Dnevnik, 7. lipnja
Mama, više ne mogu, razumiješ? prošaptao sam dok sam držao mobitel uz uho i istovremeno pokušavao prebaciti uspavanu Emu u njezin dječji krevetić. Ne spava treću noć zaredom.
Glava mi se toliko vrti da se bojim da je ne ispadne iz ruku. Molim te, dođi barem na par sati, da malo odspavam.
Borna, nemoj ti meni s tim, oštro je odvratila mama. Nisi ti prvi ni zadnji koji je postao roditelj. Sva djeca budna budu.
Mi smo vas odgojili bez pelena i perilice rublja pa smo opet preživjeli.
Ali nije stvar u pelenama, mama. Samo te molim za pomoć. Ti si u mirovini, imaš vremena.
Imam ja vremena za sebe i zasluženi odmor. Tata i ja smo svoje dali. Nitko nama nije pomagao, bake bi tek navratile za Božić ili Uskrs.
Rodili ste dijete vi ste ga birali, vi ga i odgajajte. Stavi Emu u krevetić i lezi i ti.
Ajde, sad mi počinje serija, čujemo se sutra.
Ton se prekinuo.
***
Matea i ja smo bili zajedno dvije godine prije nego smo se vjenčali. Ceremonija je bila mala, nismo htjeli trošiti novac na veliku svadbu. Ubrzo nakon vjenčanja uselili smo se u garsonjeru na periferiji Zagreba, i nedugo zatim Matea je ostala trudna.
Borna, misliš li da će se naši obradovati? upitala je Matea, nježno milujući još uvijek ravni trbuh. Prva unučad smo s obje strane. Moja mama ima samo mene, tvoja samo tebe.
Zagrlio sam je i nasmiješio se:
Naravno da će biti sretni, Maki. Idemo večerati pa ćemo im sutra reći.
Idućeg smo jutra krenuli prvo do mojih.
Mama, tata, imamo vijesti, Matea se blistavo nasmiješila. Uskoro ćete dobrodoći unuku. Ili unučici.
Moja je mama samo slegnula ramenima.
Pa dobro, sve ima svoje. Kad-tad bi to došlo.
Samo, Matea, pazi da primiš sve naknade. Valjda ćeš raditi do zadnjeg dana?
Vjerojatno… Matea se zbunila. Vi niste sretni?
Sretni smo, promrmljao je tata ne dižući pogled s televizora. Samo je teško trenutno. Iznajmljujete stan, auto otplaćujete…
Ali, dobro, bit će dijete, bit će i kruha.
Ni kod Mateine mame nije bilo drugačije. Sanja, njezina svekrva, još ju je odmjerila pronicljivo.
Trudnoća nije bolest, zaključila je. Samo ne razmazite dijete, ti si, Borna, bio vječno na maminim leđima.
Ali čestitam. Javite kad bude.
Tada sam mislio da su takvi zbog godina, nekako starog kova. Nisu navikli pokazivati oduševljenje. Glavno da nisu protiv, valjda…
***
Pripreme za dolazak djeteta bile su u punom jeku. Ja sam prihvaćao svaki fuš, kući sam se vraćao preumoran, ali uvijek bih donio barem pelene ili novu benkicu. Roditelji su se ipak barem trudili uključiti.
Tata i ja smo se dogovorili reče jednog dana moja mama kupit ćemo vam dječji krevetić. Jednostavan, drveni.
Nema smisla trošiti, za dvije godine prerasla.
Hvala, mama! Matea se stvarno obradovala.
Tjedan poslije zvala je Sanja:
Matea, bila sam u dućanu, imam nešto za vas. Navratite po to.
Došli smo, a na hodniku nas je dočekao plastični plavi noćnik. Najjeftiniji u trgovini.
Evo, ponosno reče. Dobra stvar. Snažan je.
Zbunjen pogledao sam u Mateu, ona samo šuti.
Hvala, Sanja. Ali do toga nam je još… pa, najmanje sedam mjeseci. Bilo bi možda korisnije nešto za izlazak iz rodilišta, ili platnene pelene?
