Nestali su kao snježna gruda, moj muž ih je izbacio.

Ova priča dogodila se prošlog ljeta, bio je petak, moj suprug Ivan bio je na poslu, a ja i kćer Lidija otišle smo na tržnicu obaviti kupovinu.

Nakon što smo se vratile s tržnice, počele smo pospremati po stanu; Lidija je čistila, a ja sam kuhala ručak.

Odjednom, vani se začuo škripaj kočnica. Stigli su naši dalji rođaci moja sestrična Gordana sa suprugom Darkom i njihovom petnaestogodišnjom kćeri, Anamarijom.

Pozvala sam ih unutra, brzo postavila stol i upitala što se dogodilo. Ispričali su da je jučer bila Gordanina rođendanska proslava i odlučili su nas iznenaditi posjetom.

Naravno, nisam bila spremna za goste. Dok su pili kavu, nazvala sam Ivana i objasnila što se događa. Ivan je predložio da pripremimo ražnjiće, rekao je da imamo u zamrzivaču svinjetinu baš za takvu priliku.

Vratila sam se u dnevni boravak i objasnila da nisam očekivala društvo, ali da ćemo sada marinirati meso i za sat-dva će biti ručak, taman kad Ivan dođe s posla.

Rođaci su kimnuli glavom, opustili se na kauču, upalili televizor i zagledali se u neki domaći kviz.

Osjetila sam nelagodu zbog njihove pasivnosti. Zamolila sam Darka da mi pomogne narezati meso, na što je on nehajno rekao kako ga boli ruka, dok se Gordana samo promeškoljila i promrmljala da je iscrpljena od vožnje, okrenula se prema ekranu i nastavila gledati TV.

Nisam rekla ništa, samo tiho uzela meso i krenula rezati i marinirati. Lidija mi je pomagala, sve smo same pripremile, postavile stol, a oni su sjedili bez da su išta ponudili ili pitali.

Kad je Ivan napokon stigao, mirno sam mu ispričala što se dogodilo. Iznenadio se i rekao da su moji rođaci bezobrazni, te ih pozvao za stol.

Dok smo jeli, vladala je neugodna tišina; svi su šutjeli. Darko je odmah ščepao tri ražnjića i halapljivo ih pojeo. Ivanu je sve to bilo jasno vidljivo nije mu se nimalo sviđala situacija.

Po završetku objeda upitala sam ih hoće li pomoći oko suđa, nadajući se da će im proraditi savjest, ali Gordana je odgovorila da ima svježu manikuru, a Anamarija tobože ne zna prati posuđe.

Onda su rođaci rekli da je kasno i da bi ostali prespavati kod nas, i to baš u krevetu mene i Ivana, jer Darko navodno ima problema s leđima i može spavati samo na tvrdom madracu.

Tu je Ivan izgubio strpljenje i povisio ton:

Mislite da je ovo hotel, da smo mi vaš poslužno osoblje? Sad pokupite svoje stvari i izvolite kući!

Zanijemila sam od iznenađenja. Pokušala sam smiriti situaciju, ali oni su tada užurbano izašli van, sjeli u svoj auto i odjurili s dvorišta dok su se vrata zalupila za njima.

Rate article
Add a comment

;-) :| :x :twisted: :smile: :shock: :sad: :roll: :razz: :oops: :o :mrgreen: :lol: :idea: :grin: :evil: :cry: :cool: :arrow: :???: :?: :!:

9 + six =

Nestali su kao snježna gruda, moj muž ih je izbacio.
Îl crești ca pe un băiețel plângăcios – De ce l-ai înscris la muzică? Ludmila Petrovna a trecut pe lângă noră, dând jos din mers mănușile. – Bună ziua, doamnă Ludmila. Poftiți, vă rog. Și eu mă bucur să vă văd. Sarcasmul n-a atins ținta. Soacra și-a aruncat mănușile pe măsuță și s-a întors spre Maria. – Mi-a spus Costi la telefon. Radia de bucurie – zice „O să cânt la pian!” Ce-i asta, te rog? E fată cumva? Maria a închis încet ușa. Cu grijă. Numai să nu explodeze chiar acum și să nu țipe din toate puterile. – Adică nepotul dumneavoastră o să învețe muzică. Îi place mult. – „Îi place!” – a pufnit Ludmila Petrovna de parcă Maria ar fi spus o prostie monumentală. – Are șase ani, nici nu știe ce-i place! Tu trebuie să-l îndrumi! Băiat, moștenitor, nepotul meu – pe cine vrei tu să scoți din el? Soacra a intrat ca la ea acasă în bucătărie, a pornit fierbătorul. Maria a urmat-o, strângând din dinți de-i dureau fălcile. – Eu vreau să-l cresc fericit. – Tu-l faci să ajungă un bleg și o cârpă! – Ludmila Petrovna s-a înfipt cu mâinile-n șolduri. – La fotbal trebuia să-l dai! La lupte! Să se nască bărbat, nu… pianist! Maria s-a sprijinit de tocul ușii. A numărat până la cinci. Degeaba. – Costi a cerut singur. Chiar îi place muzica. – Îi place! – a fluturat mâna soacra – Sergiu, la vârsta lui, zburda prin curte cu băieții, juca hochei! Al tău ce face? Gamme? Rușine! Ceva s-a rupt în Maria. S-a desprins de tocul ușii și s-a apropiat. – Ați terminat? – Nu, n-am terminat! Demult voiam să-ți spun… – Și eu demult voiam să vă spun – și tonul Mariei a devenit aproape un șoptit. – Costi e fiul meu. Eu decid cum îl cresc. Nu vă mai las să vă băgați. Ludmila Petrovna s-a îmbujorat brusc. – Așa vorbești cu mine?! – Ieșiți. – Cum?! Maria a trecut pe lângă soacră la hol, i-a luat paltonul din cuier și i l-a băgat în brațe. – Ieșiți din casa mea. – Mă dai afară?! Pe mine?! Maria a deschis ușa larg. A apucat-o de cot și a tras-o spre ieșire, Ludmila s-a împotrivit, dar Maria a fost mai hotărâtă. A reușit s-o dea afară. – O să-l apăr pe nepotul meu! – Ludmila Petrovna se întoarse țâfnoasă pe palier, fața schimonosită de furie. – Să nu-ți permiți să-mi strici singurul nepot! – La revedere, Ludmila Petrovna. – Sergiu o să afle tot! Am să-i spun tot! Maria a trântit ușa. S-a rezemat de ea și a răsuflat adânc, lent, până n-a mai rămas aer. […] Asta înseamnă să fii mamă – Povestea Mariei, a micuțului ei pianist Costi și războiul cu soacra care a vrut un băiețel „adevărat”