Muškarac me pozvao k sebi na večeru, ali umjesto mirisnog jela u sudoperu me dočekala ogromna hrpa prljavog suđa, a na stolu su posvuda ležale vrećice s namirnicama. Samo je klimnuo glavom: Želim vidjeti kakva si domaćica, znaš li kuhat.
Činilo mi se sve to kao san, kao šetnja kroz maglu od toplog kruha i dima što izlazi kroz odškrinuti prozor stana u centru Zagreba. Mirisi su se miješali, a svaki predmet lebdeo na rubu nepoznate scene.
Pripremala sam se za izlazak. Ovo nije bila kava na brzinu s pogledom na tramvaje, ni šetnja Gornjim gradom oko Kule Lotrščak. Bila je to prava večera, s ozbiljnom nakanom. On se zvao Krešimir, imao je šezdeset godina, pričao je smireno, s onom težinom iskustva i obećanja koja nisu trebalo izreći. Pozvao me svojoj kući na večeru.
Marina, spremit ću za tebe nešto posebno šaptom je govorio kroz slušalicu. U restoranima je previše galame, a doma čovjek može reći prave riječi.
Kupila sam mu kutiju Kraševih bajadera i krenula prema njemu vesela i znatiželjna. Dva mjeseca smo izmjenjivali poruke, ali prvi put sam ulazila u njegov svijet, u njegovu izmaglicu. Bio je to korak dalje, izvan tramvajskih šina.
Krešimir me dočekao na vratima, sav sastavljen od urednosti i staloženosti.
Predivna si večeras rekao je i polako skinuo moj kaput, dok je zrak u hodniku bio gust, kao da se tu ni prozor nije otvarao još od zime.
Stan je imao visoke stropove kao dvorana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, ali sve je mirisalo na prošla ljeta i razvlači se po zidovima poput sjena.
U dnevnoj sobi, dva čaše vina treskaju o stol. Ništa više.
Hoćeš li posluženje? upitah tiho, već gladna od čekanja.
Naravno kaže, uz smiren osmijeh. Dođi u kuhinju.
Ulazim, stajem. Suđa je toliko, da bih cijelu Dalmaciju mogla nahraniti iz tih lonaca. Tanjuri, tave, lonci, sve kao da je izravno iz sna u kojem svaka slika bježi ništa pospremljeno od kolovoza. Po stolu rasipane namirnice: jaja, panceta, kupus, kao da su optimistični duhovi ostavili svoj trag.
Evo, sve je spremno zadovoljno će on.
Ne mogu prikriti napetost: Što je točno spremno?
Prava, obiteljska scena odgovara. Ne tražim povremenu ženu. Tražim domaćicu. Želim gledati kako žena drži sve u rukama, kako kuća i muškarac žive pod njenim pogledom.
Tiše nastavi:
Nisam slučajno ostavio suđe prljavo. Želim znati kakva si kad treba djelovati. Riječi ništa ne znače. Kuhinja govori.
Stojim u haljini boje lavande, usred sanjive zbrke, gledam ga, a on ozbiljan kao profesor pred razredom.
Prolete mi kroz glavu riječi bake s krčkog otoka: možda je dobro pomoći, možda tako treba. Cijeli život nas uče biti prikladne, tihe, uvijek zahvalne.
A onda, kao kroz maglu, učinila sam ono što sam znala da moram. Ispričavam ovu priču, nadajući se da će netko prepoznati tuđe snove u mom.
Muškarac me pozvao na večeru, ali dočekala me planina suđa, a on reče smireno: Želim vidjeti kakva si domaćica, znaš li kuhat.
Ali znala sam i osjećala da ne moram.
Krešo kazala sam tiho došla sam na sastanak, a ne na smjenu u kuhinji.
Pa što onda? iskreno se začudi. Tamo ti je pregača. Odrasli smo ljudi. Želim sarme, pohane polpete i sjajno suđe. Želim vidjeti nježnost.
Nakon trenutka doda:
Ako se sada gadiš, što ćeš ako se razbolim? Hoćeš li otići?
Čista manipulacija, ko iz udžbenika.
Imam pedeset osam godina. Odrasla sam djecu, njegovala teško bolesnog muža, kuhala, čistila, uređivala dom godinama. Znam ja sve to raditi.
I baš zato, neću sad.
U pravu si kažem. Ti tražiš domaćicu. Kuharicu, spremačicu i njegovateljicu.
On već poseže za pregačom.
Pričekaj podignem ruku. Pogriješio si u izboru večeri. Došla sam da uživam i razgovaram. Imam i ja kuhinju, i previše sam vremena provela kraj štednjaka.
Kada dođem kod muškarca, očekujem da ponekad i mene netko prigrli, a ne da uskočim u smjenu.
Lice mu se skupi.
Muškarac me pozvao na večeru, a dočekala me planina suđa. On reče: Želim vidjeti kakva si domaćica, znaš li kuhat.
Tak ste vi sad procijedi kroz zube. Samo restorani, gableci i šetnje.
Nisam aplicirala za posao kod tebe uzvratim. I neću polagati ispite. Dosta mi je četrdeset godina brige. Nek to bude dovoljno.
Uzela sam Bajadere.
Kamo ćeš? zbuni se.
Ovdje nema stola, ni večere, samo tvoja očekivanja.
Onda idi viknu ljutito Ostat ćeš sama!
Te ga riječi nisu pogodile, više su šaptale kao vjetar na Jadranu kad ostaneš budan u gluho doba noći. On me samo testirao vidi može li mi krojiti snove. Test kuhinje zapravo je test samopoštovanja.
Ako žena opere suđe na prvom sastanku, kasnije od nje možeš očekivati sve. Otišla sam, lagano, poput more, što povlači snove iza sebe.