Tako te stvari sami birate, imate ionako poseban ukus, prekinula je Sanja. A noćnik će vam ionako trebati, što da čekamo?
Na putu kući Matea nije izdržala:
Borna, je li ovo neka šala? Noćnik za novorođenče? Misli li ona ozbiljno?
Opusti se, Maki. Takva je ona, sve treba biti praktično i za kuću. Nije važno, važno je da imamo krevetić.
***
Izlazak iz rodilišta prošao je brzo i bez puno ceremonije. Roditelji su dali bukete, uslikali se pred vratima bolnice. Ema je spavala umotana u dekici.
Gledaj, kakav nosić, okrznu me moja mama. Ajde, idite doma, snađite se. Mi moramo do vrta, paradajzi nam gore.
Hoćete bar svratiti nakratko? tiho je upitala Matea, čvrsto privijajući Emu. Da popijemo čaj… bar da je vidite izbliza?
Ma vidjet ćemo je kasnije, ubaci se Sanja. Sada se vi naviknite. Mi bismo samo smetale. Odmorite malo.
Otišle su. Matea je stajala pred ulazom i gledala za njihovim autima, osjećajući kao da su nas upravo ostavili na pustom otoku.
Prva dva tjedna prošla su maglovito. Ema je zamijenila dan za noć, ja sam svako jutro odlazio u sedam, vraćao se u devet navečer.
Matea je stalno bila u pokretu: pranje, glačanje, dojenje, pokušaj skuhati barem nešto.
Leđa su je boljela, u ogledalu je bila neka blijeda žena s podočnjacima.
Mame su zvale dvaput tjedno.
Kako si? Kako je Ema? pitala bi Sanja.
Teško, Sanja. Boli je trbuh, često plače i ne spavam skoro ništa.
Eh, draga, majčinstvo je rad. Izdrži. Glavno da držite ritam. Ajde, žurim, imam termin za nokte.
Moja mama nije zaostajala:
Dobro je? Onda dobro! Čujemo se, žurimo u vrt.
***
Došla je subota. Prvi put whole week sam bio kod kuće. Uzeo sam Emu, a Matea je napokon mogla leći u kadu, a ne samo obaviti brzinski tuš.
Ležala je u toploj vodi i tiho plakala. Od nemoći. Svim svojim prijateljicama su roditelji pomagali barem prve mjesece, a često i godine. Zašto nama mora biti teže?
Izašla je u spavaću, a ja sam krenuo za njom.
Maki, mislio sam… Što da ih pozovemo na kavu, obje? Jednom da im na miru objasnimo koliko nam treba pomoć. Možda nisu svjesne koliko nam je teško?
Pokušala sam s mamom, Borna. Rekla je rodili ste, pa vi brinite.
Možda ako ih oboje zamolimo, popuste. Neka dođe barem jedna, šetati s Emom par sati, da mi odmorimo…
Pristala je. Nakon što se presvukla, nazvala je prvo svoju, pa moju mamu.
Nedjeljni ručak bio je napet. Matea je ispekla pitu, ruke su joj drhtale od umora.
Obje majke stigle su istovremeno i donijele jabuke. Točno četiri svaka, kao da su se dogovorile.
Pa ovdje vam je sad zgusnuto, primijetila je moja mama, sjedeći za stolom. Matea, kada si zadnji put prebrisala prašinu na ormaru?
Mama, kad bih stigla obrisati prašinu, kad spavam tri sata dnevno?
Loša organizacija vremena, zaključila je Sanja. Borna, pomažeš li ti ženi?
Radim, mama. Na dva posla, ako si zaboravila. Da platim stan i preživimo.
Svi rade, slegnula je ramenima Sanja. Ali idemo na stvar, čemu ovo okupljanje?
Duboko sam udahnuo.
