Buketić cvijeća
Moje ime je Marija, a sinoć sam ponovno čekala Stjepana. Bio je pravi zimski dan u Zagrebu, temperatura debelo ispod nule, vjetar je rezao kroz ulice Gornjeg grada, a ja sam čekala već skoro sat vremena. Stopala i prsti na rukama mi nisu više pripadali tijelu od hladnoće. I baš kad sam htjela nazvati Stjepana i provjeriti gdje je, mobitel mi se ugasio na tom prokletom zimskom zraku. Tipično.
Pomislila sam u sebi: “Još deset minuta i idem kući, stvarno mi je dosta.” Tada sam ugledala par ispred Katedrale. Mladić je već neko vrijeme stajao ispred spomenika s buketom cvijeća, čekao je nekoga. Napokon, pojavila se djevojka. Pokušao joj je pružiti cvijeće, ali ga nije prihvatila. Porazgovarali su kratko i ona je brže-bolje otišla. Ostao je tako malo zbunjen, s buketićem u ruci, pomalo tužno djelovao.
Tad sam shvatila da ne mogu više čekati. Krenula sam prema tramvajskoj stanici kad je taj isti mladić došao k meni.
“Dobar večer,” obratio mi se s blagim osmijehom. “Ovo je za vas,” rekao je i pružio mi buket. “Sam sam ga sastavio, pogledajte svaki cvijet ima svoju boju i ljepotu, ali zajedno su posebni.”
Nisam znala ni sama zašto, ali uzela sam taj buket.
“Ljepo od vas,” rekla sam, a on je nastavio: “Idite kući, prehladit ćete se ovako na hladnom. Koliko dugo čekate?”
“Već četrdeset minuta…” odgovorila sam uz mali smiješak.
“E pa onda stvarno više nema smisla. Cijenite sebe, djevojko, zdravlje je važnije, a takvom frajeru vi niste ništa dužna.”
Zbunila sam se, ali istog trena odlučila otići kući.
Ulazeći u stan, trebalo mi je dobrano petnaest minuta da skinem kaput i čizme jer ruke jednostavno nisu slušale. Kad sam napokon uspjela, bacila sam se na sve pulovere i navukla ih kao da ću na Sljeme, a u kuhinji zakuhala vodu za čaj. Trebala sam cijeli sat da se ugrijem prije nego sam ponovno mogla pozvati Stjepana.
“Večeras? Ma gdje ti je to palo na pamet? Nismo se dogovorili za večeras, Marija. Sutra se vidimo, u isto vrijeme,” čuo se njegov glas.
“Sutra? Onda sam ja pobrkala dane…,” rekla sam, ponovno zadivljena njegovom nonšalancijom.
“Naravno sutra, ljubavi! Nemoj kasniti.”
I spustio je slušalicu. Suze su krenule same od sebe.
Stjepan i ja bili smo pet godina zajedno. Bio je on poželjan dečko, iz poznate zagrebačke obitelji, stabilan posao, pristojna plaća, simpatičan, ali uvijek nekako usmjeren na sebe. Trudila sam se udovoljiti mu uvijek sam bila tip-top sređena, po njegovim željama: našminkana, nalakira-na, kosa savršena, visoke potpetice, uska haljina. Govorio je: “Žena pored mene mora izgledati super.”
Susreti su bili redovni srijedom i vikendom. Donosio mi je svoje košulje za pranje: “Marija, tvoje ruke su čudo, kod tebe su košulje uvijek savršene, moje ih stara baci u perilicu i gotovo!” Uzimalo mi je to vremena, ali mislila sam tako treba.
Kuhala sam mu i gablece za posao; točno kako voli: u nedjelju za ponedjeljak, utorak, srijedu pa opet u srijedu za četvrtak i petak. “Tvoje varivo je najbolje, još kad bih morao jesti iz menze, gdje bih bio?”
I još stalno divljenje, oduševljenje njemu, poticanje njegovih planova. Zaboravljao je novce kad bi trebali platiti kavu ili ručak, pa sam najčešće ja posezala za svojom bankovnom karticom, iako je imao i stan i dobru plaću.
Godinama sam vjerovala kako će me oženiti, ali vrijeme je prolazilo i ništa.
Osušila sam suze, uključila televiziju i gledala prognozu najavili su temperature još niže nego danas. Na trenutak sam se sledila pri pomisli da bih i sutra ponovno čekala na istom tom hladnom.
