San kao uroka
Davnih dana, dok su ulice Zagreba još mirisale na svježe peciva iz pekara, a tramvaji i dalje cviljeli niz Ilicu, Ljubica je ušla u tramvaj br. 6, sjela na slobodno mjesto i okružila se svojom poznatom, pronicljivom pozornošću. Prijateljice su znale često reći da ima pogled vučice. Ona, međutim, nikako nije znala što to točno znači. Svi procjenjuju ljude, u sebi ili naglas. Ali zašto baš pogled vučice? Zar vučica gleda zlobno, bahato, sigurno u sebe, ili prezirno? Koliko god je pitala prijateljice za objašnjenje, odgovor nikad nije bio do kraja jasan.
Sljedeća stanica: Mažuranićev trg
Poluotvorila je oči taman toliko da provjeri tko ulazi, ali nije ugledala nikoga vrijednog pažnje i opet ih zatvorila.
Kako to da se cure upoznaju po tramvajima i kafićima? Zašto ja nikad ne sretnem nekog zanimljivog?
Konačno se začulo zvonce njene stanice. Otvorila je oči, ustala i izašla u oblaku hladnog zraka.
…
Na Zrinjevcu, dok se uputila prema autobusnoj postaji, shvatila je da je autobus vjerojatno upravo prošao, jer autobusne stanice bile su puste. Pomisli: idem pješice. Zagreb osunčan, ali prohladan, bio je tog dana prazan.
-Djevojko! Odvezala ti se vezica! dobaci joj za leđima muškarac u kasnim četrdesetima, pokazujući na njene cipele.
Ljubica pogleda dolje. Stvarno vezica je klizila po pločniku. Čepeknula je i počela vezati. Znala je, čim je muškarac stao uz nju, kakav je plan ima. Naravno, čim je ustala, reče:
-Znate, te vezice Ako ih ne vežete, lako stanete na njih, noga ode, a i cijela se sav uprlja. Poslije to čistiti, to ti je pravi izazov!
Ljubica se nasmijala, unatoč tome što je pločnik bio čist, ali mu je pristojno rekla:
-Hvala što ste mi rekli.
Krenula je dalje prema Trešnjevki, a muškarac iza nje.
-Mogu vas otpratiti? I, usput, zovem se Marko.
-Može. Ja sam Ljubica.
Naravno, mogla mu je reći ne. Uostalom, već je znala da nije njezin tip. Zamislila je svog dečka sasvim drukčije, ali sjetila se priča prijateljica kojima su prve simpatije uljepšale tek kasnije. Zato je uvijek davala priliku. Možda ovaj Marko iznenadi i osvoji je u nekoliko koraka.
…
Pričali su uzduž Selske ceste. Istini za volju, Ljubici je bilo silom naporno. Zato nije otišla do svoje zgrade, nego se skrenula prema kući svoje prijateljice, gdje je znala kod na interfonu.
-Marko, hvala na pratnji. Tu sam doma.
-Daj mi broj mobitela, možda nekad odemo na kavu, što kažeš?
Ljubica je dala pravu brojku ionako, iz iskustva, zna da se većina ne javi, a ako netko i nazove, lako odbije. Sakrila se u haustoru, pričekala nekoliko minuta, pa izašla van i odšetala prema kući.
…
-Evo moje Ljubice! dočeka je mama čim je otvorila vrata. Skidaj kaput, ulazi, imamo goste! Sjećaš se tete Marije, s kojom sam radila u Agramu? Napokon svratila! A ovo ti je Nikola, njezin sin.
-Drago mi je službeno reče Ljubica i pogleda Nikolu. On je isto, procjenjivački, mjerkao nju.
Što je odraslo, odraslo je, pomislila je. Obično bi to naglas izgovorila, ali je prešutjela, kao i on. Procjenjivala je njega još više.
