Odrasla na selu, Anamarija je uvijek bila obična djevojka, bez posebnih darova, dok njena majka nije imala velike planove za njezinu budućnost. Majka bi često, dok slama škripi pod nogama u hodniku kuće, promrmljala: “Kad završiš školu, ići ćeš raditi u mljekaru ili postati prodavačica. Za tebe ništa drugo ne postoji u ovom selu, Anamarija.”
No, Anamarija je ignorirala te riječi i nakon devetog razreda ostala je trudna s dečkom, godinu dana starijim, koji je nosio ime Hrvoje. Roditelji su sjeli za drveni stol, dok vjetar škripi na prozorima, i odlučili da unuka pripadne baki po ocu, jer Anamarija još nije osjećala ni snagu ni volju za majčinstvo, a njena majka nije mogla pomoći ni kunom iz šuplje novčanice. Nakon poroda, kao kroz maglu, svijet joj se promijenio pobjegla je iz sela u Rijeku i upisala umjetničku školu, gdje je otkrila svoju zaboravljenu strast za slikanje. U gradu su vikendi mirisali na ples pod rasvjetom, kino je blistalo, a izlozi prodavaonica su joj bili igre u šarenim snovima. Rad iz sela, kao nošenje vode iz bunara i loženje rezanaca za zimu, nestao je s prvim toplim zrakama sunca. Anamarija je odlučila ostati, jer s kistom u ruci počela je zarađivati dovoljno kuna za miran život.
Zadnju godinu fakulteta, kao da se sve ponavlja, Anamarija je ponovno zatrudnjela. Pomisao na pobačaj bila je tek bljesak u snovitom hodu kroz tramvaje, ali rodila je drugog sina, Josipa. Zaručnik joj je dao sobicu u obiteljskoj kući, no život s djetetom i knjigama bio je nimalo lak, pa je malog Josipa na neko vrijeme poslala svojoj majci u selo. Zatim je došla tišina majka je preminula, a Anamarija je morala sinčića dovesti k sebi, u gradsku vrevu.
Godine su klizile kao voda niz kamen, a Anamarijino zdravlje topilo se brže od sladoleda na ljetnom suncu. Sjetila se svog prvog sina, koji je već stasao i živio u Osijeku, dobro živeći. Počela mu sve češće pisati, tražeći nešto kuna za lijekove, za kruh, čak i za stare snove, uvijajući riječi u osjećaje krivnje i tuge. Sin, umoran od sjene njezine tuge, pozvao ju je k sebi, kako bi je sam mogao paziti. Anamarija je živjela te dane kao u iščekivanju proljeća, spremala je čudan kufer iz djetinjstva, kad je otac drugog sina zamolio da dječaka ostavi njemu, uvjeravajući je da će se pobrinuti za njega. U početku je Anamarija bila sumnjičava je li on uopće otac? ali u magli sna, na kraju je pristala ostaviti sina tati i krenuti prema novom poglavlju života, dok su u ulicama Osijeka kiše nosile odraze njezinih snova.