Pogled mi se zaustavio na onom buketiću. Već je malo klonuo, ali bio je veličanstven. Stavila sam ga u vazu s vodom. Misli mi opet odlutale na Stjepana treba mu opet oprati košulje, skuhati ručak, otići do trgovine po namirnice jer, “vidimo se sutra”.
Oblio me hladan znoj “vidimo se sutra”, a bit će još hladnije NE! Pogledala sam cvijeće; u ušima mi je zvonila rečenica onog mladića: “Za sebe ste vi jedinstvena. Cijenite se!”
Kada sam zadnji put pomislila na sebe? Uvijek sam razmišljala samo o Stjepanu, kako da mu udovoljim, kako mu olakšati život, kakva mu biti žena Sanjarila sam o našem vjenčanju, a da sebe nisam ni spomenula u tim planovima.
Pogledala sam ponovno buket. U vazi, cvijeće je živnulo i osjećala sam, nekako, da i ja iznutra oživljavam. Prvo sam svukla sve one pulovere i iz ormara izvadila najudobnije trenirke i košulju. Skinula sam šminku, pustila kosu da slobodno pada niz ramena. Košulje Stjepanove sam stavila u perilicu i pritisnula start, bez imalo grižnje savjesti.
Prošlo je dugo otkad sam uzela u ruke kist. Prije sam stalno slikala, ali Stjepan nije podnosio ni miris boja, ni moje “gubljenje vremena”: “Ti si ovdje da podržavaš mene.” S osmijehom sam razvukla platno i kistom nanosila boje prvi put nakon dugo vremena.
Nisam zaspala do jutra. Naslikala sam čak tri slike. Inspiracija me potpuno preuzela.
Sljedeće popodne, zazvonilo je uporno na vrata. Pogledala sam na sat skoro tri. Otvorila sam vrata, a na njih je nahrupio Stjepan.
“Zašto si još doma? Što radiš? Došao sam, a tebe nigdje! Mislio sam da si otišla,” krenuo je nervozno.
Tada je ugledao buket.
“Što je to?”
“Cvijeće,” odgovorila sam mirno. “Predivno, zar ne?”
Nikad mi nije donio cvijeće. Nikad mi nije ništa poklonio, uvijek je govorio: “Nisi ti sa mnom radi novca.”
“Što si, dovraga, tako obučena? I što je ovo naslikano? Rukavice, tvoja soba što se tu događa?”
“Radila sam cijelu noć, slikala sam…,” priznala sam.
“Znaš da sam alergičan na boje! Što je s mojim košuljama, ručkovima?”
“Košulje su u perilici, a ručkove ćemo zajedno? Ili tebi nije malo glupo da uvijek sve radim ja?”
“Ja? Kuham? Ja radim, ja sam muškarac! Ti si tu za kuhinju”
“A kad si mi zadnji put dao kune za te tvoje obroke ili za kavu, reci mi?”
Kad sam to izgovorila, shvatila sam više ne želim ovako. Uzela sam njegove košulje i zapakirala ih. “Evo, daj mami da ti pegla, a sada idi. Gotovo je.”
Oči su mi bile bistre. Znala sam da je sad vrijeme da okrenem novu stranicu.
Prošlo je više od petnaest godina. Danas stojim na katu velikog izložbenog prostora u Zagrebu. Oko mene slike, moja djela, ljudi hodaju i gledaju, neki oduševljeni, neki zbunjeni. S osmijehom gledam kćer, ona me nagovorila da sudjelujem i sad sam joj zahvalna.
Pogled mi zastane na jednom paru. On hoda ispred, dostojanstven, a ona sitnim korakom žuri za njim, savršena frizura, šminka, skupa haljina i cipele na visoku petu, ali pogled joj je tužan. Prepoznajem samu sebe otprije mnogo godina.
Par zastaje ispred mog štanda, a meni zvoni telefon: “Dođi ovamo,” javlja pomoćnik.
Prilazim, već znam što hoće pitati. “Nije na prodaju,” kažem odmah.
On me pogleda Stjepan.
“Marija? Sad mi je jasno otkud mi poznata ta slika?”
“Bok, Stjepan. Nije na prodaju. To mi je talisman, s njom je počelo sve.”
“Platit ću koliko god tražiš!” gotovo plače.
Samo se nasmiješim: “Ne, Stjepan. Ta slika je početak mog puta, poklon koji sam jednom davno dobila i nikad ga neću prodati.”
Stjepan okreće glavu, odlazi, a njegova pratnja žuri za njim. Vidim baš je identična onoj nekadašnjoj meni.
Ostajem stajati i smiješiti se. Sretna što sam onda poslušala riječi neznanca i napokon naučila cijeniti sebe.
