11. siječnja
Danas je napokon došao taj dan razvod. Izašao sam ispred matičnog ureda u centru Zagreba, duboko udahnuo i osjetio istinsku slobodu. Gotovo! Osjećaj kao da sam odbacio teret težak sto kilograma. Moja sada već bivša supruga, Vanesa, u svojim štiklicama dotrčala do čovjeka koji ju je čekao i poljubila ga pred svima, mahala papirom o razvodu kao nekim osvojenim trofejem. Samo sam se nasmijao Vanesa uvijek sve mora pokazivati svijetu, sve na van!
Vanesa me još jednom izvijeg glave pogledala pobjednički, zatim ga uhvatila pod ruku i otišla, a ja sam stao razmišljati kako bih mogao obilježiti ovaj razvod. Pogled mi privukla mlada žena koja je upravo izlazila iz istog matičnog ureda. Vidjelo se da je tužna, a suze su joj prijetile da krenu niz lice svakog trena.
Sišla je niz stepenice i primijetila bivšu suprugu i njezinog novog partnera kako se udaljavaju. U tom trenutku suze su joj tiho kanule niz obraze. Već sam krenuo prema autu, kad sam, psujući si zbog te osobine da uvijek upadam u tuđe stvari, zakoračio k njoj.
Je li sve u redu, treba li vam pomoć?
Ne… hvala, ne treba, procijedila je, no ja sam već bio odlučio pomoći joj.
Ja sam Marko. A vi ste…? šutjela je. Je li i vas danas razveo ovaj kraj? i dalje šutnja. Je li to vaš muž s njom? pokazao sam prema odlazećem paru. Opet ništa. On je sad s mojom bivšom ženom, znate? tad je podigla pogled prema meni. Oči su joj bile tamno plave, gotovo crne od suza i tuge. U njima sam mogao potonuti.
Ines. Zovem se Ines. A vi… i vi ste danas razvedeni?
Da, kratko sam odgovorio.
I? Kako je?
Što kako?
Kako se osjećate?
Dobro, nisam znao kamo smjera.
Zašto?
Ma… kod nas je to već dugo bilo jasno… Sad je svatko dobio što je htio…
Vi je više ne volite?
Htio sam reći nešto u stilu to nije tema među nepoznatima, ali njezin pogled me zaustavio. U tom pogledu bilo je toliko tuge, gotovo sam se posramio.
Ne, više ne volim, priznao sam i Inesine suze opet krenule.
Znaš što… Hoćeš li sa mnom obilježiti razvod? iznenadio sam sam sebe pitanjem.
Kako to misliš, obilježiti? iznenađeno me gledala.
Pa ovako! Mi smo sad svojevrsni prijatelji nesreće, mogli bismo zajedno, izaći, proslaviti… Zašto ne?
Ali rekli ste da više ne volite bivšu ženu?
Sad je ne volim, ali nekad sam je volio! S tobom mogu pričati o prošlosti, ti o sadašnjosti. Kažu da je nepoznatom lakše otvoriti srce…
Gledala me dugo i jednostavno rekla:
Hajdemo!
Sjajno! Znam jedan dobar bar tu iza ugla, idemo? ponudio sam joj ruku u laktu.
Sjeli smo kasnije u baru na Cvjetnom. Gledali bismo nas dvoje izvana, rekli biste da se poznajemo godinama. Nakon nekoliko rakija, pitanja su krenula.
Znači, moj muž i tvoja žena sada su skupa? rekla je Ines, zamišljeno vrteći čašu.
Tako ispada, potvrdio sam.
Kakvi… kako da to kažem… tragala je za riječima, kreteni, zar ne?
Ne bih ti mogao proturječiti, nasmijao sam se. Čim je postalo teško, odmah je moja krenula tražiti zamjenu za mene.
A ja… ja sam njega stvarno voljela. Dala bih za njega sve! On me iznevjerio, varao me pred očima, kao da sam ništa. Kad sam mu rekla da želim razvod, iznenadio se i rekao da bi takva ameba kao ja trebala šutjeti, jer kad me ostavi, nitko me ni neće više htjeti. Rekla sam si: neka! Radije ću biti sama nego trpjeti prijezir.
Svaka ti čast, iskreno sam joj rekao.
Već smo oboje bili pripiti. Gledao sam je i potpuno neplanirano izgovorio:
Ajmo se ti i ja vjenčati!
Molim? Kako to misliš?
Ozbiljno! Nek’ vide njihove veličine da nisu centar svijeta i da ćemo i mi naći nove!
Ali… počela je, a ja odmah odgovorio:
Fiktivan brak, čisto zezancija. Igramo sretnu obitelj, čim jedno od nas nađe novu pravu ljubav, rastajemo se! Dogovor?
Dogovor, rekla je, očito još pod dojmom alkohola.