Vidiš, ni sama nije znala je li joj simpatičan ili ne, ali jedno je bilo sigurno ništa potencijalno. Ako je Marko bio dosadan i predvidljiv, Nikola je bio trom i pomalo ćelav (iako, možda još nije, ali se naziralo). No, tko zna, možda ga spasava neka skrivena karizma.
Mama i teta Marija sjeli su ih zajedno, nalili im čaj, napunili tanjur tortom, dok je teta Marija raspršivala pohvale po Nikoli.
Ljubica je klimala, poigravala se vilicom i molila mamu pogledom za objašnjenje tko su ti ljudi, zašto takva predstava? Ali mama je gledala u zid, ni ne primjećujući njezinu muku.
Teta Marija pričala je i dalje, Nikola je šutio, a Ljubici je cijela situacija dojadila.
-Nikola, idemo prošetat do Jaruna? Nek mame pričaju o mladim danima.
-Odlično! Idite malo, proluftajte se! dočeka teta Marija.
I tako su krenuli. Ljubica upita: Kamo bi htio desno, lijevo, ili da sjednemo na klupu?
-Ajmo sjesti reče Nikola.
Sjeli su. Ljubica ga upita čime se bavi, što ga zanima, ali Nikola je odgovarao kratko, i nije pokazivao zanimanje za nju. Razgovor nije išao nikamo. Na kraju su oboje zašutjeli. Eto, to ti je to, pomisli Ljubica.
Nakon petnaestak minuta vratili su se.
-Ljubice, Nikola te želi pozvati na spoj. U subotu u tri, može? iznenada reče teta Marija.
Ljubica od iznenađenja zakašlja spoilspo…a poziva mama.
Svi su je gledali, nije imala izbora kimnula je.
Kad su otišli, okrene se majci:
-Mama, što je ovo bilo?
-A što, mi s tatom bismo rado unučad. Ja te upoznajem sa svim slobodnim sinovima koje mogu, a ti samo odbijaš!
-Mama, mogao si mi barem reći.
Nije joj se dalo svađati, ali mamu su bile pripremljena za razgovor. Brbljala je pola sata, dok nije izustila:
-Kako to da ti nitko ne odgovara? Ni Nikola ti nije dobar?
-Mama, on mi ništa nije rekao. Kako ćemo živjeti? Ja šutim, on šuti svatko svoj život.
Majka je uzdahnula.
-Ajde barem otiđi s njim na taj spoj. Možda je drugačiji bez mame pored sebe.
-Dobro, obećajem.
…
Na subotnjem spoju, Nikola odmah reče:
-Idemo kod mene?
-Kako to misliš? iznenadi se Ljubica.
-Pa, nemaš dečka, nemaš ni znaš već podsmjehne se Nikola.
Ljubica se zacrveni.
-Neću ići. Doviđenja.
Okrene se i ode na tramvaj. Nije je ni pokušao zaustaviti. Što, zaboga, bio je ovo? čudila se.
Ako slično privlači slično, kod nje to ne vrijedi.
Dosta mi je tih dečkića. Živit ću samo za sebe!
…
Prošla je jesen i stigla zima; grad se veselio Božiću i Novoj godini.
-Hoćeš li ti, Ljubice, gledati sudbinu na Badnjak? upita je prijateljica.
-Nisam planirala, što bi?
-Da, naravno! Pa na zaručnika! Baš je fora.
-Ja i dalje ne vjerujem u to odvrati Ljubica.
-Ne vjerujem ni ja, al gleda se svejedno.
Ljubica se nasmiješila, ali kod kuće pomisli ajde, jednom probaš.
-Mama, jesi li ti ikad gledala budućeg na Badnjak?
-Naravno.
-Kako?
-Staviš duboki tanjur s vodom pod krevet, preko njega staviš olovku da ne dira vodu. Pred spavanje kažeš: Suđeni, dođi i prevezi me preko vode.
-I to je to?
-To je to, dijete.
-A šta, nisi gledala u ogledalo? Kažu da suđeni dođe u odrazu?
-Ma ne, osvrtala sam se od ogledala, bilo me strah.
