Točka bez povratka
– Nemoguće! Kako ćemo živjeti bez tople vode? – čula je Marina muževljevo jadikovanje. Vode nema tek dva dana, a Marko stalno mrmlja i ponavlja kako je to neizdrživo. Ma kako to nije izdrživo svake godine isto. Marina je zijevnula, okrenula se na drugi bok i pod jastukom sakrila uho. Čim je zatvorila oči, Marko je ušao u spavaću sobu, maknuo joj jastuk s uha i pitao:
– Zašto ti ne ustaješ, a?
“I uvijek tako!”, proleti Marini kroz glavu.
– Marko! Što je sad? Ne ustajem jer danas radim tek od podneva. Pa rekla sam ti… jučer…
– Ma Marina, kako možeš tako? Tko će mi praviti društvo dok doručkujem? – zakuka Marko.
Marina ga začuđeno pogleda:
– Pa jučer si mi sam rekao da ne trebam ustajati s tobom. Dobro, dobro, ostat’ ću s tobom.
Marko ne reče ništa, samo izađe iz sobe. A Marina, htjela-ne htjela, ustala je.
Zatim su skupa sjedili u kuhinji, Marina je polako pila kavu, a Marko joj je upućivao komplimente i ispovijedao ljubav. Naravno, Marina je mekšala, ali pred očima joj je stalno bio muž koji joj nije dao spavati. Nije mogla maknuti tu sliku iz glave.
Marko je otišao na posao, a Marina vratila se u krevet. Ušuljala se pod topli pokrivač i zamislila: kako to da joj je Marko tijekom veze bio savršen, a kad su se vjenčali, počele su se pojavljivati njegove manje lijepe osobine? Uvijek to kukanje Možda su trebali prvo živjeti skupa, ali Marina je htjela brak, suživot prije braka nije dolazio u obzir. A možda to nije ni najgore. Sigurno i ona ima svojih mana kojih nije svjesna. Možda se može naviknuti na Markovo kukanje ili u tome pronaći nešto korisno. Samo, Marina nije znala kako.
—
– Marina! Znam što trebamo kupiti! – čim je Marina zakoračila u stan, Marko se zaletio prema njoj.
– Što to?
– Pa bojler!
– Bojler? Zašto? Toplu vodu isključe jednom godišnje, i to samo deset dana. Čemu nam bojler?
– Vidiš ti to? Cijelih deset dana bez tople vode! To ti je muka živa!
Marina zapravo nije puno patila, iako je neugodno prati suđe u hladnoj vodi, a za tuširanje vodu kuhaš posebno. No, dobro, ako treba bojler kupit ćemo ga.
– U redu, kupimo bojler. Samo, požuri, za osam dana će vodu već vratiti.
– Jasno, jasno, – klimao je glavom Marko. Pošalji mi prijedloge.
Marina se ponadala da će zajedno bira bojler, ali očito je sve palo na nju. U redu, šta sad…
Marina je istraživala vrste bojlera, prebirala po ponudi i slala Marku prijedloge. Nikakav joj nije odgovarao. Tako su prošli ti dani i uskoro je voda ponovno potekla.
– Ajmo mi ipak kupiti bojler, iduće godine će opet isključiti vodu rekao je Marko. I Marina je nastavila slati prijedloge, a Marko ih je i dalje odbacivao.
– Slušaj, Marina, s Andrejom sa posla sam nedavno kupovala bojler za vikendicu, znam sve o njima, daj da ti pomognem ponudila se kolegica. I ne samo to, već joj je i pronašla dobar model. Marina je taj model poslala Marku, ali on nije reagirao. Kolegice je imala popust, ali vrijedio je samo nekoliko dana, pa je Marina odmah naručila.
– Zašto se nisi savjetovala sa mnom? Mi smo obitelj! povrijeđeno je rekao Marko.
– Savjetovala sam se, ali nisi nikako odgovarao opravdavala se Marina.
– E pa to nije ono što smo trebali! – vratio je Marko, ali brzo omekšao:
– U redu, kad si već naručila, neka bude.
I Marina je osjećala krivnju, tugu i ljutnju.
“Više neću ništa sama kupovati”, pomislila je.
—
– Marko, koliko će ovo još ovdje stajati? Opet sam nogom zabila u bojler! – Marina je trljala nogu. Boli, znaš?
– Da, da, Marina, sjetit ću ga se montirati što prije obećavao je Marko.
Marina je shvatila da će bojler još dugo tu čekati. I stvarno, čekao je do sljedećeg isključenja vode. Ostao bi i dulje da Marina nije na kraju nazvala majstore.
– Marina! Trebala si se konzultirati sa mnom, pa mi smo obitelj! Krivo su sve napravili! uzrujao se Marko. No Marina je samo slegnula ramenima:
– Ima li sada tople vode? Ima. Ostalo su sitnice.
A u sebi je mislila da možda nije ni trebala pristajati na kupovinu bojlera.
—
Marina je sjedila kod prijateljice Ivane i slušala kako ova kritizira svog muža: niš ne radi, sve je na njoj, teško joj je.
– Ja sam odlučila razvod završila je Ivana.
– Pa imate dijete! uzdahnula je Marina.
– Pa što? Sve ionako nosim sama, bez njega mi je lako.
– A ljubav? Toliko ste se voljeli rastužila se Marina.
– Bilo je, nekad… Sad više nema. Ne pomaže, još me i ogovara svojoj majci, a ona mi drži prodike. Nemam snage više.
Ivana je zastala pa ljubomorno dodala:
– Nažalost, moj Marko nije kao tvoj.
