Želim vam ispričati o jednoj spoznaji koja mi je stigla tek u poznim godinama. Nažalost, shvatila sam neke vrlo neugodne stvari, ali bolje ikad nego nikad.
Shvatila sam zašto sa sedamdeset godina živim sama. Moja djeca mi se nisu javila već deset godina, a unuci ni ne znaju da postojim. Zašto se to dogodilo?
Tek sada na starost sam postala svjesna da sam proživjela život na pogrešan način i da sam napravila mnogo stvari zbog kojih danas žalim. Ali, vrijeme je nemoguće vratiti!
Uvijek sam djecu smatrala “malom djecom” koja ne znaju što rade. Pokušavala sam ih stalno učiti, ukazivati im na pravi put, govoriti im kako bi trebali živjeti. Ako ne bi uspjeli u nečemu, odmah bih im istaknula neuspjehe, izgovarajući moju omiljenu rečenicu: “Da si poslušala mamu, sve bi bilo drugačije.”
Uvijek bih gurala nos u njihove privatne stvari i životne odluke. Imala sam osjećaj da bez mene ne mogu ništa riješiti sami. Znala bih vrlo neugodno komentirati i pred gostima, i pred rodbinom.
S vremenom su se moja djeca počela udaljavati od mene, a danas smo potpuni stranci. Nisam čak bila ni obaviještena o rođenju svoje unuke, doznala sam to od nepoznatih ljudi.
Pokušala sam s njom stupiti u kontakt, zvala sam, pisala, ali nije pomoglo. Djeca su mi jednom rekla:
“Ako smo toliko glupi, nađi si pametnije društvo. Zašto ti mi trebamo?”
Shvatila sam tada da djecu treba od početka poštovati kao odrasle ljude. Treba im majka koja ih razumije, podržava, napravi dobru pitu i skuha im čaj.
Ne treba se miješati u privatne živote svoje djece. To je njihov život, njihove odluke. Oni odlučuju kako će ići kroz život. Sada sam ostala sama. Čemu sve to, ako sam toliko pametna?
Čuvajte svoju djecu, inače ćete u starosti ostati sami.