Sutradan sam došao po nju, na što je ona ostala zabezeknuta. Mislila je da je sve to bila pijana šala, ali evo mene! Šutke smo se prijavili u matični ured pred dvoje svjedoka. Ines se preselila kod mene u stan u Španskom. Suprotno očekivanjima, sve je teklo skladno. Prepustio sam joj svoju sobu, sam odselio u dnevni boravak. Bio sam diskretan, svaki put sam kucao kad bih morao nešto pitati u njezinoj sobi, pomagao oko kuće, davao novac za režije i hranu.
I Ines se trudila. Uvijek bi očistila stan, pripremila nešto za pojesti, pazila na moju odjeću. Nije me pitala previše i pazila da nikad ne ulazimo u tuđe živote. Izvana smo izgledali kao savršeni par. Na svim okupljanjima naših zajedničkih prijatelja uvijek smo nastupali kao zaljubljeni, na užas bivših.
Jedne večeri, gledali smo utakmicu, ona je plela, pa sam upitao:
Čuj, što je tvom bivšem mužu toliko falilo? Gledaj, da si sa mnom bio, nosio bih te na rukama!
I sada ti nešto smeta? nasmijala se.
Pa zapravo ne! podigao sam je po šali u zrak i zavrtio kroz prostoriju. Smijala se od srca.
Marko, prestani, vrti mi se u glavi! vikala je, i kad sam je spustio, malo se zateturala i uhvatila me za ruku. Pogledali smo se i jednostavno poljubili.
Nije se odupirala. Dugo me nitko nije tako pogledao, dugo nisam volio nekog ni osjetio želju. Ali kad su mi ruke krenule ispod njene majice, odmakla se.
Marko, sve razumijem… Ali nemojmo jedno drugo koristiti za ovo? Šutnja. Zamišljeno je pobjegla u svoju sobu.
Cijeli tjedan nije me ni pogledala, iako je sve ostalo bilo kao prije hrana, kava, kuća. No, meni je poljubac stalno bio pred očima. Nisam više mislio na Vanesu, nije me zanimalo njeno novo idilično življenje. Sve misli bile su Ines.
U subotu prije podne, dok je prala suđe, prišao sam joj:
Ines, želiš li večeras u kino?
Večeras? Joj, planirala sam raditi faširane šnicle, upravo sam izvadila meso…
Ma, šnicle mogu čekati, nasmijao sam se.
Ne mogu čekati, nećemo imati večeru.
Ajde, nemoj biti klasična kućanica! Muž te zove van, a ti o šniclama misliš!
Dobro, napokon je popustila, idem se spremiti.
Film je bio romantičan. Oko nas parovi grle se i ljube, a mene počne uzrujavati što Ines sjedi kraj mene, a ja ne radim ništa. Pogledao sam je, ona je nervozno gledala u zaslon. Dignuo sam ruku, nježno je poljubio. Nisam znao jesam li smio više, ali ona nije odmakla.
Kasnije smo išli na večeru u mali restoran, pa zaplesali. Cijelu večer nježno je izgledala u moje oči, a ja nisam mogao sakriti sreću. U taxiju smo se opet ljubili. Kad smo došli doma, ljubili smo se još. Kad sam joj poljubio vrat nije se opirala prepustila se, pokazala mi da želi isto.
Pola godine je proletjelo kao san. Ines je cvjetala, bila mi je draga, želio sam iznenaditi je svakim sitnim darom, ružom, bombonima, što god. Svaki dan sam zahvaljivao što je ušla u moj život.
Taman pred godišnjicu našeg braka, primijetio sam da Ines često zamišljeno šuti i povlači se. Počela se buditi uz mučninu. Vidio sam strah u njenim očima, ali nije htjela govoriti što se događa. Kad sam došao kući te večeri, ušao sam s buketom crvenih ruža, ona je već bila pripremila sve za posebnu večeru.
Popili smo malo vina, pogledala me:
Znaš, razmišljao sam puno o našem braku… Nisam mislio da će stvari krenuti ovim smjerom, ali dogodilo se. Zaljubio sam se u tebe. Ti si žena s kojom želim biti do kraja života. Možda ti to ništa ne znači nakon svega ovoga, ali… Izvadio sam prsten i spustio se na jedno koljeno. Ines, želiš li biti moja prava žena? Supruga, zbog ljubavi, ne iz inata?
Oči su joj se napunile suzama.
Naravno! Marko, koliko sam to čekala, samo kad bi znao!
Nakon nekoliko minuta veselja, smijeha i poljubaca, tiho je upitala:
Ali… zar već nismo vjenčani?
Jesmo, ali nismo proslavili medeni mjesec! I uz to… pogledao sam je značajno, vrijeme je da počnemo raditi… djecu!
To nećeš morati dugo čekati, nasmiješila se.
Što? pogledao sam je širom otvorenih očiju. Ona je skrenula pogled dolje, smiješeći se.
Danas, razmišljam o svemu. Neki putevi do sreće vode preko neugodnih situacija, gorčine, pa čak i neobičnih odluka. Da smatram život savršeno ravnom crtom, nikad ne bih upoznao Ines, ni osjetio što znači prava sreća i ljubav. Zapravo svaki kraj je samo novi početak, ako imaš hrabrosti iskreno voljeti.