Marina je ostala bez riječi zar Ivana stvarno misli da je Marko ideal? Samo ona o Marku nikome ne priča i ne žali se, drži sve za sebe. No nije to spominjala.
Kasnije, vraćajući se kući, Marina se pitala postoji li još ljubav prema Marku ili je to samo navika i možda bi joj bilo lakše sama.
—
– Di si ti tako kasno? Marko je bio nezadovoljan, kao u zadnje vrijeme stalno. Večere nema, a ja gladan.
– Da, ali… počela je Marina. Htjela je reći da su se jučer o tome dogovorili i da je Marko rekao da će sam nešto kupiti, ali je odustala. Zna ona da će opet ispasti da je ona krivo shvatila. Sad ću ti nešto pripremiti.
Dok je gulila krumpir, Marina je shvatila da upravo zbog ovakvih zamjerki ljubav nestaje pomalo, kap po kap. I onda se iznenada shvati da ste stranci.
Od te misli je prođu žmarci. Ne, nije htjela da im ljubav nestane. Kod drugih, može. Kod nje, ne!
—
Marko je otključao vrata i ušli su.
– Napokon doma! uzdahnuo je Marko.
Marina je šutjela. I ona je bila sretna što su doma, ali s druge strane, voljela bi ostati duže u društvu prijatelja. Rijetko ih viđa jer Marko nekad želi ići zajedno, a nekad iznenada odustane. I što god učinila, nije dobro.
– A što ti je taj Ivan trebao? iznenada je pitao Marko.
– Ma ništa, ima mi poslovnu ponudu, želi sutra razgovarati mirno reče Marina.
– I ti ćeš ići?! Marko se naljuti.
– Da, zašto? Nije privatno, za posao je.
– A nisi mislila sa mnom to raspraviti? Ili nismo obitelj?!
Marina ga zbunjeno gleda.
– Pa obitelj jesmo, ali imamo drugačije poslove i mogu sama odlučiti što ću i s kim raditi ozbiljno odgovori. Ne razumije čemu tolika drama, nisu u kreditu.
– Ja ti kažem, ja nikamo ne idem.
– Tko je rekao da ćeš ići?
– Znam gdje taj Ivan želi otvoriti podružnicu, sigurno tebi to nudi.
– I gdje?
Marko je pogledao u stranu, a Marini je sinulo:
– Zar baš tamo gdje smo mi htjeli preseliti?
– Da, – prizna nerado Marko.
– Pa super!
– Ne, ja ne idem nigdje. Ni ti.
Marina nije znala što reći, ali odlučila se, ipak, vidjeti s Ivanom.
.
– To je ponuda, Marina. Što kažeš? Ivan proučava Marinu pogledom.
– Zašto tamo ne zaposliš nekog drugog?
– Tebe znam i vjerujem ti.
– Marko ne želi ići reče Marina i pogleda u stranu.
Ivan ustane, prohoda kroz sobu.
– Marina, nisam ti htio ovo govoriti. Ali mislim da biste se trebali rastati.
Marina problijedi.
– Zašto? Volim ga.
– Znam… Ali on te vara.
– Ne vjerujem!
Ivan slegne ramenima.
– Vjeruj ili ne, ali istina je. S tvojom prijateljicom Ivanom. Zato ni ne želi nigdje ići. Ovako ima dvije žene koje mu ugađaju. Razmisli o mojoj ponudi…
Marina je izašla iz Ivanova ureda s nogama od olova.
Kod kuće je sve bilo mirno, ali nekako tužno. Sjela je na kauč pognutih nogu.
Kap, kap, kap… Što je to? Marina je otišla do kupaonice i zatvorila pipe iz koje je curila voda.
Kap, kap, kap… Kao da je njezina ljubav kapala iz srca.
Marina je brzo obukla kaput i za par minuta već je bila pred vratima Ivanine zgrade. Nitko nije otvarao na zvono, pa je počela kucati. Ni to nije pomoglo, samo je susjeda provirila reći da Ivane nema.
Marina je uzdahnula. Pogledala je na sat naravno, Ivana je još na poslu. Marina je danas uzela slobodno. U tom trenutku otvorila su se vrata lifta i iz njih su izašli Ivana i Marko. Odmah su zašutjeli, a tišina je visjela u zraku.
Marina je nijemo stajala, ali u sebi znala da joj je Ivan rekao istinu. Prvi se sabrao Marko i pokušao nešto reći, ali Marina ga nije slušala. Gledala je Ivanu kako pogleda spušta prema podu. Shvatila je da za nju ovdje nema mjesta i potrčala stepenicama dolje. Možda je Marko krenuo za njom, ali nije joj bilo važno. Izašla je na ulicu, brzo zakoračala prema Trgu i nestala u gužvi.
.
“Znači istina je, istina je”, odzvanjalo je Marini u glavi.
Sve to ugađanje muškarcu, stalno stavljanje njegovih potreba ispred svojih, izbor njegovih želja umjesto svojih očito ne funkcionira!
Cijeli Marinin svijet bio je srušen. Iz torbe je izvadila mobitel i nazvala Ivana:
– Ivane, prihvaćam tvoju ponudu uspjela je izustiti.
I tako je Marina shvatila da ponekad, kad život stavi na vagu ljubav prema sebi ili prema onom drugom, treba imati hrabrosti napraviti ono što je najbolje za vlastito srce. Život teče kao kapljice iz slavine ako ne zatvoriš ono loše, ljubav ti može isteći i nestati. Odupri se, biraj sebe i pravi će te ljudi tada naći.