Mame, stvarno nam treba pomoć. Ne novac, ne pokloni, nego stvarna pomoć. Organizirajte se, svaki tjedan barem dvije smjene od po par sati šetnja, čuvanje Eme… Samo da mi stignemo malo odmoriti.
Gledale su se.
Matea, krenula je moja mama. O tome smo već. Ja sam svoje odradila.
Odgojila sam te devedesetih, kad nismo imali ni za jesti, ljudi su prali robu na ruke. Nitko meni nije pomagao!
Zašto bih se sada odricala svog mira? Imam bazen, prijateljice, vrt…
Ali to je vaša unuka! Jedina zasad! zavapila je Matea. Nije vam zanimljivo gledati kako raste? Kako se smiješi?
Gledat ćemo je kad odraste, pa ćemo moći pričati. Sad se samo dere i jede, ubacila se Sanja.
Vi ste roditelji. Vaša je obveza. Mi smo svoje odgojili sami, nitko nam nije pomagao.
Znači, samo zato što je vama bilo teško, i nama mora biti? To je neka obiteljska štafeta patnja u nasljeđe? uzviknuo sam.
Ne budi bezobrazan, odsiječe mama. Kupili smo vam krevetić. Došli na izlazak iz rodilišta. Što još? Da se ovdje preselimo?
Želim da budete bake, tako da vas Ema ne doživljava kao strance!
Matea je slegnula ramenima, gotovo na rubu suza.
Mama, teta Sanja, vi to stvarno mislite? Niste ravnodušne?
Borna, ne prebacuj, Sanja ustane. Volimo vas. Ali imamo svoj život.
Odrasli ste, budite odrasli. Ako zatreba hitna pomoć, nazovite. Inače, snađite se.
Idemo, Vlatka, da ne propustimo autobus.
Otišle su, a Matea je sjela za stol i zurila u netaknutu pitu.
Pridružio sam joj se.
Nemoj se nervirati, Maki. Sami ćemo sve.
Sami, ponovila je poluglasno. Znaš što je najgore? Jednog dana i njima će trebati pomoć. Gdje ću ja tad biti? Svoje sam odradila, sad imam bazen?
Nećemo biti kao oni, tiho sam rekao. Nikada.
***
Prošli su mjeseci. Ema je rasla, počela puzati, pa napravila prve korake. Matea više nije zvala mamu da se žali na umor.
Zapravo, ni ne zove prva. Razgovori su postali kratki:
Kako ste?
Dobro.
Ema?
Raste.
Onda, čujemo se.
Čujemo se.
Kad je Ema napunila godinu i pol, moja mama zove jedno subotnje jutro.
Borna, tata i ja smo mislili Možete nam dovesti Emu da vikend provede s nama na vikendici? Lijepo je vrijeme, svjež zrak…
Pogledao sam Emu, koja je slagala kockice.
Nećemo je dovesti, mama.
Zašto? Nedostaje nam.
Nedostaje? nasmijao sam se. Znaš ti kad spava, što voli jesti, koju priču sluša prije spavanja?
Nisi je vidjela tri mjeseca, zadnji put ste je vidjeli na brzinu kad smo svraćali na 15 minuta.
Pa, roditelji smo, znamo mi
Ne, mama, ne znate. Jer dijete je odgovornost, ne igračka. Učili ste nas to zadnjih godina. Rodili smo brinemo. Ema je naša. Vi uživajte u zasluženom mirovanju. Uživajte, iskreno.
Spustio sam slušalicu, i sjeo kraj Eme. Što si tražio, to si i dobio.
***
Danas su roditelji Matee i moji ljuti: Ne daju nam unuku! Sad kad ide u vrtić, sad je vrijeme za druženje!
Ali Matea i ja mislimo drukčije. Ema je naša odgovornost, nećemo je prepuštati nikome tko je ranije smatrao opterećenjem.
Naučio sam jednu jednostavnu stvar obitelj ne čini samo krv, već i trud, ljubav i vrijeme koje ulažeš.
Kad Ema poraste, obećavam sebi, uvijek ću joj biti podrška. Za razliku od naših roditelja.
