na pamet čak i razvod, ne zato što ne volim Ivonu, nego iz razloga što ovakvo okruženje nije dobro za život.
Želim da moje dijete odrasta u dobrim uvjetima. Ne znam koliko još mogu izdržati. Živci su mi već na izmaku. Ivona ne želi napraviti nijedan kompromis. Naučio sam da ljubav ponekad nije dovoljna; za miran život potreban je i dogovor, spremnost na promjene i poštovanje potrebe obitelji.