Ljubica se složila ogledalo je strašnije. Pripremila je vodu, olovku i ponovila magične riječi pred san.
…
Te je noći odspavala kao klada. Kad se probudila, kuća je bila prazna, nitko nije čekao da je probudi već je debelo kasnila na posao. Klijent joj je ipak javio da je potpisao ugovor i da treba doći po papire. Imala je valjan izgovor za zakašnjenje.
-Mama, pogodila sam san li ga? upita ju majka navečer.
-Jesam nasmije se Ljubica. Sanjala sam: pustinja, prazno, žedna sam, kad ono stari autobus i vozač u njemu. Sjednem, on mi da vode i vozimo se dalje
-Vozač! A joj, dijete, bolje da ti je neki bogataš došao u snu reče majka i obje prasnu u smijeh.
-Mama, bitno je da je dobar čovjek. A iskreno, prije spavanja sam mislila kako bi trebala obnoviti vožnju pa navratiti u autoškolu. Sljedeće godine ću misliti o bogatašu, pa možda sanjam to.
-Dogovoreno.
…
Sanjala-lo, zaboravila. Živjela je dalje, mama je prestala s upoznavanjem dobrih dečkiju. Mudro.
-Ljubice, kada planiraš na godišnji? upitala ju šefica.
-U svibnju.
-I ja isto! Hoćemo zajedno negdje putovati?
-Gdje? Ja bih na more, ali svibanj je prehladan
-Najlakša solucija je Egipat.
-Ma, već sam bila. Dosadno mi tamo.
-A jesi li se brodila Nilom?
-Nisam.
-Idemo more par dana, rentamo auto, vidimo znamenitosti.
Ljubica je oklijevala, ali što da ne?
I krenuše planirati put.
…
Putovanja su joj uvijek grijala dušu; srce joj je brže kucalo kad se avion spustio na pistu.
-Znaš li što nismo? uletjela kolegica.
-Što?
-Nismo naručile transfer do hotela! ispaničila se kolegica. Ljubica odmahnula:
-Nema beda, zovemo taksi, riješeno!
-Kako misliš, uzimamo taksi?
-Ajme, opusti se, ovo ti je aerodrom.
No kad su im domoroci pokušali ugrabit kovčege i vikali na njima neshvatljivim jezikom, Ljubici nije bilo svejedno.
-Ljubice, što ćemo sad? šaptala je kolegica u panici.
-Nema predaje, idemo s osmijehom! hrabrila ju je, a sama si je mislila, Bože pomozi!
Pogleda oko sebe i uoči europski tip koji upravo ulazi u neki auto.
-Trči! povede je Ljubica.
-Čekajte! dotrčala je. Možete li nas povesti do hotela? Sigurna sam da idemo u istom smjeru!
Muškarac zbunjeno pogleda njih dvije; kao da nije znao što bi.
Vozač otvori vrata i pojavi se mladić.
-Platit ćemo koliko treba ispalila je Ljubica. Imate li malo vode?
-Imam reče vozač na savršenom hrvatskom i ponudi joj bocu. Sjednite odmah, ne smijemo ovdje dugo stajati.
I idućih pola sata sve je bila magla: prvo su prošli pola grada, iskrcali putnika pa i njih.
Ljubica nije mogla vjerovati pred njom je sjedio isti onaj vozač iz njenog badnjačkog sna! Najsnažnije odmah joj se svidio.
Na kraju pokušala je platiti, no nije uzeo novce (eure, sad). Pozvao ju je na kavu. Onda opet, pa opet. Pridružio im se i na ostatku putovanja. I kad je godišnji došao kraju, pitao je: Hoćeš li biti moja žena?
Nije mogla reći ne.
-Zamisli da ste tad naručile transfer? Ili ne bi stigle do one gospodina u autu s tvojim budućim mužem? podbadale su je kasnije.
-Ne, cure, sve je baš onako kako mora biti. Kroz život, sudbina uvijek pronađe put, a protiv nje, zna se, nema prkosa.
